FSSP s nama

Jučer je u Zagreb došao naš dugogodišnji prijatelj p. Jérôme Bücker, a s njime su i četvorica hrvatskih bogoslova koji se pripremaju na bogosloviji Svećeničkog bratstva sv. Petra. Danas je u redovitom terminu tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža služena trojna misa. Uz celebranta p. Jérômea, djakonsku službu je obavljao i ujedno propovijedao p. Hrvoje Juko koji je ovih dana u posjetu Hrvatskoj iz Innsbrucka gdje je na doktorskom studiju filozofije. Poddjakonsku službu vršio je domaći sin, bogoslov Stjepan Androić. 

P. Jérôme je u Zagrebu do petka, svaki će dan služiti misu u crkvi sv. Blaža. Prije večernjih misa od ponedjeljka do četvrtka bogoslovi će držati kateheze o stožernim krepostima (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost). Detaljniji raspored pronaći ćete ovdje.

Srce Marijino, pravilo svetosti, moli za nas!

Nitko me ne pita, što je to, te kršćanska srca toli silno vuče k Srcu Marijinu jer svaki to dobro znade. Prije svega je moć njezine molitve, koju za nas Bogu prinaša. Njezino je Srce i u tom slično Srcu njezinoga Sina, te, kako piše sv. Pavao, uvijek živi, da nas zagovara. Za majku koja se za svoje dijete moli, pisano je:

Najčišći glas, koj svijetom se širi 

Najčišći sjaj, koj k nebu se diže 

Najsvet'ji cvijet, koj ovdje nam cvate 

Najsvet'ji plam, koj ovdje nam plamti, 

Nać ćete nju, gdje pobožno moli 

Tihano vijek za djetešce svoje. 

I to čini Marija vazda, ona tiho moli za djecu svoju; a majčina molitva majčin je blagoslov, koji kod Boga vrijedi, ako je to djeci na spas. Da taj majčin blagoslov zadobiju, dolaze kršćani k Majci Božjoj, i svaki dan ju zato prose: Moli za nas! Još ima nešto u Marije, što dobre ljude toli ljubezno i silno k sebi vuče; a to je krasan i miomirisan vrt pun ruža u Srcu Njezinu, Njezina čistoća, Njezina poniznost, Njezina vjernost itd.; to je Njezino dijete, koje Ona na svom naručaju drži i koje je nas sviju Spas i Život i Bog i Sve. Ali osobito je, mislim, Njezina materinska ljubav k braći djeteta joj, što kršćane toli moćno i silno vuče.

(izvor)

Ja sjećam se te

Na brzinu sam danas nabacao u vrtu buketić i zaputio se na ručak na zapadnu stranu grada. 

Nakon ručka obavio sam minihodočašće do Stenjevca. Crkva je nažalost i dalje zatvorena zbog obnove. 

No u lijepom vrtu pored crkve moglo se pomoliti pred Gospinim kipom. 

To je jedna od rijetkih župa u gradu gdje ćete uz proštenje i dalje naći pravi vašar, kako i treba biti. 

Produžio sam do crkve sv. Blaža gdje je p. Robert celebrirao pjevanu svetu misu s kađenjem. Posljednju tradicionalnu misu prije odlaska u samostan u Cerniku.  Prije mise, župnik koji je skratio svoje odsustvo samo radi toga, zahvalio je p. Robertu, kako se ono kaže, biranim riječima. 

I u nedjelju i danas, p. Robert je imao krasne propovijedi, vjerujem da se snimke već dilaju na crnom tržištu. Meni je od svih poticajnih misli ostala u pameti ona kako je često naš najveći problem da zaboravljamo veličanstvena djela Božja. Tako nešto nam je i preč. Borna znao ponoviti, da đavao pokušava oteti nam iz sjećanja one trenutke kada nam je Bog posebno iskazao svoje milosti. 

Poslije mise je, naravno, bio tradicionalni blagoslov trava i cvijeća. 

Jedno od legendarnih tumačenja blagoslova trava i cvijeća kaže da je sv. Toma Apostol zakasnio na ispraćaj Majke Božje. Kako nije mogao povjerovati da tijelo Blažene Djevice Marije nije ostalo u grobu, otvorili su grob u kojemu su ugledali samo obilje mirisnih trava i cvjetova. To bi valjda bio jedan od težih slučajeva zaborava za apostola koji je primio onako snažnu pouku od Gospodina po Uskrsnuću. 

Velika Gospa je vjerojatno najutješniji blagdan za oprostiti se od nekoga. Meni će sigurno faliti onaj predah u tjednu koji je predstavljala večernja misa na Sigetu kao i sve one sitne stvari koje su je pratile poput bombona koje bi nam fra Robert dijelio na kratkom druženju. Obično bih s obitelji i rodbinom nastavio druženje u obližnjem McDonaldsu (znam da su neki tradicionalisti išli u KFC, ali to mi se čini kao plesanje po rubu modernizma). Sada će, poput javnih proslava Božića, i posjeti McD-u biti za mene potpuno komercijalizirani. Ozbiljnije govoreći, gubitke ćemo tek početi osjećati u narednim tjednima. 

Ali, barem se možemo sjećati. 

Otajstvo je najlogičnija zbilja

Bio je zaređen u svećenika i zarudjela je zora njegove mlade mise. Bilo mu je dvadeset i šest godina. Sunce se ukazalo. Njegovi su rođaci i prijatelji iz sela došli u gradsku kapelu. Pomagao mu je abrekavski župnik, stojeći mu uz bok, stari službenik koji pazi da ništa ne zapinje u službi u koju uvodi mladoga. Nitko, osim misnika, ne bi mogao potpuno da shvati uzbuđenosti ovakova početka. Kad, pred oltarom, Silvan izusti riječi psalma: 

I unići ću k žrtveniku Božjemu... 

... zašumi vjetar kao s abrekavskih vrhunaca, prostruja i rasplamti mu dušu. Riječi su evanđeoske zujale poput pčela što u kamenje slažu med, a Credo je lebdio nad žitnim plodom i nad rodom trsovim od kojih je levit prinosio žrtvu. Kad je svećenik prema svjetlosti podignuo ruke, rekao bi da u vatri zore prši sniježak. Izreče riječi pretvorbe. A srce Krista, Sina živoga Boga, uze kucati pod prilikama kruha i vina. I ponizno čedo doline uze u ruke svoga Otkupitelja i pokaza ga. A onaj koji je stvorio nebo i zemlju, bez kojega nije ništa učinjeno, uđe u glineni sud učenikov i ne razbi ga. Pred ovom je tajnom stari abrekavski župnik stajao nepomičan, ali mu se iz grudi izvijala Simeonova zahvalnica kao kâd prema čestičnjaku što ga je držao Silvan pričešćujući vjernike.

(izvor)

700 godina

 

Potkraj srpnja 1323. godine Augustin je teško obolio. Osjećajući da mu je došao kraj, pozove k sebi svećenstvo i gradske uglednike da im uputi zadnje pouke. Prenesu ga u ćeliju dominikanskoga samostana, kamo bi se katkad sklonio da se sasvim posveti molitvi i razmišljanju. Kad su mu podijelili popudbinu, siđe s kreveta i klečeći u najvećoj sabranosti primi svetu hostiju. Kad je starješina samostana zazvao sv. Ivana apostola, okrenu se Augustin k svečevoj slici pod križem, naslikanoj na zidu, i preda svoj duh Bogu. Bilo je to 3. kolovoza 1323. godine. Njegovi smrtni ostaci bili su položeni u kapelu sv. Petra mučenika u dominikanskoj crkvi.

Bože, koji si nam u blaženom Augustinu, svome priznavaocu i biskupu zagrebačkom, dao primjer dobra pastira, daj, molimo te, da po njegovu zagovoru zadobijemo tvoju milost i pomoć u svojim duhovnim i tjelesnim potrebama. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Odlazak p. Roberta

Opraštamo se ovih dana od p. Roberta Perišića koji već godinama redovito utorkom služi tradicionalnu misu u kapelici ispod crkve u Sigetu, a povremeno uskoči i kao zamjena u sv. Katarini i sada sv. Blažu. On odlazi na novu službu u Slavoniju, a ondje vjerojatno neće smjeti celebrirati staru misu. Iako je imao puno posla kao župnik velike župe Uzvišenja sv. Križa, uvijek je rado celebrirao našu misu, a dok je mogao i druge sakramente za skupinu vjernika koja voli i želi prisustvovati tradicionalnoj rimskoj liturgiji. Nećemo zaboraviti ne samo izvanredne prilike poput trojnih misa u sv. Katarini, Sigetu itd., nego i uobičajene tihe mise u kapelici Gospe Fatimske. 

Moram barem jednom rečenicom spomenuti da je žalosno kako uprava njegove franjevačke provincije tretira svećenike i mlade franjevce koji su otkrili i zavoljeli tradicionalni nauk, liturgiju, glazbu Crkve. Rekao bih provincijalu i ljudima kojima se okružio neka si pročitaju pisma i opomene sv. Franje, ali sumnjam da bi to na ta okorjela srca imalo utjecaja. Toliko o tome, nije potrebno napominjati da ovo govorim jer imam oči i uši: vidim, čujem i uočavam, ne treba mi nitko tumačiti ono što činjenice govore. 

Ipak, vjerujem da Bog sve izvodi na dobro, pa će i p. Roberta i one koji su udareni nepravednim kaznama (kao i one koji takve stvari čine) iskoristiti da se proslavi Njegovo Sveto Ime. 

Još nekoliko tjedana možete ići u Siget na tradicionalnu misu, a ni nakon toga p. Roberta nećemo zaboraviti ni napustiti. Ne samo zbog njegovih osobnih kvaliteta, nego pogotovo zato što je on dobar svećenik koji se trudi služiti svome Gospodinu i svoje pastirsko srce suobličiti Njegovu Presvetom Srcu.