Tarangire

Oko 15 do 9 bili smo na ulazu u Nacionalni park Tarangire (čita se kako je napisano, a naglasak je uvijek na predzadnjem slogu). Bio je oblačan dan, ali ovo je sušna sezona, pa oblaci nikako ne znače kišu. 

Nakon što su popunjeni formulari i plaćene ulaznice, ušli smo u park te uskoro ugledali prve slonove, a park je opravdao svoj nadimak "Dom slonova". Bilo je i različitih antilopa (impala i drugih), posebno mnogo zebri, gnuova, bradavičastih svinja i žirafa. Usto, još puno sitnijih životinja i ptica koje nisu tako fotogenične, posebno ako ih slikate mobitelom. 

Simpatični dik-dik.

Gnuovi, njihova godišnja migracija u Serengetiju je jedan od najpoznatijih prizora za one koji vole dokumentarce o prirodi (meni taj žanr nikad nije bio interesantan). 

Slonovi kopaju u suhom koritu rijeke Tarangire prema kojoj je park dobio ime. 

Obično se više auta okupi uz atraktivnije prizore.

Uz vodu smo čekali da napadnu grabežljivci, ali na našu žalost (a na sreću plijena) nismo to dočekali. 

Euphorbia candelabrum

Ima mnogo impresivnih stabala baobaba (koje je onaj pisac opanjkavao), a na visoke termitnjake se navodno penju i gepardi kad izviđaju teren. 

Na granama se mogu naći pitoni... 

... ali i lavovi. 

Izvan točno utvrđenih odmorišta, izaći iz auta možete samo nakratko (npr. zbog mokrenja) tamo gdje vozač procijeni da vas neće uočiti rendžeri i, jasno, da niste u opasnosti od životinja. 

Ručali smo iz pripremljenih kutija na odmorištu s lijepim pogledom na dolinu. Tamo se okupljaju brojni vervet-majmuni. Kad smo sjeli za stol, jedan od njih je vidio da u našoj grupi ima djece te je hitro dotrčao i ukrao jabuku iz kutije za ručak. Poslije je u blizini slavodobitno uživao u svom plijenu, ali otad smo bili oprezniji i idući pokušaji nisu mu uspjeli. 

Inače, ti majmuni ne približavaju se čuvarima parka (jer znaju da bi dobili po glavi), a hranu otimaju od djece i žena. Kasnije sam gledao muškarca i ženu kako drže identične čaše s kavom, ali majmun je letio isključivo prema ženi da joj ukrade piće. Na koncu ga je muškarac otjerao. Možda bi neke zbunjene zapadnjake koji ne znaju kojeg su spola trebalo poslati majmunima u školu. 

U parku smo prošli i kroz područja gdje je bilo ce-ce muha. Zanimljivo je da su zaista više išle na crno-plavu jaknu koju je vozač prebacio preko svog sjedala, nego na safari boje (bež, kaki, smeđa, tamnozelena itd.) u koje smo mi ostali bili odjeveni. Na principu tih boja koje ih privlače, postavljene su na nekim pozicijama i zastave koje odvlače muhe od putova i mjesta gdje se ljudi zadržavaju. Vozača je jedinog ubola ce-ce muha. Dečki su nakon početnog straha uvidjeli da, uz razuman oprez, te muhe nisu strašne zvijeri, pa su smislili reklamu za Cedevitu koju pjevaju ce-ce muhe. Vjerojatno ne bi bila posebno uspješna. 

Čekajući predugo da se neki lavovi u travi pomaknu, krenuli smo već prilično kasno prema izlazu iz parka, a tamo je pravilo da se čak i za jednu minutu kašnjenja u izlasku nakon 18 sati naplaćuje ulaznica za cijeli novi dan. Preko ceste su prelijetale antilope i nojevi pokušavajući nas usporiti, ali jureći smo stigli jednu minutu prije 18 sati do kapije parka. 

Nakon povratka u mjestašce gdje je bio smještaj, opet smo se prošetali te tako došli i do prodavača suvenira kojega sam jučer susreo i koji je tvrdio da sam izrađuje figurice koje prodaje. Opet je to tvrdio, a ja sam mu uz zalazeće sunce postavio izazov da mi napravi neku figuricu od drveta kako bih se svojim očima uvjerio da ih on zaista vlastoručno radi. Pitao je što da izradi i ja sam mu rekao malu kornjaču. Donio je komad ebanovine iz kojega je na jednom kraju već bila izrađena neka glava i po neobrađenom dijelu počeo lupati dlijetom i čekićem. 

Posao baš i nije izgledao obećavajuće, ali ostavili smo ga da radi (zapalio je i bateriju jer je noć naglo padala), a mi smo se prošetali preko puta do sirotišta gdje je vlasnik objašnjavao kako njegova kuća funkcionira. Nakon desetak minuta vratili smo se trgovcu koji je brusnim papirom ribao po maloj, ali pristojnoj kornjačici. Nekakvim odvijačem urezivao je crte u njezin oklop. Odmah mi je bilo jasno da se zgodno dosjetio i uzeo gotovu kornjaču (koju ja nisam uočio u mnoštvu suvenira) i šmirgl papirom joj uklonio završni sloj boje i laka. Početni komad drveta bio je u međuvremenu sakriven. Prodavač je nakon malo cjenkanja učinio pogrešku jer je za veću gotovu kornjaču tražio 30 tisuća šilinga, pa je za ovu malu "nedovršenu" figuricu kornjače dobio 10 tisuća. Za takvu predstavu sasvim zaslužena plaća.