utorak, 7. srpnja 2020.

Duhovna lirika utorkom 68


Ivo Lendić
PRVA PRIČEST BOLESNE DJECE

Danas oblaci nisko lete. Kriče galebovi;
nad pučinom mutnom hranu ištu.
Tužno zvone radnički čekići
na brodogradilištu.

Danas poniknuta bolnica šuti
kao netko,
koji je osjetio najdublju bol,
a odmah zatim
veliku
radost.

Danas su se po prvi put pričestila bolesna djeca
sitnih prozirnih ručica,
blijeda i lijepa kao niz
drhtavih
cvjetova.

Osjećajući ujedno i strah i sreću
jutros su se pričestila po prvi put
bolesna djeca,
koja odavno ne vidješe majke,
i kojima je obraz
svet i čist
i prozirno žut.

Soba je bila sva
zelenilom okićena.
Skromno je zvonilo zvonce.
Djeca su nepomično u gipsu, blistavih zjena,
u ruci je njihovoj voštanica
zapaljena.

Vani su letjeli oblaci. Vani je bilo tužno;
kričahu galebovi, koji hranu ištu.
Tužno su zvonili primorskim jutrom
čekići na brodogradilištu.

Bog zna, da li od tuge ili od sreće,
svećeniku su zasjale suze
u odbljesku svijeće,
kad im je Hostiju dao,
i kad ih je, pošto je bijeli oltarnik povio,
ciborijem blagoslovio.

A sada plovi parobrod pod bolnicom.
Putnici mašu,
ko da bi htjeli poslati zdravlje s pozdravima.
O, da znate, putnici, koliko je sreće i tuge
u ovoj kući bola današnji dan zanjiho,
jasno bi vam bilo, zašto je šutljiv ovaj samotni kut.
zašto je danas sve tiho
i zašto vam mahanjem ne zaželi niko
sretan put.

Oblaci još uvijek nisko lete. Kriče galebovi;
nad pučinom mutnom hranu ištu.
Tužno zvone radnički čekići
na brodogradilištu...

Nema komentara:

Objavi komentar

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.