Ngorongoro

 Naš boravak u Singidi je završio i krenuli smo prema sjeveru nešto prije podneva. 

Tijekom vožnje zaustavila nas je policija jer je navodno naš vozač dva sata ranije jurio 56 km/h na dijelu ceste gdje je ograničenje 50 km (odnosno, po zakonu 53 km/h). Policajac nije htio uzeti 10 tisuća za, kako se kod njih kaže, "čaj" jer je uočio sumnjive bijelce u autu, pa je napisao kaznu od 30 tisuća šilinga. 

Policijske kontrole su vrlo česte, ali obično ne zaustavljaju turiste, nego lakše "žrtve" poput vozača traktora. Imaju razne trikove kao što su skrivanje u grmlju, uklanjanje ploče s ograničenjem brzine i slično. Nekoliko puta vidjeli smo automobile koji su zaista jurili, to su ili viši državni službenici na koje se prometni zakoni ne primjenjuju ili imućniji građani koji si mogu priuštiti kazne jer je ista kazna vozili vi 5 ili 55 km/h preko ograničenja. 

Ručali smo u ok restoranu u Babatiju. 

U Tanzaniji imaju nogometni klub u kojem igraju policajci kao i klub za zatvorenike (koji si mogu skratiti kaznu ako dobro igraju). 

Predvečer, kad smo se već približili smještaju, vozač nas je dovezao u neku manjatu (nomadsko selo Maasaija). Lukavi su oni. Plemenski vođa navodno skuplja lovu za cijelu zajednicu. Najprije donacija za selo (50 USD). Prvo nas obuku u njihove stolnjake (koje možeš kao i sve ostalo kupiti po visokim cijenama). Onda naprave vatru trenjem jednog komada drveta o drugi (svaki komad drveta 20 USD), zatim pokažu kolibu, bacanje koplja, ples sa skakanjem. Iza toga su nas odveli do nekih tezgi s bezvezarijama iza kojih stoje seoske žene. Stariji nećak je uzeo neki privjesak sa zubom, mlađi šuškalicu, a ja sam pokazao na neku tikvu jer mi se to jedino učinilo autentičnim (u takve tikve koje se iznutra očađave žene muzu mlijeko). Kao, sve bez pritiska, ali prodani predmeti i njihova cijena se izvikuju pred cijelom zajednicom. Na kraju još posjet musavoj dječici za koju tobože namjeravaju izgraditi školu. Lova samo curi. No, nije mi žao jer imam dobrih slika i snimki (koje, naravno, neću s vama podijeliti; platite, pa se i vi slikajte kao "bijeli maasai" :-)

U Karatu Safari Camp Lodge stigli smo oko 19:15, malo se osvježili te odmah sjeli na večeru koja je petnaest minuta kasnije. Vozač nam je rekao da je već više grupa koje je vozio odsjelo ondje i da se nitko nije žalio. Stvarno je u redu smještaj. Dizajniran je rustikalno, ali vidi se da je netko posvetio pažnju svemu tako da izgleda i autentično i komforno. Meni je bilo dobro što je konačno po noći bio mir, što u prethodnim smještajima nije bio slučaj. Obroci su malo precijenjeni, ali vrlo ukusni. 

Zanimljivo rješenje s grijačem unutar glave tuša. Ne djeluje baš sigurno, ali funkcionira. 

Idućeg jutra krećemo nakon ranijeg doručka u krater Ngorongoro. 

babuni

Kako se penjemo, temperatura pada, a kad je došla do 10 °C, vozač (koji je nosio štitnike za uši) tužno cvili nadajući se da neće još pasti u jednoznamenkaste cifre. Penjanje na rub kratera je vrlo interesantno, prati nas magla i prolazimo kroz gustu šumu. 

vodeni bizon

Ulaz se plaća ne samo po glavi, nego i za vozilo, pa nije jeftin, ali ovakve stvari se ipak ne propuštaju. 

Unutra smo sreli već viđene životinje, ali slona još iz bližeg (da je bliže, popeo bi nam se na krov auta). Najatraktivniji prizor je vjerojatno bila lavica koja kolje i odvlači zebru, naravno da se tamo skupila hrpa automobila. Od novoviđenih treba istaknuti vodenkonje (nilske konje) i vodene bizone. Nažalost, nismo sreli leoparda (gledali smo po stablima) i nosoroga (gledali po rubu kratera, oni su navodno stidljivi). 

Ali, nakon hrpa zebri, bradavičastih svinja i kojekakvih antilopa, stvar više nije tako interesantna. Složili smo se i mi i djeca da ne shvaćamo što ljudi koji idu dva tjedna svaki dan ili čak iz godine u godinu na safarije imaju gledati. Meni je najzanimljiviji bio upravo krajolik kratera. 

Prelazak kroz potočić.

Njih su vozač i ostali članovi grupe zvali Pumbaa. Navodno ih se treba čuvati kad podignu rep jer onda prde. To je valjda referenca iz Kralja lavova, ali nisam gledao taj crtić, pa ne znam detalje. 

Gužva uz mjesto gdje je lavica zaklala zebru.

Lubanja nilskog konja.

Kao što vidite iz razlike u kutu snimanja (Marko i ja sjedili smo jedan iza drugog), ovaj slon nam se dosta približio:

Na lijepom skrivenom odmorištu pojeli smo ručak. U autu, jer navodno vrebaju neke agresivne ptičurine. Malo smo se i prošetali uz jezerce te posjetili wc. S wc-ima je nezgodnije, nego u Tarangireu jer se ne može baš često stati budući da rendžeri s ruba kratera imaju dobar pregled čitavog parka pred sobom. 

hijene

šakal

Ovdje treba već oko 17 sati krenuti da se stignemo popeti natrag, ali čuvari nisu tako zahtijevni, tj. iako je rok za izlazak iz parka do 18 sati, ne prave probleme ni kroz pola sata nakon toga. 

Nakon izlaska iz smještaja, išli smo najprije u halu nekog lokalnog prodavača suvenira. Stalno nas je pratio pomalo dosadan prodavač očito zadužen za našu grupu. Osim za čisti tanzanit, vjerojatno je ipak bolje prvo ići kod Indijca jer je tamo više svega i preglednije izloženo te su istaknute cijene koje se još mogu na kraju modficirati. Ovdje kod lokalca nema cijena nego najprije bubnu neku cijenu, pa se ti cjenkaj ako imaš živaca snižavati 10 puta precijenjene iznose.  

Išli smo na ručak u Tembo club koji je dosta lijep (nešto kao golf klub bez golf terena) i očito okuplja lokalnu elitu. 

Mlađi nećak je često spominjao da bi volio vidjeti crnu mambu, pa sam ostavio Marka da uživa nakon ručka s pivom, a ja sam s dečkima otišao do zmijskog parka. Ondje smo se nagledali zmija, a onda i nekih ptica i krokodila. Sve životinje koje još nismo vidjeli u Tanzaniji (osim pitona smotanog u krošnji u Tarangireu). Nismo išli u kulturni centar ili na jahanje deva. 

Crna mamba (na prethodne tri fotografije) je sivkasta, ali joj je unutrašnjost usta crna, a pretpostavljam da je to ono što žrtva najbolje upamti.  

Crne mambe bile su u čak dva izloga, a bilo je i zelenih mambi i kobri i kojekakvih drugih zmija, pa smo čitali kako im djeluje otrov. Opet, 45 minuta je taman dovoljno da je zabavno i sve se obiđe. 

Lešinar, omiljena ptica starijeg nećaka

jastreb?

Kad smo se vratili, u klubu je bila i neka svadba. 

Kod prolaska kroz Arushu već je bio mrak i ne bih se baš htio šetati tada, puno je ljudi, a malo svjetla jer nema javne rasvjete. Vožnja također nije bila posebno ugodna jer mnogi pješaci i biciklisti nemaju nikakve reflektirajuće ili uočljive oznake, a i motoristi i automobilisti voze dosta nesmotreno. 

Budući da smo imali još dosta vremena do polaska noćnog leta, stali smo i kod hotela u Kingoriju da popijemo piće na terasi te kupimo par sitnica u urednom, ali pomalo praznom dućanu. 

Avion je do Zanzibara bio poluprazan, a onda se napunio. 

Sletili smo u Istanbul i napustili ga nakon duge pauze sa sat vremena kašnjenja. 

Deo gratias!