On blagoslov dijeli

Ivo Lendić

KOROSANTI

Krist je u Hostiji bijeloj izašao iz crkve.
Mašu srebrenim kadionicama ministranti.
Prozori su ogrnuti sagovima, okićeni cvijećem.
Danas su Korosanti.

Sve je pošlo za Njim. On ide u blistavost polja,
dok Ga zvonjava silna iz praznoga prati mjesta.
U tišini dočekuje Ga samoća njiva i vinograda.
Poljskim je cvijećem posuta sva cesta.

Ide za Njim mnoštvo pognute glave (kao ono nekada);
zrelo se žito povija pred Njim, ko da Tajnu sluti.
Vinogradi lebde u visini obronaka i pružaju mladice.
Sve je kao nekad. On samo šuti.

Prostrla se pred Njim u čežnji trudom obrađena zemlja,
koju je nekad stvorila Njegova ljubav i Njegova sveta volja.
Kao anđeli posiplju pred Njim cvijeće djeca u bjelini.
Otkrila se sva ljepota janjinskoga polja.

Blista zlatna monstranca u suncu, kad On blagoslov dijeli.
Mnoštvo kleči, vinogradi se zelene, pognuto se žito jače žuti.
Sve u zanesenju žudi, da progovori kao ono nekad učenicima.
Ali On blagosivlje i šuti.

Masline se srebrene osjećajući Njegovu blizinu;
nadviše nad cestom svoje grane poput skrušenih ruka.
O, ni Salamun nije imao u kraljevskoj svoj slavi
takvih slavoluka!

A iza Njegova pohoda polje je prazno. Blistaju se puti.
Žito se iz zanesenja zlatnog uspravi i prene.
Vinogradi njišu mladicama kao da s visina mašu.
Masline se ganuto srebrene.