Ovdje, uz dozvolu prevoditelja, donosim hrvatski prijevod ovog predgovora:
Bilo je potrebno svega nekoliko mjeseci da od objave ove knjige dođe do španjolskoga prijevoda. U međuvremenu se dogodilo nekoliko bitnih stvari koje su promijenile klimu oko ove teme. Radi se o osobito o kontroverzi koja se razvila nakon ukidanja ekskomunikacije četvorice biskupa koje je prije dvadeset godina posvetio nadbiskup Lefebvre. Ovom gestom susretljivoga milosrđa htio je Sveti Otac pripomoći njihovom punom integriranju u Crkvu i djelom pokazati da se Crkva ne odriče svoje tradicije. Ta se gesta, naprotiv prikazivala, kao da je «tradicionalna misa» povezana s disciplinskim problemom, pa i još gore, političkim.Iako preporučujem da pročitate cijeli predgovor, izdvajam samo jedan odlomak koji je izuzetno bitan za tumačenje i primjenu papinog motuproprija Summorum Pontificum. Donosim ga u mojem prijevodu, koji je nešto doslovniji od prethodnog, ali zato manje tečan:
Pri tomu postoji opasnost od previđanja dubljega značenja motuproprija od 7. srpnja 2007., koji u gesti iznimnoga crkvenoga «common sensea» priznaje punu valjanost jednoga obreda, koji je stoljećima duhovno hranio Crkvu Zapada. Nesumnjivo, bilo je potrebno produbljenje i obnova liturgije, ali u mnogo slučajeva ona je bila neuspješna. Prvi dio konstitucije «Sacrosanctum Concilium» nije zaista prodro u duh i srce vjernika. Dogodila se promjena forme, re-forma, ali ne istinska obnova, kakvu su željeli koncilski oci. Katkad su se promjene poduzimale samo zbog promjene, da bi se odstupilo od prošlosti koju se promatralo potpuno negativno i gledajući na reformu kao na prekid, a ne na organski razvoj tradicije. To je otpočetka vodilo reakcijama i protivljenju, a u nekim slučajevima također stavovima i sklonostima koji su vodili ekstremnim rješenjima, pa i činima zapriječenima kanonskim kaznama. Ipak, mora se razlikovati stegovni problem, nastao zbog neposluha jedne skupine, od doktrinalnoga i liturgijskoga.
Vjerujemo li doista da je euharistija «vrelo i vrhunac kršćanskoga života», kako nas podsjeća II. Vatikanski koncil, tada ne možemo dopustiti da se slavi na nedostojan način. Za mnoge prihvaćanje koncilske reforme znači misu, na ovaj ili na onaj način, «desakralizirati». Koliko je svećenika optuženo da su «reakcionarni» ili «protukoncilski», samo zato što celebriraju pobožno ili svečano, ili jednostavno što potpuno slijede rubrike. Krajnje je vrijeme da se oslobodimo od ovakve dijalektike.
Kako je reforma provedena, pokazala se poglavito kao potpuna promjena, kao da se htjela stvoriti provalija između «prije» i «poslije» Koncila, i to tako da je «pretkoncilski» rabljeno kao pogrda. Dolazi zatim i pojava, koju Papa bilježi u zadnjem pismu biskupima, 10. ožujka 2009. : « Katkad se dobiva dojam da naše društvo treba barem jednu skupinu, prema kojoj ne smije biti nikakve snošljivosti i na koju se može istresti mržnja.» U dobroj mjeri je to godinama vrijedilo za svećenike i vjernike privržene obliku mise kakav se stoljećima prenosio, i koje se često, kako je to tada kardinal Ratzinger istaknuo, tretiralo «kao gubavce».
Danas se, zahvaljujući motupropriju, stanje značajno promijenilo; i to većim dijelom stoga što Papina namjera nije bila samo da iziđe u susret pristalicama monsinjora Lefebvrea, pa niti da se ograniči na to da iziđe u susret opravdanim željama vjernika koji su iz različitih razloga odani liturgijskoj baštini rimskog obreda, nego također i na osobit način, da svim vjernicima omogući pristup liturgijskom blagu crkve; omogućivši tako da liturgijsku baštinu crkve otkriju i oni vjernici koji je nisu poznavali. Kako često držanje onih koji tu baštinu preziru počiva ni na čemu drugom, nego na neznanju! Stoga motuproprij treba promatrati potpuno neovisno o bilo kakvim postojećim konfliktima: sve da nema ni jednog jedinoga «tradicionalista» kojemu treba izaći u susret, ovo «otkrivanje» baštine dovoljan je temelj i opravdanje za papinu odluku.
Htjelo se tu odluku prikazati kao «napad na Koncil», što samo pokazuje nepoznavanje samoga Koncila čija je nakana bila dati svim vjernicima priliku da upoznaju i cijene mnogostruko liturgijsko bogatstvo Crkve: «Vjeran predaji, obznanjuje Sveti koncil da sveta majka Crkva svim zakonito priznatim obredima priznaje isto pravo i isto dostojanstvo, i želi ih sačuvati i ubuduće i promicati na svaki način.» (SC 4).
U tim odlukama nema ništa revolucionarno, Crkva je uvijek tako postupala, a gdje se slučajno od toga odstupilo, posljedice su bile tragične. Nije se pazilo samo da se čuvaju istočni obredi, nego su i na Zapadu biskupije kao Milano, Lyon, Köln, Braga i različiti redovi čuvali vlastite obrede stoljećima. Najbolji je primjer sadašnjega stanja Toledska nadbiskupija. Kardinal Cisneros se zauzeo svim snagama da mozarapski obred, kojemu je prijetilo izumiranje, sačuva kao «izvanredni». Nije tiskao samo misal i brevijar, nego je odredio i posebnu kapelu u svojoj katedrali, gdje se tim obredom slavi misa do današnjega dana.
Takve različitosti nikada nisu značile i ne mogu značiti, da postoje doktrinalne razlike- naprotiv ukazuju na unutarnje jedinstvo. Nužno je da to isto jedinstvo bude i među obredima koji su danas u upotrebi. Današnja zadaća, kako nas upućuje knjiga don Nicole Buxa, sastoji se u tome da se pokaže teološko jedinstvo liturgije različitih obreda, kako su se stoljećima slavili, s novom liturgijom reforme- ili gdje je to jedinstvo nejasno, da ga opet uspostavi.
«Reforma Benedikta XVI» knjiga je bogata činjenicama, refleksijama i idejama, a među mnogima temama koje obrađuje mogu istaknuti samo neke :
Prva je ime kojim trebamo nazvati tu misu. Auktor predlaže da je nazovemo u orijentalnoj maniri «Liturgijom sv. Grgura Velikoga». To je vjerojatno bolje, nego je nazvati jednostavno «gregorijanska», što može biti dvoznačno (dvoznačnost se može izbjeći nazivom «damazo-gregorijanska»). Praktičnije je nego «tradicionalna misa», gdje je ovaj pridjev u opasnosti da nosi prizvuk kontroverze ili folklora, a bolje je i od «izvanredni oblik»- što je previše administrativan naziv. «Usus antiquior» ima nedostatak da zvuči kronološki. U drugu ruku, «usus receptus» je pretehnički. «Misal sv. Pija V.» ili «bl. Ivana XXIII.» je previše značenjski ograničen. Jedini nedostatak «Liturgije sv. Grgura» je u tome što u bizantskom obredu već postoji jedna «Liturgija sv. Grgura, pape rimskoga»; pretposvećenih darova u korizmi.
Drugo, činjenica da je usus «izvanredan» ne znači da ga trebaju koristiti samo svećenici i vjernici privrženi izvanrednom obliku. Kako o. Bux potiče, bilo bi vrlo pozitivno kada bi svećenik koji uobičajeno celebrira u «redovitom» obliku, prigodno celebrirao u «izvanrednom». To blago je nasljeđe svih i svatko bi mu, na ovaj ili na onaj način, trebao imati pristup. Pri tomu se njegova primjena čini posebno prikladna onda kada stari misal sadrži posebno bogatstvo (osobito kada drugi kalendar ništa posebno ne predviđa); npr. za vrijeme Septuagesime, za kvatre ili za vigiliju Duhova, a moguće i za neke posebne zajednice, bilo posvećenog života ili bratovštine. Slavlja u «izvanrednom» obliku bila bi veliko obogaćenje za bogoslužja Velikoga tjedna, barem neka, jer obredi Svetog trodnevlja sadržavaju obrede i molitve koji idu do najstarijih vremena Crkve.
Nadalje treba istaknuti da se nakana pape Benedikta XVI. najmanje sastoji u tome da uvodi novosti ili promjenu smjera u upravljanju; nego želi konkretizirati što je Ivan Pavao II. započeo inicijativama kao što su papinski dokument «Quattuor abhinc annos», konzultacija komisije kardinala, motuproprij «Ecclesia Dei» i stvaranje Komisije istoga naziva, i govor upućen Kongregaciji za bogoštovlje 2003.
Potrebno je uzeti u obzir i ekumensku dimenziju: kritike upravljene na obred rimske tradicije također pogađaju druge tradicije, a iznad svih naše pravoslavne braće. Gotovo svi napadi protiv ponovnog uvođenja staroga misala pogađaju točno ona mjesta koja su nam zajednička s Istokom. Ovo nalazi potvrdu u pozitivnoj reakciji pokojnoga moskovskog patrijarha na objavu motuproprija.
Ne manje bitan aspekt ove knjige se sastoji u tomu što nam pomaže da bolje obuhvatimo različite aspekte našega današnjega položaja. Naša generacija stoji pred velikim liturgijskim izazovima; pomoći cijeloj Crkvi da potpuno slijedi što konstitucija Sacrosanctum Concilium II. Vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke crkve govore o liturgiji. Valja slijediti što je Sveti Otac kao kardinal Joseph Ratzinger napisao o liturgiji, osobito u njegovoj divnoj knjizi «Duh liturgije»; obogatiti se načinom na koji Sveti Otac slavi liturgiju- potpomognut Uredom za liturgijska slavlja, koji vodi msgr. Guida Marinija, a čiji je član i auktor ove knjige kao savjetnik. Te su papinske liturgije primjer za cijeli katolički svijet.
Na kraju želim napomenuti, da je od velikoga značenja da se sve ovo temeljito izlaže u sjemeništima kao integralni dio svećeničke formacije; da se posreduju teorijska i praktična znanja liturgijskoga bogatstva, ne samo rimskoga obreda, nego također koliko je više moguće i različitih obreda Istoka i Zapada, tako da nastane nova generacija svećenika slobodna od predrasuda.
Nadam se da će ova vrijedna knjiga don Nicole Buxa služiti boljem upoznavanju namjera Svetoga Oca i otkrivanju bogatstva primljene baštine te da nas u isto vrijeme prosvijetli u našem djelovanju. Želimo zamoliti Gospodina da znamo, kako je Pavao VI. govorio, tumačiti «znakove vremena».
+ Antonio kardinal Cañizares
Prefekt Svete kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu
Nadbiskup Apostolski administrator Toleda
8. travnja 2009.
... namjera pape nije bila samo da se zadovolji sljedbenike monsinjora Lefebvrea, niti da se ograniči samo na odgovor opravdanim željama vjernika koji, iz različitih razloga, osjećaju privrženost liturgijskoj baštini koju predstavlja rimski obred, već također, na poseban način, otvoriti liturgijsko blago Crkve svim vjernicima i tako omogućiti otkriće bogatstava liturgijskog nasljeđa Crkve onima koji ga još ne poznaju. Kako često stav onih koji to nasljeđe preziru počiva ni na čemu drugom, nego na neznanju! Stoga, promatran s ovog posljednjeg gledišta, motuproprij ima smisla neovisno o prisutnosti ili odsutnosti sukoba: čak i kada ne bi postojao niti jedan „tradicionalist“ kome bi trebalo ispuniti želju, ovo „otkriće“ bilo bi dovoljno da opravda papine odredbe.
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.