La Salette?

La Salette i ugroženost svijeta

Preko nas su protutnjali događaji tako siloviti i strašni kao nikad prije u povijesti čovječanstva. Ponori zla zinuli su pred nama. U topovskoj grmljavini i prasku bombi, u k nebu planulim propalim gradovima, s uništenom kulturom čitavih stoljeća, i u samrtnim kricima izmrcvarenih ljudi otvorio se pravi pakao, stravično bjesnilo niskih ljudskih nagona. Užas prošlosti i prijetnja nadolazećeg čini se da nadmašuju čak i Danteove opise. I veća je nego ikad strašna opasnost s Istoka, koji prijeti pregaziti kršćanski Zapad. Sotonina sila kao da je oslobođena.

Usred tog vihora čovječje opakosti i muke, u do neba nabujalom neopisivom nasilju i zločinu, protiv kojih čovjek kao da je bespomoćan, nanovo se u svim srcima probudilo teško pitanje: Zašto sva ta patnja? Kako je moguće da dobri Bog i Otac dopušta tako užasne količine nepravde? I još više: u kakvom je odnosu veliko Božje milosrđe s tom prekomjernosti strahota i prijetnji, koja čovjeka opterećuje do krajnjih granica?

Milijuni i milijuni u naše su se doba hvatali ukoštac s tim pitanjem i mnogi nisu došli do zadovoljavajućeg rješenja. A ipak, jedan događaj iz naše nedavne milosne povijesti mogao je dati odgovor na to potresno pitanje, i to onako kako uistinu nikad ne bi moglo puko ljudsko umovanje i shvaćanje. A zašto? ‒ Zato što taj događaj sasvim očito potječe iz jednoga drugog, višeg reda. Mislimo na veliki događaj iz 1846. u La Saletteu, gdje je dvoje priproste ljudske djece primilo "Veliku poruku" neba, poruku koja je bila tako izvanredna da tek sada, s obzirom na užasna zbivanja u zadnjim desetljećima, uspijevamo cjelovito pojmiti njezino značenje. Po svom značenju, danas to spoznajemo, ona stoji na čelu povijesti sličnih očitovanja iz prošloga stoljeća. U svakom slučaju, nije nam poznato ukazanje Blažene Djevice Marije u novijoj povijesti koje bi nama današnjim ljudima govorilo uvjerljivije i potresnije nego lasaletsko. Na posve osobit način ono obasjava veliki niz Marijinih ukazanja od Pariza (1830.) do Fatime (1917.).

Stotinu godina bilo je 1946. prošlo otkad je Marija još jedanput u svojemu velikome milosrđu stupila s opomenom i prijetnjom pred čovječanstvo. Silno je gibanje zahvatilo tadašnji svijet. Samo je još, premda pod drugim vidikom, pojavljivanje naše drage Gospe u Lurdu 1858. nadmašilo to gibanje. Kako je tragično za ljudski rod što su tek užasni događaji najnovijega vremena naveli ljude da zgranuti počnu uviđati kakav to potresan smisao ima objava iz francuskih Alpa. Smisao koji nam pred ponorima našeg doba snažno u pamet doziva istinu da nad bjesnilom nasilja i rata gospodari svemogući Bog! Danas nam je poznat tijek stvari što ga je Blažena Djevica do u strašne pojedinosti pretkazala a da veći dio čovječanstva 1846., 1858. i poslije nije htio spoznati svu ozbiljnost stanja! I tek sada, pošto je proteklo stotinu godina, postajemo svjesni kakvu smo strašnu krivnju natovarili na sebe time što nismo poklonili povjerenje Marijinim opominjućim riječima.

"Ne mogu više zadržavati strogu ruku Božje pravde", opomenula je Marija čovječanstvo i zaprijetila. "Ako se moj narod ne želi pokoriti, prisiljena sam pustiti ruku svojega Sina. Ona je tako teška i tako pritišće da je više ne mogu zadržavati!" I dodala, kao da ima na pameti užasne godine gladi i bijede našeg vremena: "Ako se obratite, stijenje će se u kruh pretvoriti!"

Marija na lasaletskom brdu plače. Njezino nježno lice razdire duboka bol, ono je izbrazdano neizrecivom tugom. Oblijevaju ga suze neizmjerne ljubavi prema nama. Suze gorke boli i bezgranične patnje zbog pada ljudi u zlo i njihova sve otresitijeg odbacivanja Boga, zbog njihova potonuća u poklonstvo pred Mamonom, pred putenošću i pred okrutnošću, zbog njihove naklonosti prema poroku i grijehu, baš kako je nakon 1789. godine porokom i grijehom urodilo 19. stoljeće. U njezinim riječima i na njezinu prečistom licu zrcali se bezdan koji se otvorio između Boga i moralne pomutnje naših dana. Zrcali se silna bol zbog Božjega gnjeva koji, čini se, više nema granica i koji se toliko nagomilao nad Europom i liberalnim svijetom kao nikad prije u povijesti.

Marija zna kakvu je beskonačnu strpljivost, kakvu ljubav i velikodušnost Svemogući pokazao prema ovom ljudskom rodu te kako je ovaj nezahvalni narod iz stoljeća u stoljeće odbijao od sebe Božja smilovanja. Ona poznaje neizmjernu ljubav koju je njezin Sin golgotskom žrtvom na križu iskazao čovječanstvu. Na jedinstveno živ način pokazuje ona, kao što ćemo još vidjeti, oboma vidjelaca tu žrtvenu smrt i veličinu njegove ljubavi. Time ovo ukazanje poprima tako potresno obilježje kao malo koje od njezinih prijašnjih i kasnijih ukazanja.

Iz dubine njezine boli i uvida proizlazi međutim veličina lasaletske poruke. Kao silovitim udarcima čekića nastoji nam Marija zabiti Božju poruku u srca i savjesti. Njezine riječi odzvanjaju poput poziva duhovnoj Europi, i cijelom svijetu, na uzbunu pred oluju. Doista, vrijeme je, krajnje vrijeme, da ih počujemo i uzmemo k srcu, ne bismo li nakon sručenja kazni najavljenih 1846., a sad smo usred njihova izvršenja, spasili što se još dade spasiti.

(Johannes Maria Höcht, "Die Grosse Botschaft von La Salette", 8. izdanje, 2004., str. 24., 27. ‒ 29.)

"Velika poruka" ili "Lasaletska tajna"

Marija plače zbog svojega Sina koji se žrtvuje i čovječanstva koje se divovskim koracima žuri u "veliki otpad"! Samo odatle razumijemo njezinu "Veliku poruku", koja, može se reći, predstavlja krajnji napor ljubavi, ljubavi njezina majčinskog srca koje želi opomenuti narode i vratiti ih k Srcu njezina Sina! 

Mi ovdje skraćeno kažemo u jednini "Lasaletska tajna", iako bismo zapravo morali reći: "Tajne", jer i Maksimin i Melanija primili su po jednu.

Ne smije se prešutjeti da su lasaletske tajne nailazile na znatan otpor, da je Melanijina tek 1879. s crkvenim dopuštenjem tiskanja izišla u javnost na osobit poticaj Melanijina ispovjednika, msgr. Zole, biskupa sveta života. Na otpor je nailazila vjerojatno u prvom redu zato što je precizno upozoravala na određene nedoličnosti među tadašnjim francuskim klerom, za koje je Crkva smatrala da ih nije uputno objaviti. Poznata je nadalje junačka borba Léona Bloya za Tajnu (usp. njegovo djelo "Ona koja jeca"), koja ga je uzdrmala i potresla do dna duše. Čak je i godine 1915. još jednom izdana zabrana širenja, koja međutim, začudo, nije bila potpisana, pa teško da je možemo označiti pravovaljanom. Vjerojatno je bila usmjerena protiv nekih pretjeranih političkih tumačenja Marijine velike poruke, promicanih u prvom svjetskom ratu, kao što je od neopravdanih tumačenja javnost trebao zaštititi i sličan nalog iz 1923. godine. No otada se crkvena praksa mijenja te je više puta dodijeljena dozvola za tisak. Tako Ritteru von Lami i autoru ovih redaka već 1934. (u njegovoj knjizi "Istina o belgijskim ukazanjima Majke Božje"). Pri tome svakako valja priznati da se tekst koji je Melanija objavila 1879. unekoliko razilazi s usmenim izjavama Pija IX. o Tajni, o čemu sam od 1948. do 1958. u La Saletteu i u Rimu iscrpno raspravljao s misionarima saletincima. Ritter von Lama iznio je pretpostavku da je Melanija u 35 točaka Tajnu preinačila. Kako god bilo, osnovni sadržaj neosporno je moćan i zapanjuje. A danas, kad se Crkva Božja i čitava kršćanska kultura, s obzirom na prjeteću katastrofu s Istoka, nalaze u besprimjerno teškoj situaciji, savjest neotklonjivo nalaže da se "Velika lasaletska poruka" snažno dozove u svijest ljudskom rodu.

Vidjeli smo: u uvodnom dijelu svojega obraćanja djeci Marija u središte stavlja tri glavne zapovijedi. No potom biranim jezikom pokazuje stvarnu nakanu svojeg dolaska: u ime Svevišnjeg upozoriti svijet na kriva učenja novijeg vremena i istodobno mu navijestiti strašne kazne, koje moraju doći ako svijet nije spreman na obraćenje. To su nebeski pozivi na uzbunu jednom stoljeću koje se otuđilo od Boga, pozivi koji umnogome, mora se to, na žalost, reći, do danas u svojem krajnjem unutarnjem značenju nisu spoznati i vrednovani. Upravo u suočenju s potresnim ispunjenjem tih pretkazanja mora danas utihnuti duga borba oko "Lasaletske tajne", koja je Léona Bloya obuzela do srži i pokrenula njegov smisao za istinu i pravdu. Skup znamenitih francuskih pisaca upozorava prilikom stogodišnjice da tek sada, s obzirom na čudovišne prevrate, zlodjela i kušnje našega vremena, pravo počinjemo shvaćati što je Marija u La Saletteu htjela i kako je ispravno vidjela stvari! Sigurno, izvorni tekst Tajne izgubio se u Vatikanu (Pio XII. pitao je zadnjeg superiora lasaletskog samostana 1948.: "Gdje je lasaletska Tajna?") i njegov sadržaj možemo u grubim crtama predočiti samo iz Melanijina zapisa 1879. Pri tome moramo uračunati da između ukazanja 1846. i objavljenja teksta 1879. zjapi ništa manje nego 33 godine i stoga je vidjelica mogla ponešto zaboraviti, pa i jezično iskititi, a i ostvarenje nekih vremenom uvjetovanih proročanstava i iskaza o nekim godinama (npr. o Napoleonu i o godinama 1864. i 1865.) te niz predviđenih kazni očito su pokorom spriječeni ili odgođeni. No u biti je i danas pri ozbiljnom ispitivanju jasno da je nakana Tajne apokaliptička, prodrmati savjesti i upozoriti na posljednja vremena. Ona sadrži potresno snažan i dubok poziv kakav se otada (ni u Lurdu i Fatimi) više nije čuo. 

"Došla sam da vam javim veliku vijest", kaže Marija uvodno. "Ako se moj narod ne želi pokoriti, prisiljena sam pustiti ruku svojega Sina!"

Zatim, u svojoj Tajni, nastavlja ovom velikom mišlju vodiljom:
S obzirom na Bogu posvećene osobe koje svojom nevjernošću iznova razapinju njezina Sina te na odmazdu koja je pred vratima jer više nema tko za narod izmoliti milosrđe i oproštenje, ona kaže:
"Bog će kazniti svijet kao nikad prije." "Jao stanovnicima zemlje! Bog će izliti sav svoj gnjev i nitko neće izbjeći tolikim združenim zlima." Vrhovni upravitelji naroda Božjeg zanemarili su molitvu i pokoru, Sotona im je potamnio razum. "Oni su one zvijezde lutalice koje stari zmaj repom povlači za sobom, da propadnu." "Bog će prepustiti ljude njihovoj sudbini i poslati kazne koje će se redati 35 godina." "Društvo je pred najstrašnijim kaznama i najvećim događajima; valja očekivati da će pasti pod vladavinu gvozdene palice i piti kalež gnjeva Božjeg."

Materijalizam, ateizam, spiritizam i zlo sekti, zajedno s lošim knjigama, sveopćom podivljalošću i svakovrsnim porocima, iz temelja su pokvarili ljudsko društvo. No Bog će poslati bičeve i ratove, revolucije i nerede, krv će teći potocima na sve strane. "Na prvi udarac njegova gnjevom sijevajućeg mača od užasa će uzdrhtati planine i cijela priroda, jer će ljudski nemoral i zlodjela provaliti svod nebeski." Veliki će se gradovi potresti. "Mislit će se da je sve propalo, vidjet će se samo umorstva, čuti samo zveket oružja i bogohulstvo. Pravednici će veoma trpjeti, ali njihove molitve, njihove pokore, njihove suze dizat će se k nebu i cijeli Božji puk tražit će oproštenje i milosrđe."

"Preteča Antikristov sa svojim četama iz više naroda borit će se protiv pravoga Krista, jedinog Otkupitelja svijeta. Prolit će mnogo krvi i htjeti iskorijeniti štovanje Boga, da bi njega smatrali božanstvom." U ono vrijeme rodit će se sam Antikrist. "Prije posljednjeg rata međutim bit će neka vrsta lažnog mira na svijetu." No i to će vrijeme biti ispunjeno sukobima, pošastima i glađu. "Ljudi će misliti samo na to kako da se razonode, zli će se podati svim vrstama grijeha, ali djeca svete Crkve, djeca vjere, moji pravi nasljedovatelji napredovat će u ljubavi Božjoj i u krepostima." Priroda međutim "zahtijeva osvetu nad ljudima i dršće od straha u iščekivanju onoga što ima doći na opačinama okaljanu zemlju. Dršćite, zemljo", poziva Blažena Djevica Marija, "i vi kojima je zvanje da Kristu Isusu služite, ali u srcu sami sebe obožavate, dršćite!" Pojavit će se sam Antikrist i to će biti nezapamćeno vrijeme kušnje i najstrašnijih patnji. S obzirom na sve to što nadolazi upućuje Majka Božja potresnu opomenu čovječanstvu: 

"Upravljam hitan poziv zemlji: Pozivam prave učenike Boga živoga... Pozivam prave sljedbenike čovjekom postaloga Krista, jedinog i pravog Otkupitelja ljudi. Pozivam djecu svoju, prave svoje pristalice, one što su mi dani da ih vodim k svomu božanskom Sinu, one što ih tako reći na rukama nosim, one što po mom duhu življahu. Pozivam napokon apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji življahu prezreni od svijeta i sebe samih, u siromaštvu i poniznosti, u prezrenosti i tišini, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i sjedinjenju s Bogom, u patnji i svijetu nepoznati. Dođite i pokažite se kao moja ljubljena djeca! Ja sam s vama, ako vaša vjera bude svjetlost koja vas u ovim danima nesreće rasvljetljuje. Neka vas vaša revnost učini gladnima časti i slave Isusa Krista. Vojujte, djeco svjetlosti, vi malobrojni koji je vidite; jer gle: vrijeme vremenâ, konac konaca tu je!"

No tada će Crkva "potamnjeti, svijet će se preneraziti". Henok i Ilija, puni Duha Božjega, propovijedat će.

"Jao stanovnicima zemlje! Bit će krvavih bojeva i gladi, kuge i zaraznih bolesti... Gromovi će uzdrmati gradove, potresi progutati čitave zemlje, čut će se glasovi u zraku, ljudi će udarati glavom o zid i smrt zazivati, a smrt će im s druge strane biti kaznom. Krv će teći na sve strane. Tko će moći izdržati, ako Bog vrijeme kušnje ne prikrati?" Ali "krvlju, suzama i molitvama pravednikâ dat će se Bog ganuti." 

"Oganj će s neba pasti i tri grada proždrijeti; cijeli će svemir biti zahvaćen užasom i mnogi će se dati zavesti, jer se ne htjedoše klanjati istinskom Kristu koji živi među njima [u Euharistiji]. Vrijeme je, sunce tamni, samo će vjera živjeti!

Vrijeme je, ponor se otvara. Eno kralja kraljeva tmine! Eno zvijeri s njezinim podanicima, koja sebe naziva spasiteljem svijeta. Ona će se oholo dići u zrak da uzađe na nebesa; ugušit će je dah svetog Mihaela arkanđela. Past će i zemlja će, tri dana neprestano u gibanju, rastvoriti svoje krilo puno ognja. Zvijer sa svima svojima sunovratit će se zauvijek u vječne paklene ponore. Tada će voda i vatra zemlju očistiti i sva djela ljudske oholosti proždrijeti. I sve će se obnoviti. Bogu će se služiti i veličati ga."

Nakon što je Marija tim potresnim riječima dovršila navještaj Tajne, dala je Melaniji, također na francuskom, pravilo reda za koji je htjela da se osnuje. To je red "apostolâ posljednjih vremena". Melanija je poslije u Rimu po nalogu pape Lava XIII. zapisala to pravilo.

(Johannes Maria Höcht, "Die Grosse Botschaft von La Salette", 8. izdanje, 2004., str. 66. ‒ 73.)

Arnold Guillet

Cjeloviti tekst "Velike poruke"

U poglavlju "Velika poruka" ili "Lasaletska tajna" izvijestio je Johannes Maria Höcht o teškoćama koje su svojedobno pratile objavljivanje "Velike poruke" i pritom ustvrdio da savjest neotklonjivo nalaže da se "Velika lasaletska poruka" snažno dozove u svijest ljudskom rodu.

U međuvremenu je cjeloviti tekst "Velike poruke" nanovo objavljen: na francuskom jeziku u knjizi Hyacinthe Guilhot "La vraie Mélanie de La Salette" (str. 285. ‒ 292.), a na njemačkom u prijevodu Paula Schenkera u časopisu "Znak Marijin", 6. godište, 1972., br. 2 (str. 1610. ‒ 1613.). Ovdje objavljujemo cjeloviti tekst u prijevodu i s dopuštenjem Paula Schenkera.

Imamo li na pameti okolnost da je Marija pri navještaju ove poruke plakala, sjetimo li se da je, kao nekoć Isus, izrekla tešku prijetnju, postaje nam jasno da se u poruci radi o stvarima koje se tiču čovjekove vječne sudbine, spasa ili prokletstva, slično kao u Isusovoj grožnji: "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni!" (Mt 18,6) "Velika poruka" tekst je apokaliptičke snage, bitan dio marijanskog proroštva o posljednjim vremenima. Jao nama ako ovu važnu poruku, ovu Bogorodičinu opomenu i prosvjetljenje ne shvatimo ozbiljno! La Salette je Crkva priznala; tadašnji papa Pio IX. stao je iza njega i otada se crkvene veze sa "Svetim brdom" nisu prekidale.

Da je "Lasaletska tajna" sigurno nešto potresno, može se zaključiti po reakciji onih vodećih ljudi u Crkvi koji su prvi saznali sadržaj "Velike poruke". Nakon što je Melanija, 1851., zapisala svoju "tajnu", zamolila je svoga biskupa da je pročita. Biskup se povukao u sobu na čitanje; a kad se vratio, plakao je, duboko potresen. Slično je bilo s papom Piom IX.: i njemu je došlo da zaplače, kad je izjavio: "Velika nesreća prijeti Francuskoj, ali nije samo ona kriva. Italija, Njemačka, cijela Europa zaslužuje batine."

Providnosno je bilo što je Melanija pri zapisivanju svoje tajne pitala kako se pišu tri riječi: "nepogrešiv", "ukaljan grad" i "Antikrist". To su tri ključne riječi i njezino nam je pitanje dokaz da ih je sadržavala ona inačica koja je predana Svetom Ocu. Presudna riječ "Antikrist" nije dakle naknadno dodana.

Danas, nakon što su sve važne postaje Melanijina životnog puta opširno izložene u spisima, znamo kolika je nepravda učinjena ovoj vidjelici nastojanjem da ju se omalovaži. Sigurno, imala je ona svojih karakternih osebujnosti, koje se međutim dijelom mogu pripisati njezinoj teškoj mladosti i manjkavom odgoju. To što je Bog i u ovom slučaju izabrao najslabije da bi posramio jake ne bi nam trebalo biti čudno i ne smatramo da je njegov izbor bio loš. Ako je ovaj alat Bogu bio u redu, mora biti i nama.

Uostalom, znamo upravo iz Otkrivenja kako đavao osobito ustrajno ratuje protiv Marijine djece progoneći ih sa svom mržnjom pakla, pri čemu i prečesto uspijeva zaslijepiti i nahuškati i crkvene ljude. Tko je pročitao opširan životopis "La vraie Mélanie de La Salette" Hyacinthe Guilhot (626 stranica), ne može iskreno smatrati Melaniju sposobnom ni za jednu jedinu svjesnu laž. Ta već su njezin biskup i tadašnji papa bili uvjereni u nehinjenost njezine poruke.

Kad je Melanija svoju tajnu objavila, nije to bilo samoinicijativno, nije bilo iz obijesti, nego po izričitom nalogu Majke Božje. Taj ju je nalog zaokupljao cijelog života, donijevši joj mnoga neprijateljstva. Što nije odustala, nego je naposljetku nadvladala sve zapreke i vjerno izvršila Bogorodičinu zapovijed, vrijedno je divljenja. Emil Ritz piše: "Dvaput je naša draga Gospa od La Salettea izričito naredila da se njezina važna poruka navijesti. Jednom je to rekla na dijalektu toga kraja, neposredno djeci, a drugi put na službenom jeziku zemlje i s pogledom prema Rimu, u neku ruku kao nalog Crkvi."

"Priopćite to cijelomu mojem narodu", s tim je nalogom Marija otpustila djecu, a ta izričita zapovijed vrijedi i za nas, koji smo u mogućnosti da dalje širimo "Veliku poruku".

Djeca su svoju tajnu, na intervenciju najviših crkvenih vlasti, godine 1851. povjerila Svetom Ocu. No u svojoj poruci Melaniji Marija je odmah na početku objasnila: "Melanijo, što ću ti sada kazati, neće trajno ostati tajna. Godine 1858. moći ćeš je objaviti."

Obratimo pozornost na to kako je Marija izrazila taj nalog. Ona je Melaniju i nikoga drugog zadužila za objavljivanje. Mogla je npr. reći: "Tvoj biskup ili papa objavit će poruku!" Ne, nalog je dobila Melanija, i zato je ona, i to ona isključivo, imala pravo objavljivanja. Objavak je uslijedio uz imprimatur jednog biskupa sveta života, što je bilo presudno.

Znao se čuti prigovor da je tajna imala tek individualni značaj i ticala se samo Melanije i Maksimina. Međutim iz spomenutih ključnih riječi te iz citiranih riječi Svetog Oca jasno je da nipošto nije tako, nego da se, naprotiv, "Velika poruka" tiče cijelog svijeta i predočuje užasnu budućnost, po čemu je sastavni dio marijanskog proroštva o posljednjim vremenima. Tu se dakle radi tako reći o teleološkom dokazu, dokazu s obzirom na konačnu svrhu, koji upućuje na nužnost objavljivanja.

No još je presudniji sadržaj. Čitajmo "Veliku poruku" rečenicu po rečenicu, i otkrit ćemo u njoj potjernicu za našim vremenom. A ima li boljeg dokaza vjerodostojnosti nekog proroštva nego ako se ono obistinjuje? Naravno, i danas u Crkvi postoje naprednjačke snage dežurnih optimista koje ne žele primijetiti veliki rasap i unutar Crkve. To su "slijepci i vođe slijepih". Kako ih shvatiti ozbiljno u vremenu koje si je na čelo utisnulo znak izopačenosti!

"Velika poruka" koju je Melanija objavila bila je tvrda besjeda, pa je i Melanija morala pretrpjeti sudbinu svih proroka: ljudi su se pravili gluhi, htjeli su da ih se ostavi na miru, progonili su je, proglašavali zlogukom proročicom. Njezini su protivnici tvrdili da se poruka koju je po naredbi Crkve 1851. dala da se uruči Svetom Ocu ne podudara s onom koju je 1879. objavila po naredbi biskupa Zole. Riječ je o središnjem činjeničnom stanju iz "Velike poruke", zato ćemo još jednom napisati: Melanija je opetovano izjavila suprotno i ta se izjava Bogorodičine pouzdanice, koju je takvom priznala Sveta stolica i ozbiljno ju shvaćala, ne može dovoditi u sumnju. H. Guilhot, autor velikog Melanijina životopisa, posvjedočio je: "Melaniju su optuživali da laže, ali ni njezin temperament, ni njezin karakter, ni ton njezinih pisama, ni nadnaravno poslanje koje joj je bilo povjereno ne dopuštaju ni tračka takvih optužaba."

Ne radi se tu o vraćanju časti jednoj poniznoj Božjoj službenici, nego o otkrivanju istine, koja ima pravo izići na vidjelo. Istine koja zaslužuje to veću pozornost što je u pitanju Božja čast i ugled Crkve. Ako je već i kleveta protiv običnog čovjeka nešto užasno, što je onda tek kleveta protiv svete osobe?

Zajedno s Božjom časti u pitanju je i čast Božje Majke. Marija je došla na zemlju jer više nije mogla zadržavati ruku svoga Sina; odabrala je jedno slabo ljudsko dijete i povjerila mu poruku uz nalog da srž te poruke objavi u određenom kasnijem trenutku. Poruka zatim nailazi na ogorčen otpor, ljudi su pogođeni, govor je tvrd, tko ga može slušati? Zar se takvim odbijanjem, pod pretpostavkom, naravno, da je neopravdano, ne ozloglasuje također i u prvom redu Bogorodicu? Tko odbacuje vjesnicu, odbacuje i Kraljicu.

Melanija je ipak imala zadovoljštinu da je nasljednik Pija IX., papa Lav XIII., pokazao puno razumijevanje za njezino poslanje i bodrio ju; uživala je nadalje osobitu zaštitu triju talijanskih biskupa: msgr. Petagne, msgr. Zole i msgr. Cecchinija; naprotiv, nasljednici na biskupskoj stolici u Grenobleu i velik dio francuskog svećenstva hladno su je odbili; prihvaćali su samo prvi dio poruke, a o pravoj "Velikoj poruci", o "Lasaletskoj tajni" nisu htjeli ni čuti. "Velika poruka" otada je izišla u mnogim zemljama, na mnogim jezicima i u brojnim izdanjima. Koliko god opomena bila ozbiljna, koliko god budućnost izgledala prjeteća, moramo i smijemo vjerovati našoj nebeskoj Majci. Melanija Calvat bila je skrivena svetica; radi Poruke je mnogo pretrpjela, a na kraju života čak je primila stigme. Sam ju je Bog dakle potvrdio opečativši joj tijelo znakovima svojih rana. Takva potvrda, koja može potjecati samo od Božje ruke, nadmašuje svaku drugu vrstu opunomoćenja.

Melanija je, naročito poslije povratka iz Engleske i za boravka u Italji, širenje "Velike poruke", koju je 19. rujna 1846. primila od Blažene Djevice, smatrala svojom životnom zadaćom. Iz posluha msgr. Petagni predala je 1869. nakon dolaska u Castelamare msgr. Zoli, biskupu u Lecceu u Italiji, kopiju "Velike poruke". Dana 30. siječnja 1870. uručila je i francuskom svećeniku abbé Bliardu kopiju istog spisa, proviđenu potvrdom vjerodostojnosti i vlastitim potpisom. Ovdje-ondje u tekstu još je bilo izostavaka, označenih točkicama, dakle kratkih mjesta koja u tom trenutku Melanija još nije smatrala prikladnima za objavljivanje.

Dana 24. veljače 1870. poslao je abbé Bliard prijepise teksta P. Semenenku, savjetniku rimske Kongregacije za indeks, kao i većem broju visokih crkvenih dostojanstvenika.

Godine 1871. voditelj je časopisa "Terre Sainte" u Grenobleu tekst "Velike poruke" koji je dobio od abbé Bliarda objavio u obliku brošure, koja je potom izdavana pod raznim naslovima. Godine 1872. objavio je Victor de Stenay "Veliku poruku" u svom djelu "Derniers avis prophétiques".

Godinu poslije izdao je abbé Bliard u Neapelu knjigu koja uz "Veliku poruku" sadrži i komentare o njoj, a izišla je s crkvenim odobrenjem nadbiskupa u Neapelu, kardinala Riarija Sforze. Tako se "Melanijina tajna" stalno širila dalje. Melanija je imala razloga za zadovoljstvo, a ipak je bila zabrinuta, kako to pokazuje pismo od 21. prosinca 1875.:

"S velikom zabrinutošću predala sam taj dio tajne abbé Bliardu, jer, kako sam mu rekla, duhovi još nisu spremni izdržati tužbu naše nebeske Majke. Naravno, istina je da nije na meni, neznalici, da o tome promišljam, ali bojim se da neizravno ne prouzročim da nešto što sasvim dolazi od Boga i namijenjeno je spasenju bude izvrgnuto preziru."

Iz kojega god da je razloga tada Melanija oklijevala i bila uznemirena, ipak ju je neodoljiva sila tjerala da više ne drži u tajnosti ono što je primila na Svetom brdu. Zato je s velikom radošću dočekala trenutak kad su se njezini nadređeni, u Italiji, uvjerili da je došlo vrijeme za ispunjenje zapovijedi Blažene Djevice Marije i objavu tajne.

Poticaj je došao najprije od msgr. Petagne, kojega je 1878. ugrabila smrt, a onda od msgr. Zole. Nakon što je tzv. "Discours public de la règle et du secret" u Rimu i u biskupskom gradu Lecceu podvrgnut dugom i pomnom ispitivanju, napokon je 15. studenog 1879. s imprimaturom biskupa Zole i zahvaljujući novčanoj pomoći gospođe du Liège iz francuske biskupije Amiens objavljen "Melanijin cjeloviti izvještaj o ukazanju Blažene Djevice Marije na lasaletskom brdu". Više nije bilo točkica na nekim mjestima, koje bi označavale izostavljene dijelove: prvi put dakle da je tekst bio potpun. Valja napomenuti da je danas gotovo točno stotinu godina tomu kako je izboreno njegovo tiskanje s crkvenim dopuštenjem.

(Johannes Maria Höcht, "Die Grosse Botschaft von La Salette", 8. izdanje, 2004., str. 145. ‒ 154.)

Jacques Maritain intervenira kod pape

Jacques Maritain (1882. ‒ 1973.), glasoviti francuski filozof i poslije francuski veleposlanik kod Svete stolice, napisao je, poput Léona Bloya i Paula Claudela, opsežan spis u obranu Melanije. Dana 26. ožujka 1918. otputovao je sa suprugom Raïssom u Rim da bi spis pokazao tadašnjemu vodećem mariologu o. Garrigou-Lagrangeu. On je, nakon što je pročitao taj opširni pledoaje za Melaniju, kazao da je vrlo zadovoljan sadržajem: "Blažena Djevica Vas jako voli. Morat ćete mnogo trpjeti." Savjetovao mu je da tekst pokaže papi. Svoj povijesni razgovor s papom Benediktom XV. Maritain je opisao u jednoj bilješci u svojim Sabranim djelima:

"U audijenciji kod Benedikta XV. bili smo 2. travnja 1918. Papa nas je primio vrlo toplo i dobrostivo i prisjetio se naslova koji mi je nedavno dodijelilo Rimsko sveučilište. Pitao nas je o zdravlju biskupa versajskog, o Debeloj Berti (velikom topu kojim su Nijemci tada gađali Pariz), o mojim predavanjima. Potom sam ga zamolio za dopuštenje da mu se povjerim kao dijete ocu. Pun dobrohotnosti prignuo se k meni da čuje što mi je na srcu. 'La Salette', kazao je živahno me pogledavši. Zatim mi je objasnio svoj stav o tom pitanju: 'Ukazanje je izvan svake sumnje, ali riječi Blažene Djevice Melaniji, pogotovo u Velikoj poruci, toliko su stroge prema svećenstvu; jeste li sigurni u njih? O tome se raspravlja. Da se tuži na svećenike, moguće je. Ali riječi su možda pretjerane zbog Melanijine mašte, uza svu iskrenost i sve lijepe osobine koje Melaniju inače krase. Ukratko, što se Velike poruke tiče: s obzirom na njezinu bit prihvaćam je; s obzirom na pojedine jezične izraze ne prihvaćam. Sveti oficij želi izbjeći sablazan.'

Tada me vrlo blagim glasom upita: 'Ali Vi, Vi vjerujete da je Blažena Djevica doslovno tako govorila?' Što učiniti, proturječiti papi? Svakako ću nekomu proturječiti, papi ili Blaženoj Djevici. U ovom slučaju, bez oklijevanja, radije papi. I odgovorih poput lude, ali bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka mojeg života u kojima sam imao dojam da činim nešto čime mogu biti istinski zadovoljan: 'Da, Sveti Oče, vjerujem, Melanija je bila velika svetica i ono što je napisala istinito je od riječi do riječi. Znam jako puno pojedinosti iz njezina života. Imala je i stigme. Mnogo je trpjela zbog vjernosti svojem poslanju.' ‒ 'Da,' kazao je papa, kojega moje riječi, činilo se, nisu povrijedile, 'ne može joj se prigovoriti ono što se predbacuje nekim drugim vidiocima.' ‒ 'Ali i Maksimina su jako oklevetali. On nije imao izvanrednih darova kao Melanija, ali je bio dobar kršćanin.'

'Jednostavna duša', rekla je Raïssa. Papa je upita: 'Vi, gospođo, također vjerujete? Štujete našu dragu Gospu od La Salettea?' ‒'Da, Sveti Oče.' ‒ 'Znam, u Francuskoj puno ljudi jako štuje La Salette, katkad više nego Lurd.' Odgovorio sam: 'To je zato što je Blažena Djevica u La Saletteu jecala. To je zbog njezinih suza.' ‒ 'Te suze', dopunila je Raïssa, 'odgovaraju sadašnjem stanju svijeta.' Papa je zašutio i činilo se da je veoma dirnut. Potom mi je naložio da rukopis predam nadležnom kardinalu Billotu."

(Johannes Maria Höcht, "Die Grosse Botschaft von La Salette", 8. izdanje, 2004., str. 189. ‒ 190.)