Četiristo godina od rođenja i pedeset od kanonizacije

Papa Klement IX. imenuje Olivera Plunketta 9. srpnja 1669. nadbiskupom Armagha i primasom Irske. To je imenovanje kod irskih katolika probudilo sveopće oduševljenje. Znak je to da je za tako odgovorno mjesto i u tako delikatnim prilikama bio pogođen pravi čovjek. Novi je nadbiskup napustio Rim i uputio se put sjevera. Na blagdan svetog Andrije apostola primio je u Gentu u Belgiji biskupsko posvećenje. Odatle je otišao u London te nakon zadržavanja od tri mjeseca napokon je u ožujku 1670. stigao u Dublin, u svoju dragu i napaćenu Irsku.

Irska je kroz 18 godina bila bez redovite hijerarhije. Novi se primas dao odmah na posao, dakako, u veoma teškim i složenim okolnostima. Bez redovitih biskupa stega je u kleru prilično popustila. Plunkett je, da bi poboljšao kler i pastvu, održao dvije pokrajinske sinode. U kratkom roku obavio je kanonsku vizitaciju šest biskupija svoje crkvene pokrajine. Uklanjao je nerede, zloupotrebe, smirivao sukobe. Samo u četiri mjeseca podijelio je sakramenat potvrde velikom broju krizmanika. Računa se da ih je bilo 10 tisuća. Obavio je i nekoliko ređenja. Uz priličnu tolerantnost potkralja, mogao je čak u Droghedi otvoriti jednu školu i povjeriti je isusovcima. Bio je to veoma smio pothvat, ali kratka vijeka. Škola je mogla nesmetano raditi samo tri i pol godine.

Očito je u svom radu Plunkett postigao mnogo uspjeha koji pobudiše zavist kod onoga od koga bi se to najmanje smjelo očekivati. Dublinski nadbiskup Petar Talbot nije bio čovjek dosta širokogrudan pa je počeo zaviđati svome subratu u biskupstvu. Pokrenuo je spor o irskome primatu, osporavajući ga nadbiskupu Armagha. Nevjerojatno je kako baš klerička zavist znade biti bijedna i niska, i to u teškim prilikama, kad bi svi službenici Crkve morali biti jedno. U obranu primatskoga prava Armagha, koje potječe još od sv. Patrika, apostola Irske, Plunkett je napisao raspravu Jus primatiale (Dublin, 1672). Na nju je odgovorio Talbot svojom raspravom Primatus Dublinensis (Lille, 1674). I to se događalo dok je Engleska spremala ukaz o izgonu biskupa iz Irske.

Pogođen tim ukazom, Plunkett se u studenome 1673. morao sakriti i potajno djelovati. Na sreću, to razdoblje nije dugo trajalo pa je opet došlo do snošljivosti i nadbiskup je mogao izići iz tajnosti. Sad su ga dočekale neugodnosti jer se morao boriti protiv janzenističke opasnosti, zatim je doživio otvorenu bunu jednoga generalnog vikara, a bilo je i drugih »slučajeva«, da se poslužimo suvremenim pojmom. 

Svim tim nedaćama unutar Crkve za Plunketta je došla još jedna izvana, koja će ga skončati. Bila je to tzv. »Popish plot« – papina zavjera. Povodom te izmišljotine o zavjeri, engleska je vlada izdala novi ukaz o izgonu biskupa. Plunkett je ostao u Irskoj unatoč tome ukazu i radio dalje, dakako, opet u potaji. Netko ga je izdao pa je otkriven te zatvoren u Dublinu. Protiv njega iznesoše krive optužbe nedostojni svećenik i otpali redovnik koji su se na taj način htjeli osvetiti nadbiskupu zbog crkvenih kazni kojima ih je bio udario. 

[Iz svoje zatvorske ćelije nadbiskup Peter Talbot je 12. travnja 1679. napisao molbu da mu se dopusti posjet svećenika, jer je bio prikovan za postelju „posljednjih šest mjeseci” i sada je bio u neposrednoj smrtnoj opasnosti. Molba je odbijena, ali Oliver Plunkett, nadbiskup Armagha, koji je zbog vjere bio zatvoren u susjednoj ćeliji, kad je čuo da je Talbot blizu smrti, probio se kroz stražare i umirućem prelatu podijelio posljednje sakramente.]

U Dublinu se inače nitko ozbiljan nije usudio dignuti službenu optužbu protiv nadbiskupa Plunketta. Svima je ozbiljnim i pravdoljubivim ljudima bilo jasno da je on pravednik, vrijedan poštovanja, a ne zatvora i suda. No nasilnici su za to gluhi i slijepi. Zato su, da lakše optuže, osude i smaknu, utamničenog nadbiskupa prevezli u londonski zatvor Newgate. Godine 1681. u svibnju pokrenut je protiv njega sudski postupak zbog »veleizdaje«. Formulacija je kod sličnih sudskih čudovišnih postupaka uvijek ista. Postupak je završen 15. lipnja osudom na smrt. Porota se vratila nakon petnaest minuta s presudom „kriv je”, a nadbiskup Plunkett je odgovorio: „Deo gratias”.

Pisma, što ih je mučenik malo pred izvršenjem smrtne kazne pisao iz londonskog zatvora, odaju čovjeka hrabra, načelna i dosljedna, za svoje uvjerenje spremna na smrt. Pišući jednom svome rođaku, studentu Irskog kolegija u Rimu, rekao mu je i ovo: »Osuđen sam na smrt zbog svoga svećeničkog pečata, zbog ispovijedanja svoje vjere te zbog svojih svećeničkih funkcija. Drage volje idem u smrt, a budući da sam prvi od Iraca, bit ću primjer hrabrosti pred smrću.«

Smrtna je kazna izvršena na Tyburnu 11. srpnja 1681. 

(tekst uglavnom preuzet iz Josip Antolović: Duhovni velikani)

Poljubiti papuču Papi

Crkvena predaja, isprepletena s legendom, pripovijeda da se 316. godine car Konstantin ponizio poljubivši nogu papi Silvestru (314.–335.), dok je 535. car Justinijan učinio isto prema Agapitu (535.–536.), a 795. Karlo Veliki prema Hadrijanu (772.–795.). Dana 24. srpnja 1177. i car Fridrik Barbarossa, tijekom kongresa u Veneciji, također se pokorio poljubivši nogu papi Aleksandru III. (1159.–1181.).

U toj početnoj fazi, poljubac se iskazivao ne samo osobi pape nego i pojedinim biskupima: Ordo Romanus propisivao je da đakon, prije navještaja Božje riječi, poljubi nogu biskupa koji predvodi slavlje; na njegovim su sandalama, na gornjem dijelu, bili izvezeni križevi koji su kasnije, kao što ćemo vidjeti, bili postavljeni i na papinsku obuću te su postali njezino prepoznatljivo obilježje. Dictatus Papae, sastavljen u doba Grgura VII. (1073.–1085.), u svojoj devetoj odredbi propisuje da se taj obred smije iskazivati samo poglavaru Crkve, čime se okončala svaka dvojba: „Quod solius pape pedes omnes principes deosculentur.”

U očima liturgičara, papinskih ceremonijara i učenjaka koji su obredu posvetili rasprave i traktate u obranu tradicije — osobito u drugoj polovici 18. stoljeća (uglavnom se nadovezujući na rasprave nastale u protureformacijskom duhu nakon Tridentskoga sabora) — sam čin prostiranja i ljubljenja noge tumačio se kao oblik štovanja kojim se odaje počast Kristu preko njegova glavnog posrednika na zemlji. Gaetano Moroni u svom Rječniku crkveno-povijesnog znanja piše da, „prema Svetom pismu, postoje dvije vrste klanjanja: ono koje pripada jedino Bogu, i ono koje se, ne samo bez grijeha, nego čak kreposno, iskazuje i ljudima”.

Pisma, dakle, istim činom — koji svoje značenje crpi iz poniznosti onoga koji ga iskazuje — prepoznaju dvije različite vrste klanjanja, ovisno o onome komu je usmjereno: pravo ili izravno klanjanje, pridržano Bogu i njegovu Kristu, koje valja shvatiti kao priznanje njegove božanske naravi, te posredno ili neizravno klanjanje, koje se, preko vladara čija vlast potječe od Boga, usmjerava samome Bogu.

Potreba da se razriješi osjetljivo i složeno pitanje krajnjeg primatelja toga obreda potaknula je, u kasnom 14. stoljeću, liturgičare i papinske ceremonijare da na papinske papuče postave križ, kako bi se pokazalo da je iskazano poštovanje usmjereno Kristu, prisutnom u znaku njegove Muke.

Liturgijski tumači ističu da je križ bio uveden ad humilitatis causam, „iz razloga poniznosti”, kako bi se prenijela poruka da se ne iskazuje poštovanje papinoj nozi, nego križu, odnosno samome Kristu. Potvrdu tomu pruža i običaj o kojem, među ostalima, svjedoče valencijski prelat José Estève u djelu De adoratione pedum Romani Pontificis iz 1578. i Gaetano Cenni u traktatu De osculo pedum Romani Pontificis iz 1778., prema kojem su sami pape simbolično iskazivali počast prvom Kristovu namjesniku poljupcem izbočenog, danas vidljivo istrošenog stopala brončanoga kipa svetog Petra, pripisanog Arnolfu di Cambiu, koji je izložen pobožnosti vjernika u vatikanskoj bazilici.

Poljubac papinske papuče valjalo bi, možda, točnije shvatiti kao čin ponizne počasti papi u njegovu svojstvu poglavara Crkve, i s takvog gledišta treba ga promatrati i sam papa, budući da je on u nebrojenim prigodama izuzimao kardinale i druge visoke dostojanstvenike od obveze ljubljenja svoje papuče.

U povijesti toga obreda, naposljetku, široko su rasprostranjene legende i anegdote koje ističu snažnu pučku pobožnost prema papinskoj nozi općenito, a osobito prema brončanome kipu svetog Petra, čije je desno stopalo izloženo pobožnom poljupcu vjernika. U Legenda sanctae Clarae Virginis („Legenda o svetoj Klari Djevici”), sastavljenoj oko 1256. godine, neposredno nakon njezine kanonizacije, anonimni autor opisuje pohod pape Inocenta IV. svetoj Klari, koja je bila na samrti; ona se, ne zadovoljavajući poljupcem njegove ruke, usrdno domogla dopuštenja da poljubi i njegovo stopalo:

„I gospodin, popevši se na drveno podnožje, milostivo se udostoji pružiti joj svoju nogu, koju ona poljubi odozgo i odozdo, skrušeno joj prislonivši lice.”

(Odabrani odlomci iz članka Teodoro De Giorgio, Il piede del papa. Il bacio della sacra pantofola tra Medioevo ed età moderna: origine, significato e nuove prospettive d’indagine iconografica.)

Vidi također: 

Shawn Tribe, Traditional Reverences Offered to the Office of the Vicar of Christ (The Pope)

Video snimka Cardinals kiss Pope's foot – kissing the Cross on the Papal Slipper