Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" izdalo je sličice s fotografijom, sažetim podatcima i molitvom na latinskom i hrvatskom za papu Lava XIV. Sličica je sličnog formata kao i one za prethodnu dvojicu papa, ali debljina papira slijedi srednji put, pa nije ni rigidna kao Franjina ni fleksibilna kao Benediktova.
Ugrabite svoj primjerak sličica prvom prilikom dok ste na tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža. Količine nisu neograničene. Pohvala odgovornima iz Benedictusa!
Anton Pavlovič Čehov
PANIHIDA
U crkvi Bogorodice Odigitrije, u selu Gornje Zaprude, služba se upravo svršila. Narod se pokrenuo, pokuljao iz crkve. Ne miče se samo trgovčić Andrej Andrejič, gornjozaprudski inteligent i starosjedilac. Naslonio se laktom na pregradu desnoga klirosa i čeka. Njegovo obrijano, tusto lice s tragovima mladenačkih prišteva odrazuje ovaj put dva suprotna čuvstva: poniznost pred nedokučivim sudbinama i tupu, beskrajnu oholost pred kaftanima i šarenim rupcima, koji prolažahu kraj njega. Povodom Uskrsa odjeven je kao gizdelin. Na njemu je suknen ogrtač sa žutim koštanim pucetima, na njemu su plave hlače do cipela, a na nogama mu čvrste kaljače, upravo onakve goleme, nezgrapne kaljače, kakve vidimo samo na nogama ljudi pozitivnih, razumnih, s vjerskim uvjerenjem.
Njegove razlivene, lijene oči uperene su u ikonostas. On vidi odavna poznate svece, čuvara Matveja, koji je, nadunuvši obraze, gasio svijeće, potamnjele kapke na prozorima, otrcani sag, crkvenjaka Lopuhova gdje juri iz oltara i nosi ktitoru prosforu. Sve je to već davno vidio i više nego vidio, kao pet vlastitih prstiju... Ponešto je čudnovato i neobično samo jedno: kod sjevernih vrata stoji otac Grigorij, koji još nije bio skinuo ornat i koji je srdito migao gustim obrvama.
»Kome on to miga, dao mu Bog zdravlja? — misli trgovac. — Ah, i prstom je dao znak! I nogom je zatoptao, reci, molim te... Kakav slučaj, mati-carice? Kome on to?«
Andrej Andrejič se osvrće i vidi, da je crkva već posve prazna. Kod vrata se skupilo desetak ljudi, a i oni stoje okrenuti leđima oltaru.
— Ta idi, kad te zovu! Što stojiš kao kip? — čuje on srditi glas oca Grigorija. — Tebe zovem!
Trgovčić gleda crveno, razljućeno lice oca Grigorija i sad istom razumije, da se ono miganje obrvama i micanje prstom odnosi možda na njega. On se trza, odjeljuje se od klirosa i neodlučno, lupajući svojim čvrstim kaljačama, ide prema oltaru.
— Andreju Andrejiču, to si ti naručio proskomidiju za pokojnu Mariju? — pita pop bacajući srdite poglede na njegovo debelo, uzrujano lice.
— Da, tako je.
— Ti si to, dakle, napisao? Ti?
I otac Grigorij srdito mu tura pred oči ceduljicu. A na toj ceduljici, što ju je predao Andrej Andrejič za proskomidiju zajedno s prosforom, krupnim je, klimavim slovima napisano:
»Za pokoj duše službenice Božje bludnice Marije«.
— Kako si se usudio napisati ovo? — otegnuto šapće pop. U njegovu sipljivom šaptu osjeća se gnjev i zaprepaštenost.
Trgovčić ga gleda s tupim čuđenjem. Ne razumije i sam se plaši: nikad još otac Grigorij nije govorio takvim tonom s gornjozaprudskim inteligentima! Obojica stajahu časak šuteći i gledajući jedan drugome u oči. Nedoumica trgovčeva tako je velika, da mu se tusto lice raspuzlo na sve strane — kao razliveno tijesto.
— Kako si se usudio? — ponavlja pop.
— Ko-koga... koga? — čudi se Andrej Andrejič.
— Ne razumiješ?! — šapće otac Grigorij i stupi u čudu korak natrag, pljesnuvši rukama. — A što ti je na ramenima: glava ili drugi neki predmet? Predaješ ceduljicu na oltar, a napisao si na njoj riječ, kakvu je i na ulici nepristojno izgovoriti! Što si izbuljio oči? Zar ne znaš smisla toj riječi?
— A, vi to o bludnici? — mrmlja trgovčić crveneći se i trepćući obrvama. — No ipak je Gospod, po milosrđu svojemu, ovaj... to jest... oprostio bludnici... mjesto joj pripravio, pa i iz žitija prepodobne Marije Egipatske razabiremo smisao te riječi, oprostite...
Trgovčić hoće da navede za svoje opravdanje još koji argument, ali se sapleće i otire usnice rukavom.
— Gle, kako ti to razumiješ! — plješče rukama otac Grigorij. — No Gospod je ipak oprostio — razumiješ? — oprostio, a ti osuđuješ, pogrđuješ, nepristojan naziv daješ, pa još kome! Rođenoj pokojnoj kćeri. Takva grijeha ne ćeš pročitati ni u svjetovnom, a kamo li duhovnom štivu! Ponavljam ti, Andreju: ne treba mudrovati! Da, mudrovati, brate, ne treba! Ako ti je Bog dao razum koji istražuje, i ako ti ne znaš upravljati njime, bolje je da ne ispituješ... Ne ispituj i šuti!
— Ali ona je, ovaj... oprostite, bila glumica! — govori omamljeni Andrej Andrejič.
— Glumica! Pa bila ona što mu drago, poslije njezine smrti treba da zaboraviš, a ne da ovako pišeš na ceduljicama!
— To je istina... — saglasuje se trgovčić.
— Trebalo bi da platiš crkvenu kaznu, — javi se basom đakon iza oltara gledajući na zbunjeno lice Andreja Andrejiča, — pa bi prestao umovati! Kći ti je bila poznata glumica. O njezinoj su smrti i novine pisale... Filozof!
— Pa, dakako, zaista... — mrmlja trgovčić, — riječ nije na mjestu, ali ja nisam htio da osuđujem, oče Grigoriju, htio sam po božjemu... da bi bilo jasnije za koga treba moliti. Ta u kalendaru se nalaze različiti nazivi, na primjer djetešce Ivan, utopljenica Pelageja, Jegor ratnik, ubijeni Pavao i tako dalje. Tako sam i ja želio.
— Nerazumno, Andreju! Bog će ti oprostiti, no drugi put se čuvaj i, što je glavno, ne mudruj, nego misli kao i ostali ljudi. Izvrši deset poklona i idi.
— Hoću, — govori trgovčić radujući se, što je opomena prošla i praveći opet važno i dostojanstveno lice. — Deset poklona? Veoma dobro, hoću. A sad, batjuško, dopustite da vas zamolim... Kako sam joj ipak otac... znate i sami, i kako je ona, bila kakva bila, ipak moja kći, ja... ovaj... oprostite, spreman sam da vas zamolim, da danas odslužite panihidu. Dopustite, da i vas zamolim, oče đakone!
— E, to je dobro! — govori otac Grigorij skidajući ornat. — To je pohvalno. Možemo pristati na to... No, idi. Mi ćemo odmah izići.
Andrej Andrejič čvrstim korakom odlazi od oltara i zaustavlja se, crven, sa svečano-panihidnim izrazom na licu, usred crkve. Čuvar Matvej stavlja preda nj stolić s koljivom.
U crkvi vlada tišina. Čuje se samo metalni zvuk kadila i otegnuto pjevanje... Kraj Andreja Andrejiča stoje čuvar Matvej, primalja Makarjevna i njezin sinak Mitjka, dječak s usahlom rukom. Više nikoga nema. Crkvenjak pjeva loše, neugodnim, muklim basom, no melodija i riječi tako su tužne, da se u trgovčića malo po malo gubi izražaj dostojanstva. Utonuo je u tugu i sjeća se svoje Mašutke... Sjeća se, da mu se rodila, kad je još služio kao lakaj kod gornjozaprudske gospode. Zbog svoje lakajske taštine nije ni opažao kako raste njegova djevojčica. To dugo razdoblje, kad se ona razvijala u ljupko biće sa svijetlom glavicom i sa zamišljenim očima velikim kao kopjejka, prošlo je za nj neopaženo. Odgajali su je, kao i svu djecu lakaja-miljenika, pažljivo, u društvu gospođica. Gospoda je, iz dosade, naučiše čitati, pisati, plesati, a on se u njezin odgoj nije miješao. Samo bi se rijetko kada, susrevši se s njom slučajno gdjegod kod vrata ili na stepeništu, sjetio, da mu je ona kći, pa bi je, koliko bi mu dopuštala dokolica, učio molitve i crkvenu povijest. O, i tada je već slovio kao poznavatelj tipika i Svetoga pisma! Kako god bilo mrko i ukočeno očevo lice, djevojčica ga je rado slušala. Molitve je ponavljala za njim zijevajući, ali bi zato napregnula sluh, kad bi joj on stao, zapinjući i nastojeći da se izražava malo kićenije, pripovijedati događaje. Ezavljeva leća, propast Sodome i patnje maloga dječaka Josipa nagonile su je da blijedi i da širom otvara plave oči.
Kad je onda napustio lakajstvo i ušteđenim novcem kupio u selu dućančić, Mašutka je otišla s gospodom u Moskvu.
Tri godine prije svoje smrti doputovala je k ocu. On ju je jedva prepoznao. Bila je to mlada, vitka žena s držanjem gospođe i gospodski odjevena. Govorila je učeno, kao iz knjige, pušila je i spavala do podneva. Kad ju je Andrej Andrejič upitao čime se bavi, ona mu je, gledajući mu smiono ravno u oči, odgovorila: »Ja sam glumica!« Takva otvorenost učinila se bivšemu lakaju vrhunac cinizma. Mašutka se bila već počela hvaliti svojim uspjesima i glumačkim životom, ali je ušutjela vidjevši, da se otac samo crveni i da samo širi ruke.
I tako su oni šutjeli, ne gledajući jedno drugo, još koje dvije nedjelje, sve do odlaska. Prije odlaska ona je zamolila oca, da pođe s njom na šetnju po obali. Koliko mu je god bilo neugodno da šeće usred bijela dana, pred očima cijeloga čestitog svijeta sa kćerkom-glumicom, on nije odolio njezinim molbama...
— Kako divnih mjesta ima u vas! — zanosila se ona šećući. — Kakvi jarci i močvare! Bože, kako je lijep moj zavičaj!
I ona je zaplakala.
»Ta mjesta samo zauzimaju mjesto... — mislio je Andrej Andrejič gledajući tupo u jarke i ne razumijevajući kćerina zanosa. — Od njih je korist kao od jarčeva mlijeka.«
A ona je plakala, plakala i požudno disala punim plućima, upravo kao da osjeća, da neće više dugo disati...
Andrej Andrejič trese glavom kao konj, kojega je ubolo i počinje se brzo krstiti, da zagluši teške uspomene...
— Smiluj se, Gospode, — šapće on, — preminuloj službenici svojoj bludnici Mariji i oprosti joj grijehe hotimične i nehotične...
Nepristojna riječ opet mu se omakla, no on to ne opaža: što je čvrsto zasjelo u svijest, to ne ćeš izbiti ni klinom, a kamo li poukama oca Grigorija! Makarjevna uzdiše i šapće nešto uvlačeći u sebe zrak, a Mitjka s usahlom rukom nešto se zamislio...
— ... gdje nema bolesti ni žalosti, ni uzdisanja... — tuli crkvenjak pokrivajući rukom desni obraz.
Iz kadila struji plavkast dim i kupa se u širokoj, kosoj zraci, što presijeca mračnu, beživotnu prazninu crkve. I čini se, da se u zraci, zajedno s dimom, diže i pokojničina duša. Tanke struje dima, nalik na dječje uvojke, viju se gore prema prozoru, upravo kao da se klone tuge i jada, što ispunja tu jadnu dušu.
Pozitivno: slijedio je tradiciju uzevši lijepo ime nekog prijašnjeg pape (i to ne Franje ili Pavla) i obukavši odjeću koja je pripremljena (moceta), pozdravio zaželjevši mir, a ne dobru večer(u), uputio razumnu poruku jedinstva, dobro izgovarao latinski i pristojno se ponašao; završio je preddiplomski studij matematike i doktorirao kanonsko pravo.
Negativno: kardinal Čupić i homoisusovac James Martin su oduševljeni, navodno im je on bio prvi izbor; važna mu je sinodalnost, zalaže se za migracije, tijekom teološkog studija u Americi i biskupovanja u Peruu bio je uronjen u liberalnu i teologiju oslobođenja, postoje pitanja oko mogućeg zataškavanja zlostavljanja.
Kako za smrt pape Franje, tako i za izbor novog pape saznao sam za vrijeme božanske liturgije. Ovoga sam puta tijekom pjevanja kerubinske pjesme postao svjestan da crkvena zvona zvone i ne prestaju. Mislio sam si da tako brzi izbor nije dobar nagovještaj, a pomisao na Parolina, Taglea i još gore malo me izdeprimirala. No, kada smo došli do dijela "Vsjakuju ninje žitejskuju otložim pečal", kao i puno puta dotad, prisjetio sam se da bih brige trebao prepustiti dragom Bogu i usredotočiti se na svetu službu koja se upravo odvijala. Poslije liturgije, prolazio sam Trgom i začuo uobičajenog dosadnog protestantskog propovjednika koji je, danas pred Namom, histerično vikao da dolazi svršetak svijeta. Na tramvajskoj je stanici čovjek koji je svirao sintesajzer prešao iz vesele u tužnjikavu melodiju. U tramvaju je neki lik zapuštenog ciganskog izgleda uz gitaru zapjevao "odem li, uvenuću, ostanem li, poludjeću". Nešto kasnije, počeo je svojoj družici glasno govoriti "Lav, Lav, da, Lav". Srednjoškolac je srednjoškolkama uzbuđeno objašnjavao da je neki njihov drug predvidio Trumpa, a sad i papu.
Svakako, molit ćemo se za Leona XIV., kao što smo i za Franju. Sad, u početku pontifikata, nešto jače, da ga pogurnemo, da se zakotrlja u pravom smjeru. A više nemam ni puno izlika za odgađanje, morat ću početi čitati enciklike Leona XIII.
Svi koji dulje vremena prate ovaj blog znaju da na njemu posebno častimo velikog i slavnog vojskovođu bestjelesnih sila, arkanđela Mihaela. Danas je blagdan njegova ukazanja na Monte Garganu. Nemojte propustiti izmoliti sv. Mihovilu barem kratku molitvu koju redovito ponavljamo na kraju tihih misa. Vjerujem da i danas sv. Mihael sa svojim mačem stoji nad Vatikanom kao ono nekoć za pape Grgura Velikog koji ga je ugledao nad obližnjim Hadrijanovim mauzolejom. Je li mu mač isukan ili spremljen u korice, hoće li se pošast nastaviti ili milostivo ublažiti, vidjet ćemo uskoro kada začujemo "habemus papam".
***
Danas je ujedno jedan od dva dana u godini kada se u podne moli Molbenica Kraljici sv. Krunice. Sjetio sam se toga u zadnji čas i brže bolje potražio tekst na internetu. Iz nekog razloga nisam uspio na webu naći letak kojeg su izdali dominikanci i iz kojega sam obično molio. Tim bolje, jer sam našao stariju verziju, recimo pretkoncilsku, iako je izdana 1965. Još jednom sam se uvjerio koliko su smišljeno mijenjane starije molitve i pjesme kako bi se, recimo to iskreno, promijenila vjera običnog puka. Čini mi se da su reformatori u tome većinom i uspjeli. Iako i stari prijevod nije u svemu vjeran originalu (ako je ono što sam našao na talijanskom zaista originalni tekst), noviji talijanski tekst i hrvatski prijevodi očito su promijenili upravo one izraze koji su vrijeđali nepobožna modernistička ušesa.
Stariji tekstovi: talijanski, malo posuvremenjen talijanski, hrvatski s imprimaturom.
Noviji tekstovi: talijanski, hrvatski (s dominikanskog letka?) prvi ili drugi, hrvatski sa stranica svetišta, hrvatski s bitno.neta.
Pogledajmo nekoliko primjera (koristim stariji i noviji hrvatski tekst koji su izdali dominikanci).
(staro) Uzvišena kraljice pobjeda, / djevo, vladarice raja, / na čije moćno ime raduju se nebesa, / dršću od straha ponori pakleni; / slavna Kraljice presvetoga Ružarija, / mi svi, tvoja sretna djeca, / prostrti ovdje pred tvojim nogama, / u ovaj svečani dan tvojih novih pobjeda / nad neprijateljima tvojim, / tvoga Sina i njegove Crkve, / suzama izlijevamo čuvstva svoga srca / i sinovskim pouzdanjem prikazujemo ti nevolje naše.
(novo) Uzvišena kraljice pobjeda, vladarice neba i zemlje na čije se moćno ime raduju nebesa, slavna Kraljice svete krunice, mi tvoji sinovi i kćeri, okupljeni ovdje pred tobom u ovaj svečani dan izlijevamo ti čuvstva svoga srca i sinovskim pouzdanjem prikazujemo ti naše nevolje.
"...Francuski pjesnik Charles Péguy ostavio nam je čudesne stranice o nadi (usp. Predvorje misterija druge kreposti)..." (iz kateheze pape Franje na općoj audienciji u srijedu 27.9.2017.)
Charles Péguy
(...)
Ne volim onoga koji ne spava, kaže Bog.
San je čovjeku prijatelj.
San je Božji prijatelj.
San je možda moj najljepši izum.
I ja sam otpočinuo sedmoga dana.
Onaj tko ima čisto srce spava. I onaj tko spava ima čisto srce.
Velika je tajna biti neumoran kao dijete.
Imati kao dijete tu snagu u petnim žilama.
Svježe petne žile, te nove duše
I započinjati svako jutro, svagda nov,
Kao mlado, kao novo
Ufanje. No kažu mi da ima ljudi
Koji dobro rade i koji slabo spavaju.
Koji ne spavaju. Kakvo pomanjkanje povjerenja u mene.
To je gotovo teže nego da loše rade ali dobro spavaju.
Nego da ne rade ali spavaju, jer lijenost
Nije veći grijeh od nemira
I čak je manje velik grijeh od nemira
I od očaja i pomanjkanja pouzdanja u mene.
Ne govorim, veli Bog, o onim ljudima
Koji ne rade i ne spavaju.
To su grešnici, naravno. Pravo im budi. Veliki grešnici. Moraju samo raditi.
Govorim o onima koji rade a ne spavaju.
Žalim ih. Govorim o onima koji rade i koji se tako
U tome drže moje zapovijedi, jadna djeca.
I koji s druge strane nemaju hrabrosti, nemaju povjerenja, ne spavaju.
Žalim ih. Na njih se ljutim. Pomalo. Ne iskazuju mi povjerenje.
Kao dijete što liježe nedužno u naručje svoje majke, tako oni nipošto ne liježu.
Nedužni u naručje moje Providnosti.
Imaju hrabrosti raditi. Nemaju hrabrosti ne činiti ništa.
Imaju snagu raditi. Nemaju snage ne činiti ništa.
Opustiti se. Otpočinuti. Spavati.
Ne znaju nesretnici što je dobro.
Odlično upravljaju svojim poslovima tijekom dana.
Ali mi ne žele povjeriti da njima upravljam tijekom noći.
Kao da nisam kadar zajamčiti im upravljanje tijekom jedne noći.
Onaj tko ne spava nevjeran je Ufanju.
A to je najveća nevjernost.
Jer je to nevjernost najvećoj Vjeri.
(...)
Jadna djeco, kakva je nezahvalnost prema meni
Što se opirete tako dobroj,
Tako lijepoj zapovijedi.
Jadna djeca drže se ljudske mudrosti.
Ljudska mudrost kaže Ne ostavljaj za sutradan
Ono što možeš učiniti još danas.
A ja vam kažem Onaj tko zna odgoditi za sutradan
Taj je najugodniji Bogu.
Onaj tko spava kao dijete
Također je taj koji spava kao moje drago Ufanje.
I ja vam kažem Ostavite za sutradan
Te brige i te muke što vas danas izjedaju
I danas bi vas mogle proždrijeti.
Ostavite za sutradan te jecaje koji vas guše
Dok gledate današnju nesreću.
Te jecaje koji naviru uvis i koji vas dave.
Ostavite za sutradan te suze koje vam udaraju na oči i omaknu se niz lice.
Koje gruhnu potokom. Koje prolijevate. Te suze koje vam teku.
Jer možda ću ja, Bog, i navratiti do sutradan.
Ljudska mudrost kaže: Nesretan onaj tko ostavlja za sutradan.
A ja velim Sretan, sretan je tko ostavlja za sutradan.
Sretan tko ostavlja. To jest Sretan tko se nada. I tko spava.
A kažem naprotiv Nesretnik.
Nesretan onaj tko bdije i ne iskazuje mi povjerenje.
Kakvo nepovjerenje u mene. Nesretnik je tko bdije. I vucinja se.
Nesretan tko se vucinja u večerima i u noćima.
U prvim večernjim hladovima i u tamnim noćima.
Kao trag puža u tim lijepim sumračjima.
Moja stvorenja.
Kao trag golaća u tim tamnim noćima.
Moja stvorenja, moje stvorenje.
Spora mučna prisjećanja svakodnevnih briga.
Žeženja, ujedi.
Prljavi tragovi brigâ, gorčinâ i nemirâ.
Mukâ.
Tragovi golaća. Na cvjetovima moje noći.
Uistinu vam kažem, taj nanosi uvredu
Mojem dragom Ufanju.
Koji mi nikako ne želi povjeriti vladanje svojim životom.
Dok bi on spavao.
Budala.
Kao da više nego jedan.
Koji je liježući u krevet pustio svoje poslove u vrlo lošem stanju.
Nije ih ustajući našao u vrlo dobrom stanju.
Zato što možda bijah onuda prošao.
(...)
Prevela Višnja Machiedo, "Marulić" 5, 1994., od 761. do 763. str.
Dana 7. svibnja 2025., u srijedu iza II. nedjelje po Uskrsu slavimo svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve.
Uzdajući se u zagovor zaručnika presvete Majke Tvoje molimo, Gospodine, milosrđe Tvoje, da učiniš, te naša srca prezru sve zemaljsko i savršenom ljubavlju ljube Tebe, pravoga Boga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.(Tajna molitva mise blagdana)
Zaštitništvo sv. Josipa nad sv. Crkvom nije možda istom Pijo IX. stvorio i učinio i tada ga povjerio sv. Josipu, nego ono pripada sv. Josipu kao ocu božanskog Spasitelja, kao čistom mužu presv. Djevice i kao glavi sv. Obitelji po samoj naravi stvari. On će naravski u nebeskoj slavi sa svojim božanskim Sinom i njegovom prečistom Majkom velikim veseljem srca primiti ovo priznanje i poštovanje, koje mu daje Crkva, te će zacijelo svoju brigu i zaštitu prema Crkvi izvršiti to više, što više bude priznavan i čašćen kao njezin zaštitnik i patron.(izvor)
Prošlo je nekoliko dana od Franjine smrti, sabrali smo dojmove, pa možemo, nastavljajući se moliti za njegovu dušu, razmišljati o prošlom i budućem papi.
Ako bih morao ukratko sažeti kako ću se sjećati proteklog pontifikata, vjerojatno bih rekao "slično kao i razdoblja korone". Dakle, neugodne uspomene koje su ipak bile korisne jer su se razotkrile "namisli mnogih srdaca". Ono što je bilo prešućeno, pokriveno plaštem ugleda, finih građanskih i crkvenih obzira, provalilo je kao lavina blata. Naizgled kvalitetno obnovljene fasade pokazale su kao nakon zagrebačkog potresa da su iza njih zapravo bile straćare. Meni je bilo vrijedno i vidjeti tko ima što pametno za reći, pa makar i svojom šutnjom, a tko je obični pozer čije analize ne vrijede vremena potrebnog da ih se pročita ili posluša. Ipak, slično kao i za događaje korona-histerije, ne vjerujem da ću se posebno navraćati na Franjine odluke i spise. Budući papa ili će nastaviti u liberalno-modernističkom smjeru ili će se pokušati vratiti nekom konzervativnijem putu. I u jednom i u drugom slučaju, Franjine fusnote, dvoznačna tumačenja, skandalozni intervjui, stotine stranica ispunjenih pomodnim frazama i geste "bez presedana", ostat će nebitni.
Covid i Franjin pontifikat naučili su me i kako se držati u takvim crkvenim ili građanskim okolnostima. Ne obraćati previše pozornosti na službene upute te tumačenja ili komentare stručnjaka osim u mjeri u kojoj je potrebno biti informiran da bi ih se moglo najjednostavnije zaobići. Ne brinuti se previše o legalnosti nekih čina, nego po savjesti procijeniti što je veće i važnije dobro. Ne slijediti one koji uvjeravaju da treba poći za konformističkom masom, ali ni one koji na nekakvom "otporu" grade svoj imidž i biznis spasitelja. Paziti prvenstveno na osobe koje su nam bliske: članove obitelji, posebno djecu, i eventualno ljude koje svakodnevno susrećemo i dužni smo im pomoći.
Prije svega, ne oslanjati se na čovjeka, nego na Boga. Njemu se moliti za mudrost i razboritost u odlučivanju, a u ljudskim odnosima (zadržavajući, naravno, moralnost!) biti pragmatičan. Ljudi su ranjeni istočnim grijehom, sebični, lažljivi i pokvareni. Sve to prepoznati prije svega u sebi, pa nas onda neće iznenaditi ni u drugima. Tri puta promisliti prije nego dademo savjet, čak i ako je zatražen, i skoro uvijek bolje odšutjeti. Ne gledati toliko što netko govori, nego što i kako čini, s kakvim se ljudima okružio i što iza silnih riječi konkretno ostaje.
S praktične strane, osim prvenstva redovite molitve, treba se držati onoga što je provjereno i tradicijom potvrđeno. Nema apsolutno nikakve potrebe pristajati uz novotarije u vjeri i moralu. S druge strane, napredak u znanosti i tehnologiji iskoristiti u svim pozitivnim aspektima. Isto tako, nema potrebe druge uvjeravati u nešto osim ako su to osobe za koje ćemo morati polagati račune.
Komentator bitno.neta u nedavnom se članku žalio koliko je malo Franjinih inicijativa zaživjelo u Crkvi u Hrvatskoj. Vjerojatno mu fali beskorisnih tribina i sastanaka te besmislenih publikacija kojima bi mogao dati svoj doprinos. Poput one sprdačine koja se zove Franjina ekonomija. Ali meni je nesklonost prihvaćanju sablažnjivih pričesti osoba u javnom teškom grijehu, blagoslivljanju homoparova, ispraznom blebetanju o ekologiji, feminizmu i migracijskoj zamjeni stanovništva zapravo vrlo pohvalna karakteristika velikog dijela hrvatskih klerika i vjernika laika. A tko može reći da nama u Zagrebačkoj nadbiskupiji netko treba objašnjavati iskustvo beskonačne beskorisne sinodalnosti.
Razmišljao sam i što bih pozitivno mogao reći o papi Franji, ima li i nekih dobrih karakteristika osim one glavne da je jasnije otkrio kamo vodi drugovatikanska vizija Crkve. Palo mi je na pamet sljedećih nekoliko točaka.
Franjo je pokazao da papa može djelovati po svom nahođenju bez pridržavanja onoga što se znalo predstavljati kao bitna ograničenja papinskoj moći. Ako je smatrao da mu neki pokret, crkveni red ili biskup smeta, jednostavno ih je raspustio, ukinuo, smijenio. Nije se libio ni pokušati zabraniti vjekovni liturgijski obred ili zajednice koje su uz njega vezane. Dakle, kad se hoće, onda se i može. Budući papa ne može uvjerljivo tvrditi da iz ovih ili onih razloga mora podnositi heretične pastire, nauke ili prakse.
Franjo je primjerom pokazao da papa ne mora biti učenjak koji će pisati knjige i davati dobro odmjerene i izvagane izjave, a u ostalo vrijeme će ga dvorjani vozati ovamo i onamo kao neku lutku. Naprotiv, može odabrati osobe po svom ćeifu, može govoriti sve što mu padne na pamet, pa kom' pravo kom' krivo. Ako mu se spava u hotelu umjesto palači, ako želi sam odlučiti gdje će se odšetati ili kakvu sliku će davati u javnosti, to je potpuno njegovo pravo.
Papa Franjo mi se činio kao dosta pristupačna osoba. Vjerujem da se s njime moglo normalno razgovarati bez uplašenosti zbog intelektualne nadmoći Benedikta XVI., superstar karizme Ivana Pavla II. ili rezerviranosti papa poput Pavla VI. i Pija XII. Imam osjećaj da mu se moglo prići i u metrou i ispred noćnog kluba te naći zajedničku temu za porazgovarati, a možda i nasmijati se.
Hoće li papa Franjo jednoga dana biti kanoniziran? Naravno da to ne znam, ali moje nekakvo mišljenje je da neće, ipak nije bio posebno popularan. No ne bih se iznenadio ni da postane svetac. Nakon Pavla VI. i njegove destrukcije koju i dan danas itekako osjećamo, sumnjam da bi me mogla iznenaditi bilo koja buduća kauza.
Opet sam malo zabrazdio u različitim smjerovima, no ostalo je reći barem nekoliko rečenica o budućnosti. Ne tvrdeći da imam ikakve uvide veće od vas koji ovo čitate. Tko bi mogao biti idući papa? Ljudski gledajući, ne piše nam se dobro. Tu je Parolin od kojega me hvata jeza i nadam se da će ga sramotni tajni sporazum s Kinom ipak zaustaviti. Zatim Tagle, vjerojatno najizgledniji kandidat ako kardinali odluče da je kontinuitet poželjan. Nadam se da će ipak biti dovoljno stare garde kojima neće pasati Azijat, a usto star samo 67 godina. Ako se kardinali odluče za još jednog Talijana, kažu da je Zuppi relevantan izbor. Pizzaballu neki spominju kao mogućeg kandidata, no meni se čini da južnoameričkim, afričkim i azijskim kardinalima on ništa ne znači, a europski i američki neće za njega lobirati. Konzervativniji članovi kardinalskog zbora poput Erdoa, Mullera, Saraha, Ranjitha, Eijka i Burkea možda mogu svojim dovoljno glasnim vrištanjem spriječiti katastrofu, ali teško mi je povjerovati da imaju ikakvih izgleda.
Neovisno o nagađanjima, dobra stranica za informirati se o kardinalima je The College of Cardinals Report. Zanemarite njihovu listu favorita, ali možete dosta toga pročitati o kandidatima za koje možda niste ni čuli ili znate samo kako se zovu i odakle su.
Bože, koji si htio svojom neizrecivom odredbom slugu svoga Franju ubrojiti među vrhovne Svećenike; podaj, molimo te, da se on, koji je bio na zemlji namjesnikom jedinorođenoga Sina tvoga, pridruži na vijeke zboru svetih Nadsvećenika tvojih. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.
(izvor)
Slava, čast i hvala ti, Spasitelju, kralju Kriste,
Kom hosana klicahu mala usta djece čiste.
Župnik fra Frano mi je pripomenuo da bih mogao nešto napisati za ovogodišnji župni list i, vidjevši me s mojim sinom Ivanom, dodao:
- Mogao bi pisati kako je biti otac djeteta s teškoćama. To ćeš ti dobro napisati.
I eto teme. A namjeravao sam zaobići vlastita duhovno-tjelesna iskustva i u župnome listu nastaviti povremeno pisati o našim crkvama, gomilama, stećcima i tome slično. No dobro.
Za djecu s različitim oblicima cerebralne paralize se uvriježio naziv „djeca s posebnim potrebama". Taj naziv je dio tzv. politički korektnog govora, ali je taj izraz nespretan jer svako dijete ima jednake potrebe, pa je bolje reći „dijete s teškoćama (u razvoju)", ako se već nastoji izbjeći reći da se radi o invalidnom djetetu, tj. o osobi s invaliditetom. Zapravo se želi izbjeći reći da takvom djetetu nešto nedostaje, iako to nije teško vidjeti na prvi pogled.
Uz trojicu 'običnih' sinova imam i 'neobičnog' sina Ivana, koji ne hoda i ne govori, ali ponekad ispušta neartikulirane vriskove, zbog kojih ga nazovem „Tarzan" ili „Zagor Te Nej". Ivan ne održava ravnotežu na nogama, ali „hoda" ako ga držim za ruke ili mu pridržavam trup. Krajem studenoga je napunio 12 godina i pohađa osnovnu školu u Centru za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj" u Splitu po posebnom osnovnoškolskom programu. Budući da školu pohađaju djeca s različitim stupnjevima oštećenja, ona u programu sudjeluju prema svojim mogućnostima. Tako npr. Ivan, koji nikad niti jednu riječ nije izgovorio i ne hoda, ima predmete „Hrvatski jezik i komunikacija" te „Tjelesna i zdravstvena kultura". Ostali predmeti su „Matematičke vještine", „Likovna i glazbena kultura", „Skrb o sebi", „Upoznavanje uže i šire okoline", „Radni odgoj", „Socijalizacija", „Domaćinstvo" i „Sat razrednika". Školski dan im ima 5 školskih sati. Nastavnicima sigurno nije zgodno dati Ivanu opisne ocjene. One su primjerice ovakve:
· Učenik uz fizičko vođenje pasivno sudjeluje i izvodi prirodne oblike kretanja za ovladavanje prostorom;
· Učenik uz fizičko vođenje i podršku sferičnim hvatom hvata predmete te ih prebacuje na drugo mjesto. U svim aktivnostima pasivno sudjeluje;
· Učenik pasivno uz fizičko vođenje sudjeluje u manipulaciji geometrijskim likovima (didaktičke kutije);
· Učenik pasivno uz fizičko vođenje i podršku sudjeluje u aktivnostima u grupnom radu;
· Učenik pasivno sudjeluje tijekom čitanja slikopriče.
Najčešća riječ je „pasivno", pa tako pasivno sudjeluje u aktivnostima, pa su to zapravo pasivnosti. Šalu na stranu, iako Ivanu nastavni program sasvim sigurno nije primjeren, dobitak od pohađanja nastave za njega je socijalizacija, neka vrsta druženja s vršnjacima.
Na kraju svake školske godine, kao i ostala djeca, Ivan dobije svjedodžbu. Njegova je svjedodžba opisna. U njoj piše npr.: „Ivan je u potpunosti ovisan o pomoći i njezi druge osobe u svim aktivnostima svakodnevnog života.", „Ivan uživa u glazbi", „Miran je, tih i nezahtjevan. Veseli se glazbi i pjevanju, a rastuži ga kada čuje plač ili viku drugog djeteta." I tome slično.
Imati dijete koje baš ništa ne može samostalno traži veliki angažman, a za kršćanina je to nesumnjivo križ na koji se mora dati razapeti. Svi znamo iz Isusove muke da se pod križem posrće, pada, da neki ljudi pomažu (Šimun Cirenac, Veronika), neki mole da uspiješ iznijeti svoj križ na Golgotu, dok se neki rugaju, proklinju, ili misle ono što su Isusa za čovjeka slijepa od rođenja upitali njegovi učenici: „Tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te im se ovakav rodio?" (Evanđelje po Ivanu 9,2). Doista, nije to lako prihvatiti, a razumom se ne može i ne treba pokušati shvatiti. Može se tek prihvatiti u vjeri, „a vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo." Očima vjere gledano, stvari su sasvim suprotne od načina na koji istu stvar vide 'oči svijeta'. Očima vjere je vidljivo da dijete s teškoćama prkosi onoj poznatoj i općenitoj izreci: „Svetcem se ne rađa, svetcem se postaje", jer ako je slijepac iz evanđelja mogao slijep griješiti, mnoga djeca i osobe s invaliditetom to nisu u stanju. Ako su te osobe krštene, onda više nemaju ni istočnoga grijeha, pa su prema tome oni čisti znak Božje prisutnosti među nama, i nisu oni ti koji su u problemu nego smo to mi ostali. Kad mislim o ovome što sam naveo, a ipak vidim sažaljenje ljudi, sjetim se i opet Isusa koji nosi križ i zgode opisane u Evanđelju po Luki 23, 27-28: „Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: 'Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom'." Toliko je, naime, u duhovnom smislu pogrješno imati iskrenoga ili neiskrenoga sažaljenja za onoga koji će gotovo sigurno u Carstvo Nebesko. Umjesto toga trebali bismo žaliti sebe u vlastitim grijesima i ovisnostima.
Pitanje koje nije tek za utjehu roditelju djeteta s invaliditetom je ovo: je li lakše roditelju djeteta s tjelesnim i mentalnim teškoćama ili roditelju čije dijete upadne u kriminal ili ovisnost? Pretpostavljam da je ovo potonje puno teže, iako se tu očito radi o osobi koja je sposobna samostalno živjeti i čijemu se obraćenju moramo nadati i za isto moliti.
Roditelj djeteta koje je nemoćno samostalno živjeti prolazi svoje napasti, koje kreću s pitanjem „Bože, zašto meni?" i očit su pokušaj misaonog zaobilaženja križa i bijega od njega, da bi, kako sam napisao, duhovno posrćući, padajući, uz boli i muke nastavio prema Golgoti na kojoj ipak nije svršetak, a ono što, poput Isusa na križu, izgleda izmučeno, zapravo je jedina mogućnost za spas; ono što se očima svijeta čini kao prokletstvo i Božja kazna zapravo je blagoslov i jedini put u Carstvo Nebesko.
Dakako, blagoslov nije dan samo roditeljima ni samo obitelji, dan je cijeloj kršćanskoj zajednici. Samo, pitanje je koliko to kršćanska zajednica prepoznaje, a koliko tek običajno pribjegava logici svijeta: „Bože, hvala ti što nemam ovakvo dijete" ili „Neka je živo i zdravo! I muško!"
Već te uobičajene nazdravice otkrivaju nas kao kolektiv koji živi svoje „kršćanstvo" bez križa, a zapravo je duhovni hod u mjestu. Izbacimo li mogućnost boli i bolesti, izbacili smo iz života križ. Ne kažem da moramo čeznuti za bolesnim djetetom ili za roditeljem na kraču, ali kažem da moramo iz svojih misli izbaciti i ono čisto pozitivističko, upravo farizejsko „samo nek je dijete zdravo" i „Bože, samo mi daj zdravlja, a ostalo mogu sam". Zdravlje nije kršćanska krjepost. Štoviše, izostanak bilo kakvih zdravstvenih problema čini nas mlakima u vjeri i oholima. Sveti Pavao piše: „I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim."
Ne zna se kakav je trn u tijelu bio dan Pavlu da se ne uzoholi, ali poučeni njegovim riječima mi, koji imamo očit i vidljiv trn u životu, možemo učiti i tješiti se ovim njegovim riječima i ne odbacivati svoj trn i svoj križ nego ga prigrliti „da se ne uzoholimo".
Splitski svećenik don Šimun Doljanin u jednoj je nadahnutoj propovijedi djecu s tjelesnim i umnim teškoćama nazvao „profesori doktori ljubavi". Upravo to oni jesu. Oni nas uče ljubavi, oni su ogledalo u kome možemo vidjeti svoje sebičnosti, škrtosti, lijenosti, ali su ujedno i utjeha kad takvim osobama pomognemo i sjetimo se onih Isusovih riječi: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, ne će mu propasti plaća."
A najmanji Isusovi nisu samo oni koje je poslao riječima naviještati, nego i svaki koga je poslao da nikad izgovorenom riječi zapravo svjedoči Njegovu ljubav, a nama dade mogućnost da ga napojimo čašom hladne vode i tako zaradimo nebesku plaću koju 'moljac ni rđa ne nagrizaju'.
Danas se raduju sva stvorenja jer tebi Arkanđeo govori: „Blagoslovljena časna i prečista Majko Krista Boga! Danas je posramljena ohola zmija i prokletstvo praroditelja je prestalo.“
I tako eto vidimo sv. Josipa, gdje u svojoj radionici dogotavlja drvene plugove, jarmove, vile i drugo orudje poljodjelsko, a za kuću razne škrinje, što je u ono vrijeme bio posao tesari Nije naime trebalo na kućama krov slagati od od greda i rogova te daskama pokrivati, kako se u hrvatskim krajevima kuće grade; jer su većinom kuće bile posvodjene, a odozgor bila je ravan ili mali vrtić. Tako je bilo u ono vrijeme, a u djelaonici tesarskoj na istoku ne ćeš ni danas iza dvadeset stoljeća opaziti baš veliku razliku. Takov je eto zanat učio sv. Josip u mladosti svojoj i vježbao se u toj vrsti posla, dok se ne usavrši, da radom ruku svojih uzmogne poslije uzdržavati sv. Obitelj. To je bio takodjer i posao, kojim se je kod sv. Josipa bavio i sam Gospodin naš Isus Hrist.
I doista ni jedno drugo zanimanje nije tako zgodno bilo, da sv. Josip ispuni onu zadaću, koju mu bijaše Bog namijenio. Tesarski obrt bio je nuždan u gradu i na selu: mogao ga je dakle sv. Josip tjerati na svakom mjestu i tako uzdržavati sv. Obitelj. Osobito je pako vještina u tesarskom obrtu dobro došla sv. Josipu na putovanjima. Tako je mogao sv. Josip u Betlehemu na brzu ruku prirediti od one špilje kakav takav stan za Mariju i novorodjeno čedo Isusa, za koje nije bilo mjesta u gradu Betlehemu. Tako se i na dugotrajnom putu u Egipat i u samom Egiptu okoristio sv. Josip svojom vještinom tesarskom. Tako napokon i u Nazaretu, kad se je sveta Obitelj povratila iz Egipta i prijašnji svoj stan zatekla s nepogode vremena gotovo razrušen. Bilo je napokon to zanimanje najvećma primjereno onomu skromnomu životu sv. Josipa u zabiti nazaretskoj.
Osim tih razloga neki pisci navode i druge više razloge, zašto je sv. Josip obavljao upravo tu vrst obrta, koja radi drvom. U sv. Pismu naime čitamo, da je Noa po naputku Božjem sagradio ladju od drva. Ta je ladja bila pralik Crkve Hristove, izvan koje nema spasa, kao što se nije moglo ništa spasiti od općenitoga onoga potopa, što nije bilo u ladji Noinoj. A sv. Josip je imao biti glava one sv. Obitelji, koja je prva u novom zavjetu i iz koje je nastala Crkva Hristova, izvan koje nema spasa. I za škrinju zavjetnu svjedoči nam sv. Pismo, da je bila sagradjena od drva. A škrinja je opet pralik B. D. Marije zaručnice sv. Josipa. A i sam Hrist je svoju Crkvu po drvu križa otkupio. Nego, kako rekoh, to su viši razlozi, kojima se učeni ljudi zanimaju i dive se Providnosti Božjoj, a obično ih oko ne razabire.
(izvor)
Uvijek je, naime, predragi, zemlja bila puna milosrđa Gospodnjega. Svakog je vjernika naučila sama priroda štovati Boga. Naime nebo i zemlja, more i sve što je u njima, očituju dobrotu i svemogućnost svoga Stvoritelja, a prekrasna ljepota svega što njemu služi iziskuje od razumnog stvorenja pravedno zahvaljivanje!
A pošto smo dospjeli u one dane koji su na posebni način označeni sakramentima čovječanskog otkupljenja i koji neposredno i blizu prethode blagdanu Pashe, naređeno nam je da marljivije izvršimo vjersku obnovu čišćenjem.
Ovo je naime vlastito blagdanu Pashe da čitava Crkva zadobiva oproštenje grijeha koje se ne zbiva samo u onima koji se preporađaju u sakramentu krštenja nego i u onima koji se još ubrajaju u zajednicu posinjenih. Iako, naime, prvenstveno nove ljude stvara voda preporoda, — a jer ipak preostaje svima svakodnevno se obnavljati od prljavštine smrtnosti, a među onima koji su uznapredovali nema nikoga koji ne bi bio dužan biti uvijek bolji, — treba općenito paziti da se na dan otkupljenja nitko ne nađe u starim pogreškama.
Ono što, predragi, u svakom vremenu treba da svatko sebe pokazuje kršćaninom to treba sada brižnije i pobožnije izvršiti, da bismo ispunili apostolsku ustanovu četrdeset dana posta ne samo uskraćivanjem u hrani nego najviše u odstranjivanju pogrešaka.
A razumnim se i svetim postovima ništa korisnije ne pridružuje nego dijeljenje milostinje, koje pod jednim imenom milosrđa sadržava mnoge hvale vrijedne čine pobožnosti, da bi svi vjernici mogli biti jednaki duhom ako već to nisu svojim imanjem.
Ljubav naime, koju dugujemo i Bogu i ljudima, nije nikada takvim zaprekama zapriječena te se ona ne bi mogla slobodno uvijek ispuniti. Anđeli su naime pjevali: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima koji su Bogu mili! Svaki onaj koji iskaže ljubav onima koji su u nevolji ne samo da biva obdaren krepošću dobre volje nego i darom mira.
Vrlo su mnoga i raznolika djela milosrđa. Ona sama svojom raznolikošću pravim kršćanima podjeljuju to da u dijeljenju milostinje nemaju udjela samo bogati i oni koji imaju svega u izobilju, nego i oni koji osrednje posjeduju ili su čak siromašni. A ako i nemaju svi jednaku mogućnost darivati, neka ipak svi budu u srcu osjećajem jednaki.
(sv. Leon Veliki)
Premilostivi Bože, Oče milosrđa i Bože sve utjehe, koji ne ćeš, da propadne itko, koji u te vjeruje i ufa se, pogledaj dobrostiv po velikoj samilosti svojoj na službenika svoga, kojega ti preporučuje prava vjera i kršćansko ufanje. Pohodi ga spasenjem svojim i radi muke i smrti svojega Jedinorođenca blago mu udijeli otpuštenje i oproštenje sviju njegovih prestupaka, da mu duša u času svoga izlaska nađe u tebi milostiva suca i oprana u Krvi istoga Sina tvoga od svake ljage zavrijedi prijeći u život vječni. Po istom Kristu Gospodinu našem.
Amen.
(iz obreda apostolskog blagoslova s potpunim oprostom na smrtnom času)
Jer svećenik radi ono, sto je Isus radio, jer on radi mjesto Isusa i jer sve radi za vas, da vi budete dobri i jednom dođete u nebo, zato morate poštivati svećenika. Kad na ulici sretnete svećenika, morate ga pozdraviti. Kako? Dječaci skinu kapu i kažu: "Hvaljen Isus!" Djevojčice pozdravljaju obično pretiho. Neka djeca pobjegnu kad vide svećenika, kao da bi se svećenika trebalo bojati. Ili su možda nešto skrivila, pa imaju zlu savjest. Mnogo je ljepše, kad djeca na ulici pristupe svećeniku i lijepo ga pozdrave: "Hvaljen Isus!" Djeco, pozdraviti treba glasno da svećenik čuje. Ne valja pozdraviti tek onda, kad je svećenik već prošao, ali niti prerano, da svećenik uopće ne čuje i ne opazi. Treba pozdraviti, kad smo po prilici deset koraka udaljeni. /Neka to djeca vježbaju./
(izvor)
Žale se vjerni čitatelji da je blog umrtvljen, da nema aktualnih komentara i analiza. Kao i svi ostali, i ja imam prečeg posla od zadovoljavanja tuđe znatiželje. Neki dan je u tramvaju jedna baka gospođi kraj koje se sjela pričala o vremenu i sličnim bezvezarijama, a onda se glasno požalila "ja pričam, a gospođa me ne sluša". Na to je dobila sasvim korektan odgovor "gospođo, imam ja svojih briga".
***
Papa Franjo je poslao pismo američkim biskupima u kojemu kritizira Trumpa i njegovu politiku prema ilegalnim imigrantima. Čak je spomenuo i frazu "ordo amoris" koju je popularizirao potpredsjednik Vance. Nisam čitao Franjino pismo jer nemam više želuca za njegove izjave, ovo sam pokupio usput s Twittera. Kako je to jadno. Franjo bi bio neki svjetski lider, a postao je nevažniji od kakve pjevačice ili youtubera. On i njegovi pobočnici bi se kao fajtali s novom američkom upravom, a sam Vance bez muke rasturi agresivne liberalne američke novinare, gdje neće niskokapacitirane liberalne prelate koji žive zatvoreni u svom drugovatikanskom mjehuriću i jedinu moć koju još imaju drže zbog minimalnog autoriteta koji posjeduju parazitirajući na nauku i nekretninama koje su im predane.
Kako žalosno. Možeš ponavljati spasonosni nauk Isusa Krista, možeš veličanstvenim bogoštovljem uzdizati duše Bogu, možeš ukazivati na predivne riječi i živote svetaca, a odlučiš biti još jedna nevladina udruga, ponavljati aktualne fraze blazirane elite koja te prezire, sakupljajući mrvice pozornosti. Možda idući papa nauči iz neuspjeha ovoga da nikoga zapravo ne zanima njegovo osobno mišljenje. Zanima ih što Gospodin govori i naučava. Koga briga da li sveti otac sam plaća svoje račune, u kakvom se autu vozi ili u kojoj hotelskoj sobi spava.
Možemo se jedino nadati da, kako Franjo bude sve slabiji tijelom i duhom, degutantni likovi kojima se okružio neće pokušati trajnije ostaviti svoj ružni ljigavi trag na licu Crkve.
***
Lokalna i puno nevažnija usporedba bili bi tragovi poput novorednih oltara u brojnim našim crkvama ili eklatantan noviji primjer, uništenje crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Koliko sam usput vidio prije više mjeseci (jer više ni ne ulazim onamo), kripta je uništena, tj. više nema oltara i ne namjeravaju je otvoriti za molitvu. Koristi se samo gornja crkva u kojoj nikad nisam bio jer mi je doslovno sotonski odbojno Rupnikovo djelo koje njome dominira. Netko će spomenuti da su misionari u Americi služili mise na mjestima gdje su se prije prinosile ljudske žrtve, ali vjerojatno su prije toga uklonili ili makar prekrili demonske prikaze. U svakom slučaju nisu dopustili da poganski svećenici svoje obrede ondje nastave služiti. Mislim da nisam preoštar jer su i same zlostavljane žene rekle da je Rupnikova umjetnost bitno svezana s njegovim blasfemijama poput orgija u kojima profanira najveće kršćanske svetinje. Navodno su besramni fratri koji su postavili njegovo djelo nakon što se već znalo da je zlostavljač, imali i svečano predstavljanje i tumačenje mozaika.
***
Netko će reći da prosipam žuč, ali što ste tražili, to ste i dobili. Ako vam ne paše ni kad objavljujem poticajne svetačke misli ni kad kritiziram ono što mi se ne sviđa, što zapravo radite na ovom blogu? Uglavnom, kad već kritiziram, zašto ne istresti sve što mi pada na pamet.
Jedna od stvari koje mi zaista odgovaraju i na tradicionalnoj misi u sv. Blažu i kod grkokatolika na Gornjem gradu je što je pjevanje a cappella. Koliko je ljepše. smirenije i poticajnije kad se ljudski glas podiže i spušta u tišini. Odurne orgulje i harmoniji služe samo da bi utopile glas, razlile se po svim mislima i zablokirale svako unutrašnje razmatranje. Orguljaši misle da služe crkvi i bogoslužju, a zapravo vrše nasilje nad vjernicima koji su došli na misu, a ne na njihov koncert. Netko će reći "nemoj tako oštro, Toma, orgulje nose slabije zborove i pomažu vjernicima koji se možda boje da se uključe u pjevanje". Ako su pjevači slabiji, onda trebaju pjevati jednostavnije napjeve, a ne utopiti se u bezumnom pištanju orgulja. I ne vjerujem da se više od par ljudi uključi u pjevanje zbog orgulja, a inače ne bi pjevalo. Ako vas to brine, par puta prije mise može zborovođa isprobati s narodom neke jednostavnije napjeve i dati im nekoliko natuknica kako bi ih ohrabrio (to, naravno, ne bi smjelo biti redovita pojava jer bi ometalo molitvenu sabranost prije mise). Već čujem: "a procesije, zar nisu procesije veličanstvene uz zvuk orgulja"? Prvo, mislim da bi bile jednako lijepe i uz dobro odabranu pučku pjesmu, ali ako vam i priznam da može biti svečano kad orgulje sviraju za vrijeme ulazne ili izlazne procesije, gdje ste i kada vidjeli da se neki orguljaš uspio ograničiti na sviranje samo u tim momentima, a nije svojim umijećem pokušao zadiviti i maltretirati vjernike kad god je mogao ubiti par trenutaka tišine?
***
Srećom, pa se ne moram bojati da će moja mišljenja ikoga uvjeriti u išta, pa mogu dodati i sljedeće. Po meni bi u liturgiji, kako zvučna, tako i svjetlosna električna pomagala trebalo ograničiti samo na najnužnije. Da, dobro ste pročitali. Ako svećenik ima normalan glas, nema apsolutno nikakvog razloga da kod pjevanja liturgije koristi mikrofon. Dobro, ako je jadan boležljiv ili ima glasić kao neki siroti vrapčić kojega su braća gurnula iz gnijezda, onda neka pjeva i govori na mikrofon (pravilno namješten). Ali ako može dobro glasovno potegnuti (kao npr. jedan otac Ukrajinac kod grkokatolika), stvarno ne vidim razloga zašto ne bismo mogli čuti prirodan glas i riječi, pogotovo ako je crkva ili okupljena zajednica relativno mala. To je puno ugodnije i ljudskoj naravi bliže od razglasa.
Isto tako, ako svećenik vidi što čita i ako se vjernici ne sapliću u mraku, nema potrebe koristiti reflektore i bliješteću električnu rasvjetu. No, ako već mislite koristiti dodatnu rasvjetu, dajte se barem potrudite da boja svjetlosti bude što žuća i tako bliža prirodnoj svjetlosti svijeća. Ako je moguće do 2200 K, a ako ne, onda barem ne više od 2700 K. I ne pretjerivati s lumenima. Ako ne znate o čemu govorim, usporedite svjetlost električnih "svijeća" i normalnih svijeća u nekoj starijoj crkvi (može i u sv. Blažu).
***
Vidim da sam plačući nad promašenošću Franjina papinstva, potpuno skrenuo s teme koja je izazvala njegov izljev žuči, a to je stroža američka politika prema ilegalnim imigrantima i zatvaranje novčane pipe kojekakvim udrugama koje su uz ostale zločeste stvari pomagale tim ilegalnim imigrantima da dođu u SAD. Među njima ima i puno fake katoličkih udruga, pa je jasno zašto su se i brojni američki biskupi digli na stražnje noge. No, i sami američki katolici koji još vjeruju, a ne nazivaju se vjernicima samo zato da i oni dobivaju novce preko neke od crkvenih organizacija, nisu zadovoljni ni Franjom ni većinom svojih biskupa. Tako da biskupima, ako žele pridobiti narod na svoju stranu, preostaje samo do sada neisprobana metoda uvjeravanja pomoću argumenata iz katoličkog nauka. A tu stvari ne stoje baš najbolje. Imaju oni puno više liberalnih apologeta nego mi (hrvatski isusovci poput Stanka Perice ili Tvrtka Baruna - plaču li i oni zbog USAID-a? - samo su blijede sjene zlokobnog Jamesa Martina), no nekako im ne ide. Zašto oni koji zaista žele useliti u Ameriku ili oni koji bježe od pravog progona ne bi išli legalnim putem useljenika ili azilanta? Zašto se one koji su počinili kazneno djelo ne bi smjelo deportirati u njihove domovine? Zar nije normalno da država najprije pomaže onima koji su njezini građani, a onda, koliko može i smatra korisnim, pomaže i drugim ljudima na svijetu? Normalna pitanja koja bi bila samorazumljiva svakom čovjeku kroz čitavu ljudsku povijest.
Uostalom, ako nekome nije jasno da nerođeno dijete ne bi trebalo ubijati ili da ljudima ne treba pomagati da psihičku smetnju ili bolest pretvore u iznakaženo tijelo, kako bi ih se moglo uvjeriti o prudencijalnim pitanjima poput modela i ograničenja imigracije.
***
Kod nas migracija, koliko vidim, dobro napreduje. Svaka šupa i garaža pretvara se u smještaj za novodobne robove kojima se može dati manje, nego lokalnim radnicima. Ovi se ionako mogu baviti nečim profitabilnijim ili naprosto otići u inozemstvo. Nema više Židov, Grk, nama su svi ok.
U šetnji više nije dosta jedan pesek, treba mu više braće i sestara da se lijepo druže. Imam dojam, nakon što sam prošlog ljeta bio u posjetu Italiji, da smo čak i njih prestigli brojem krznate djece, što dovoljno govori o izgledima za budućnost.
***
Prošli vikend bio sam u Gradu mladih, ima zgodnih šetnica i dječjih igrališta sa spravama. Pri povratku sam primijetio da smo blizu kuće za koju se skupljaju sredstva kod FSSPX-a (poslao mi je netko fotografiju iz zadnjeg broja njihova časopisa, pa sam lako našao oglas i adresu). Moram priznati da baš i nije neka pozicija. Ulica je bez nogostupa, bus koji onuda prolazi nedjeljom ima polaske svakih sat vremena, a ne vidim baš ni puno mjesta za parkiranje onih koji dolaze autom. Uglavnom, dosta neimpresivno. Doduše, ako će tamo biti samo njihovi svećenici, a narod ide na mise gdje i do sada, onda ovi prigovori nisu posebno bitni.
***
Na moju preporuku, bili ste s djecom u Pionirskom gradu. Djeca su oduševljena, nahranili ste ih i pročitali im neki poticajni duhovni tekst s ovoga bloga i pitate se što im dati da se još malo zabave, a ujedno razviju svoje moždane vijuge. Sve moje stare preporuke ste isprobali i, naravno, sve im je super, ali stalno vam dosađuju pitanjem "Je li striček Toma predložio kakvu novu igru?" Konačno im možete odgovoriti potvrdno.
Ove mogu igrati sami:
Ove su za više osoba:
Linkovi su samo da vidite o čemu se radi, svakako sami potražite najpovoljniju i najjednostavniju stranicu za naručiti što želite.
***
Osim psećeg izmeta, po nogostupima u gradu sve češće primjećujem kvadratne pločice koje se nazivaju kamenom spoticanja. Čini mi se da ih sada već ima bar stotinjak. Služe da nas podsjete na žrtve nacista, ali kad smo već odlučili (bez da nas je itko o tome pitao) da grobljanske spomenike postavljamo po gradskim ulicama, možda bi bilo fer obilježiti nekakvim pločicama i ostale žrtve. Znamo da je i kod "oslobođenja" nastradalo puno ljudi od kojih nisu svi bili krivi ni osuđeni čak ni na montiranim procesima. Zar ne bi i oni mogli dobiti neki spomen ispred kuća gdje su živjeli.
Mene svaka takva mjedena pločica podsjeti ne samo na konkretnu osobu za koju je postavljena, nego i na stotine osoba koje su prešućene kao i tisuće djece ubijene u majčinim utrobama.
Pa se za sve njih kratko pomolim.
***
U rubrici licemjernog postavljanja spomenika, nalazi se i najava da će kod zavoda Andrija Štampar podići spomenik žrtvama korone. Za to čak mislim da je dobra stvar. Treba podsjećati na koronu, treba posebno podsjećati na to tko je što govorio i radio za te histerije jer ti ljudi (za razliku od nekih njihovih žrtava) i danas hodaju među nama i spremni su sve to ponoviti ako im se ponovno dade prilika. Kao i Trg žrtava antifašizma, tako će nas i spomenik žrtvama ludila zvanog pandemija kovida, podsjećati na što su ljudi spremni. Uostalom, još trebamo puno detalja utvrditi, od toga tko je virus napravio, do toga tko je sve na njemu profitirao.
***
Kako ne bih završio u negativnom tonu, evo i nekoliko književnih preporuka. Sve su kratke, pa ih lako možete pročitati:
***
U nedjelju je sedamdesetnica (1,2) kada se sjećamo i prve javne tradicionalne mise u crkvi sv. Martina. Hvala Bogu!
Da ne ostanete utučeni zbog obavijesti iz naslova, evo jednog lijepog citata.
Čini mi se da je najslobodnija ona duša koja najviše zaboravlja samu sebe. Kad bi me zapitali za tajnu sreće, ja bih rekla ovo: ne obazirati se više na sebe, neprestano se odricati.
(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)
Svijećnica
Mi ćemo sutra s osobitom pažnjom i pobožnošću pratiti Mariju u hram. Marija s Čedom na rukama i u pratnji Josipa, u čijem su naručju gukale dvije grlice. Doista divna slika! Uvijek svježa iako već stara dvije tisuće godina. Nije slikana rukom ni kistom već dušom Marijinom i zato ne može ni izblijediti ni nestati.
Gdje da sutra zaustavimo svoje misli?
Na liku Marijinu, koja tako ponizno vrši zakon Mojsijev iako to nije dužna?
Na pojavi Josipovoj, koji tako brižno vrši ulogu Zaštitnika i Čuvara?
Ili na samom Božanskom Čedu, kojega Djevica otkriva da bi ga stavila na ruke starca Šimuna i da bi se čule njegove riječi hvale Bogu: „Sada otpuštaš u miru slugu svojega, Gospodine, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2, 29-30).
Sve je to tako dirljivo, lijepo i utješno da čovjek mora doista pobožno i s udivljenjem gledati u sjaj i čistoću osoba koje nam evanđelje spominje i događaj koji apostol Luka tako plastično opisuje.
***
Ali ja bih vas osim toga htjela upozoriti na dvije sasvim liturgijske misli.
Danas se Svijećnica uzima nekako kao Marijin blagdan. Blagdan očišćenja Marijina, blagdan u koji je Marija svoje Čedo prikazala Bogu Ocu, blagdan u koji je čula da će joj mač probosti dušu.
Ali u prva kršćanska vremena, na blagdan Svijećnice središnja točka bio je on sam, Isus Krist u liku djeteta na Marijinim rukama. Zašto? Zato, jer on je Svjetlo koje je u taj dan Marija otkrila čitavom svijetu. On je Kralj kojega Marija pokazuje cijelom svijetu.
„Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista, zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnog Kralja nove svjetlosti.“
I opet: „Zastaje Djevica noseći na rukama Sina rođenoga prije Danice.“
To i jest doista središnja misao ovoga blagdana. Tȁ Marija je tako ponizna, tako jednostavna da ne želi ništa nego pozadinu, trpljenje i žrtvu u pozadini. A sve drugo pripada Sinu. On je objavljenje Očevo, Riječ Očeva, on je onaj koji treba da se prikaže svijetu i narodima. A ona je samo tiha službenica Gospodinova koja vjeruje, koja se pouzdaje, koja služi, koja je samo sredstvo Božjih planova.
I tako upravo po njezinoj želji, po najdubljoj osobini njezina bića – u sutrašnjem blagdanu nije središte ona, već onaj koji je rođen prije Danice, Kralj nove svjetlosti, Krist Kralj.
***
A zar nas na to ne podsjeća i sutrašnji blagoslov svijeća?
Ta svijeća je simbol Krista.
Svjetlo njezino simbol Kristova svjetla.
Bjelina njezina simbol Kristove bjeline.
Vatra njezina simbol Kristove vatre ...
Ta će svijeća, od Crkve na Svijećnicu blagoslovljena, svijeća koja je simbol svjetla Kristova, plamsati u našim rukama kad budemo na zemlji slali svoje posljednje uzdahe Isusu i Mariji i ona će nas uvesti onomu koji je izvor svake svjetlosti, pred čijim licem ne treba više ni znakova ni simbola, jer on je svjetlost sama, svjetlost u sebi, svjetlost čijim je tracima obasjano za svu vječnost i prelijepo Marijino lice.
1. II. 1954.
(Marica Stanković, Adventska čežnja)
Znamo da je papa Paskal I. (817.–824.), uzimajući u obzir „passio“ svete Agneze, dao donijeti tijelo svete Emerencijane u sadašnju crkvu Sant'Agnese i položio ga u mramorni oltar zajedno s kostima svete Agneze. On je odvojio lubanju svete Agneze i poslao je u Sancta Sanctorum u Lateranu. Lubanja svete Emerencijane darovana je crkvi San Pietro in Vincoli, gdje se i danas nalazi; jedna njezina kost prsta nalazi se u crkvi Santa Maria in Campitelli. Crkva ili oratorij svete Emerencijane, posljednji put obnovljen za vrijeme pape Hadrijana I. (772.–795.), prepušten je propadanju; nikakav trag od nje ne ostaje. Godine 1605. kardinal Paolo Emilio Sfondrati otvorio je devetstoljetni oltar u crkvi Sant'Agnese i u njemu pronašao lubanju i kosture dvaju malih tijela koja su ležala jedno uz drugo. Nakon što je izvadio nekoliko dijelova, papa Pavao V. dao je sve pokopati u srebrni kovčeg i ponovno položiti 1615. ispod glavnog oltara i ciborija koje je dao napraviti za crkvu. Tamo i danas leže. Godine 1901. kovčeg je otkriven i sada je vidljiv u kripti, ispod glavnog oltara crkve.
Godine 1255. podignut je oltar opisan kao „totum tessellatum“, sav prekriven mozaicima, napravljen u čast svete Emerencijane, te je postavljen u blizini sadašnje kapelice, na mjestu gdje se vjeruje da je bila kamenovana na smrt—kako kaže „passio“, pored groba svete Agneze. Tri nova oltara posvećena su u crkvi u to vrijeme, preostala dva za Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista. Freska iz 14. stoljeća u kanoničkom dijelu odražava postojanje ta tri oltara, prikazujući dva Ivana i Emerencijanu zajedno sa sv. Agnezom.
Oltare je posvetio papa Aleksandar IV. 17. ožujka 1256.; spomen natpis, koji se sada nalazi u prolazu prema crkvi, kaže da je posveti prisustvovala opatica Lucia (u to vrijeme u samostanskim zgradama živjele su benediktinke), zajedno s prioricom Teodorom i gospođom Jacobom.
Do 1620. oltari su nestali, a sadašnja kapelica za Emerencijanu je izgrađena. U njoj je bila kopija slike Guercina, čiji se original sada nalazi u Galleria Colonna u Rimu, koja prikazuje Emerencijanu kako je kamenovana. Godine 1895. svećenik Louis-Émérentien Le Mans (rođen u Le Mansu 1860.) živio je u Rimu. Bio je veoma predan svojoj zaštitnici i dao je novac talijanskom umjetniku Eugeniju Cisterna (1862.–1933.) da naslika tri slike u kapelici: portret Emerencijane za oltar i prikaze njezina mučeništva i njezina pogreba na dva bočna zida. Cisterna je odabran jer je nedavno ukrasio freskama neke zidove u kripti ispod crkve Sant’Agnese in Agone, na Piazza Navona. Također je postavljen novi oltar; kada je stari uklonjen, otkrivena su dva natpisa, jedan koji se odnosi na Terentiju Chryse, a drugi koji identificira nadgrobni kamen Inportunusa subđakona.
Kao svoj atribut, sveta Emerencijana drži kamenje svog mučeništva u naborima haljine. Možda zbog nespretnog prikaza toga, u dalekoj sjevernoj Francuskoj tijekom srednjeg vijeka kamenje je bilo shvaćeno kao crijeva svete Emerencijane koja izlaze iz njezina tijela, a njezino mučeništvo se smatralo rasporenjem utrobe. Stoga su je zazivali za bolesti trbuha.
