Biskup ljudoždera

Godine 1894. Mgr. Filip Augouard [Oguar] klečaše do nogu Njegove Svetosti Pape Leona XIII., koji ga je pozvao, da izbliza vidi onoga, koga su prozvali »biskup ljudoždera«. 

»Je li istina«, reče mu Papa, »da vaši Crnci jedan drugoga jedu?«

»Dakako, Sveti Oče, i to svaki dan«. 

Nato Papa primijeti, da Crkva još nema svetaca, koji bi bili pojedeni: »Dobro, Sveti Oče, ja ću nastojati da počnem. — A, to ne, odvrati Leon XIII., ja to ne ću, vaši nam vjernici ne bi ostavili relikvija!« 

Prijateljska šala, što je sakrivala samilost, koja je napunjala te dvije velike duše pri pomisli na strašnu zbilju! 

Otac Augouard crta svoje gnušanje, koje je oćutio, kad je prvi put kupovao ljudsko meso: djevojčicu od dvanaest godina, čiste vanjštine, za koju je crnac tražio od njega veliku cijenu u tkaninama. Pogodi se s njime o manju cijenu i odvede djevojčicu, koja zaplješće rukama od veselja zahvaljujući tako svome spasitelju. »O vi mlade djevojke«, piše Otac, »koje trošite toliki novac u beskorisne zabave, kad biste vi znale!...« 

»Najgnjusniji ljudožderi, što ih ima na svijetu«, bilježi Mgr. Leroy »jesu Bonžoe u Ubanghi«. Koliki li bi se niz grozota mogao nanizati, kad bi se složile ujedno sve stranice listova, u kojima biskup ljudoždera crta običaje groznih Bonžoa. 

»Najvećom prostodušnošću ubijaju oni ubogoga sužnja, raskomadaju i žderu, kao da je vol ili ovan. Žene su osobito spretne u raščinjavanju lješina«. 

U unutrašnjosti Konga bila su tržišta robova, gdje bi trgovci kredom zabilježili ona uda robova, što su im zapela za oko. Kad bi tako sva uda jadnog roba bila obilježena, odsjekli bi mu glavu, a kupci bi ponijeli sa sobom svoje komade. 

Na povratku s nekoga pogreba zaustavi Oca jedan crnac: »Zašto si dao zakopati mrtvace iz karavane? Bili bismo ti dali mnogo krmaka i ovaca za njih. O koliko je dobra mesa time propalo!« 

»Poglavice«, priča jedan misijonar, »goje čitave čete robova i djece, kako se kod nas goje bravci ili guske. Roditelji se ni najmanje ne žacaju, kad ih spopadne želja da prožderu svoj vlastiti porod, kako se god i ne sustežu ubiti prijatelja, ako ga sretnu bez oružja i obrane«.  

Jesti ljudsko meso tolika je čast, da kod nekih plemena žene ne pripuštaju tim gozbama. 

Prvo selo, u koje je stigao bilo je okićeno mrtvačkim glavama, obješenim kao znaci pobjede; žene se nakitile ogrlicama od čovječjih zubi. 

Pa ipak Mgr. Augouard posjeti kao biskup ta plemena najprije. »Kako je ime tomu robu, što izdiše?« zapita seoskog poglavicu. — »Nyama«, odgovori ovaj nehajno, »to je meso!« a drugi mu povjeri isto tako iskreno: »Nema ništa bolje od mesa što govori«. 

Na taj način, po svome običaju nenaoružan, stupi Mgr. Augouard među Bonžoe. Moglo ga je to stajati života, ali njegova premoć nad dušama, koja je izbijala iz čitave njegove ličnosti, njegova smionost i okretnost spasiše ga. 

Betu strašni poglavica toga naroda, htjede da s velikim poglavicom bijelaca utvrdi krvni savez i da se s njim pobrati. Mgr. Augouard pristane na taj obred. Betu zatrubi. Crnci izađu iz svojih koliba. Doskora se divlji skokovi i plesovi pomiješaju s paklenom muzikom tamtama. Biskup pruži svoju golu ruku, a Betu svoju. Stari neki crnac zareže u obje ruke. Svaki sad uzme list biljke »kola« i njime otare ranu. Zatim izmijene međusobno listove i poližu krv. Mgr. Augouard postade tako krvni pobratim crnačkoga poglavice.  

Tome nerazrješivom pobratimstvu mogao je biskup zahvaliti, da je na tom negostoljubivom zemljištu mogao podići križ i zastavu. Tako bude osnovana njegova najmilija i najutješnija misija. 

Kad je poslije dvadeset godina prolazio tim selom, razveseli ga veoma, kad mu izađe u susret stari poglavica, njegov pobratim u pratnji od sedam stotina crnaca, koji su došli, da slušaju svetu misu, koju će im odslužiti biskup u sjeni misijske zastave. 

Kako uopće kod svih crnaca, tako je i u Bonžoa vladalo mnogoženstvo, što je bilo najveća zapreka obraćenja. 

»Hoćemo li u tvome nebu imati žena?« zapita neki divljak misijonara, »Nama trebaju žene. Ti veliš ne? Bijelče, tvoje nebo ne valja. Mi ne ćemo u nj«.

Gdjekoji poglavice imađahu i po četrdeset žena. »Ne znam, kako ti ljudi već za osam dana ne polude«, govoraše biskup porugljivo, »kad je u civilizovanoj zemlji često i jedna žena previše!« Jedan njegov misijonar bijaše sklonuo nekoga poglavicu, da si drži samo jednu ženu. I požuri se da mu čestita. »Da«, reče ovaj, »zadržao sam si jednu, koja je manje zla«. »Dakle si drugu otpustio?«. »Ne, ja sam je pojeo!« 

Fetišizam, naslijeđen od djedova i neizlječiva lijenost Crnaca bijahu zapreke obraćenju.  

Kako da obratiš odrasla čovjeka, koji na pozdrav misijonara odvraća ovakvom željom: »Opij se svaki dan... Ubij sve svoje neprijatelje!... Kradi, a da te ne vide!... Imaj mnogo žena!...« Shvatljivo je, da su misijonari svu svoju revnost posvećivali najviše djeci. Mgr. Augouard otvori u svakoj misiji školu. Djecu su učili kršćanski nauk, ali su ih priučavali i na rad i poučavali u zanatima. Tako su doskora imali zidara, tesara, upravljača brodova, klesara slonove kosti; dapače i vrsnih upravnih činovnika. 

Malo pomalo podizahu se kršćanska sela sa prozračnim kućama od zemlje pa i od opeke. Nekoć je Mgr. Augouard uz pomoć jednoga Oca misijonara i jednoga brata pomoćnika sam samlio zemlju i sažegao 800.000 opeka za gradnju svoje misije, na veliko čudo Crnaca. 

Velika je teškoća bila uliti crncima volju k poljskome radu, koji su oni smatrali nečasnim i prepuštali ga ženama. 

Već prije Mgr. Augouarda, Mgr. Carrie bješe odredio, da se poljski rad postavi kano temelj, kano središte i vrhunac uzgoja. Malo pomalo, nepregledni pješčani krajevi pretvoriše se u obrađeno tlo, a šume ustupe mjesto rodnim voćnjacima. U istu uzgojnu svrhu podigne Mgr. Augouard veliku poljodjelsku školu, kojoj se i evropski doseljenici divili. Upravitelj nekoga društva za eksploataciju iskaže čast tome biskupovome djelu riječima: »Samo djelovanju misijonara imam da zahvalim, što sam mogao u samoj zemlji naći radnika, dok su prije toga urođenici svako djelo Evropejaca tek uništavali«. 

(izvori: 1, 2, 3)