Nijedan privatni pojedinac nema auktoritet suditi definitivno i službeno koje su privatne objave istinite, a koje nisu.
Auktoritet za procjenu istinitosti privatnoga ukazanja počiva prvenstveno na mjesnom biskupu.
Ukazanja u Lourdesu, Knocku, Fatimi, Beauraingu, Benneuxu – da spomenemo samo neka – odobrio je mjesni biskup. Pape toga vremena nisu izdale nikakav sud o njima.
Sadašnja je kanonska praksa da mjesni biskup mora imenovati povjerenstvo za istraživanje i procjenu privatnih objava (ako je smatra vrijednom istraživanja), ali Sveta Stolica može intervenirati ako je potrebno ili ako to biskup zatraži. Ili, biskup može zatražiti od biskupske konferencije svoje zemlje da mu pomogne u istraživanju i procjeni.
Zabranjeno je, a i grješno, širiti privatne objave koje su dobile negativan sud od mjesnoga biskupa, biskupske konferencije, ili vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Neki kažu: „Ja ću podržavati dok Papa ne kaže da je lažno“. Ovo je beskorisan način djelovanja u ovoj stvari – vrlo se rijetko Pape izjasne za ili protiv objave.
Što se tiče izjava pripisanih Papi (npr. „Čuo sam da je Papa rekao gđi Smith nakon Mise u njegovoj privatnoj kapelici da on vjeruje u Garabandal i Bayside“; „Papa je rekao Jacku da on može nastaviti i tiskati tu osuđenu knjigu“) – nitko nema pravo djelovati na temelju takvih priča. Crkvom se upravlja javno izrečenim izjavama – ne s pomoću naklapanja i osobnih poruka.
Pape mogu pokazati svoju potporu određenim objavama, nakon odluke lokalnoga biskupa, ili biskupske konferencije, govoreći o njima, ili određujući novi blagdan u liturgijskom kalendaru, ili posjećujući mjesta bitno povezana s njima (npr. Guadalupe, Paray-le-Monial, Rue de Bac, Lourdes, Knock, Fatima, Beauraing, Banneux).
Čak i ako mjesni biskup krivo ne odobri istinitu objavu, poslušnost Crkvi ostaje važnija. Grijeh je širiti privatnu objavu na neposlušan način, ali nikada ne može biti grijeh ne širiti je.
Ovo vrijedi i za navodne vidioce i sljedbenike.
Zapravo, ako navodni vidjela ne posluša legitimnu odredbu biskupa, i tvrdi da ga Bog u tome podržava, ovo je siguran znak da poruka nije od Boga. Čak ako je dana istinska privatna objava, ni sam Bog ne bi želio ili naredio vidiocu da je širi protiv biskupova zakonita dekreta da je ne širi.
Postoje, naime, događaji u životu sv. Tereze od Isusa, Avilske (umrla 1582.), i sv. Margarete Marije (umrla 1690.) i s. Josefe Menendez (umrla 1923.), gdje im je Gospodin dao odredbu, a zatim im njihov superior zabranio da to učine. Što su uradile? Poslušale su svoga poglavara na zemlji. Što im je Gospodin rekao na to? „U pravu ste što ste poslušale moga predstavnika.“
Jednom prilikom Presveto je Srce Isusovo reklo sv. Margareti Mariji da učini nešto, ali njezina poglavarica nije odobrila. Kada je On ponovno došao, pitala ga je o tome, i On je odgovorio: „… ne samo da želim da činiš što ti poglavarica odredi, nego također ne bi trebala raditi ništa od svega onoga što ti odredim bez njezina pristanka. Volim poslušnost i bez nje mi nitko ne može udovoljiti“ (Autobiografija sv. Margarete Marije).
Duhovni pisci imaju načelo: Tvoj poglavar može ili ne može biti nadahnut Bogom kad izdaje odredbe, ali ti si uvijek nadahnut u posluhu. (Naravno, ne govorimo o poglavaru koji bi naredio grijeh; a, kao što sam gore rekao, nije grijeh odbaciti privatnu objavu.)
Sotona doista može širiti dobre stvari neko vrijeme, tako da dobiva dugoročno. Objave u Necedehu u Wisconsinu izgledale su da imaju dobre plodove, ali su bile lažne. Pričalo se da se krunice pretvaraju u zlato.
Slično i u Baysideu. Ali neposluh je pokazao da su ukazanja lažna.
Gospodin je rekao sv. Margareti Mariji: Čuj, moja kćeri, i nemoj lako vjerovati i povjeriti se svakomu duhu, jer sotona je ljut i pokušat će vas prevariti. Stoga ne činite ništa bez odobrenja onih koji vas vode. Tako, budući pod auktoritetom poslušnosti, njegovi će pokušaji protiv vas biti uzaludni, jer nema moći nad poslušnima“ (Autobiografija).
Nakon same zablude, oznaka je krivoga mistika samovolja i neposlušnost. Sviđa mi se ovaj citat sv. Faustine Kowalske: „Sotona se može zaogrnuti plaštom poniznosti, ali on ne zna kako nositi plašt poslušnosti“ (Dnevnik, par. 939).
Istinski mistici, poput sv. Pija iz Pietralcine (Padre Pio), uzori su poslušnosti. Oni nikada ne pokušavaju staviti Krista protiv Njegove Crkve.
Svatko je slobodan imati mišljenje, ali svi se trebaju pokoriti sudu Crkve s praktičnom poslušnošću. Ono što time mislim jest ovo: slobodni ste ne slagati se (biskup nije nezabludiv u ovoj stvari), ali mu dugujete praktičnu poslušnost, to jest, ne smijete djelovati protiv dekreta; ne smijete širiti objavu o kojoj je biskup donio negativan sud, ili nastaviti javno govoriti da je smatrate istinitom.
Zapamtite, crkveno povjerenstvo može donijeti negativan pravorijek iz razloga koje ne može javno obznaniti, npr. možda su nađene stvari protiv karaktera vidjelaca, ali se to ne će javno reći, iako bi to opravdalo odluku i pomoglo ljudima da je prihvate.
