Ako još uvijek niste bili, evo novih poticaja

U subotu ujutro, na blagdan sv. Bartola, celebrirao je p. Sumić pjevanu misu u crkvi sv. Roka.

Ohrabrite se i dođite

Jedna poticajna misao 

Ne obeshrabriti se nikada. Teže je osloboditi se obeshrabrenosti nego grijeha. Ne uznemiravati se ako se ne vidi duhovni napredak. Bog to dopušta da se oslobodimo oholosti. On vidi naš napredak i svaki naš trud! 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

i jedna poticajna fotografija

Misa u crkvi sv. Roka u Zagrebu kojom je započeo ljetni program FSSP-a. 

Ostatak programa: 

Kovčeg posvećenja tvojeg

U Psalmu 131. čitamo: „Ustani, Gospodine, k pokoju svojem, ti i kovčeg posvećenja tvojeg.“ (Ps. 131. 8.) Sveti Oci i tumači sv. Pisma tvrde, da se u ovim riječima imade pod kovčegom ili škrinjom razumijevati B. D. Marija. Tako da je smisao tih riječi ovaj: Nije dolikovalo, da presveto tijelo dragoga Spasitelja ostane u grobu i da sagnjije, nego da uskrsne slavno. Nije takodjer dolikovalo, da istruhne i raspadne se tijelo Marijino, taj kovčeg zavjetni, koji je čovjeka s Bogom sdružio, taj živi hram Višnjega, u kojem se je vječna Riječ ujedinila s naravlju čovječanskom i postala tijelom. Taj kovčeg posvećenja svojega dolikovalo je, da uskrisi Gospodin, Sin njezin, i da ga uznese u nebeske visine. Ustao je Gospodin k pokoju svojemu t. j. u kraljevstvo nebesko, pa je ustao i kovčeg posvećenja njegova.

(izvor)

Hvala što ste se potrudili

Prišao sam papinskoj palači. Ulaz je kroz brončana vrata ispod kolonade s desne strane. Tamo sam zatekao Švicarsku gardu pod zapovjedništvom višeg dočasnika, koja više nije bila samo slikovita pojava, već je bila iznimno zainteresirana za svakoga tko bi se približio. Ovo je mjesto, ako igdje, gdje bi se pojavili oni koji se predstavljaju kao Atila ili Luther, ili oni koji su željeli preobratiti Papu. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, to se dogodilo više puta tijekom osamnaestog stoljeća. Najuporniji misionar bio je škotski pastor koji je bio uvjeren da je ‘babilonska bludnica’ iz Otkrivenja upravo Papa, te da je njegova dužnost otići u Rim i pridobiti ga za prezbiterijanizam. Uspio se približiti Papi tijekom ceremonije u bazilici svetog Petra i, prišavši mu, povikao je snažnim glasom: ‘O ti zvijeri prirode sa sedam glava i deset rogova! ti majko bludnica, odjevena u purpur i grimiz, ukrašena zlatom i dragim kamenjem i biserima! odbaci zlatnu čašu gnusoba i nečistoće svoje bludnosti!’

Švicarska garda preuzela je kontrolu nad njim, i bio bi poslan na galije da nije bilo intervencije Klementa XIV. koji se činio manje šokiranim od svih ostalih. Papa je platio njegovo putovanje natrag u Škotsku i primijetio da mu je ‘zahvalan na njegovim dobrim namjerama i na poduzimanju tako dugog putovanja s ciljem da učini dobro’.

(H.V.Morton, A Traveller in Rome)

Prolazio onuda vitez u bijeloj odori

[...] Zabilježeno je da je Augustin g. 1286. bio na putovanju u Pariz, »grad filozofa«, kako ga je bio nazvao sv. Albert Veliki. 

Iz Rima je krenuo prema sjeveru sa suučenikom fra Giacomom Orsinijem, sinovcem kardinala De Rossi-Orsinija. Moralo je to biti u školskim praznicima, vjerojatno već u mjesecu kolovozu. Na papinskoj je stolici sjedio Honorije IV. (1285—1287), a dominikanskim je Redom kao magister generalis upravljao Munio Zamora (1285—1291).

S pismenim dopuštanjem generala išli su mladi studenti bez novaca od jednoga do drugoga samostana. Zadržali su se i u Bolonji, koja je bila važna za dominikanski Red ne samo zbog svoga sveučilišta, nego i zbog grobnice sv. Dominika, koju je bio do godine 1266, izradio kipar Nikola Pizanski uz pomoć nekih drugih umjetnika, a 1267. bijaše preneseno u nju svečevo tijelo uz velike svečanosti. Procesiju je vodio nadbiskup iz Ravene uz asistenciju više biskupa dominikanaca i pet stotina dominikanskih svećenika, koji su se sakupili na opći zbor Reda. U procesiji velikoga broja vjernika nalazio se i načelnik grada Bolonje s drugim odličnicima.

Pomolivši se na grobu patrijarke, krenuli su fra Augustin Kažotić i fra Giacomo Orsini dalje. U molitvi, u pobožnim razmatranjima i u razgovorima o Bogu i svecima prošli su kroz Modenu, Parmu i Piačencu. Prešavši rijeku Po približavali su se gradu Paviji, kad ih je iznenada zadesila nesreća.

Nijesu znali, da ih već od Rima slijede dva neprijatelja. Obitelj rimskih knezova Orsinija živjela je u krvavoj zavadi s rimskom kneževskom obitelji di Kazate. Orsini su otrovali jednoga rođaka knezova di Kazate, zato su se knezovi di Kazate zakleli na krvnu osvetu. Žrtva je imao biti fra Giacomo Orsini, koji je bio najmanje kriv i najmanje zaštićen.

Budući da su fra Giacomo (Ursius) i fra Augustin Kažotić čitav dan pješke putovali, bili su pred večer umorni. Sjeli su na obalu rijeke Ticina, da se odmore. Dok su pobožno molili, nasrnuše na njih dvojica zlikovaca, koji su, kako se kasnije saznalo, bili najmljeni od knezova di Kazate (Casate). Zlikovci »se baciše na njih kao dvije zvijeri na nedužne ovce, koje ne mogu da se obrane. Fra Giacomo Orsini, koji je bio prvi napadnut, proboden je bodežima, dok je njegov drug zadobio više teških rana. Kada su to izvršili, ubojice udariše kukavički u bijeg...«

Takva su krvava obračunavanja u 13. stoljeću bila u Italiji dosta česta. Da doskoči tomu zlu, osnovao je g. 1233. dominikanac fra Bartolomej iz Vičence svjetovnjački »Red braće vitezova Slavne Blažene Djevice Marije«. Red se brzo raširio u Bolonji, Mantovi, Modeni, Trevizu i u nekim drugim gradovima. Odobrio ga je papa Urban IV. 23. prosinca 1261. Članovi Reda, koje je narod kasnije prozvao veselom braćom (frati allegri ili frati gaudenti), imali su zadaću da stišavaju razmirice među krvno zavađenim obiteljima i da priskaču u pomoć u gradu i na javnim cestama onima, kojima je život bio u opasnosti. 

Tako je u času, kad su u blizini Pavije najmljeni razbojnici ubili fra Giacoma Orsinija i ostavili na cesti izranjena fra Augustina Kažotića, prolazio onuda, vitez u bijeloj odori sa sivim plaštem, na kojem je bio izvezen crveni križ. Ime je vitezu bilo Pagano di Pietrasanta. 

Vitez je uzeo Augustina Kažotića sa sobom u svoj zamak, gdje ga je liječio i izliječio, a Orsinija je dostojno pokopao. Ozdravivši, nastavio je Augustin Kažotić put u Pariz.

(izvor: Petar Grgec, Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba, preporučujem!)