Gostujući autor - Abyssus abyssum invocat

ABYSSUS ABYSSUM INVOCAT

Indiskrecije zmija u raju ili nemogućnost mozga da objasni samoga sebe

Nedugo nakon što je za generalnog direktora multinacionalne kompanije sa sjedištem u Rimu bio izabran argentinski neotupamaros, u sjevernom Trasteveru su počele prave brige. Rastući broj nezadovoljnika unutar poduzeća kao i u podružnicama diljem svijeta iz godine u godinu nadao se rješenju problema na prirodan način, primjerice, prilikom njegova putovanja u Tursku ili Irak. Međutim, notorna banalnost zla i neefikasnost sudbine dosad nisu ispunili nadanja i tako kompanjero i dalje, od megafona do mikrofona, od sakristije do kancelarije, od filijale do kurije, veći revolucionar od revolucije, pokusni reformator vremešne vječnosti, tješitelj potlačenih i šarmer moćnika, putuje kroz povijest kazuističkom pomirdbom nepomirljivog.

Nepunih godinu dana nakon direktorove pobjede na unutarstranačkim izborima jedan drugi, ovoga puta bivši talijanski šezdesetosmaški revolucionar nešto manjeg kalibra, inteligentan, načitan, prefrigani neocon nakladnik i novinar Giuliano Ferrara, objavio je knjigu pod naslovom “Ovaj se papa sviđa previše” (2014.), gdje zajedno s dva koautora (Gnocchi & Palmaro, laici kao i on) već tada skenira novog pontifexa kao “media darling” planetarne konformističke elite, a ne samo talijanskih u ideološkom svemiru izgubljenih katokomunista, danas u duhu vremena zvanih “radical chic” novinara i blogera.

Mnoge pobožne duše iz klerikalne kućne radinosti oduševljeno su dočekale objavljenje poluslužbenih smjernica komotnog nauka poluprivatizacije vjere, fakultativno polovnih sakramenata, za dlaku neostvarenog relativiziranja inkvizicijske ispovjedaonice (“Tko sam ja..?”), neslužbeno ukidanje mučnog klečanja i starokatehetske retorike, a još više nadu skorih momačkih večeri budućih pastira i ređenje ambicioznih gospođa. Za razliku od samoumirovljenog prethodnika i njegovih sofisticiranih nastupa, dugogodišnje eminencije bez konkurencije, predstavnika duhovne protukulture sekulariziranog Zapada koji svojim filozofskim, etičkim, političkim i teološkim umijećem sve do danas povremeno istupa kao uvjerljivi protivnik bahate banalnosti globalizma i novodobne sinkretističke religioznosti, današnji poslovođa trasteverskog holdinga u duhu učenja svoje Družbe kao i osobnog stila clericalpop zna da “nema mišljenja bez ambivalentnosti”, pa ionako neizmjernom neredu liturgijskog jelovnika dodaje pokoju svoju šalšu kao primjerice krajem 2019. prilikom kongresa o Amazoniji u Vatikanskoj bazilici obavljeni animistički ritual Pachamamme, božice plodnosti kod Inka i amazonskih indijanaca, uključivši performans plemenskih vračeva, vračara i njihovih europskih s totemima opremljenih boy scouta, neke vrsti izvankalendarski halloween party na grobu Šimuna Petra, a potom i opušteni happy hour unutar leoninskih zidina gdje šaroliki gosti s kolegama lokalne nomenklature nakon igrokaza izmjenjuju iskustva struke.

Već je Jacques B. Bossuet, čuveni francuski biskup, teolog i propovjednik 17. stoljeća svojevremeno ironizirao jezuite kao “eksperte dobronamjernosti”, pa spomenuti autorski trio infernal u tom smislu demontira koncept interreligijske strategije generalnog sekretara, danas velikog chefa postkoncilske nouvelle cuisine koji domorocima i gostima spravlja obroke prema njihovim željama i ukusu. Dinamika čitanja evanđelja “u duhu II. vaticanuma jest apsolutno nepovratna” smatra gazda, ne više svijet oblikovan svjetlom evanđelja, već evanđelje prilagođeno reflektorima svijeta, primijenjeni “kršćanski relativizam” koji je živahno zastupao već gazdin guru, veliki meštar kardinal Milana Carlo Maria Martini SJ u oštroj polemici s “radnikom u božjem vinogradu” B-XVI., gazdinim transalpinskim prethodnikom koji je još kao ordinarius u Tübingenu de profundis prošlog stoljeća pisao o “diktaturi relativizma”, programiranom budućem “raju bez Boga”, pravovremeno shvativši da je opća kriza Crkve u prvom redu kriza redizajnirane očajno osiromašene liturgije, a već je 1990. upozoravao na projekt “posteuropske Europe” kao posljedice diskretnog “samoubojstva Zapadne civilizacije”.

Jedna od glavnih postavki rimskog katekizma vidi Crkvu kao Kristovu zaručnicu. Zbog doktrinarnih, kadrovskih i liturgijskih nestašluka vikara i ekipe, vjernost zaručnice je više nego ikad postala upitna. Ako generalni direktor nekog multinacionalnog poduzeća mišlju, riječju, djelom i propustom javno stavlja u pitanje smisao i postojanje firme on dobiva trenutačni otkaz jer nije vlasnik, još manje utemeljitelj firme, nego tek ono što se talijanski nazivlje amministratore delegato. “Ja vjerujem u Boga, ne u katoličkog Boga” apologetički gledano je destilirana apostazija koja ovdje paradoksalno dolazi iz redova kluba gotovo od svoga nastanka smatranog papinom lakom konjicom, uvijek na prvoj liniji bojišnice, avangarda protureformacije, intelektualna elita poduzeća, a time – kao ono najvažnije u kontekstu firme – čuvari ne starih, već vječnih otajstava. Crkva prvih stoljeća nastala od nekoliko galilejskih analfabeta i nižih provincijskih aparatčika iz državne službe rimskog prokuratora nije se održala, a potom i prevladala tintom 'intelektualaca' niti dodvoravanjem moćnicima, već krvlju mučenika, vizijama svetaca, u beskompromisnoj predanosti vrijednostima koje više ne mogu biti predmet diskusije, ugovora, a najmanje dogovora. Tako dugo dok se danas više hijerarhije klera zabavljaju varijantama negiranja Boga, a nižima (ono što je od njih preostalo) su trenutačno glavni problem kirurške maske, gumene rukavice, pincete i dezinfekcija, ukratko, više artikli kozmetičkog kataloga nego 'ekonomije spasa', analitički mišljeno, brojčano pokazano rejting firme d.o.o. stoji vrlo loše. Osim diskretnog projekta postepenog asimiliranja luterana u firmu nekom vrstom nanoteologije (“tekuće katoličanstvo”), sve više rukovodioca s gornjih katova piramide medijima servira 'napredne' ideje, primjerice, pretvaranje poluizgorjele katedrale Notre-Dame u muzej, što francuski filozof Fabrice Hadjadj spremno komentira kao eutanaziju planetarnog simbola kršćanstva koja se ostvaruje suvremenom tehnologijom utemeljenom u “lažnoj antropologiji digitalnog kapitalizma” s prezirom svega materijalnog, somatskog, istinitosti tijela, krvi, fizičkog rada, nenaplativog prostora”...sve zajedno onog “živog stijenja” o kojem govori sveti Pavle iz Tarsa, temeljne građe i smisla gotičke arhitekture kao materijalizirane liturgije, ono što žovijalno hiroviti i pomalo zbrkani kormilar Petrove barke smatra staromodnom vintage bižuterijom pretprošlih vremena.

Što se tiče medijske aseptičke liturgije uzrokovane virusom razdora, ubrzivača povijesti, krizni stožer firme se inspirirao osnovnim načelima Talijanske nacionalne konfederacije industrijalaca: “razboritost i postupnost”, formula s diskretnim prizvukom mudrosti svetog Ignacija i ovdje opet na usluzi liberalnom filantrokapitalizmu. Posljednju misu karantene na zaslonima prije godinu dana mnogi su pastiri odslužili gotovo melankolično, a neki praktični, medijski osviješteni gazdini činovnici proizvedenu digitalnu katarzu već vide kao misni model skore budućnosti. Bolni nusprodukti poput spomenutih plastičnih rukavica prilikom pričesti ili spektakularni autogol zatvaranja poznatih bazena ljekovite vode u Lurdu upotpunjuju opći dojam implozije poduzeća od kartona u sudaru s legijama idola modernih vremena kojima niti gazdin pauperistički mondijalizam, niti prepoznata cyberteologija Antonija Spadara SJ, inače bistrog spindoktora firme i šaptača papi, a niti “Elektronička misa” s kojom čudo od djeteta, ondašnji vice-župnik iz Milana Luigi Garbini još 2002. predstavlja bogoslužje 21.stoljeća, nisu dorasli. Naprotiv, ovo katoličanstvo light s još nadodanim filterima korektnosti i vedre univerzalne eshatološke empatije (“Možda se vidimo u paklu”(!)) danas umjesto vrhunskog dobra traži samo manje zlo, puku prodaje konfekciju medijskih vatikanista, dok zahtjevnijem vjerničkom potrošaču nudi biblijsku modu sa štange, mantre second hand liturgije, Ivicom i Maricom inspirirani dizajn bogomolja, Gotham City arhitekturu, ali zato nonšalantno relativizira i velikodušno prašta sedam besmrtnih grijeha, objavljuje imena idola kojima se treba diviti, Crkvu smatra “kućom otvorenih vrata”, priželjkuje “otvoreno društvo koje integrira sve” (!), brunda protiv “anestezije savjesti” dok istovremeno diskretno cenzurira snažne citate učenja beskompromisnog umbrijskog imenjaka i smatra mogućom alternativnu teotehnologiju prisilnog ekumenizma s virtualnim sakramentima.

Uzorito je urbi et orbi sugerirati dobrotu, susretljivost, poštivanje drugih vjera, prihvaćanje druge osobe, još više molitava, karitativnih djela, prava žena, prava životinja, sve zajedno jedan planetarni mainstream “all you need is love”, svi ti danas dodatno dezinficirani refreni koji su u našim provincijama još od vremena eksperimentalnog socijalizma dolazili i s nadnaravnih presica Fra Joze, Mirjane, Vicke i uže rodbine kada su se tri puta tjedno počeli ukazivati Gospi. Ali sve prisutnija opća protukatolička agresivnost ne dolazi iz Mosula, Qoma, Kandahara, Istanbula ili Kaira, već iz Pariza, Milana, Freiburga, Chicaga, Beča i Rima. Pogubnost svjetskog projekta sve intenzivnijeg pretvaranja čovjeka u edukativne, genetičke, imunološke i rodne zamorce u nerdvani kontemplativne karantene je izgleda blago sinula čak i vremešnom poslovođi: nekoć je Crkva praštala grešnicima, danas odrješuje grijeh. Jedna od ozbiljnijih dvojbi njegove “terenske bolnice” jest potreba razlikovanja tko pacijente liječi, a tko provodi eutanaziju, liječnika od nadriliječnika. Zapadu, vjerojatno jedinoj kulturi ljudske povijesti kojoj se u novije vrijeme uspjela usaditi mržnja i prezir same sebe, korektnošću opterećeni vikar nudi meditaciju biblijske mantre u aranžmanu čuvenog imenjaka, prije više od dva stoljeća otuđene, pa u promidžbenom uredu jednog mučnog političkog prevrata prekrojene i sročene u vidu sekularnog trojstva. Kao vrhunac svoje pastoralne karijere heres apostolorum u zajedništvu s Centralnim komitetom firme trećinu uzvišenog dijela trojedne mantre, već od nastanka u samoći umbrijsko- toskanskog ermitaža nekima neugodno fleksibilna, mnogima ugodno dvosmislena, danas jedva više od prozirne fatamorgane neke daleke kontemplativne utopije preparirane cinizmom jednog drugog kluba, lansira kao svježu inspiraciju trenutka. Teološku fleksibilnost, moralnu popustljivost, licemjerje učenja o “dvostrukoj istini”, sve to što je protukatoličkoj polemici još od vremena jansenista i luterana, preko enciklopedista, erudita i libertina 18.stoljeća istima bilo poklonjeno streljivo, naš vizionar upotpunjuje nizom posudbi iz poznatog alternativno postmodernog dućana: kršćanstvo bez križa, spiritualni doping, iz kredenca izvučena teologija oslobođenja u psihobanalitičkom umaku preminulih teutonskih teologa (-škinja), parataksičke rečenice komunikativne gramatike, 'subjektivistička spiritualnost' za privatnu konzumersku uporabu..iz svakog džepa ponešto, aurea mediocritas pojmovnih drangulija koje su u posljednjih pola stoljeća samim katolicima katoličanstvo učinile nepoznatom vjerom... Ali smisao za humor je prisutan: “U jednoj razorenoj crkvi u Mosulu pitao sam se: tko ovim rušiteljima prodaje oružje? Imajmo iskrenosti to kazati...” Sine qua non!

Jedan od najvećih živućih medievista, emeritus Franco Cardini, prije godinu dana je prigodom godišnjice paleža pariške katedrale objavio članak, dio njegove nedavno izašle knjige, gdje opisuje kako je u ponedjeljak Velikog tjedna 2019. kao in situ prisutan svjedok velike lomače pred tim prizorom plakao poput djeteta: “...ma ne, nisam zato plakao. Ne zbog Notre-Dame. Točnije, ne samo zbog nje. Plakao sam zbog povijesti, gotike, svjetskog rata, knjiga, filmova, pjesama, slobode, ljubavi. Bila je to Europa. Europa je Notre-Dame, Notre-Dame je Pariz, a Pariz je Europa...”

Mirko Sladek