Gostujući autor - Otajstvena narav svećeništva

Od autora kojemu sam u nedjelju objavio tekst o liturgiji, dolazi ovo razmišljanje o svećeništvu.

Često mi bude žao kad vidim kako je neki svećenik nemaran i užurban u svetoj misi i vrlo rijetko na raspolaganju za ispovijed. Pitam se onda da li shvaća da su to prevažne službe u kojima ga, za razliku od toliko drugih, nitko ne može zamijeniti. Čini mi se da je autor teksta koji slijedi ovu temu puno riječitije izložio i obradio.
 

***

OTAJSTVENA NARAV SVEĆENIŠTVA

Promišljanja o odnosu svećeništva, liturgije i pastorala

U razmišljanju o svećeništvu i naravi toga uzvišenog poziva, osobito u kontekstu mnogobrojnih i mnogovrsnih rasprava o svećeništvu danas, kao da nam pomalo iz vida izmiče otajstvena dimenzija svećeništva i kontekst u kojemu se ona očituje.

O svećeništvu se, dakako, može govoriti s niza gledišta: psihološkog, sociološkog, pedagoškog, povijesnog, politološkog, medijskog, kulturnog, ekonomskog i sl. Međutim, bez govora o otajstvenoj naravi svećeništva, dakako u okviru teološkog govora o ovom pozivu, svećeništvo i njegovu narav nije moguće razumjeti. Jednako tako, ukoliko bismo i govorili o otajstvenoj naravi svećeništva, ne ističući kontekst u kojem se ono ostvaruje, ponovno bismo svećeništvo ostavili nedorečenim.



Povijesno nam iskustvo pokazuje da je svećeništvo, osim svoje pastirske, posvetiteljske/liturgijske i službe naučavanja, uvijek imalo nezamjenjivu ulogu u kulturi, prosvjeti, politici i gospodarstvu. Te uloge svećeništva, premda ne proizilaze iz same biti ovog poziva, povijesnim su slijedom i društvenim uvjetovanostima (p)ostale usko vezane uz svećenički poziv kao i poslanje Crkve u cjelini. To se na osobit način ogledalo u onim sredinama u kojima povijesni i društveni razvoj nije na vrijeme omogućio razvoj građanskog društva čije bi strukture preuzele te uloge. U nekim dijelovima svijeta slična je situacija i danas.

U suvremenom društvu svećeništvo također ima različite uloge među kojima mnoge također ne proizilaze iz same biti svećeništva. Zahtjevi života i pastorala, osobito u velikim urbanim sredinama, zahtijevaju od svećenika da budu ne samo pastiri i naučitelji povjerenog im Božjeg Naroda, već da budu angažirani u službi odgojitelja, socijalnih djelatnika, graditelja, organizatora, ekonoma, menadžera, kulturnih djelatnika, prosvjetnih radnika, koordinatora različitih djelatnosti i sl. Mnoštvo je zadataka koji se danas stavljaju pred suvremenog svećenika, osobito onoga koji je angažiran u pastoralu urbanih sredina, ali ne samo njih. Budući da se i seoske sredine urbaniziraju, barem po načinu života njihovih stanovnika, svećenici koji pastoralno djeluju u takvim sredinama pred sobom imaju zadatke slične zadacima pastoralaca koji djeluju u gradskim sredinama. Osim toga, seoske sredine, više ili manje urbanizirane, imaju svoje specifične zahtjeve koji od svih, napose od svećenika, traže izvjesno prilagođavanje i prihvaćanje službi koje ne spadaju na samu bit svećeništva. No, budući da biti svećenik znači, u prvom redu, služiti, sasvim je prihvatljivo i razumljivo i Bogu ugodno da svećenik prihvati i čini sve što je za dobrobit povjerenog mu Naroda Božjega.

Promišljajući o svećeništvu u takvom kontekstu, uočavamo svu šarolikost lepeze svećeničkog djelovanja u poslanju koje mu je dano. Sigurno je da takvi zadaci za njega predstavljaju istovremeno i privilegij i iskušenje, blagoslov i križ. U današnjem globaliziranom svijetu prisustvo svećenika u različitim društvenim strukturama i događanjima istovremeno znači priliku za navještaj evanđelja, u (ne)prilikama organiziranog ili prigodnog pastorala, na način i tamo gdje to uvjeti određuju. U tom se kontekstu mnoštvo zadataka pred kojima suvremeni svećenik stoji pokazuje kao prilika za ostvarenje svećeničke službe navjestitelja i svjedoka Isusa Krista.

S druge strane, šarolika lepeza zadataka koji se pred suvremenog svećenika stavljaju istovremeno su kušnja u kojoj je svećenik u napasti da kroz dulji vremenski period takvog načina života i rada zanemari upravo one službe koje izviru iz same biti svećeništva: službu posvetitelja/liturga, pastira i naučitelja Božjeg Naroda. Stihija suvremenog načina života u svijetu koji se neprestano mijenja brže i sveobuhvatnije nego ikad ranije tijekom povijesti, prijeti banalizaciji svećničke službe i njenoj transformaciji u još jednu od javnih društvenih službi kakve nalazimo u civilnom društvu razvijenih zemalja. U tom smislu svećenik se lako pretvara u još jednog u nizu socijalnih radnika, građevinskih investitora, kulturnih djelatnika, humanitaraca i sl.

Sve spomenute službe građanskog društva, a koje obavljaju i svećenici, premda su hvale vrijedne, predstavljaju kušnju u kojoj narav svećeničke službe često biva zasjenjena, na neki način skrivena.

Svećeništvo, dakako, podrazumjeva humanitarni rad i socijalni angažman, koordinaciju pastoralnih, kulturnih i svih drugih aktivnosti na razini župe i mjesne Crkve, međutim, to su službe koje ne otkrivaju pravu, otajstvenu narav svećeništva. One su Božji dar Crkvi i društvu, ali njih može obavljati svaki vjernik, pa i oni članovi društva koji to nisu. U tom smislu važno je posvijestiti potrebu aktivnog sudjelovanja vjernika laika u suvremenom pastoralu. Njihov bi angažman donio višestruke plodove, ponajprije rast vjere u srcima ljudi, veću prisutnost kršćanskih vrjednota u suvremenom društvu te, što je osobito važno, rasterećenje svećenika od mnoštva obveza koje su, uglavnom, prisiljeni sami obavljati. U tom smislu službe koje zaista proizilaze iz naravi svećeništva imale bi priliku zasjati intenzivnijim sjajem nego u situaciji kao što je ona kada su svećenici preopterećeni svim onim službama koje bi u župi i biskupiji mogli i trebali obavljati vjernici laici.

Svećenik čiju službu karakterizira socijalni, kulturni, humanitarni ili angažman sličan ovima svakako čini Bogu ugodno djelo koje proizilazi iz naravi kršćanske vjere, ali on je sve to mogao činiti i kao nezaređeni član Crkve, kao vjernik laik. U takvom kontekstu njegov rad ne bi bio ništa manje vrijedan i uspješan; dapače, oslobođen službi koje pripadaju samo zaređenim službenicima Crkve mogao bi se trajnije, temeljitije i time spremnije posvetiti službama koje bi mu bile povjerene. U tim službama prepoznatljiva bi bila ljubav prema braći i ljubav prema Crkvi u cjelini, što čini temelj kršaćsnog poslanja svakog krštenika, ne samo svećenika. Te službe, shvaćene u ovom kontekstu, očitovale bi svijetu i Crkvi otajstvenu narav vjernika laika u Crkvi, narav koja proizlazi iz sakramenata krštenja, euharistije i potvrde koje su primili.

Upravo aktivno sudjelovanje vjernika laika u životu Crkve, koje se konkretizira u životu župe, omogućuje ostvarivanje prepoznatljivosti ove otajstvene naravi i vjernika laika, kao i svećenika. Ta se otajstvenost očituje u bogatstvu i različitostima njihovih službi koje proizilaze iz naravi ovih poslanja. Ova se poslanja (laičkog i svećeničkog) konkretno i prepoznaju kroz službe koje su im vlastite. Kroz te službe očituje se narav ovih poziva, narav ujedinjena u Bogu kao njihovom Izvoru, narav istovremeno različita u svojoj konkretizaciji, a sve kako bi ta različitost oplemenjivala Crkvu vodeći je k Nebeskom Jeruzalemu.

Potpuno osobođenje svećenika od službi koje iz naravi svećeništva ne izviru nije moguće ostvariti, no zakonu supsidijarnosti na razini župe i mjesne Crkve svakako treba težiti. Vrijeme u kojemu živimo od svakog vjernika, a na poseban način od svećenika, traži neprestano iščitavanje znakova vremena i nastojanje ostvariti svoje poslanje u uvijek novim okolnostima. Ipak, narav svećeništva po službama koje su joj vlastite mora uvijek imati dovoljno prostora da bude vidljiva. Premda je prisiljen vršiti mnoge službe, služba posvetitelja/liturga, pastira i naučitelja Božjeg Naroda ona je u kojoj se na najeminentniji način zrcali otajstvena narav svećeništva. Te su službe privilegirana poslanja u kojima isijava nebeska narav svećeništva. Među njima posebno i prvo mjesto zauzima službe svećenika kao posvetitelja - liturga – služitelja sakramenata. Kroz tu službu u svoj se punini očituje otajstvenost svećeništva, budući da samo svećenici po naravi svetog reda valjano mogu slaviti te sakramente. Ova je služba ujedno zemaljska anticipacija vječne nebeske liturgije i već sada ostavrenje zajedništva s Bogom i proslavljenom Crkvom.

U služenju sakramenata najzornije se očituje otajstvena narav svećeništva. Sakramenti su najizvrsniji oblik Božje prisutnosti u čovjekovom svijetu. Kao što je poljubac vidljivi znak stvarne prisutnosti ljubavi, koja je nevidljiva stvarnost i pokazuje se u znakovima, tako su sakramenti vidljivi znakovi nevidljive ali stvarne Bože prisutnosti, očitovane u znakovima. Bog se u sakramentima putem riječi posvete vezao za elementarne znakove iz čovjekovog svijeta kako bi čovjeka već na ovom svijetu učinio dionikom svojeg trojstvenog zajedništva. Zato slaveći sakramente čovjek ima privilegij već sada, u ovom svijetu, ostvariti nevidljivo ali stvarno zajedništvo s Bogom. Budući da se sakramenti slave uvijek i samo unutar crkvene zajednice, oni čovjeku omogućuju i zajedništvo s drugima. Zbog toga ova posvetiteljska/liturgijska služba svećeništva, koja svećenika čini liturgom, njega već sada i ovdje čini zajedničarem trojstvene Božje ljubavi. To je vid svećeništva koji ovaj poziv izdvaja od svih drugih poziva, premda su svi dostojni časti. U slavljenju sakramenata svećenik otkriva sebe, on uočava da je unutar liturgije u kojoj se ovi sakramenti ostvaruju prisutna dimenzija koja taj događaj, time i njega samoga, izdiže izvan osjetne stvarnosti i daje mu predokus eshatoloških vremena, predokus punine vidljivog zajedništva s trojstvenim Bogom.

Vidljivi svijet ima svoje granice. Izvan njih je nevidljivi svijet, Božji svijet. Čovjek živi u središtu vidljivog, tj. svojega svijeta i tu se osjeća kao kuće. Svećenik je čovjek koji se približio granicama vidljivoga svijeta upravo po službi slavljenja sakramenata, u liturgiji. On osjeća da je njegov dom prijeko, izvan granica vidljivog, onkraj obzorja kojeg oči mogu dosegnuti, tamo gdje ga liturgija upućuje. Zato svećenik mora gledati očima duše kako bi vidio put kući. Zbog toga on jest u ovome svijetu ali, više od svih, nije od ovoga svijeta. Njegova je domovina na nebesima, iznad vidljivog. Na to ga posebno upućuje posvetiteljska/liturgijska služba svećeništva. Zbog toga nevidljivi svijet predstavlja ispunjenje njegova bića i on neće biti spokojan dok ga ne dosegne. Ta razapetost između ovoga ovdje i onoga tamo njegov je blagoslov i njegov križ i pratit će svećenika sve dok kroči zemljom, sve dok je i sam zemljan.

Ovo iskustvo svećenika prati za vrijeme čitave njegove službe. Zbog toga njegova uloga posvetitelja/liturga ne smije biti zasjenjena nikakvim drugim službama koje bi ovu prvu sputavale, ograničavale i uvjetovale. Svećenik je, povrh svega, u prvom redu liturg – služitelj sakramenata. U služenju sakramenata, u liturgiji, svećenik se očituje kao onaj koji nastupa „in persona Christi“. U tom se činu ogleda otajstvena dimenzija svećeništva, nebeska narav ovog poziva koji, za razliku od svih ostalih, ima vertikalnu okosnicu svoje nutarnje strukture, okosnicu koja svećenika čini poveznicom Neba sa zemljom. Biti ova poveznica svećeniku omogućuje Duh Sveti kojeg je primio po sakramentu svetog reda.

Stoga, kako iz rečenog proizilazi, otajstvena narav svećeništva, koja je prisutna od trenutka primanja svetog reda, biva vidljiva svaki put kad se svećenik pokazuje kao liturg, tj. kad slavi sakramente. Biti služitelj sakramenata vid je svećeništva koji svećenika čini svećenikom. Svaku drugu službu koju obavlja, uz poslanje Crkve može služiti bilo koji vjernik. Zbog toga se svećenik eminentno ostvaruje kao svećenik onda kad u liturgiji slavi sakramente, kad nastupa kao liturg. Tada iz njegove osobe u činu kojeg vrši sjaji milost Duha Svetog koji je tu na djelu, tada je svećenik prepoznatljiv kao onaj koji nastupa „in persona Christi“, kao onaj koji utjelovljuje samog Gospodina Isusa koji slavi sakrament, prema onome da kad Crkva slavi sakrament – sakrament slavi Krist.

Sve druge službe svećenika, koje su hvale vrijedne, ne mogu nadomjestiti ovu službu posvetitelja/liturga. Sve one mogu ukazivati na službu unutar Crkve (poučavanje, upravljanje, bratska ljubav...), mogu ukazivati na otvorenost kršćanskim i humanim vrjednotama, ali sve one same po sebi mogu biti protumačene i u okvirima naravnog, u dimenziji ovostranog u kojem svoje mjesto nalaze različiti motivi koji iza takvih službi mogu stajati: filantropija, ekleziofilija, humanizam i sl. Iza posvetiteljske/liturgijske službe svećenika može i mora stajati samo motiv uosobljen u Duhu Svetomu, a koji se ostvaruje u zajedništvu Crkve. Jedino je taj motiv onaj koji sakramentu omogućuje sakramentalnu milost i on niti ne ovisi o milosnim predispozicijama slavitelja, već o njegovom valjanom zaređenju i nakani da sakramentalni čin koji slavi bude istovremeno čin Crkve.

Premda je poziv svećenika tako sveobuhvatan da pod zajednički nazivnik svećeničke službe možemo svesti puno toga, nesumnjivo je da je služba posvećivanja/liturgije ona koja u ovostranosti na najizvrsniji način očituje otajstvenu narav svećeništva. To očitovanje je u ovoj službi daleko iznad svih drugih službi svećenika. Ono je dimenzija koju nije moguće sažeti u riječi, dimenzija koja je neiscrpiva, dimenzija koja svećeništvu daje vertikalnu okosnicu koja ovaj poziv povezuje s Nebom i čini ga tako posebnim, tako nesvakidašnjim u svakidašnjici našega postojanja. Svećenik može biti puno toga, usljed suvremenog pastorala često je prisiljen imati različite službe, ali ukoliko nije liturg, ukoliko nije služitelj sakramenata, otajstvenost njegovog svećeništva blijedi i njegovom pozivu prijeti da bude ubrojen kao još jedna od niza društvenih službi ustanovljenih za dobro pojedinca i društva – u ovome svijetu. U tom slučaju svećeništvo u očima čovjeka gubi nadnaravnu dimenziju, zatvara se u okvire naravnog, ovozemaljskog, prestaje biti karizma i postaje jedan od ljudskih projekata usmjerenih boljitku čovjeka koji nema vertikalne okosnice, koji nema veze s Nebom, s transcedentnim.

Tada svećenik prestaje biti svjedokom nebeske stvarnosti, na što je po primanju svetog reda pozvan biti. Tad u njegovom životu i nastupu nebesko, otajstveno ne isijava, ne uočava se transcedentna narav njegovog poziva, otajstvenost svećeništva koja neizostavno privlači. Svećeništvo je otajstvo, a otajstvo privlači, poziva na nasljedovanje jer čovjek u dubini svoje duše sluti, osjeća čežnju za Onim tko iza svećeništva stoji, za Bogom Duhom Svetim kojeg u svećeništvu prepoznaje na djelu. Zbog toga je zasjenjenost ostajstvene naravi svećeništva jedan od razloga pada broja svećeničkih i redovničkih zvanja u suvremenom svijetu.

Ako se osvrnemo na suvremenu pastoralnu i liturgijsku praksu posljednjih desetljeća, lako ćemo uočiti kako je ova otajstvena narav svećeništva zasjenjena, ponekad uopće da nije prepoznatljiva. Teško bi bilo dijagnosticirati sve uzroke ovog stanja. Nesumnjiva je činjenica da je jedan od razloga ovakvog stanja kriza liturgijske prakse u Crkvi latinskog obreda. Ukoliko se liturgija banalizira, ukoliko se svede na obično ljudsko djelo katehetsko-zabavnog karaktera, što se nerijetko događa u našim župama, otajstvena narav svećeništva liturga biva potpuno neprepoznatljiva. U takvoj liturgiji nema mjesta za otajstveno, za mistično, nema mjesta za predokus nebeske liturgije u izrazu, pjesmi, gesti, glazbi, stavu malenosti pred velikim Bogom. U takvoj liturgiji do izražaja dolazi naše, ljudsko, naravno, do izražaja dolazi svećenik sada u službi voditelja događaja, svećenik koji je, namjesto Krista, htjeli mi ili ne, sada postao središnja figura liturgijskog čina.

U suvremnim liturgijskim trendovima nastala je svojevrsna gužva oko oltara; to je sad prostor i za svećenika, kao i za čitače, zbor, poslužitelje, plesače, pantomimičare, tumače, recitatore, pjevače, mlade, djecu, panoe, cvijetne i slične aranžmane, transparente i natpise, reflektore, snimatelje, fotografe, balone i ostale rekvizite koji s liturgijom imaju malo ili ništa. Mise koje su postale kolaž zamornih govora i pozdrava, zabavnih pjesama, usiljenih izraza ljubavi i glumljenog zajedništva potpuno otajstvenu narav svećeništva zakrivaju, čine je neprepoznatljivom, a svećeništvo poistovjećuju sa službom sličnoj službama u zabavnoj industriji. Na taj se način liturgija pretvara u kič, vjera u zabavu, a svećeništvo u javni servis zabavne industrije, poziv ni po čemu različit od bilo kojeg u javnim djelatnostima. U takvom kontekstu teško je, ako ne i nemoguće, prepoznati prisutnost Boga koji je Otajstvo i koji je otajstveno prisutan u svećeničkoj službi posvetitelja/liturga/služitelja sakramenata.

Put za povratak svećeništva svojim izvornim navedenim službama, među kojima posvetiteljska zauzima posebno mjesto, vodi preko povratka Crkve Bogu po liturgiji. Tek kad liturgija bude oslobođena svih natruha suvremenog vremena koje joj nisu vlastite, koje je degradiraju i izobličuju, u slavljenju sakramenata zasjat će u punom sjaju otajstvena narav svećeništva. To je stvarnost i iskustvo koje biva proživljeno i koje se manifestira samo onda kad je liturgiji vraćeno njezino izvorno dostojanstvo.

Povratak Crkve liturgiji jedan je od preduvjeta prevladavanja krize u kojoj se Crkva nalazi. To je također jedan od preduvjeta porasta novih svećeničkih zvanja jer se mladi čovjek ne odaziva na Božji poziv u svećeništvo da bi bio zabavljač župne zajednice na nedjeljnoj misi (to može biti i bez svetog reda), već da bi bio služitelj sakramenta u kojima prepoznaje otajstvenu narav svećeništva na kojega je Gospodin pozvao.