Fra Petar Grabić

Petar Grabić rodio se u župi Miljevci, selu Širitovci kod Drniša 28.11.1882. Na Visovcu je bio prvi puta kao dojenče u majčinim rukama. Kasnije je ondje bio pripravnik za sjemenište u Sinju gdje je pohađao pet razreda gimnazije, te opet kada je stupio u novicijat. Jednostavne zavjete položio je 1899., a svečane 1902. godine. U Šibeniku i Makarskoj je studirao teologiju, a od 1903. do 1905. je bio na franjevačkom sveučilištu u Rimu. Zaređen je 25.3.1905. u Splitu. Kao profesor dogmatike i filozofije predavao je u Makarskoj i Zaostrogu 20 godina, a kroz to vrijeme je više godina bio i magistar klerika. Rekordnih 16 godina je bio provincijal franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Bio je i generalni vizitator više puta za hrvatske, ali i strane provincije. Prvi je gvardijan novog samostana Gospe Lurdske u Zagrebu 1931–37. g. Od 1947. do 1951. politički je zatvorenik u Staroj Gradiški, a poslije djeluje u Omišu i Splitu do svoje smrti 29.3.1963.

Zaslužan je za gradnju crkve i samostana Gospe Lurdske u Zagrebu, gradnju crkve i dogradnju školske zgrade u Makarskoj, gradnju zvonika u Sinju te za pokretanje gradnje crkve Gospe od Zdravlja u Splitu. Izborio se za pravo javnosti rada gimnazije u Sinju i priznanje franjevačke bogoslovije. Pisao je u brojnim časopisima, a pokrenuo je i uređivao "Novu Reviju". Iza njega je ostalo gotovo tisuću tiskanih stranica, ali i više od 11 tisuća stranica u rukopisu uz koje još i 52 teke u kojima je obradio živote više od 400 svetaca.

Njegova životna preokupacija posebno je vidljiva u riječima 1927. g. na kapitulu reda u Asizu: "Na nama je da ispovijedajući ovu istinu [Marijina Bezgrešnog začeća] rasplamtimo pobožnost prema Djevici Bezgrešnoj. Mi živimo u Marijanskom stoljeću. Naša je lozinka: 'Adveniat regnum Mariae!'" Uporno se zalagao da se provede u serafinskom redu marijanska orijentacija u životu i djelovanju te radio na tome da se proglasi Mariju Djevicu Kraljicom i Posrednicom svih milosti.

Uz svojeg najpoznatijeg učenika, p. Karla Balića

Iz Balićevog članka o Grabiću izdvajam: On je čvrsto uvjeren, da Neoskvrnjeno Marijino Začeće nije naučavao ni Bonaventura, ni Albert Veliki, ni Toma Akvinski, ni bilo koji od velikih skolastika 13. vijeka. Pokušaje da se prikaže sv. Tomu kao nekog preteču ove istine s pravom nazivlje "bezizglednom apologijom". I upravo kad se uzme u obzir opće protivno mnijenje teologa 13. vijeka postaje nam jasno, kako "mučna situacija" je bila u kojoj se je nalazio Duns Skot, ali zato odskače i njegova velika zasluga.

Kao pravi učenik Dunsa Skota, Gabrić ne piše da pokaže svoje znanje ili samo da rasvijetli um, nego da stavi pred oči čovjeku neke praktične, životne principe i dovede ga k Bogu. Njegovi su članci, više manje, svi prigodni, dogmatika je skoro uvijek spojena s apologetikom. Dok piše o Papi i Papinstvu, u duhu gleda, kako kod nas katolici žive zajedno pod jednim državnim krovom s pravoslavcima i liberalcima, i zato posebno naglasuje, da je papinska vlast duhovna, da katolici ne deificiraju Papu, da njegova nepogrešivost u naučavanju vjere ne uključuje u sebi neprevarljivost u osobnom djelovanju, itd. Kristovo kraljevstvo ne predstavlja ni kulturnu ni nacionalnu pogibelj, nego spas i za pojedinca i za društvo i za narode. Za svećenički celibat vojuju ne samo duhovni razlozi, nego su pri tome "odlučni i praktični razlozi uspjeha u njegovoj službi". Raspravu "Božja Providnost i ljudske nevolje" završuje stavljajući kao uzor svim Hrvatima bl. Nikolu Tavelića "koji je svojevoljno i radosno pošao u smrt za Krista".

***

Modernizam

M. p. o. Grabić piše u svojoj Kronici o modernizmu:
Modernizam početkom ovog 20. vijeka – posebno u Francuskoj Loisy i Le Roy – bila je struja liberalnih naprednih katolika, i svećenika i laika, koji su se zagrijavali mišlju pomirenja katoličke Crkve sa modernim nekatoličkim svijetom: protestantima, racionalistima i sa svim nekršćanskim vjerama. Oni su to mislili postići prilagođavajući katoličko mišljenje modernim strujama u filozofiji, u teologiji i u kritičnom proučavanju posebno crkvene povijesti kao i povijesti drugih vjera. Ta je struja prodirala u mnoga katolička filozofska i teološka učilišta prije osude Pija X u enciklici "Pascendi Dominici gregis" i u dekretu "Lamentabili".

a) O. Grabić ističe, u čemu su se očitovale osnovne zablude modernista: "Naš razum nije sposoban da pozna stalnu i nepromjenjivu istinu na nikakovom području ljudskog znanja. Sve je podvrgnuto načelu apsolutne evolucije."

b) Zatim jasno i bistro izlaže katoličko načelo: "Katolička teologija uči ... da su naše vjerske objavljene istine nepromjenljive i vječne. Mi vjerujemo u osobnoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje. Vjerujemo u Presveto Trojstvo. Vjerujemo da nam je Krist BOG-ČOVJEK objavio i da nas je poučio u istinama kršćanske vjere. Vjerujemo da je upravu Crkve povjerio kao Poglavici sv. Petru i apostolskom zboru kao zajednici, te njihovim nasljednicima: Rimskim Papama i Biskupima. Sin Božji ostavio nam je sedam sv. Sakramenata kao sredstva milosti i spasenja. On je Krist svoje božansko naučavanje bezbrojnim čudesima potvrdio."

c) O. Grabić tvrdi da su modernisti u zabludi: "jer uče, da čovjek ne može poznati stalne istine, da ne može poznati ni Boga, ni vjerovati u Trojstvo. Modernisti ne vjeruju u Božanstvo Kristovo ni u Njegovo Otkupljenje roda ljudskoga. Zapravo za moderniste ne postoji ni grijeh ni milost ni Sakramenti. Crkva nema božanske misije da naučava sve narode."

Sad se pita o. Grabić: "Kako onda prema njihovoj novovjekoj mudrosti treba tumačiti sve ove vjerske istine? To oni hoće da tumače snagom vjerske evolucije vjernika, čije vjersko čuvstvo crkvena vlast oblači u zgodne oblike naučavanja i propovjedanja. To su crkvene dogme. Istina vrijedne za tok našeg sadašnjeg vjerskog uvjerenja, ali nam to ne jamči, tvrde oni, stalnost vjerskih istina za sutrašnjicu, jer je, prema njima, vjersko čuvstvo promjenljivo i nestalno."

Zahvala za redovnika i svećenika Grabića dr. fra Petra
Prof. Petar Grgec, u Zagrebu 23.V.1955.

II

Hvala Ti, Bože, Kralju svih vjekova,
što si nam dao, da je, vođen vjerom,
fra Petar Grabić znao branit perom
svetinje drevne naših pradjedova.

Kad proroci su lažnih zastranjenja
učili, da je Bog proizvod tmine,
i čovjek da je potomak živine,
i dogme Crkve da su zasljepljenja:

Tad Petar Grabić u Mahnića četi
štampanom riječju branio je sveti
stari amanet hrvatskoga roda

utvrđujući, da je tek sloboda
i veza s Bogom i dar besmrtnosti
odlika prava naše čovječnosti.


(Priređeno prema: Mp. o. dr. fra Petar Grabić : životne crtice i glavnija djela : in memoriam 1882-1963, Split 1964.)