Gostujući autor - Kršćani s teškoćama

Župnik fra Frano mi je pripomenuo da bih mogao nešto napisati za ovogodišnji župni list i, vidjevši me s mojim sinom Ivanom, dodao:

- Mogao bi pisati kako je biti otac djeteta s teškoćama. To ćeš ti dobro napisati.

I eto teme. A namjeravao sam zaobići vlastita duhovno-tjelesna iskustva i u župnome listu nastaviti povremeno pisati o našim crkvama, gomilama, stećcima i tome slično. No dobro.

Za djecu s različitim oblicima cerebralne paralize se uvriježio naziv „djeca s posebnim potrebama". Taj naziv je dio tzv. politički korektnog govora, ali je taj izraz nespretan jer svako dijete ima jednake potrebe, pa je bolje reći „dijete s teškoćama (u razvoju)", ako se već nastoji izbjeći reći da se radi o invalidnom djetetu, tj. o osobi s invaliditetom. Zapravo se želi izbjeći reći da takvom djetetu nešto nedostaje, iako to nije teško vidjeti na prvi pogled.

Uz trojicu 'običnih' sinova imam i 'neobičnog' sina Ivana, koji ne hoda i ne govori, ali ponekad ispušta neartikulirane vriskove, zbog kojih ga nazovem „Tarzan" ili „Zagor Te Nej". Ivan ne održava ravnotežu na nogama, ali „hoda" ako ga držim za ruke ili mu pridržavam trup. Krajem studenoga je napunio 12 godina i pohađa osnovnu školu u Centru za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj" u Splitu po posebnom osnovnoškolskom programu. Budući da školu pohađaju djeca s različitim stupnjevima oštećenja, ona u programu sudjeluju prema svojim mogućnostima. Tako npr. Ivan, koji nikad niti jednu riječ nije izgovorio i ne hoda, ima predmete „Hrvatski jezik i komunikacija" te „Tjelesna i zdravstvena kultura". Ostali predmeti su „Matematičke vještine", „Likovna i glazbena kultura", „Skrb o sebi", „Upoznavanje uže i šire okoline", „Radni odgoj", „Socijalizacija", „Domaćinstvo" i „Sat razrednika". Školski dan im ima 5 školskih sati. Nastavnicima sigurno nije zgodno dati Ivanu opisne ocjene. One su primjerice ovakve:

· Učenik uz fizičko vođenje pasivno sudjeluje i izvodi prirodne oblike kretanja za ovladavanje prostorom;

· Učenik uz fizičko vođenje i podršku sferičnim hvatom hvata predmete te ih prebacuje na drugo mjesto. U svim aktivnostima pasivno sudjeluje;

· Učenik pasivno uz fizičko vođenje sudjeluje u manipulaciji geometrijskim likovima (didaktičke kutije);

· Učenik pasivno uz fizičko vođenje i podršku sudjeluje u aktivnostima u grupnom radu;

· Učenik pasivno sudjeluje tijekom čitanja slikopriče.

Najčešća riječ je „pasivno", pa tako pasivno sudjeluje u aktivnostima, pa su to zapravo pasivnosti. Šalu na stranu, iako Ivanu nastavni program sasvim sigurno nije primjeren, dobitak od pohađanja nastave za njega je socijalizacija, neka vrsta druženja s vršnjacima.

Na kraju svake školske godine, kao i ostala djeca, Ivan dobije svjedodžbu. Njegova je svjedodžba opisna. U njoj piše npr.: „Ivan je u potpunosti ovisan o pomoći i njezi druge osobe u svim aktivnostima svakodnevnog života.", „Ivan uživa u glazbi", „Miran je, tih i nezahtjevan. Veseli se glazbi i pjevanju, a rastuži ga kada čuje plač ili viku drugog djeteta." I tome slično.

Imati dijete koje baš ništa ne može samostalno traži veliki angažman, a za kršćanina je to nesumnjivo križ na koji se mora dati razapeti. Svi znamo iz Isusove muke da se pod križem posrće, pada, da neki ljudi pomažu (Šimun Cirenac, Veronika), neki mole da uspiješ iznijeti svoj križ na Golgotu, dok se neki rugaju, proklinju, ili misle ono što su Isusa za čovjeka slijepa od rođenja upitali njegovi učenici: „Tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te im se ovakav rodio?" (Evanđelje po Ivanu 9,2). Doista, nije to lako prihvatiti, a razumom se ne može i ne treba pokušati shvatiti. Može se tek prihvatiti u vjeri, „a vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo." Očima vjere gledano, stvari su sasvim suprotne od načina na koji istu stvar vide 'oči svijeta'. Očima vjere je vidljivo da dijete s teškoćama prkosi onoj poznatoj i općenitoj izreci: „Svetcem se ne rađa, svetcem se postaje", jer ako je slijepac iz evanđelja mogao slijep griješiti, mnoga djeca i osobe s invaliditetom to nisu u stanju. Ako su te osobe krštene, onda više nemaju ni istočnoga grijeha, pa su prema tome oni čisti znak Božje prisutnosti među nama, i nisu oni ti koji su u problemu nego smo to mi ostali. Kad mislim o ovome što sam naveo, a ipak vidim sažaljenje ljudi, sjetim se i opet Isusa koji nosi križ i zgode opisane u Evanđelju po Luki 23, 27-28: „Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: 'Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom'." Toliko je, naime, u duhovnom smislu pogrješno imati iskrenoga ili neiskrenoga sažaljenja za onoga koji će gotovo sigurno u Carstvo Nebesko. Umjesto toga trebali bismo žaliti sebe u vlastitim grijesima i ovisnostima.  

Pitanje koje nije tek za utjehu roditelju djeteta s invaliditetom je ovo: je li lakše roditelju djeteta s tjelesnim i mentalnim teškoćama ili roditelju čije dijete upadne u kriminal ili ovisnost? Pretpostavljam da je ovo potonje puno teže, iako se tu očito radi o osobi koja je sposobna samostalno živjeti i čijemu se obraćenju moramo nadati i za isto moliti.

Roditelj djeteta koje je nemoćno samostalno živjeti prolazi svoje napasti, koje kreću s pitanjem „Bože, zašto meni?" i očit su pokušaj misaonog zaobilaženja križa i bijega od njega, da bi, kako sam napisao, duhovno posrćući, padajući, uz boli i muke nastavio prema Golgoti na kojoj ipak nije svršetak, a ono što, poput Isusa na križu, izgleda izmučeno, zapravo je jedina mogućnost za spas; ono što se očima svijeta čini kao prokletstvo i Božja kazna zapravo je blagoslov i jedini put u Carstvo Nebesko.

Dakako, blagoslov nije dan samo roditeljima ni samo obitelji, dan je cijeloj kršćanskoj zajednici. Samo, pitanje je koliko to kršćanska zajednica prepoznaje, a koliko tek običajno pribjegava logici svijeta: „Bože, hvala ti što nemam ovakvo dijete" ili „Neka je živo i zdravo! I muško!"

Već te uobičajene nazdravice otkrivaju nas kao kolektiv koji živi svoje „kršćanstvo" bez križa, a zapravo je duhovni hod u mjestu. Izbacimo li mogućnost boli i bolesti, izbacili smo iz života križ. Ne kažem da moramo čeznuti za bolesnim djetetom ili za roditeljem na kraču, ali kažem da moramo iz svojih misli izbaciti i ono čisto pozitivističko, upravo farizejsko „samo nek je dijete zdravo" i „Bože, samo mi daj zdravlja, a ostalo mogu sam". Zdravlje nije kršćanska krjepost. Štoviše, izostanak bilo kakvih zdravstvenih problema čini nas mlakima u vjeri i oholima. Sveti Pavao piše: „I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim."

Ne zna se kakav je trn u tijelu bio dan Pavlu da se ne uzoholi, ali poučeni njegovim riječima mi, koji imamo očit i vidljiv trn u životu, možemo učiti i tješiti se ovim njegovim riječima i ne odbacivati svoj trn i svoj križ nego ga prigrliti „da se ne uzoholimo".

Splitski svećenik don Šimun Doljanin u jednoj je nadahnutoj propovijedi djecu s tjelesnim i umnim teškoćama nazvao „profesori doktori ljubavi". Upravo to oni jesu. Oni nas uče ljubavi, oni su ogledalo u kome možemo vidjeti svoje sebičnosti, škrtosti, lijenosti, ali su ujedno i utjeha kad takvim osobama pomognemo i sjetimo se onih Isusovih riječi: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, ne će mu propasti plaća."

A najmanji Isusovi nisu samo oni koje je poslao riječima naviještati, nego i svaki koga je poslao da nikad izgovorenom riječi zapravo svjedoči Njegovu ljubav, a nama dade mogućnost da ga napojimo čašom hladne vode i tako zaradimo nebesku plaću koju 'moljac ni rđa ne nagrizaju'.

Danas je početak našega spasenja

Danas se raduju sva stvorenja jer tebi Arkanđeo govori: „Blagoslovljena časna i prečista Majko Krista Boga! Danas je posramljena ohola zmija i prokletstvo praroditelja je prestalo.“

Zašto je odabrao obrt tesarski?

I tako eto vidimo sv. Josipa, gdje u svojoj radionici dogotavlja drvene plugove, jarmove, vile i drugo orudje poljodjelsko, a za kuću razne škrinje, što je u ono vrijeme bio posao tesari Nije naime trebalo na kućama krov slagati od od greda i rogova te daskama pokrivati, kako se u hrvatskim krajevima kuće grade; jer su većinom kuće bile posvodjene, a odozgor bila je ravan ili mali vrtić. Tako je bilo u ono vrijeme, a u djelaonici tesarskoj na istoku ne ćeš ni danas iza dvadeset stoljeća opaziti baš veliku razliku. Takov je eto zanat učio sv. Josip u mladosti svojoj i vježbao se u toj vrsti posla, dok se ne usavrši, da radom ruku svojih uzmogne poslije uzdržavati sv. Obitelj. To je bio takodjer i posao, kojim se je kod sv. Josipa bavio i sam Gospodin naš Isus Hrist.

I doista ni jedno drugo zanimanje nije tako zgodno bilo, da sv. Josip ispuni onu zadaću, koju mu bijaše Bog namijenio. Tesarski obrt bio je nuždan u gradu i na selu: mogao ga je dakle sv. Josip tjerati na svakom mjestu i tako uzdržavati sv. Obitelj. Osobito je pako vještina u tesarskom obrtu dobro došla sv. Josipu na putovanjima. Tako je mogao sv. Josip u Betlehemu na brzu ruku prirediti od one špilje kakav takav stan za Mariju i novorodjeno čedo Isusa, za koje nije bilo mjesta u gradu Betlehemu. Tako se i na dugotrajnom putu u Egipat i u samom Egiptu okoristio sv. Josip svojom vještinom tesarskom. Tako napokon i u Nazaretu, kad se je sveta Obitelj povratila iz Egipta i prijašnji svoj stan zatekla s nepogode vremena gotovo razrušen. Bilo je napokon to zanimanje najvećma primjereno onomu skromnomu životu sv. Josipa u zabiti nazaretskoj. 

Osim tih razloga neki pisci navode i druge više razloge, zašto je sv. Josip obavljao upravo tu vrst obrta, koja radi drvom. U sv. Pismu naime čitamo, da je Noa po naputku Božjem sagradio ladju od drva. Ta je ladja bila pralik Crkve Hristove, izvan koje nema spasa, kao što se nije moglo ništa spasiti od općenitoga onoga potopa, što nije bilo u ladji Noinoj. A sv. Josip je imao biti glava one sv. Obitelji, koja je prva u novom zavjetu i iz koje je nastala Crkva Hristova, izvan koje nema spasa. I za škrinju zavjetnu svjedoči nam sv. Pismo, da je bila sagradjena od drva. A škrinja je opet pralik B. D. Marije zaručnice sv. Josipa. A i sam Hrist je svoju Crkvu po drvu križa otkupio. Nego, kako rekoh, to su viši razlozi, kojima se učeni ljudi zanimaju i dive se Providnosti Božjoj, a obično ih oko ne razabire.

(izvor)

Pusti, da tvoje oči počivaju samo na mojim putevima

Kadkada podpuhuje blagi povjetarac i u ljetnoj zapari nježno miluje čovječje lice, dariva ga svojom ugodnom razhladom, a drugi puta udari strašna oluja i ruši i razara sve, na što naiđe. Tim je prirodnim pojavama i promjenama veoma sličan naš zemaljski život. Tako mora biti, jer je zemaljski raj za uviek izgubljen.

Na zemlji ga nema, niti može biti. Kroz ovu se suznu dolinu još neprestano provlače rieči Božje kazne: »Prokleta zemlja u tvojem djelu, trnjem i korovom će ti rađati, dok se ne vratiš u prah, od kojega si načinjen. U znoju svoga lica hranit ćeš se svojim kruhom.« Adam je protjeran iz raja, gorko zaplakao. S njime je plakala Eva. To su prve suze, koje su potekle na toj zemlji. Od toga časa teku ljudske suze i neprestano će teći do konca svieta. Adam je trpio i Eva je trpjela, i njihovi su potomci trpjeli, i trpe još i danas i trpjet će do posljednjega dana. Nekoga stisne bieda, siromaštvo i nevolja. On trpi. Drugome nadođe bolest, izpija mu tjelesne sile, prikuje ga uz bolestničku postelju. On trpi. Na nekoga se svali ljudska zloba, osveta i mržnja. On trpi. Gotovo kraj svakoga prođe smrt, uzme mu koga od njegovih najmilijih. Srce krvari, oči suze. Čovjek trpi. A čemu, da i nabrajamo razne ljudske nevolje i boli? Takvom nabrajanju nikada kraja ni konca. Cieli sviet trpi, svi trpimo, napose u današnje tako strašno vrieme rata, razaranja i ubijanja. Što da načinimo? Zar smije čovjek zapasti u očaj ili u neko beznadno naricanje?

Za težkih kušnja i boli postoji jedan liek, koji sigurno djeluje. To je dah maslina iz Getsemanskog vrta. Taj struji cielim svietom već preko 1900 godina. To je molitva predanog Isusa, posve predanoga u svetu Otčevu Volju. Ta nam molitva kazuje, da i mi smijemo moliti: »Otče, ako je moguće, neka me mine ova muka.« Ali ta molitva svršava s riečima podpunoga predanja: »Ali ne, kako ja hoću, nego, kako Ti!« Te nam je rieči sam Spasitelj stavio u našu svakidanju molitvu »Otče naš«, poučio nas je, da molimo: »Budi Volja Tvoja!« Što više, kazao nam je, neka molimo »budi Volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji!« Drugim riečima, predajmo se posvema i podpuno, u ruke Božje, da vršimo Njegovu svetu Volju na toj zemlji onako savršeno, kako je vrše anđeli na nebu.

Predanje u svetu Volju Božju nam je potrebito i to neophodno potrebito za naš život. Ljudi bez predanja u Volju Božju, bez pouzdanja u Gospodina, padaju u očaj. Njihove patnje i muke riešava ubojito oružje, octena kiselina, bacanje pod vlakove i slično. Jadno, biedno, strašno! To nije riešenje, to je tek početak novih muka, vječnih kazni. To su takvi ljudi, koje milost Božja nikako ne može ganuti na dobro. To su oni, radi kojih se Isus tako težko žalostio u maslinskom vrtu. I za njih je tekao Njegov krvavi znoj. No oni su prezreli Njegovu presvetu Krv, i pogazili su je. Odbacili se predanog Mučenika iz Getsemanija. I opet se mora naglasiti: Strašno, biedno i jadno je stanje takvih ljudi. Nama ljudima treba predanja, da, mnogo predanja, ili drugim riečima: moramo već jednom podjarmiti svoje srdce! Što li smo sve načinili na svietu? Podjarmili smo životinje, upregnuli smo u svoju službu prirodne sile. Sve nam služi. Jedno ipak mnogi ne znadu svladati, a to je vlastito srdce. Srdce treba znati upokoriti. Ono imade i u najtežim časovima, kad se čini, da će puknuti od boli, izvinuti divan getsemanski uzdah: »Otče! Ne, što ja hoću, nego Što Ti želiš!...«

(izvor)

Kriste, podari nam suze pokajnice da uzmognemo započeti naše pokajanje i plač

Uvijek je, naime, predragi, zemlja bila puna milosrđa Gospodnjega. Svakog je vjernika naučila sama priroda štovati Boga. Naime nebo i zemlja, more i sve što je u njima, očituju dobrotu i svemogućnost svoga Stvoritelja, a prekrasna ljepota svega što njemu služi iziskuje od razumnog stvorenja pravedno zahvaljivanje! 

A pošto smo dospjeli u one dane koji su na posebni način označeni sakramentima čovječanskog otkupljenja i koji neposredno i blizu prethode blagdanu Pashe, naređeno nam je da marljivije izvršimo vjersku obnovu čišćenjem.

Ovo je naime vlastito blagdanu Pashe da čitava Crkva zadobiva oproštenje grijeha koje se ne zbiva samo u onima koji se preporađaju u sakramentu krštenja nego i u onima koji se još ubrajaju u zajednicu posinjenih. Iako, naime, prvenstveno nove ljude stvara voda preporoda, — a jer ipak preostaje svima svakodnevno se obnavljati od prljavštine smrtnosti, a među onima koji su uznapredovali nema nikoga koji ne bi bio dužan biti uvijek bolji, — treba općenito paziti da se na dan otkupljenja nitko ne nađe u starim pogreškama. 

Ono što, predragi, u svakom vremenu treba da svatko sebe pokazuje kršćaninom to treba sada brižnije i pobožnije izvršiti, da bismo ispunili apostolsku ustanovu četrdeset dana posta ne samo uskraćivanjem u hrani nego najviše u odstranjivanju pogrešaka. 

A razumnim se i svetim postovima ništa korisnije ne pridružuje nego dijeljenje milostinje, koje pod jednim imenom milosrđa sadržava mnoge hvale vrijedne čine pobožnosti, da bi svi vjernici mogli biti jednaki duhom ako već to nisu svojim imanjem. 

Ljubav naime, koju dugujemo i Bogu i ljudima, nije nikada takvim zaprekama zapriječena te se ona ne bi mogla slobodno uvijek ispuniti. Anđeli su naime pjevali: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima koji su Bogu mili! Svaki onaj koji iskaže ljubav onima koji su u nevolji ne samo da biva obdaren krepošću dobre volje nego i darom mira.

Vrlo su mnoga i raznolika djela milosrđa. Ona sama svojom raznolikošću pravim kršćanima podjeljuju to da u dijeljenju milostinje nemaju udjela samo bogati i oni koji imaju svega u izobilju, nego i oni koji osrednje posjeduju ili su čak siromašni. A ako i nemaju svi jednaku mogućnost darivati, neka ipak svi budu u srcu osjećajem jednaki.

(sv. Leon Veliki)

Da svršetak našega života bude kršćanski: bez bolova, bez sramote, miran i da damo dobar odgovor na strašnom sudu Kristovu, molimo.

Premilostivi Bože, Oče milosrđa i Bože sve utjehe, koji ne ćeš, da propadne itko, koji u te vjeruje i ufa se, pogledaj dobrostiv po velikoj samilosti svojoj na službenika svoga, kojega ti preporučuje prava vjera i kršćansko ufanje. Pohodi ga spasenjem svojim i radi muke i smrti svojega Jedinorođenca blago mu udijeli otpuštenje i oproštenje sviju njegovih prestupaka, da mu duša u času svoga izlaska nađe u tebi milostiva suca i oprana u Krvi istoga Sina tvoga od svake ljage zavrijedi prijeći u život vječni. Po istom Kristu Gospodinu našem.
Amen.

(iz obreda apostolskog blagoslova s potpunim oprostom na smrtnom času)