Petrovsko

Danas nosimo ime Petrovsko, a stoljećima se mjesto zvalo Konoba. Tragičan 28. studenoga 1943. kao da je izbrisao naše sjećanje na prošlost. U požaru su spaljena 94 domaćinstva, a ujedno su u spaljenom župnom dvoru nestali dokumenti i knjige koje su govorile o nama. Postali smo ne samo pogorelci, nego i ljudi bez prošlosti. Predanim radom, posebno franjevca i svećenika oca Paškala Cvekana prikupljeni su i sažeti mnogi povijesni podaci. [...] Razlog da se Petrovsko izvorno zvalo Konoba treba tražiti u inače poznatoj činjenici iz povijesti krapinskog kraja da su plemići iz Krapine i Kostela na području današnjeg Petrovskog na svojim posjedima imali vinograde, a uz njih i svoje ladanjske kurije, gdje se u podrumima čuvalo i dozrijevalo vino. Više takvih prostorija konoba na Petrovskom brijegu bile su i posebno poznate konobe pa je i taj prikladan brijeg zvan Konoba.

Konoba se spominje 1334.g. u najstarijem sačuvanom popisu župnih crkava u Zagrebačkoj biskupiji. Mjesto se svakako spominje i prije jer inače Arhiđakon Gorički Ivan ne bi u svojoj knjizi Statuta 1334.g. mogao zapisati: “ITEM ECCLESIA SANCTI PETRI DE CONOBA”. Na žalost, arhivska građa ne postoji za Konobu sve do 17.st.

Na današnjem mjestu u samom Petrovskom sagrađena je župna crkva u čast svetog Petra, a po nekim značajkama građena je u stilu gotike. Od 1661.g. se uz crkvu spominje i župni dvor. Nedaleko od same župne crkve na brdu iznad mjesnog groblja koje je na toj lokaciji od 1710-1730 g. nalazi se kapela svetog Benedikta, a sagrađena je između 1749. i 1758.g. U široj okolici nalazi se još nekoliko manje važnih kapelica.

[...] Pod konac 19. st. osnovana je općina Konoba sa sjedištem u Krapini. Dugo se vodila borba da Konoba postane samostalna općina sa sjedištem u Konobi, odnosno Petrovskom. Do odcjepljenja je došlo 1904. g. i u novooblikovanoj općini prvi načelnik je bio Mijo Hršak. Prijelomna je godina 1943. kada je u požaru spaljena i općinska zgrada, a općina je formalno dokinuta 1956. g. Općina Petrovsko je ponovno ustrojena 20. travnja 1993. g. u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj kao dio Krapinsko-zagorske županije.

(izvor)

Vijesti iz svijeta 1856.

Iz Irske. "Rheinisches Kirchenblatt" izbraja petnaest raznih društava koja nastoje irske katolike premamiti na protestantizam. U Dublinu i drugim dijelovima Irske, Englezi troše do pola milijuna talira u tu svrhu; međutim, nije tako lako promijeniti vjeru Iraca, kao što je lako kupiti njihovo zemljište.

Iz Alžira. Ima tome više vremena, pišu alžirske novine "L’Akhbar", kako se na ovdašnjem trgu vidio čovjek, u siromašne haljine zaogrnut, s duboko na čelo navučenim šeširom, spokojno se po trgu šetajući i ne mareći za poglede prolaznika. Njegovo osobito ponašanje pobudi opću znatiželju, dok se napokon nije saznalo da je taj stranac Mardochaeus, bivši veliki rabin u Jeruzalemu. Duboko proučivši svete knjige, uvjeri se on da je Spasitelj, kao što uče kršćani, već morao doći. Svoje uvjerenje izjavi i drugima, na što bude tako zlostavljan od židova, da je skoro oslijepio. Uslijed toga, odreče se svoje službe, ode iz Jeruzalema i dođe u Alžir. Ovdašnji Židovi nudili su mu novac ako napusti grad, no on to odbije, nastani se na javnoj ulici, budući uvjeren da Bog njega, koji samo svoje osvjedočenje slijedi, neće ostaviti. Jedan ubogi ptičar dijelio je s njim svoj suhi kruh, da ne pogine od gladi. Napokon htjede Mardochaeus postati kršćanin; stoga se obrati jednom protestantskom propovjedniku. Ovaj bi ga rado krstio, ali čim se povede razgovor o Bogorodici, Židov se ne mogne složiti s propovjednikom, te ga ostavi. Sada odluči otići do katoličkog biskupa, no biskupov ga sluga ne pusti k njemu, dok se kasnije ne upozna s nekoliko članova društva sv. Vinka, putem kojih biskup bi obaviješten o njegovoj namjeri. Odmah posla kanonika Banvoya, koji je vješt u arapskom jeziku, k Mardochaeusu, te ovaj bude prošlog mjeseca studenoga pod imenom Pavla Marije kršten i svečano primljen u krilo katoličke crkve.

Iz Sirije. Dne 23. srpnja prošle godine, prešao je u katoličku crkvu jakobitski nadbiskup iz Jeruzalema, a odmah za njim poveo se i jakobitski biskup iz Homsa. Isto tako i nadbiskup Bahsoni, koji je bio jakobitski, te porodice iz Mardua i Dierbekira, izvan toga župnik iz Suerega s dvadeset i pet, a župnik iz Alepa s petnaest porodica povratiše se u krilo katoličke crkve. Antiohijskom nadbiskupu Samchiri, koji po Europi skuplja milostinju za podizanje svoje stolice, pišu iz njegovog zavičaja, da izvan rečenih još drugih 1500 osoba, među njima dva jakobitska đakona i tri župnika, to isto uskoro namjeravaju učiniti; a na to se sprema i biskup iz Kelletha s 24 porodice, a inače se općenito među jakobitima opaža velika sklonost povratku u katoličku crkvu.

Iz Afrike. Iz jednoga dopisa iz unutarnje Afrike, poslanog 12. kolovoza u Beč, doznajemo da su između tamošnjih misionara opet dvojica mjeseca siječnja preselila se u vječnost, i to svećenik Rainer i jedan svjetovnjak; svi ostali mnogo su od vrućice stradali, no sada se već svi oporavljaju. Između svih misionara, jedino je svećenik Lap, rodom Kranjac, neprestano zdrav, budući da je kao homeopat vrlo štedljivo živio i veoma pazio na sebe, no i njega napokon svlada afrička vrućica, te je noću između 11. i 12. ožujka preminuo. Novi stan gosp. misionara Možgana, također Slovenca, u sv. Križu, dobro napreduje. Scikovi, među kojima se nalazi, dobri su i mirni ljudi. Oni ljube svoga vjerovjesnika, te oko njegove kolibe sagradiše svoje. Škola mu se sastoji od 55 djece, što su oduzeta trgovcima, koji robove kupuju. Tuzemci bi mu rado predali svu svoju djecu, samo da ih ima kamo smjestiti i čime hraniti. Za krštenje bi ih bilo mnogo, no g. Možgan čeka dok budu u vjeri bolje poučeni i utvrđeni. I ove godine izbiše krvave razmirice između trgovaca i crnaca. Trgovina s robovima službeno je zabranjena, ali se time živahnije vodi u tajnosti, zbog čega je i cijena robova znatno porasla. Misionari ne mogu zasad nikakvu djecu kupovati, da se ne čini kao da sami podržavaju trgovanje koje je vlada zabranila.

Iz Amerike. Možda nikada još u većini sjeverno-američkih biskupija nije toliko svećenika ređeno, toliko vjernika krizmano, toliko crkava sagrađeno, kao lani. To bi moglo svim neprijateljima katoličke crkve poslužiti kao pouka da joj svojim progonima tim više dobra čine, čim joj više zla nanijeti namjeravaju.

(Izvor: Zagrebački katolički list, 1856.; Obrada: ChatGPT)

Nemojte se samospaljivati

Kada sam jutros pročitao vijest da se na Trgu sv. Marka neki čovjek polio zapaljivom tekućinom i zapalio, nije mi, kao mnogima, na pamet pao češki student Jan Palach, nego jedan budistički monah koji je to učinio prije njega. Godine 1963. Thich Quang Duc samozapalio se u Sajgonu kao protest protiv politike predsjednika Ngo Dinh Diema, katolika koji je "ugnjetavao budizam", kako kaže Wikipedija. 

Očito je i nesretni muškarac s Markovog trga bio pod utjecajem tog čina vijetnamskog budista jer je svoje samospaljivanje izvršio upravo 11. lipnja na godišnjicu događaja iz 1963. Mediji tu znakovitu činjenicu, koliko sam vidio, još uvijek nisu objavili. 

Kako sam uopće pomislio na tog Vijetnamca koji nema valjda nikakve veze sa Zagrebom ili Hrvatskom? Već nekoliko godina promatram pri prolasku kroz pješački pothodnik ispod željezničke postaje Maksimir mural koji prikazuje upravo čin samospaljivanja Thich Quang Duca. Nasuprot slike na kojoj su krugovi različitih veličina i boja uz prozirnu, ali bezazlenu poruku "svi su različiti, ali imaju nešto zajedničko  opseg/promjer =  3.1415926535 8979323846...", nekom pametnjakoviću učinilo se prikladnim postaviti grafički prikaz brutalnog samoubojstva (da li zato da se napadne Katolička Crkva, jer druga poveznica s nama mi ne pada na pamet?) 

Meni je to isto kao da su par metara više, na samom željezničkom peronu nacrtali Anu Karenjinu kako skače pod vlak. Večeras sam čuo i zlokobnu činjenicu da je muškarac koji je već umro od pretrpljenih opeklina bio strojovođa. Je li slučajno vidio i mural na toj prometnoj zagrebačkoj željezničkoj stanici? Pretpostavljam da nikad nećemo znati. Kažu da je taj čovjek, Bog neka mu se smiluje, imao problema i s kockom. No u našem društvu tu ovisnost promiču čak i slavne i inače pozitivne ličnosti poput Luke Modrića, te se i mladima i starima servira na svakom koraku od 0 do 24 sata.

Očaj samospaljivanja po meni je jedan od jasnijih primjera potpunog beznađa. Hoće li poslužiti svećenicima da progovore koju riječ o opasnosti od različitih vrsta ovisnosti, smrtnom grijehu samoubojstva i potrebi da izbjegavamo sami i druge savjetujemo da izbjegnu sve što bi nas stavilo na put prema paklu?

Prilika za služenje Kristu i Crkvi

Petak 14.6.2024. drugi je petak u mjesecu, pa je kao i svakog mjeseca, prilika za sve vjernike vezane uz tradicionalnu misu u crkvi sv. Blaža da pomognu oko čišćenja crkve. Čišćenje počinje nakon večernje župne mise, tj. u 19 sati. 

Razočaralo me kada sam od majke koja ima više od 70 godina čuo da su prošli put na čišćenje došle samo četiri žene od toga jedna župljanka koja ni ne ide na tradicionalnu misu. Za ovaj petak su se prijavile samo dvije gospođe iako smo svi čuli kako je prije propovijedi vlč. Borna pozvao da se svi koji mogu odazovu. 

Na našu misu dolazi dosta mladića i djevojaka, pa i uzevši u obzir one koji su ispričani zbog neodgodivih obaveza ili zato što već na drugi način doprinose (članovi zbora, ministranti), svejedno mi nije jasno kako veliki broj vjernika ne vidi da im je ovo prilika za dati svoj doprinos nastavku služenja mise koja im nešto znači (inače valjda ne bi išli na nju nedjeljom u 16:45 u župu koja i nije njihova). 

Kažu da nekim ljudima danas treba nacrtati što trebaju učiniti jer suptilni migovi ne prolaze, pa evo: odvojite sat vremena mjesečno (ovaj petak 19-20) i dođite u crkvu sv. Blaža pomoći oko čišćenja podova i klupa koje i vi koristite kada dolazite na misu. 

Možda će se netko zapitati zašto ja sam ne idem pomoći čistiti. Mogao bih, no želim barem kroz ovu ne posebno zahtjevnu (ali vrijednu) zadaću dati priliku ostalim vjernicima koji dolaze na tradicionalnu misu da se uključe i osjete dijelom zajednice. Nije dobro da ljudi počnu osjećati da se oko mise (čišćenje, pjevanje, ministriranje, priprema druženja itd.) trebaju pobrinuti oni drugi koji to stalno rade, a ja ću kao nekakva pseudomagdalena "izabrati bolji dio" i doći na sve servirano te se poslužitelja možda eventualno sjetiti u molitvama.  

Ne sastoji se pobožnost samo u tome da se pristojno kleči, pravilno sklapa ruke ili dostojanstveno ponaša u crkvi. To je svakako potrebno, ali valjda možemo prinijeti i sitnu žrtvicu vremena i komoditeta koja nije nužno po vlastitom izboru. 

Živjelo tvoje presveto Srce

I u nas se, hvala Bogu, stala sve većma njegovati pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu. Da ona urodi pravim plodom, naime kreposnim životom, životom po Srcu Isusovu, nije dovoljno, ako se njome djeluje pretežno samo na čuvstvo, već treba djelovati i na čovječje umne sile. Čuvstva, koja se ne osnivaju na dubokim spoznajama, od male su vrijednosti, pa makar se očitovala i jačim osjetnim pobudama. Mek čovjek će i plakati, kad u crkvi čuje govoriti o patnjama presvetog Srca Isusova, a za kratko vrijeme, još mu se možda nijesu suze pravo ni osušile, počinjat će ono, čime se ranjava presveto Srce. Uz druge je uzroke toj žalosnoj pojavi duševni uzrok i to, što znanje o životu i trpljenju Boga-Čovjeka ne lebdi trajno pred njegovim duševnim očima; a ne lebdi, jer se nije u njegovu dušu duboko zasjeklo, jer nije svojom jasnoćom i jakošću zagospodarilo njegovim duševnim životom.
[...]

Kad štujemo na primjer Srce Isusovo ili Krv Isusovu, štujemo zapravo osobu, jer osobu ide štovanje, a osoba je Isusova, kako znamo, Božanska. Premda spominjemo samo dio, ipak štovanje ide cijelosti, koja se u dijelu očituje i štuje. Ima posebnih razloga, da uprav Srce Isusovo više štujemo od ostalih njegovih tjelesnih česti, ili, da Isusovu osobu većma štujemo u njegovu Srcu nego u ostalim tjelesnim njegovim čestima. Jer je tjelesno srce organ tjelesnog života, do kojega stoji tjelesni život i djelovanje ostalih tjelesnih česti. U prenesenom smislu srce označuje ili cijelu dušu, ili volju ili osjetno teženje. Simbolički je pak tjelesno srce naravni znak ljubavi, s kojom je Sin Božji uzeo čovječju narav.

(izvor)