Tresavci

Šejkersko iskustvo u Americi

Godine 1966. Thomas Merton je napisao: "Osobita blagodat šejkerske stolice potječe odatle što ju je načinio netko sposoban vjerovati da bi anđeo mogao doći i sjesti na nju." (...)

Pogled jednog otpadnika od sekte

Dan nakon što je Ann Lee puštena iz zatvora Valentine Rathbun, svećenik Odijeljenih baptista u Pittsfieldu (Massachusetts), dovršio je rukopis u kojem opisuje "sadržaj, oblik i običaje jedne nove i čudne religije, koja se u zadnje vrijeme udomaćila među mnogim ljudima u državama Massachusettsu i New Yorku". Taj njegov napis o šejkerima, koji je iz tiska izišao 1781., prvi je opširan objavljen izvještaj o djelovanju ove družbe u Americi. To je vrlo vrijedan suvremenički opis zasnovan djelomice na autorovu osobnom kontaktu s članovima družbe.

Rathbun je prigrlio šejkerski kredo 1780., nakon što je posjetio naselje Niskeyunu. Nekoliko članova njegove obitelji također se preobratilo. S vremenom međutim, kako piše, počele su ga uznemirivati "nedosljednosti i neistine" u šejkerizmu, a kad je to spomenuo, izazvao je protiv sebe "prosvjede, siktaje i galamu" šejkerâ. Utekavši se Bibliji, utvrdio je da su znakovi i proročanstva koji se vezuju uz družbu lažni, "da je duh koji vodi tu novu zamisao duh čarobnjaštva, i to moćniji od svih varki o kojima sam ikad čuo ili čitao". Napustivši grupu, odlučio je prokazati i uništiti družbu napadom na njezina vjerovanja i običaje te osporavanjem vjerodostojnosti njezinih članova, osobito vođa. Bez obzira na tu nakanu, Rathbunov izvještaj zaslužuje da ga potanko ispitaju povjesničari zainteresirani za razvoj ove sekte.

Kad je prvi put, tjedan nakon Mračnog dana, posjetio Niskeyunu, šejkera je među tamošnjim žiteljima bilo samo dvanaest: pet muških i sedam ženskih. Istraživači s područja Nove Engleske još se nisu bili skrasili. Rathbun se posebno osvrće na političke poglede ove male družine: "Europljani, dijelom iz Engleske", šejkeri nisu podržavali revolucionarno nastojanje. Ponavlja optužbe zbog kojih su bili utamničeni: njihov savjet "da je protuevanđeoski nositi oružje" i davati bilo kakvu podršku (glasanjem ili novcem) "obrani zemlje". U želji da šejkere prikaže kao opasne neprijatelje države on piše: "Čuo sam neke od njih kako govore da je svaka vlast, građanska i crkvena, iz pakla i da će u paklu završiti." Pri kraju rasprave usrdno moli "služitelje evanđelja" neka iskoriste svako raspoloživo sredstvo da osujete šejkerski naum. S njegova gledišta pripadnika Odijeljenih baptista koji je bivši šejker, vjerski običaji, učenja i obredi šejkerâ potvrđuju da je riječ o krajnjim zanesenjacima i opasnim sektašima.

Rathbuna je ljutio način na koji se šejkeri ponašaju prema posjetiteljima i znatiželjnicima koji su se raspitivali o njihovim vjerovanjima. Oni takve, piše, "dočekuju s mnoštvom osmijeha i prividnim velikim zadovoljstvom". Časte ih hranom i pjesmama, s gostoljubivošću koju Rathbun smatra hinjenom i obmanjivačkom. Kad čovjek pristane na pouku, šejkeri se okupe oko njega, "dodiruju ga prstima tu i tamo i potajno prekriže, vrlo mu nježno polože ruke na glavu, i onda počnu propovijedati svoj nauk". Ponekad se sa znatiželjnicima ophode "vrlo strogo", a ponekad "vrlo laskavo". Ako se muškarac želi pridružiti grupi, zahtijevaju da se ošiša na kratko, radije nego da nosi dugu kosu ili skupljenu u punđu. Tim postupcima, smatra Rathbun, nastoje kod svojih pristaša odnjegovati "potpunu ovisnost".

Nakon uvođenja u sektu slijedi upućivanje u nauk, piše Rathbun. Najprije "mnoštvo lijepih riječi", opće kršćanske opomene da "moramo mrziti grijeh, ljubiti Boga, uzeti svoj križ itd.". A onda ustvrde da je nova tisućljetna rasporedba počela u njihovoj družbi. Rathbun izvješćuje da "tri muškarca i dvije žene izjavljuju da su savršeni, da su postigli stanje savršenstva, a ostalih sedam kaže za sebe da još nisu savršeni, ali da su veoma uznapredovali". Šejkeri ističu svoje "apostolske darove" kao dokaz tvrdnji družbe. Sve druge crkvene zajednice širom svijeta smatraju protukršćanskima i lažnima. U ovoj novoj rasporedbi, tvrde, nema mjesta izvanjskim obredima krštenja i Gospodnje večere.

Samo ako potencijalne obraćenike ocijene spremnima, piše Rathbun, upućuju ih u tajnija šejkerska učenja, kao što je nužnost javne ispovijedi vođama, osuda braka kao grešnog, mogućnost komunikacije s anđelima i duhovima, nazor da je sud svijetu počeo, ideja napredovanja kroz stupnjeve kazne i pojmovi besmrtnosti i neosjetljivosti na patnju i napast. Koliko god ta vjerovanja bila Rathbunu odbojna, daleko su zaostajala za sablazni koju je za njega predstavljala žena što su je šejkeri zvali majkom. Ta žena "od kojih četrdeset godina", tvrdili su, "ona je o kojoj govori 6. poglavlje Ivanova Otkrivenja, da je odjevena u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda i zatrudnjela je i porodila muško dijete. Ta je žena, nadalje, majka svih izabranih i trudna je za cijeli svijet i nijedan čovjek ne može nikakav blagoslov dobiti osim po njoj i preko nje, i to tako da ona preuzme njegove grijehe, time da ih on jednog po jednog ispovjedi i za njih se pokaje, u skladu s njezinim naputkom." Neki šejkeri tvrdili su da Ann Lee ima u sebi "puninu božanstva" i nazivali je "kraljicom neba, Kristovom suprugom".

No za privlačenje prvih obraćenika učenja su vjerojatno bila manje važna od nekih simboličnih čina koji su stvarali snažan osjećaj zajedništva unutar družbe. Rathbun piše, na primjer, da su članovi sekte dijelili međusobno hranu i stan. Svi su govorili slično, bez tituliranja. Kratko ošišanom kosom izdvajali su se od okoline. Među sobom su se ponašali prisno i drugarski. Udruženo su javno svjedočili za svoja načela i zajedno trpjeli zbog tog svjedočenja. Te su ih zajedničke djelatnosti ujedinjavale.

Jednako privlačni novim obraćenicima bili su karizmatska moć i navodni apostolski znakovi kojih se u šejkerskih kvekera moglo vidjeti u izobilju. Njihov je obred uglavnom bio ekstatične naravi. "Ono što čine prilikom bogoštovlja", izvješćuje Rathbun, "u skladu je s duhom koji njima upravlja." Nije bilo javnih molitava ni propovijedi, a čitanja vrlo malo. Pjevanja, naprotiv, bilo je napretek; neke su pjesme imale tekst, neke nisu; neki su tekstovi bili poznati, neki nepoznati. U darove iz ove nove "duhovne rasporedbe" spadali su: tréšnja i pjevanje, skakanje i vrtnja, pušenje i trčanje, stenjanje i smijeh. Vjernici su sve to smatrali očitovanjima božanske sile i ujedinjenja s Bogom.

Neupućeni, među njima i Rathbun, u tom su duhom usmjeravanom ponašanju vidjeli samo strku i ludilo. Buka s noćnih sastanaka mogla se čuti u krugu od dvije milje, izvješćuje Rathbun. Članovi sekte izvodili su čudne stvari: hukali kao sove, kukurijekali kao pijetli, "siktali kao gusani", slijedili vlastitu ispruženu ruku, goli trčali kroz šumu. Ti čini, koje su promatrači ismijavali, nekim su novoobraćenicima pribavljali jedinstven osjećaj sigurnosti. Rathbun priznaje da su ga se ti znakovi isprva duboko dojmili. Slično tomu "izvanredna je i neobična sila" pratila šejkerske vođe u njihovu poučavanju. "Čudna zaluđenost koja nagoni um da povjeruje sve što učitelji kažu" prelazi i na znatiželjnike. Na tijelu, kaže on, ta se sila očituje "trzanjem, kao u živčanim grčevima". Rathbun je taj tjelesni učinak usporedio s "djelovanjem elektrizirajućeg stroja: osoba vjeruje da je to Božja sila, i stoga se ne usuđuje oduprijeti, nego se potpuno prepušta".

Jedan od obreda koje Rathbun opisuje posebno je dobar pokazatelj mentaliteta družbe u Niskeyuni. Sudionici "poliježu na tlo, iscrtaju prstom krug na zemlji, sjede u njemu, a onda naglo ustanu, stišću šaku prema njemu, otrče od njega, pa se opet vrate, prijete mu pogledom i držanjem tijela, i onda jurnu unutra i svega ga izgaze." Rathbun dodaje: "Tumače da to označava stara nebesa koja će minuti uz groznu buku." Tim su postupcima članovi dramatizirali svoju osudu svijeta i odlučnost da dokončaju njegov utjecaj na svoje živote. To ponašanje utjelovljivalo je sektaški duh ranih šejkera, koji su vjerovali da će uništenje svjetovnih utjecaja pripraviti put novoj rasporedbi.

Prevedeno iz knjige Stephena J. Steina "The Shaker Experience in America", Yale University Press, 1994.