Prošle nedjelje, četvrte po Duhovima, đakon Stjepan iz Bratstva sv. Petra, održao je po prvi put propovijed unutar tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža. Propovijed mi se učinila lijepa i korisna, posebno s obzirom na temu Božjeg poziva. Zato sam vlastitu audio snimku transkribirao uz pomoć aplikacije Whisper Transcription te malo popravio koristeći oTranscribe. U nastavku prenosim tekst propovijedi, na vašu edifikaciju i kao poticaj da Stjepana pratite svojim molitvama.
Draga braćo i sestre u Kristu,
Jedan mladić koji je inače odrastao u kulturnom katoličkom okruženju, jednoga se dana odlučio prošetati ulicama grada u kojem je živio. Nije bio odveć pobožan, dapače, bio je jedan od onih koji su već odavna napustili svoju mladenačku vjeru, ako su je ikada zapravo imali. Bio je isto tako jedan od onih koji su odrasli slušajući o kršćanstvu, međutim, koji nikada nisu uspjeli u njemu pronaći onu praktičnu vrijednost. Nije pomoglo niti to što je odmalena vjerovao kako je uspjeh isključivo u rukama pojedinca i doista kada bi se uspjeh mjerio, kao što to mnogi naši suvremenici misle, upravo kroz dobit, i ako bi sreća bila doista u uspjehu, onda bismo za ovoga mladoga čovjeka možda mogli reći da je bio jedan od najsretnijih na svijetu. Bio je jedan od najpoznatijih influencera svoga doba, bio je britak na jeziku, bio je prijatelj utjecajnih i poznatih ljudi, uključujući nekoliko visoko rangiranih političara. Zarađivao je iznimno dobro, prodavajući savjete o tome kako uspjeti. Političke savjete, pravne savjete, pomagao ljudima da uspiju. I unatoč tome, nije bio zadovoljan. Premda je bio strastvena srca i živio sa ženom, premda je nije htio oženiti, bio je nesretan u ljubav. Sve što je činio, svaki uspjeh u poslu, svaka pohvala koja ga je pratila u društvu, u njemu su budile sve veću gorčinu i nezadovoljstvo. U pomanjkanju mira, dotaknuvši dno, pronašao je jedan vrt u gradu u kojem je živio i bacio se pod drvo, izlijevajući gorke suze pred Bogom koga nije poznavao, ali koji je spremno čekao na njega. S nepogrešivim glasom božanskog autoriteta začuo je zapovijed koju mu je neki glas uputio: "uzmi i čitaj". Budući da je znao da je glas došao odozgo, brzo se vratio kući, uzeo je Sveto pismo koje je pripadalo njegovom prijatelju, otvorio ga nasumce i na jednoj stranici pronašao sljedeću riječ: Živimo pošteno kao po danu, ne u proždrljivosti i pijanstvu, ne u ložnicama i nečistoći, ne u svađi i zavisti, nego obucite se u gospodina Isusa Krista. Draga braćo i sestre, jedna riječ, jedna zapovijed, jedan susret, bili su dovoljni da obrate velikoga svetoga Augustina, čovjeka bez kojega mi ovdje, na zapadu, Crkvu ne bismo mogli ni prepoznati, niti zamisliti, sasvim sigurno ne bismo mogli zamisliti pontifikat u kojem se nalazimo.
U današnjem evanđelju svjedočimo isto tako jednome susretu, onome na obali Genezaretskoga jezera, između Gospodina i apostolskoga prvaka svetoga Petra. Htio bih iskoristiti evanđelje ovoga dana da vam progovorim o tri velika koraka koji prate svaki kršćanski put, svaki put nas kršćana k Bogu, ono što se često naziva kršćanski poziv. Htio bih vam objasniti kako do toga poziva doista dolazi.
Prvi korak, kojemu svjedoči već sam početak svetog evanđelja, možemo iščitati ako si postavimo pitanje gdje to Isus susreće svetoga Petra i njegove prijatelje. Ondje gdje se mi, htjeli ili ne htjeli, nalazimo. Kada susrećemo Boga po prvi put, ili iz dana u dan, to je u našoj svakodnevici. Isus, kaže sveto Pismo, vidje dvije lađe uz obalu, i ribari su bili izišli i ispirali mreže. Draga braća i sestre, Bog nam ne progovara o našim pozivima, isključivo kroz veličanstvene događaje i čuda, kroz tajanstvene objave. Veoma često i dapače, najčešće njegova se volja očituje u onome što je uobičajeno. Božja volja se očituje u našoj obitelji u kojoj smo rođeni i s kojom smo pozvani živjeti. Božja volja se očituje i po prijateljima i bližnjima koji nas okružuju i kojima smo pozvani služiti. Očituje se i po sredini u kojoj živimo i kojoj smo dužni nešto vratiti, bilo da se radi o našoj domovini, bilo da se radi o Crkvi, iz čijeg smo materinskog krila svi potekli. I sasvim sigurno, Božji poziv se očituje i u svemu onome, u svim svakodnevnim zadaćama koje su nam veoma često teške, ali koje smo pozvani vjerno vršiti. Ovo je prva i važna lekcija za naš život. Bog nas susreće i poziva, dakle, nigdje drugdje, nego u onoj sredini u kojoj smo već prethodno postavljeni, zahvaljujući providnosti Božjoj. Velike i važne stvari koje Bog od nas traži i koje nam želi povjeriti, dakle, ne možemo otkriti ako bježimo od sebe ili ako bježimo od onih obveza, onoga života kojeg smo pozvani živjeti sada i ovome trenutku. Imaš li posao, dakle, dragi brate, draga sestro, radi ga na slavu Božju. Studiraš li, učiš li, ideš li u školu, budi je vjeran u svojim obvezama svakoga dana. Ne zanemaruj ono što trebaš naučiti, ne zanemaruj svoje ispite. Jesi li samac, jesi li u braku, slavi Gospodina u staležu u kojem se nalaziš i vrši vjerno sve one dužnosti koje imaš prema svome bračnome drugu, prema ljudima koji te okružuju, prema kolegama na poslu.
Ovo je prvi korak poziva, sljedeći je susret. U slučaju Petra i njegovih drugova, Gospodin njihovu svakodnevicu spaja sa sobom na jedan osobit način, a to je čudesni ulov ribe, kao što smo čuli u današnjem evanđelju. Ovaj ulov je čudesan ne samo zato što se radi o velikom broju riba, već zato što se događa u onome dijelu dana u kojem niti jedan normalni ribar ne bi ribario. Ribe Galilejskoga mora, usput budi rečeno, imaju veoma istančan instinkt da isplivavaju prema površini vode, upravo oko ponoći kako bi se hranile zooplanktonima. I uvijek poniru duboko u vodu, gdje su neuhvatljive, u trenutku kada zora puca kako bi izbjegle ultraljubičasto svjetlo. I sasvim sigurno, sveti Petar i njegovi prijatelji, ribari, dobro su poznavali ovaj obrazac ponašanja riba u Genezaretskom jezeru, doista živjeli su od toga da mogu prepoznati te obrasce i loviti ribe. Međutim, u ovome trenutku, Gospodin čini nešto sasvim neočekivano, sveti Petar sluša Isusovu riječ i događa se čudo. I upravo ovo čudo, ova promjena svakodnevice, ovaj ulov ribe koji se događa ujutro, svjedoči da se nešto promijenilo i u životu apostola. Susret je uvijek onaj trenutak, draga braćo i sestre, gdje se naša svakodnevica mijenja i gdje se onoj temeljnoj vjernosti svakodnevici odjednom dodaje još jedan poziv na nešto uzvišenije, na nešto svetije. U svakom slučaju, susret je ono što nas dovodi k većoj intimnosti, k dragome Bogu, i što nas poziva da idemo korak dalje u našoj ljubavi prema Njemu. Važno je ipak reći da ovaj poziv, koji se događa u susretu, nipošto ne ide kontra svega što smo do tada radili. Naša svakodnevnica se može promijeniti, doista, od mnogih svetaca svjedočimo o tome da su doživjeli velike promjene u svome životu. Ali susret s dragim Bogom uvijek je nešto što usavršava našu prirodu i ne dokida je. I stoga i ova riječ svetome Petru, od sada ćeš loviti ljude, kao da podrazumijeva da Petar neće napustiti ono što je poznavao, barem ne u potpunosti, već njegov poziv ribara u ovome trenutku postaje nešto što će služiti slavi Božjoj. Lovit ćeš ljude, drugim riječima, bit ćeš ribar moga kraljevstva.
Treći korak koji prati svaki poziv, istodobno onaj najteži, volio bih nazvati odgovorom. U ovom se koraku najčešće lome koplja i kao na oštrici noža određuje između velike svetosti i osrednjosti kršćanskoga života. Prepoznavši Božji poziv, ono što bismo trebali biti i ono što smo pozvani biti, veoma često najradije želimo ustuknuti. "Gospodine, otiđi od mene jer sam grešnik", slušali smo u današnjem evanđelju. I vjerojatno se mnogi naši suvremenici mogu poistovjetiti s ovim odgovorom svetoga Petra, možda neki i među vama, neki od nas smo možda čak i spremni izgovoriti onu molitvu svetoga Augustina, iz njegove mladosti, Gospodine, podaj mi čistoću, podaj mi uzdržljivost, ali ne još. I ovaj "ne još" prvi je i glavni razlog tolikih propuštenih milosti koje mi kršćani, poput pijeska, dajemo propustiti kroz prste ne želeći prihvatiti onu veću dužnost na koju nas Bog poziva, čak i onda kada smo je možda i svjesni. Bojimo se napustiti svoj dobro poznati svijet, stvari koje su uhodane, svoj komfor, kako bismo se latili onog posla na koji nas Bog poziva i katkada se izvlačimo čak onom rečenicom, a potrebno je da još razmislim, da razlučim koji je to poziv, kojim me Bog poziva, čak i ako nas on, doslovce bode u oči. Pa ipak, draga braćo i sestre, Bog je strpljiv s čovjekom i kao svetome Petru, i svakome od nas govori ove iste riječi: "Ne boj se!" Komentirajući ovaj današnji evanđeoski odlomak, sveti Ambrozije ga objašnjava sljedećim riječima: Gospodin, tumači sveti Ambrozije, ne ostavlja svetoga Petra unatoč činjenici što je ovaj grešnik, već ga poziva na nutarnje obraćenje i na dublji odnos ljubavi. Paradoksalno je da je pravi razlog zašto je Petar pošao za Isusom, ne to što je bio dostojan, već zato što to nije bio dostojan. Međutim, Sveti Ambrozije tumači: "Ne boj se" znači upravo to. Biti svjestan da sve što primamo od Boga, uključujući naš poziv, nije ništa drugo doli nezasluženi dar Božji. Što god je Njegovo, udijelio je nama, kaže Sveti Ambrozije, zrcaleći važne riječi iz kanona svete mise, de tuis donis ac datis, od tvojih darova i prinosa, Gospodine, prinosimo ti našu žrtvu. I baš kao što je to slučaj sa svetom Euharistijom, kojoj danas imamo priliku i blagoslov, pristupiti, draga braćo i sestre, tako i s našim pozivom, Bog uvijek čini prvi korak.
I zato ovim koracima koje sam naveo: svakodnevica, vjernost svakodnevici, susret i odgovor, treba pridodati još jedan element bez kojih ova tri postaju nezamislivima, a to je milost. Gdje god i kako god nas Bog pozvao da mu služimo, draga braćo i sestre, koji je god tvoj poziv, tvoj put svetosti, Bog daje svaku milost koja je potrebna da se taj poziv ostvari. Božja milost je nepogrešiva. Ponavljam, Božja milost je nepogrješiva jer sve ono što smo pozvani biti, Bog nama i želi dati. Zašto? Zato što je dobar otac. Kako veli jedna crkvena naučiteljica, Bog je sam taj koji nas pridiže na putu našega spasenja. I baš kao što dobar otac neće dopustiti da se njegovo maleno dijete muči s preprekama, savladava stepenice koje vode gornjim prostorijama njegove kuće, tako nas i naš božanski Otac pridiže i podiže na našemu putu k nebu. Sve što jesmo i sve što smo pozvani biti, možemo upravo zahvaljujući njemu. I kada se sve stvari čine teškima, draga braća i sestre, kada križevi navale, upravo je ta nevidljiva Božja ruka i glas Isusov koji nam govori, ne boj se, ono što nam može biti utjeha i podrška na našem putu. Sve dok se ne obistine, riječi svetoga Pavla i svi mi prispijemo u kraljevstvo nebesko, gdje nas očekuje Božje posinstvo i otkupljenje našega tijela. Amen.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
