Prva misa don Elvira

Nakon mise ređenja koja je bila obilježena naglašenom dostojanstvenošću, pa čak i veličanstvenošću, prva misa don Elvira odisala je prijateljskim i ugodnim ozračjem. Tome je pridonijelo što smo se već dosta upoznali i što su se danas u koru pojavila uglavnom poznata, draga lica. Posebno obilježje svakako je davao dolazak p. Roberta koji je održao poticajnu propovijed. U prvom dijelu, upravljenom prvenstveno mladomisniku, pozvao ga je da ljudima donosi Krista, a ne sebe, a u drugom dijelu nagovora namijenjenom puku tražio je od nas da čuvamo dostojanstvenu liturgiju te tradiciju koja nam je predana. Na mene je čak i više od riječi djelovao prizor p. Roberta na propovjedaonici koji nas je mnoge podsjetio na legendarni prizor sa svečane mise u crkvi sv. Katarine. U jednom trenutku kada je govorio o nebu, p. Robert je podigao kažiprst i ta slika, kojoj su, iz moje perspektive pozadinu činili prozori ispunjeni zalazećim suncem urezala mi se u pamćenje. Pišući ovaj post, razjasnilo mi se i zašto, pred očima mi se pojavio lik sv. Vinka Ferrera kako ga često prikazuju. 

Neobično mi je to reći, ali svečana trojna misa uz iskusne klerike koji su i danas bili pred oltarom, djelovala je gotovo jednostavno i tekla posve prirodno. Imao sam vjerojatno jednu od najboljih pozicija da promatram što se događa na oltaru. Ne želeći povrijediti intimnost tih prizora (ima razloga zašto svečana ruha i šapat zaklanjaju ono što se zbiva na oltarnom kamenu), moram reći da su me pomoć kojom su sveti služitelji okružili don Elvira i njegovo ponekad malo zastajkujuće, ali ipak uporno i silovito probijanje kroz obred, podsjetili na roditelje koji uče vrlo motivirano dijete da vozi bicikl bez pomoćnih kotačića. 

Kako zahvaliti Bogu na svim milostima kojima nas je obasuo ovih dana? Kako zahvaliti Blaženoj Djevici Mariji, sv. Josipu i drugim svetciima koji su nas zagovarali pred Presvetim Isusovim Srcem? Vjerojatno za početak najbolje tako da to Srce mislima, riječima i djelima na vrijeđamo, nego štujemo.