subota, 29. studenoga 2025.

Došašće!

Došašće! Tko će nam to doći? To zna svako naše dijete. Doći će nam Božić naš, mali naš Isus. Njega treba svakako što ljepše dočekati. Onako, kako to On najvoli od nas. On od nas najvoli srce naše. »Sinko moj, daj mi srce svoje!« O, podajmo Ljubavi Božjoj i Ljubavi našoj svoje srce! Ali čisto srce. Srce bez grijeha. Očistimo ga! Uredimo ga! I podignimo gore k nebu svoje srce! Govorimo svaki sa misnikom danas na oltaru: »K Tebi, Gospodine, podižem srce svoje!« U ovo tiho, ozbiljno, sveto vrijeme Došašća Isusova živimo najprije Isusu svojemu! Ispovjedimo se skrušeno! Pričestimo se pobožno! Hitimo na svete Mise Zornice! I molimo i pjevajmo na Zornicama: »Padaj s neba, Roso sveta!« Isuse, Ti naša sveta Roso, dođi nam! Pani na srca naša! I nakvasi suha, tvrda srca naša blagom rosom svojih milosti božanskih! Tako eto počnimo i sprovedimo sveto Došašće Isusovo! Tako idimo ususret Božiću! I onda će duši našoj u tamnoj noći ovoga života zasinuti sjajna zvijezda nebeska. Duša će nam okusiti najljepše od svih blaženstva: posjedovanje Boga. Bit će dragi Bog s nama. Bit će mir, zadovoljstvo i radost u duši našoj.

(izvor)


petak, 21. studenoga 2025.

Prikazanje Marijino u hramu

U tom dakle svetom mjestu, u neposrednoj blizini sv. hrama Gospodnjega, a u društvu čistih djevica i bogoljubnih udovica provodila je prečista Djeva Marija dane svoje mladosti. Tude je ona rasla poput miomirisnog rajskog cvijetka, sipajući miris svojih krjeposti i dobrih primjera medju svoje družice, koje su kraj nje vrlo napredovale i usavršivale se u svakom dobru. Kao što sunce rasvjetljuje i grije sve što je u dohvatu njegovu, tako je i Blažena Djevica Marija obasjavala družice svoje dobrim primjerima i ljubav uspirivala u srcima njihovim. Jedan pisac opisuje B. D. Mariju, da je rasla divotno poput rajskog cvijetka, nebudući nikakovoj pokvarenosti podvržena, nego prosta od svake pogrješke u riječima, a neprestano zabavljena umom svojim u razmišljanju, lijepa zbog duboke poniznosti i čednosti, ljepša od svakog andjela. 


Jedna od brojnih stvari o kojima sam razmišljao promatrajući ikonostas u grkokatoličkoj konkatedrali na Gornjem gradu je poredak ikona u drugom redu. Na njima je prikazano 12 velikih blagdana, bez Uzvišenja sv. Križa, ali s Uskrsom koji je, jasno, iznad svih ostalih blagdana. Ikone većinom slijede crkvenu godinu koja kod njih započinje 1. rujna. Zato je prva ikona gore lijevo Rođenje Bogorodice, a zadnja dolje desno njezino Uznesenje. No, dvije ikone iskaču iz kalendarskog niza. Prva je Krštenja Gospodinova koja bi trebala biti neposredno prije, a ne odmah iza Susreta Gospodnjeg u Hramu jer je Bogojavljenje prije Svijećnice. Možda se tu htjelo radije zadržati povijesni poredak, tako da ne bude Isus kao beba, Isus kao odrastao čovjek, pa opet Isus kao beba. Ali kako je ikona današnjeg blagdana Uvoda Presvete Bogorodice u Hram završila na mjestu gdje je sada, između Krštenja Gospodinova i Navještenja Marijina?

Ako imate obrazloženo objašnjenje, rado bih ga čuo, odnosno pročitao. 

Ako nemate odgovor na ovo pitanje, a ipak biste rado rješavali neku pitalicu, evo jedne: Koliki je najveći razmak (u danima) između dva uzastopna blagdana kojima slavimo događaje prikazane na ovim slikama? Dajte donju i gornju ogradu na taj razmak i pokažite primjerom kada se postižu.

ponedjeljak, 17. studenoga 2025.

Nek' im je s blagoslovom

Odlukom Svetoga Oca Lava XIV. pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije imenovani su prečasni Marko Kovač, biskupski vikar i kancelar Nadbiskupskoga duhovnog stola, i prečasni Vlado Razum, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

Prečasnog Marka Kovača sjećamo se s prve redovne tradicionalne latinske mise u crkvi Krista Kralja na Mirogoju nakon što smo se preselili iz crkvice sv. Martina. 


Neka im obojici dragi Bog dade sve milosti potrebne za dobro vršenje odgovorne službe na koju su pozvani. 

Ne mogu bolje sročiti svoj pozdrav od onoga koji smo primili
Želeći poštovanom Naslovu uspjeh u daljnjem djelovanju, pozdravljamo s dužnim poštovanjem!

nedjelja, 9. studenoga 2025.

Sva divna skala milosti prolazi kroz ruke Marijine


Općenito je mnijenje, što ga uče i brane mnogi učitelji Crkve, kao sv. Bernardo i sv. Alfonzo Liguori, da kroz ruke Djevice Marije prođu sve milosti, što ih Bog daje ljudima. To je mnijenje potvrdila sv. Crkva odobrivši, da 31. svibnja štujemo Blaženu Gospu pod naslovom Posrednica sviju milosti. Možemo dakle vjerovati sa svom sigurnošću, da i ustrajnost do konca, to jest blažena smrt, kruna svih milosti, dolazi po Preblaženoj Djevici Mariji. S toga ju Crkva pozdravlja: Vrata nebeska! Kako je slatka ta istina za sve, ali osobito za štovatelje slavne Majke Boga i ljudi. [...]

Sinci moji — govorio je sv. Filip Neri svojim pokornicima — hoćete li biti sigurni za svoj vječni spas, ljubite Mariju. — Smrt štovatelja Marijinih, tvrdila je sv. Magdalena Barat, slična je skoku djeteta, što se baca u naručaj majke. — Sv. Kamilo Lellis govorio je svojim redovnicima, ako hoće da obrate grješnike, što su na smrtnom času, neka ih potaknu, da zazovu Mariju, jer je smatrao to najuspješnijim sredstvom. — U našim misijama — piše sv. Alfonzo Liguori — imamo nepromjenljivo pravilo, da nikada ne propustimo propovijed o milosrdnosti Prečiste Djevice, i možemo kao istinito posvjedočiti, da između svih propovijedi propovijed o milosrdnosti Marijinoj općenito donosi najobilatijih plodova spasenja i pokajanja. — Blažena Djevica rekla je sv. Brigiti: »Dok jedan grješnik nije neopozivo proklet od Boga (kao osuđenici u paklu), nije još odbačen tako, da se ne bi mogao obratiti, ako se k meni uteče.« — Srce Marijino palača je, gdje drži milosrđe svoje sjednice, govori spomenuta sv. Magdalena Barat. — Neizmjerno milosrđe Marijino — uvjerava sv. Ivan Zlatousti — spašava velik broj nesretnika, koji bi po zakonima Božje pravednosti imali biti osuđeni.

(izvor)

subota, 1. studenoga 2025.

Kakvog bi imalo smisla?


Štujući svece imamo ponajviše paziti da ih nasljedujemo u krieposti, te se sami posvetimo

To nas uči Katolička crkva; jer kakvo bi bilo štovanje: štovati i ljubiti svece; a mrziti na svetost? Samo će nam onda biti spasonosno štovanje, ako se budemo trsili nasljedovati svece u krieposti, te se i sami posvetiti. Samo nasljedujući krieposti svetaca, uživat ćemo jednoć njihovo blaženstvo u nebu. Štovati svece: držeći samo mnogo do njih, slike im cieneći, zazivajući ih u pomoć; ali im nehoteći nasljedovati krieposti, nalik bi bilo voćki, koja tjera lišće i cvieće; a nerodi. Nebudi vam dakle dosta, ovako samo štovati svece. Štujte marljivo i dragovoljno svece, čitajući im željno životopise, slaveći im pokornost, poniznost, krotkost, ljubav Boga i bližnjega i druge krieposti; ali se trsite revno nasljedovati ih kriepostnim životom. I sami sveci žele goruće, da se klonimo grieha i služimo Bogu tako brižljivo, kao oni. Čitajući životopis kojega sveca i diveći se: kako se je brižljivo klonio grieha, kako je revno slušao roditelje, kada je bio diete; učitelje, kada je išao u učionu; kako se je pobožno vladao kao mladić ili, djevojka, pomislite svaki put, da vam govori svetac sa svetim apostolom: "Nasljedujte mene, kao ja Isusa." 1. Kor. 4, 16. Sveci nas uče bolje i krepčije svojim primjerom, nego li mnogimi riečmi. Posve pravo govori sveti Franjo Saleski: "da su djela svetaca, praktično (djelotvorno) evangjelje, pobudjujući nas da prionemo uza sve krieposti". Što nas evangjelje uči, to vidimo obavljeno u žiću svetaca, da se za tim povedemo. Nema dobi, roda, staleža, službe ili obrta; — posla, za što nebi imala Katolička crkva primjera medju svecima, koji nam pokazuju, kako se valja grieha kloniti, zapoviedi Božje i zapoviedi crkvene podpuno obdržavati, budi u kojoj dobi, budi u kojem staležu ili poslu. A da uzmognete sliediti junački primjer svetaca, bit će vam sveci u pomoći svojim zagovorom; ako ih budete samo zazivali goruće i uztrajno.

(izvor)

nedjelja, 26. listopada 2025.

U Rim za jubilej

Pretprošle nas je nedjelje vlč. Borna prije propovijedi obavijestio da se vratio s hrvatskog nacionalnog hodočašća i potaknuo da, ako ikako možemo, i mi posjetimo Rim za trajanja jubileja. Premda nisam planirao ove godine ići u Rim, pomislio sam da bi bilo dobro poslušati ovaj savjet. Ionako mi ta žrtva ne bi posebno teško pala, ali sjetio sam se riječi Naamanovih slugu "da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio?"

petak, 17. listopada 2025.

Rekao bih da su ipak sveci u pravu



Sv. Edmund Campion (1581.)
Anglikanski službenik pristupi i pozva mučenika da se s njim pomoli, ali mu je želja, s izrazitom blagošću, odbijena. „Ti i ja nismo jedno u vjeri; stoga te molim, budi zadovoljan time. Nikome ne branim molitvu, ali želim da sa mnom mole samo oni iz kućanstva vjere i da u mojoj agoniji izgovore jedno Vjerovanje.”

Sv. Margaret Clitherow (1585.)
Mučenica, došavši na mjesto pogubljenja, kleknula je i tiho se pomolila. Mučitelji joj rekoše neka moli s njima, a oni će moliti s njom. Mučenica to odbi i reče: „Neću moliti s vama, niti ćete vi moliti sa mnom; neću reći ‘Amen’ na vaše molitve, niti ćete vi na moje.”

Bl. George Napp[i]er (1610.)
Tada blaženi čovjek počne klečati, a službenik mu reče: „Gospodine Nappier, hoćete li da se zajedno pomolimo?“ Na što mu on odgovori riječima: „O, ne, dobri gospodine, vi i ja nismo jedne vjere i stoga ne možemo moliti zajedno.“
[...]
Tada zatraži da bude sam kako bi se pomolio u tišini.
Prekidajući ga po treći put, pastor mu reče: „Idi i moli se, a mi ćemo moliti s tobom.“
Na što on odgovori: „Gospodine, ne želim vaše molitve, niti želim da se vi molite sa mnom,
već želim da se svi dobri katolici pridruže mojoj molitvi.“

Sv. John Ogilvie (1615.)
Tada reče: „Bože, smiluj mi se!“ i glasno povika: „Ako ovdje ima skrivenih katolika, neka se za mene pomole; ali molitve heretika ne želim.“

utorak, 14. listopada 2025.

Četiristo godina od rođenja i pedeset od kanonizacije


Papa Klement IX. imenuje Olivera Plunketta 9. srpnja 1669. nadbiskupom Armagha i primasom Irske. To je imenovanje kod irskih katolika probudilo sveopće oduševljenje. Znak je to da je za tako odgovorno mjesto i u tako delikatnim prilikama bio pogođen pravi čovjek. Novi je nadbiskup napustio Rim i uputio se put sjevera. Na blagdan svetog Andrije apostola primio je u Gentu u Belgiji biskupsko posvećenje. Odatle je otišao u London te nakon zadržavanja od tri mjeseca napokon je u ožujku 1670. stigao u Dublin, u svoju dragu i napaćenu Irsku.

Irska je kroz 18 godina bila bez redovite hijerarhije. Novi se primas dao odmah na posao, dakako, u veoma teškim i složenim okolnostima. Bez redovitih biskupa stega je u kleru prilično popustila. Plunkett je, da bi poboljšao kler i pastvu, održao dvije pokrajinske sinode. U kratkom roku obavio je kanonsku vizitaciju šest biskupija svoje crkvene pokrajine. Uklanjao je nerede, zloupotrebe, smirivao sukobe. Samo u četiri mjeseca podijelio je sakramenat potvrde velikom broju krizmanika. Računa se da ih je bilo 10 tisuća. Obavio je i nekoliko ređenja. Uz priličnu tolerantnost potkralja, mogao je čak u Droghedi otvoriti jednu školu i povjeriti je isusovcima. Bio je to veoma smio pothvat, ali kratka vijeka. Škola je mogla nesmetano raditi samo tri i pol godine.

Očito je u svom radu Plunkett postigao mnogo uspjeha koji pobudiše zavist kod onoga od koga bi se to najmanje smjelo očekivati. Dublinski nadbiskup Petar Talbot nije bio čovjek dosta širokogrudan pa je počeo zaviđati svome subratu u biskupstvu. Pokrenuo je spor o irskome primatu, osporavajući ga nadbiskupu Armagha. Nevjerojatno je kako baš klerička zavist znade biti bijedna i niska, i to u teškim prilikama, kad bi svi službenici Crkve morali biti jedno. U obranu primatskoga prava Armagha, koje potječe još od sv. Patrika, apostola Irske, Plunkett je napisao raspravu Jus primatiale (Dublin, 1672). Na nju je odgovorio Talbot svojom raspravom Primatus Dublinensis (Lille, 1674). I to se događalo dok je Engleska spremala ukaz o izgonu biskupa iz Irske.

Pogođen tim ukazom, Plunkett se u studenome 1673. morao sakriti i potajno djelovati. Na sreću, to razdoblje nije dugo trajalo pa je opet došlo do snošljivosti i nadbiskup je mogao izići iz tajnosti. Sad su ga dočekale neugodnosti jer se morao boriti protiv janzenističke opasnosti, zatim je doživio otvorenu bunu jednoga generalnog vikara, a bilo je i drugih »slučajeva«, da se poslužimo suvremenim pojmom. 

Svim tim nedaćama unutar Crkve za Plunketta je došla još jedna izvana, koja će ga skončati. Bila je to tzv. »Popish plot« – papina zavjera. Povodom te izmišljotine o zavjeri, engleska je vlada izdala novi ukaz o izgonu biskupa. Plunkett je ostao u Irskoj unatoč tome ukazu i radio dalje, dakako, opet u potaji. Netko ga je izdao pa je otkriven te zatvoren u Dublinu. Protiv njega iznesoše krive optužbe nedostojni svećenik i otpali redovnik koji su se na taj način htjeli osvetiti nadbiskupu zbog crkvenih kazni kojima ih je bio udario. 

[Iz svoje zatvorske ćelije nadbiskup Peter Talbot je 12. travnja 1679. napisao molbu da mu se dopusti posjet svećenika, jer je bio prikovan za postelju „posljednjih šest mjeseci” i sada je bio u neposrednoj smrtnoj opasnosti. Molba je odbijena, ali Oliver Plunkett, nadbiskup Armagha, koji je zbog vjere bio zatvoren u susjednoj ćeliji, kad je čuo da je Talbot blizu smrti, probio se kroz stražare i umirućem prelatu podijelio posljednje sakramente.]

U Dublinu se inače nitko ozbiljan nije usudio dignuti službenu optužbu protiv nadbiskupa Plunketta. Svima je ozbiljnim i pravdoljubivim ljudima bilo jasno da je on pravednik, vrijedan poštovanja, a ne zatvora i suda. No nasilnici su za to gluhi i slijepi. Zato su, da lakše optuže, osude i smaknu, utamničenog nadbiskupa prevezli u londonski zatvor Newgate. Godine 1681. u svibnju pokrenut je protiv njega sudski postupak zbog »veleizdaje«. Formulacija je kod sličnih sudskih čudovišnih postupaka uvijek ista. Postupak je završen 15. lipnja osudom na smrt. Porota se vratila nakon petnaest minuta s presudom „kriv je”, a nadbiskup Plunkett je odgovorio: „Deo gratias”.

Pisma, što ih je mučenik malo pred izvršenjem smrtne kazne pisao iz londonskog zatvora, odaju čovjeka hrabra, načelna i dosljedna, za svoje uvjerenje spremna na smrt. Pišući jednom svome rođaku, studentu Irskog kolegija u Rimu, rekao mu je i ovo: »Osuđen sam na smrt zbog svoga svećeničkog pečata, zbog ispovijedanja svoje vjere te zbog svojih svećeničkih funkcija. Drage volje idem u smrt, a budući da sam prvi od Iraca, bit ću primjer hrabrosti pred smrću.«

Smrtna je kazna izvršena na Tyburnu 11. srpnja 1681. 

(tekst uglavnom preuzet iz Josip Antolović: Duhovni velikani)





ponedjeljak, 6. listopada 2025.

Poljubiti papuču Papi


Crkvena predaja, isprepletena s legendom, pripovijeda da se 316. godine car Konstantin ponizio poljubivši nogu papi Silvestru (314.–335.), dok je 535. car Justinijan učinio isto prema Agapitu (535.–536.), a 795. Karlo Veliki prema Hadrijanu (772.–795.). Dana 24. srpnja 1177. i car Fridrik Barbarossa, tijekom kongresa u Veneciji, također se pokorio poljubivši nogu papi Aleksandru III. (1159.–1181.).

U toj početnoj fazi, poljubac se iskazivao ne samo osobi pape nego i pojedinim biskupima: Ordo Romanus propisivao je da đakon, prije navještaja Božje riječi, poljubi nogu biskupa koji predvodi slavlje; na njegovim su sandalama, na gornjem dijelu, bili izvezeni križevi koji su kasnije, kao što ćemo vidjeti, bili postavljeni i na papinsku obuću te su postali njezino prepoznatljivo obilježje. Dictatus Papae, sastavljen u doba Grgura VII. (1073.–1085.), u svojoj devetoj odredbi propisuje da se taj obred smije iskazivati samo poglavaru Crkve, čime se okončala svaka dvojba: „Quod solius pape pedes omnes principes deosculentur.”

U očima liturgičara, papinskih ceremonijara i učenjaka koji su obredu posvetili rasprave i traktate u obranu tradicije — osobito u drugoj polovici 18. stoljeća (uglavnom se nadovezujući na rasprave nastale u protureformacijskom duhu nakon Tridentskoga sabora) — sam čin prostiranja i ljubljenja noge tumačio se kao oblik štovanja kojim se odaje počast Kristu preko njegova glavnog posrednika na zemlji. Gaetano Moroni u svom Rječniku crkveno-povijesnog znanja piše da, „prema Svetom pismu, postoje dvije vrste klanjanja: ono koje pripada jedino Bogu, i ono koje se, ne samo bez grijeha, nego čak kreposno, iskazuje i ljudima”.

Pisma, dakle, istim činom — koji svoje značenje crpi iz poniznosti onoga koji ga iskazuje — prepoznaju dvije različite vrste klanjanja, ovisno o onome komu je usmjereno: pravo ili izravno klanjanje, pridržano Bogu i njegovu Kristu, koje valja shvatiti kao priznanje njegove božanske naravi, te posredno ili neizravno klanjanje, koje se, preko vladara čija vlast potječe od Boga, usmjerava samome Bogu.

Potreba da se razriješi osjetljivo i složeno pitanje krajnjeg primatelja toga obreda potaknula je, u kasnom 14. stoljeću, liturgičare i papinske ceremonijare da na papinske papuče postave križ, kako bi se pokazalo da je iskazano poštovanje usmjereno Kristu, prisutnom u znaku njegove Muke.

Liturgijski tumači ističu da je križ bio uveden ad humilitatis causam, „iz razloga poniznosti”, kako bi se prenijela poruka da se ne iskazuje poštovanje papinoj nozi, nego križu, odnosno samome Kristu. Potvrdu tomu pruža i običaj o kojem, među ostalima, svjedoče valencijski prelat José Estève u djelu De adoratione pedum Romani Pontificis iz 1578. i Gaetano Cenni u traktatu De osculo pedum Romani Pontificis iz 1778., prema kojem su sami pape simbolično iskazivali počast prvom Kristovu namjesniku poljupcem izbočenog, danas vidljivo istrošenog stopala brončanoga kipa svetog Petra, pripisanog Arnolfu di Cambiu, koji je izložen pobožnosti vjernika u vatikanskoj bazilici.

Poljubac papinske papuče valjalo bi, možda, točnije shvatiti kao čin ponizne počasti papi u njegovu svojstvu poglavara Crkve, i s takvog gledišta treba ga promatrati i sam papa, budući da je on u nebrojenim prigodama izuzimao kardinale i druge visoke dostojanstvenike od obveze ljubljenja svoje papuče.

U povijesti toga obreda, naposljetku, široko su rasprostranjene legende i anegdote koje ističu snažnu pučku pobožnost prema papinskoj nozi općenito, a osobito prema brončanome kipu svetog Petra, čije je desno stopalo izloženo pobožnom poljupcu vjernika. U Legenda sanctae Clarae Virginis („Legenda o svetoj Klari Djevici”), sastavljenoj oko 1256. godine, neposredno nakon njezine kanonizacije, anonimni autor opisuje pohod pape Inocenta IV. svetoj Klari, koja je bila na samrti; ona se, ne zadovoljavajući poljupcem njegove ruke, usrdno domogla dopuštenja da poljubi i njegovo stopalo:

„I gospodin, popevši se na drveno podnožje, milostivo se udostoji pružiti joj svoju nogu, koju ona poljubi odozgo i odozdo, skrušeno joj prislonivši lice.”

(Odabrani odlomci iz članka Teodoro De Giorgio, Il piede del papa. Il bacio della sacra pantofola tra Medioevo ed età moderna: origine, significato e nuove prospettive d’indagine iconografica.)


Vidi također: 

Shawn Tribe, Traditional Reverences Offered to the Office of the Vicar of Christ (The Pope)

Video snimka Cardinals kiss Pope's foot – kissing the Cross on the Papal Slipper

ponedjeljak, 29. rujna 2025.

Crkva sv. Mihaela u Lucci

Crkva sv. Mihaela Arkanđela u Lucci zove se na talijanskom chiesa di San Michele in Foro jer je, kao što znate (što ste čitali na ovom blogu!?), izgrađena na mjestu foruma antičkog rimskog grada Luce. Započnimo s nekoliko vanjskih fotografija crkve. 

četvrtak, 18. rujna 2025.

Lucca: muzeji

Osim katedralnog, najvažniji muzej koji treba posjetiti u Lucci je Museo Nazionale di Villa Guinigi

utorak, 16. rujna 2025.

Lucca: ostale crkve

U ovom nastavku proletjet ćemo kroz neke od crkava koje još nismo vidjeli. Preciznije rečeno, pored njih jer se u većinu nije moglo ući. Ovo nisu ni približno sve crkve u starom dijelu Lucce, samo sam jedno prijepodne odlučio pomoću google karti prošetati među crkvama koje su mi se učinile blizu. 

nedjelja, 14. rujna 2025.

Predah: Marija Bistrica

Do 5 sati treba stići pred katedralu, što znači da treba hvatati jedan od zadnjih noćnih ili prvih dnevnih tramvaja. 


srijeda, 10. rujna 2025.

Lucca ima i drugih svetaca

Crkva sv. Leonarda ovaj je put otvorena, a takvu priliku ne smije se propustiti. 

četvrtak, 4. rujna 2025.

Lucca: katedrale

U ovom postu proći ćemo katedralni muzej, katedralu sv. Martina te crkvu sv. Ivana i Reparate gdje je bila prva katedrala Lucce. S istom ulaznicom koja košta 10 eura može se popeti i na zvonike tih dviju crkava. Različite lokacije moguće je obići u više dana, pa mi se ova objedinjena ulaznica čini dosta isplativa. 

petak, 29. kolovoza 2025.

Lucca: putevima sv. Gemme Galgani

Na početku ovoga teksta navodim važnija mjesta vezana uz sv. Gemmu koja sam posjetio u Lucci. Najprije, evo karte Lucce na kojoj su numerirane lokacije gdje je Gemma boravila, molila se i primala sakramente. 

kliknite na sliku za uvećanu verziju s boljom rezolucijom

srijeda, 27. kolovoza 2025.

Lucca: Početak

Nakon slijetanja na aerodrom u Pisi, planirao sam se prošetati do željezničkog kolodvora. No kasnili smo dvadesetak minuta, pa sam se bojao da ću propustiti vlak. Idući je išao tek sat vremena kasnije, a u smještaju su već računali da ću doći prije 20 sati. Zato sam otišao na automatski vlakić Pisamover koji za pet minuta spore vožnje od aerodroma do željezničkog kolodvora cijepa 6 i pol eura. 

ponedjeljak, 25. kolovoza 2025.

Prvi dio posjete + ostatak

I ove godine posjećuju nas članovi Svećeničkog bratstva svetog Petra. 

nedjelja, 24. kolovoza 2025.

Ferrara

Evo nas u drugom dijelu našega puta, u Ferrari.

subota, 16. kolovoza 2025.

Venecija

Nastavljamo s raščišćavanjem arhiva, pa je na red došlo putovanje u Italiju. 

Prije godinu dana krenuli smo na put. Prva postaja bila je Venecija. 

srijeda, 13. kolovoza 2025.

Nadopunimo

Put me krajem lipnja nanio u Dubrovnik. S obzirom da sam prije tri godine pisao nadugačko i u više nastavaka o svom posjetu tom lijepom gradu i okolici (1, 2, 3), ovaj ću put samo ažurirati te tekstove. 

Najprije nekoliko nevezanih fotografija samo tako. 

utorak, 12. kolovoza 2025.

Na kirbaj

Kad mi je tetka poslije nedjeljne mise u crkvi sv. Blaža predložila da idućeg dana odemo na kirbaj u Mikanovce, mislila je da ću je odbiti (ili kako je to ona živopisno rekla "da ću popljuvati" njen prijedlog). Iznenadila se kada sam rekao "može". 

Krenuli smo na put vrlo rano, barem za moj pojam. 

nedjelja, 10. kolovoza 2025.

Nasljedovanje njegovog žara


Takvo jedno držanje možemo protumačiti samo nadnaravnim darom jakosti, koji dolazi od Duha Svetoga. Ljudska volja i najenergičnije očeličena ne bi mogla ići do te prekomjerne odvažnosti i ustrajnosti. To je ostvarenje Isusova obećanja svojim apostolima: "Kad vas predadu, ne brinite se, kako ćete ili što ćete govoriti! ... Jer nećete vi govoriti, nego Duh će Oca vašega govoriti u vama".

I prema riječima svetoga Leona, božanska vatra, koju je On raspalio u mučeničkoj duši bila je žarča od materijalne vatre, koja je mučila njegovo tijelo. Duh je odnio pobjedu nad materijom, a mučenik je pobijedio svoga progonitelja.

Ovo se čudo ponovilo u bezbroj slučajeva kroz kršćanske vjekove. Isus je vječno vjeran svojem obećanju. Onima, koji imaju snage, da Ga priznaju pred ljudima, On daje jakost, da nadvladaju sva trpljenja, pa i samu smrt. 

Ali Duh Sveti djeluje tako samo u onim dušama, koje su Mu se sasvim predale. Na mučeništvo se čovjek ne sprema mlitavošću i nevjernošću u Božjoj službi. Heroizam pred mučiteljima stječe se jednostavnijim heroizmom, naime ustrajnošću u običnim krepostima i velikodušnom vjernošću u redovitim dužnostima.

(izvor)

subota, 2. kolovoza 2025.

Koliko je ustrpljivosti pokazao


Nije trebalo mnogo vremena, da svi oni, koji su dolazili u saobraćaj s Augustinom Kažotićem, uvide njegovu nesebičnost, mudrost, pravednost i blagost. Takvoga je duhovnoga pastira trebao narod, koji je izlazio iz građanskoga rata, udarajući nanovo temelje moralnoga i pravnoga poretka. Kažotićeva duševnost ulijevala je povjerenje u duše raskidane nepravdama i osvetničkim željama. Ljudi su vidjeli, da on ne traži ništa za sebe ni za jačanje osoba ili skupina, koje bi ih htjele potlačiti. Osobna i staleška nesebičnost bila im je jamstvo, da Augustin ide za općim dobrom čitave zajednice.

Talijanski životopisac blaženog Augustina, lučerski kanonik mons. Alfredo Ciampi, ističe na jednom mjestu događaj, koji je zabilježio anonimni pisac, suvremenik blaženikov. Taj anonimni pisac pripovijeda, kako je Augustinu jedan velikaš ostavio u oporuci određenu svotu novaca. »Prošle su dvije godine nakon smrti oporučitelja, a njegov sin, neki velikaš, nije izvršio očeve volje. Braća dominikanci tjerali su Augustina, neka zahtijeva tu svotu, nadajući se također, da će on zbog svetačkoga poštivanja dobiti veću svotu.  Augustin odgovori ovako braći svojega Reda: »Moj otac (t.j. sv. Dominik) ostavio mi je oporuku, da ne posjedujem zemaljskih dobara, a otac ovoga (t. j. velikaša, kod kojega su fratri imali potraživanje) odredio je u oporuci, da ih posjedujem. Radije želim i obvezan sam da vršim. volju svoga oca nego volju njegova (t. j. velikaševa) oca«. Rijedak primjer nekoristoljublja!«

Možda je tu tipiziranu anegdotu čitao Augustin gdje drugdje, ali mu je dobro došla, da je i sam na sebi realizira, povodeći se za drugim svetim ljudima.

(izvor)

subota, 26. srpnja 2025.

Nešto ga uviek tjeralo, da razmišlja


Drugi dan u istinu dodje mlada učiteljica.

Ona je već mnogo čula o tom učitelju, koji žive sam sa svojim slugom, a nikad nije veseo, pa ništa ili malo govori.

Kad ga je ono u četvrtak prvi put vidjela, obuze ju neko neobično čuvstvo. Njoj bude nekako ugodno, kad je pomislila, kako bi ga ona tetošila i milim razgovorom razvedrila. A kako bješe srećna, kad opazi, da se je već prvi dan uza nju toliko razvedrio.

Danas ju nešto neodoljivo tjeraše u Druškovac i sve je nekako slutila: dogodit će se nešto.

Podje umah u crkvu.

Orgulje zasviraše, nu već kod prvih akorada podidje ju žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična, a kad je on gore uz orgulje zapjevao, u crkvi nastade smutnja, komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti.

Bijaše advenat, a učitelj pjevaše uzkrsnu pjesmu: „Halleluja".

Gjuro je Martić poludio.

(Janko Leskovar, Misao na vječnost)

nedjelja, 20. srpnja 2025.

Mi smo gdje kada taki, te i javne opačine medju sobom trpimo, ne žigošemo ih, pače po gdje kada javne grešnike i prave sablaznike odlikujemo, obćeći š njimi. Tako nije eto radio prorok Ilija!


Ali najčudnovatija pojava za Ilije je ova, što se narod uzprskos kaznama Božijim ne htjede obratiti. Bog zatvori nebo; tri godine i šest mjeseci nema kiše, posvuda strašna glad, posvuda neizreciva bijeda, a nitko se ne obrati k Bogu; pače narod viče, da je prorok tomu kriv, i kralj hoće da ga ubije. "Jesi li ti onaj", viče Ahab, "što nesreću na Izrael donosi?" — Ovo je slika zadnjih vremena, Isus proriče, da će onda biti ratovi, potresi, glad i strašne bune. "Razliti će se nad narode sedam čaša gnjeva Božjega" proriče sv. Ivan, ali se narodi ipak ne će obratiti; živjeti će u svojih opačinah, opijavati se iz kaleža pohotnih naslada, dok se ne napuni mjera i u strašnoj borbi ne bude konac svijetu.

Ovo su slični prizori iz vremena proroka Ilije i onih na koncu svieta. Kada će se to zbiti, za to niko ne znade. S toga treba da pažljivo gledamo na znakove vremena. Tajna zloba se sve to bolje razvija, kako se zbiva sa svakim velikim dogadjajem u poviesti naroda. Ko će za onih vremena živjeti, trebati će mu vatreni duh sv. Ilije. Ali i mi živimo u vremenu strašnih borba i silnih oluja, i mi trebamo da nas napunjava jak duh i jaka volja. Promotrimo s toga duh proroka Ilije!

Duh Ilije bješe vatren duh. "Ustade prorok Ilija poput vatre i riječ je njegova gorjela poput zublje." Tri puta je dozvao vatru sa neba. Jedanput je dozvao vatru milosti sa neba, koja je na Karmelu spržila žrtvu; dvaput je dozvao vatru osvete, koja je izaslanike kraljeve pogubila. I u srcu je proroka trostruki plamen buktio razsvjetljujući, ugrijavajući i uništujući; u Ilije je buktio plamen vatrene vjere, plamen vruće pobožnosti i plamen najstrožeg života. Ovaj će duh za posljednih vremena svima od potrebe biti, ako ne će u kušnji propasti. Vjerom će svladati nevjeru, pobožnošću bogohulstvo, strogosti života nasladu i zamamu opojnog uživanja.

(izvor)

nedjelja, 13. srpnja 2025.

Bože, i to je svećenik, otac duhovni!


Anton Pavlovič Čehov 

MORA

Stalni član Ureda za stvari seljaštva, Kunin, mlad čovjek od tridesetak godina, vratio se iz Peterburga u svoje Borisovo, i prvo mu je bilo, da pošalje glasnika na konju u Sinkovo s pozivom za tamošnjega svećenika, oca Jakova Smirnova.

petak, 11. srpnja 2025.

Koraci poziva

Prošle nedjelje, četvrte po Duhovima, đakon Stjepan iz Bratstva sv. Petra, održao je po prvi put propovijed unutar tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža. Propovijed mi se učinila lijepa i korisna, posebno s obzirom na temu Božjeg poziva. Zato sam vlastitu audio snimku transkribirao uz pomoć aplikacije Whisper Transcription te malo popravio koristeći oTranscribe. U nastavku prenosim tekst propovijedi, na vašu edifikaciju i kao poticaj da Stjepana pratite svojim molitvama. 




Draga braćo i sestre u Kristu, 

Jedan mladić koji je inače odrastao u kulturnom katoličkom okruženju, jednoga se dana odlučio prošetati ulicama grada u kojem je živio. Nije bio odveć pobožan, dapače, bio je jedan od onih koji su već odavna napustili svoju mladenačku vjeru, ako su je ikada zapravo imali. Bio je isto tako jedan od onih koji su odrasli slušajući o kršćanstvu, međutim, koji nikada nisu uspjeli u njemu pronaći onu praktičnu vrijednost. Nije pomoglo niti to što je odmalena vjerovao kako je uspjeh isključivo u rukama pojedinca i doista kada bi se uspjeh mjerio, kao što to mnogi naši suvremenici misle, upravo kroz dobit, i ako bi sreća bila doista u uspjehu, onda bismo za ovoga mladoga čovjeka možda mogli reći da je bio jedan od najsretnijih na svijetu. Bio je jedan od najpoznatijih influencera svoga doba, bio je britak na jeziku, bio je prijatelj utjecajnih i poznatih ljudi, uključujući nekoliko visoko rangiranih političara. Zarađivao je iznimno dobro, prodavajući savjete o tome kako uspjeti. Političke savjete, pravne savjete, pomagao ljudima da uspiju. I unatoč tome, nije bio zadovoljan. Premda je bio strastvena srca i živio sa ženom, premda je nije htio oženiti, bio je nesretan u ljubav. Sve što je činio, svaki uspjeh u poslu, svaka pohvala koja ga je pratila u društvu, u njemu su budile sve veću gorčinu i nezadovoljstvo. U pomanjkanju mira, dotaknuvši dno, pronašao je jedan vrt u gradu u kojem je živio i bacio se pod drvo, izlijevajući gorke suze pred Bogom koga nije poznavao, ali koji je spremno čekao na njega. S nepogrešivim glasom božanskog autoriteta začuo je zapovijed koju mu je neki glas uputio: "uzmi i čitaj". Budući da je znao da je glas došao odozgo, brzo se vratio kući, uzeo je Sveto pismo koje je pripadalo njegovom prijatelju, otvorio ga nasumce i na jednoj stranici pronašao sljedeću riječ: Živimo pošteno kao po danu, ne u proždrljivosti i pijanstvu, ne u ložnicama i nečistoći, ne u svađi i zavisti, nego obucite se u gospodina Isusa Krista. Draga braćo i sestre, jedna riječ, jedna zapovijed, jedan susret, bili su dovoljni da obrate velikoga svetoga Augustina, čovjeka bez kojega mi ovdje, na zapadu,  Crkvu ne bismo mogli ni prepoznati, niti zamisliti, sasvim sigurno ne bismo mogli zamisliti pontifikat u kojem se nalazimo. 

U današnjem evanđelju svjedočimo isto tako jednome susretu, onome na obali Genezaretskoga jezera, između Gospodina i apostolskoga prvaka svetoga Petra. Htio bih iskoristiti evanđelje ovoga dana da vam progovorim o tri velika koraka koji prate svaki kršćanski put, svaki put nas kršćana k Bogu, ono što se često naziva kršćanski poziv. Htio bih vam objasniti kako do toga poziva doista dolazi. 

Prvi korak, kojemu svjedoči već sam početak svetog evanđelja, možemo iščitati ako si postavimo pitanje gdje to Isus susreće svetoga Petra i njegove prijatelje. Ondje gdje se mi, htjeli ili ne htjeli, nalazimo. Kada susrećemo Boga po prvi put, ili iz dana u dan, to je u našoj svakodnevici. Isus, kaže sveto Pismo, vidje dvije lađe uz obalu, i ribari su bili izišli i ispirali mreže. Draga braća i sestre, Bog nam ne progovara o našim pozivima, isključivo kroz veličanstvene događaje i čuda, kroz tajanstvene objave. Veoma često i dapače, najčešće njegova se volja očituje u onome što je uobičajeno. Božja volja se očituje u našoj obitelji u kojoj smo rođeni i s kojom smo pozvani živjeti. Božja volja se očituje i po prijateljima i bližnjima koji nas okružuju i kojima smo pozvani služiti. Očituje se i po sredini u kojoj živimo i kojoj smo dužni nešto vratiti, bilo da se radi o našoj domovini, bilo da se radi o Crkvi, iz čijeg smo materinskog krila svi potekli. I sasvim sigurno, Božji poziv se očituje i u svemu onome, u svim svakodnevnim zadaćama koje su nam veoma često teške, ali koje smo pozvani vjerno vršiti. Ovo je prva i važna lekcija za naš život. Bog nas susreće i poziva, dakle, nigdje drugdje, nego u onoj sredini u kojoj smo već prethodno postavljeni, zahvaljujući providnosti Božjoj. Velike i važne stvari koje Bog od nas traži i koje nam želi povjeriti, dakle, ne možemo otkriti ako bježimo od sebe ili ako bježimo od onih obveza, onoga života kojeg smo pozvani živjeti sada i ovome trenutku. Imaš li posao, dakle, dragi brate, draga sestro, radi ga na slavu Božju. Studiraš li, učiš li, ideš li u školu, budi je vjeran u svojim obvezama svakoga dana. Ne zanemaruj ono što trebaš naučiti, ne zanemaruj svoje ispite. Jesi li samac, jesi li u braku, slavi Gospodina u staležu u kojem se nalaziš i vrši vjerno sve one dužnosti koje imaš prema svome bračnome drugu, prema ljudima koji te okružuju, prema kolegama na poslu. 

Ovo je prvi korak poziva, sljedeći je susret. U slučaju Petra i njegovih drugova, Gospodin njihovu svakodnevicu spaja sa sobom na jedan osobit način, a to je čudesni ulov ribe, kao što smo čuli u današnjem evanđelju. Ovaj ulov je čudesan ne samo zato što se radi o velikom broju riba, već zato što se događa u onome dijelu dana u kojem niti jedan normalni ribar ne bi ribario. Ribe Galilejskoga mora, usput budi rečeno, imaju veoma istančan instinkt da isplivavaju prema površini vode, upravo oko ponoći kako bi se hranile zooplanktonima. I uvijek poniru duboko u vodu, gdje su neuhvatljive, u trenutku kada zora puca kako bi izbjegle ultraljubičasto svjetlo. I sasvim sigurno, sveti Petar i njegovi prijatelji, ribari, dobro su poznavali ovaj obrazac ponašanja riba u Genezaretskom jezeru, doista živjeli su od toga da mogu prepoznati te obrasce i loviti ribe. Međutim, u ovome trenutku, Gospodin čini nešto sasvim neočekivano, sveti Petar sluša Isusovu riječ i događa se čudo. I upravo ovo čudo, ova promjena svakodnevice, ovaj ulov ribe koji se događa ujutro, svjedoči da se nešto promijenilo i u životu apostola. Susret je uvijek onaj trenutak, draga braćo i sestre, gdje se naša svakodnevica mijenja i gdje se onoj temeljnoj vjernosti svakodnevici odjednom dodaje još jedan poziv na nešto uzvišenije, na nešto svetije. U svakom slučaju, susret je ono što nas dovodi k većoj intimnosti, k dragome Bogu, i što nas poziva da idemo korak dalje u našoj ljubavi prema Njemu. Važno je ipak reći da ovaj poziv, koji se događa u susretu, nipošto ne ide kontra svega što smo do tada radili. Naša svakodnevnica se može promijeniti, doista, od mnogih svetaca svjedočimo o tome da su doživjeli velike promjene u svome životu. Ali susret s dragim Bogom uvijek je nešto što usavršava našu prirodu i ne dokida je. I stoga i ova riječ svetome Petru, od sada ćeš loviti ljude, kao da podrazumijeva da Petar neće napustiti ono što je poznavao, barem ne u potpunosti, već njegov poziv ribara u ovome trenutku postaje nešto što će služiti slavi Božjoj. Lovit ćeš ljude, drugim riječima, bit ćeš ribar moga kraljevstva. 

Treći korak koji prati svaki poziv, istodobno onaj najteži, volio bih nazvati odgovorom. U ovom se koraku najčešće lome koplja i kao na oštrici noža određuje između velike svetosti i osrednjosti kršćanskoga života. Prepoznavši Božji poziv, ono što bismo trebali biti i ono što smo pozvani biti, veoma često najradije želimo ustuknuti. "Gospodine, otiđi od mene jer sam grešnik", slušali smo u današnjem evanđelju. I vjerojatno se mnogi naši suvremenici mogu poistovjetiti s ovim odgovorom svetoga Petra, možda neki i među vama, neki od nas smo možda čak i spremni izgovoriti onu molitvu svetoga Augustina, iz njegove mladosti, Gospodine, podaj mi čistoću, podaj mi uzdržljivost, ali ne još. I ovaj "ne još" prvi je i glavni razlog tolikih propuštenih milosti koje mi kršćani, poput pijeska, dajemo propustiti kroz prste ne želeći prihvatiti onu veću dužnost na koju nas Bog poziva, čak i onda kada smo je možda i svjesni. Bojimo se napustiti svoj dobro poznati svijet, stvari koje su uhodane, svoj komfor, kako bismo se latili onog posla na koji nas Bog poziva i katkada se izvlačimo čak onom rečenicom, a potrebno je da još razmislim, da razlučim koji je to poziv, kojim me Bog poziva, čak i ako nas on, doslovce bode u oči. Pa ipak, draga braćo i sestre, Bog je strpljiv s čovjekom i kao svetome Petru, i svakome od nas govori ove iste riječi: "Ne boj se!" Komentirajući ovaj današnji evanđeoski odlomak, sveti Ambrozije ga objašnjava sljedećim riječima: Gospodin, tumači sveti Ambrozije, ne ostavlja svetoga Petra unatoč činjenici što je ovaj grešnik, već ga poziva na nutarnje obraćenje i na dublji odnos ljubavi. Paradoksalno je da je pravi razlog zašto je Petar pošao za Isusom, ne to što je bio dostojan, već zato što to nije bio dostojan. Međutim, Sveti Ambrozije tumači: "Ne boj se" znači upravo to. Biti svjestan da sve što primamo od Boga, uključujući naš poziv, nije ništa drugo doli nezasluženi dar Božji. Što god je Njegovo, udijelio je nama, kaže Sveti Ambrozije, zrcaleći važne riječi iz kanona svete mise, de tuis donis ac datis, od tvojih darova i prinosa, Gospodine, prinosimo ti našu žrtvu. I baš kao što je to slučaj sa svetom Euharistijom, kojoj danas imamo priliku i blagoslov, pristupiti, draga braćo i sestre, tako i s našim pozivom, Bog uvijek čini prvi korak. 

I zato ovim koracima koje sam naveo: svakodnevica, vjernost svakodnevici, susret i odgovor, treba pridodati još jedan element bez kojih ova tri postaju nezamislivima, a to je milost. Gdje god i kako god nas Bog pozvao da mu služimo, draga braćo i sestre, koji je god tvoj poziv, tvoj put svetosti, Bog daje svaku milost koja je potrebna da se taj poziv ostvari. Božja milost je nepogrešiva. Ponavljam, Božja milost je nepogrješiva jer sve ono što smo pozvani biti, Bog nama i želi dati. Zašto? Zato što je dobar otac. Kako veli jedna crkvena naučiteljica, Bog je sam taj koji nas pridiže na putu našega spasenja. I baš kao što dobar otac neće dopustiti da se njegovo maleno dijete muči s preprekama, savladava stepenice koje vode gornjim prostorijama njegove kuće, tako nas i naš božanski Otac pridiže i podiže na našemu putu k nebu. Sve što jesmo i sve što smo pozvani biti, možemo upravo zahvaljujući njemu. I kada se sve stvari čine teškima, draga braća i sestre, kada križevi navale, upravo je ta nevidljiva Božja ruka i glas Isusov koji nam govori, ne boj se, ono što nam može biti utjeha i podrška na našem putu. Sve dok se ne obistine, riječi svetoga Pavla i svi mi prispijemo u kraljevstvo nebesko, gdje nas očekuje Božje posinstvo i otkupljenje našega tijela. Amen. 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. 

četvrtak, 10. srpnja 2025.

Pri studničke a v izbičke



U vijestima sam pročitao da je Tucho cmok-cmok Fernandez, prefekt Dikasterija za nauk vjere, objavio pismo kojim se daje nihil obstat za pobožnosti vezane uz neka marijanska ukazanja u Slovačkoj. Ukazanja kod sela Litmanová trajala su od 1990. do 1995. i izgleda da su dovoljno kratka da sve poruke stanu u jednu knjižicu (vidi npr. ovo ili ovo). Nevjerojatno! 

Zaintrigiralo me to što veliki inkvizitor u svome pismu spominje neke problematične poruke koje bi mogle "dovesti do zbrke i uznemiriti vjeru običnih ljudi". Rekoh, hajde da vidim o čemu se radi i hoće li i mene uznemiriti. 

Iz spomenutog izvora na slovačkom jeziku, izvukao sam tekst i dao ChatGPT-u da obavi svoj posao (uz uobičajena uputstva da usporedi s pretkoncilskim katoličkim naukom). Čisto da me čatko iliti ćato ne bi prevario, usporedio sam njegove dojmove s onima nekog slovačkog sedevakantističkog biskupa koji je umro još prije desetak godina i valjda bi iskopao najgore poruke da ih je bilo. Izgleda da je čatko ovaj puta solidno odradio svoj posao. 

Njegovu dijagnozu stavljam u nastavku, ali čini mi se da je rezultat za današnje pojmove kamilica. Ako hodočastite u Međugorje i želite malo promijeniti scenografiju, gora Zvir bi vam mogla biti zanimljiva. 


Problematični odlomci iz Posolstva Panny Marie


  1. Bolest kao posljedica grijeha (1.10.1990.)

"Každa choroba je nasledkom nejakeho hriechu. Jej rodičia boli viac za hmotu a nezachovali sa ako krestania po mnohych strankach. Len vrucne modlitby k Panne Marii pomožu k vyzdraveniu dietata."

Prijevod:

"Svaka bolest je posljedica nekog grijeha. Njeni roditelji su više bili usmjereni na materijalno i nisu se ponašali kao kršćani u mnogim aspektima. Samo iskrene molitve Djevici Mariji mogu pomoći ozdravljenju djeteta."

Teološka problematičnost: Generalizacija da je svaka bolest posljedica grijeha nije u skladu s katoličkim naukom, osobito tradicionalnim, koji prepoznaje i otajstvo trpljenja nevinih.


  1. Gluhonijemi dječak i neoprostiv grijeh (2.10.1990.)

"Pytala som sa o hluchonemého chlapca a Panna Mária mi povedala, že otec udrel svoju matku a to je akoby z polovice udrel aj svoju duchovnu Matku. A že tato vina za ten hriech sa mu neodpusti."

Prijevod:

"Pitala sam za gluhonijemog dječaka, a Gospa mi je rekla da je njegov otac udario svoju majku, i da je to kao da je napola udario i svoju duhovnu Majku. I da mu se taj grijeh neće oprostiti."

Teološka problematičnost: Izjava da se neki grijeh "neće oprostiti" proturječi katoličkom učenju o Božjem milosrđu i mogućnosti oprosta svakog iskreno pokajanog grijeha.


  1. Masovna propast u Perzijskom zaljevu (24.2.1991.)

"Pretože tam, v Perzskom zalive, kde je vojna, skoro všetky duše idu do zatratenia a počujem ich strasše vykriky, bolesti."

Prijevod:

"Jer tamo, u Perzijskom zaljevu, gdje je rat, gotovo sve duše idu u prokletstvo i čujem njihove strašne krikove, boli."

Teološka problematičnost: Predodređivanje velikog broja ljudi za prokletstvo proturječi nauku da samo Bog poznaje stanje duše, a Crkva uči da se za sve treba nadati spasenju.


  1. Upitno ozdravljenje uz specifične rituale (21.11.1990.)

"Je potrebné vyniesť dieťa na Zvir ... umyť ju vo svätenej vode ... nech v nej dieťa okúpu ... nech sa spoločne modlia sv. ruženec a nech to obetujú za dieťa."

Prijevod:

"Potrebno je iznijeti dijete na Zvir ... oprati ga u blagoslovljenoj vodi ... neka ga okupaju u toj vodi ... neka zajedno mole sv. krunicu i neka to prikažu za dijete."

Teološka problematičnost: Dok Crkva priznaje vrijednost blagoslovina, nuđenje gotovo mehaničkih recepata za ozdravljenje može voditi u praznovjerje ako se ne razlikuje sakramentalna od nesakramentalne milosti.


  1. Neoprezno predviđanje čuda (23.12.1990.)

"Po skončeni sv. ruženca sme povedali ľuďom o zjavení Panny Márie, ktorá povedala, že o krátky čas príde viditeľné znamenie."

Prijevod:

"Nakon završetka svete krunice, rekli smo ljudima o ukazanju Gospe, koja je rekla da će u kratkom roku doći vidljiv znak."

Teološka problematičnost: Najava čuda koja se ne dogodi može ozbiljno narušiti vjerodostojnost objava, što Crkva strogo razmatra pri ispitivanju autentičnosti ukazanja.


utorak, 1. srpnja 2025.

Puno bolje

Prije godinu dana napisao sam na ovom blogu tekst povodom samoubojstva čovjeka koji se zapalio na Trgu sv. Marka u Zagrebu. Tom prilikom upozorio sam na potpuno neprimjeren mural u pothodniku ispod željezničke stanice Maksimir. 


Izuzetno me iznenadilo i obradovalo kada sam jučer prolazeći tim pothodnikom primijetio da je na mjestu tog gadnog murala sada jedna puno primjerenija i pozitivnija slika. 




Kratko pretraživanje dovelo me do ove vijesti iz 1962. godine. 



Tu je vijest iz svoje arhive prošle godine izvukao Večernji list, pa je možete pročitati na njihovim stranicama (arhiv). Ovo je prijepis originala (bez pomoći ChatGPT-a jer je on isfantazirao novu priču).


 Bravo, Zlatko!

Petnaestogodišnji Zlatko Bastalec spasio iz požara troje djece

Zagreb, 6. travnja — Kada je jučer oko 9 sati 40-godišnja domaćica Dragica Martinčević iz Plevljanske ulice 20 otišla u susjedstvo, nije ni slutila što će se, za dvadesetak minuta, dogoditi njenoj djeci, 4-godišnjem Marijanu, 3-godišnjem Zlatku i malom Zdravku, kojemu je devet mjeseci. Djeca su ostala sama u kuhinji. Čim su vrata kuhinje zaključana, jedan od mališana prišao je štednjaku i na lopatici donio žeravicu na dječji krevetić.

Posteljina se zapalila i dim se počeo širiti zatvorenom kuhinjom. Djeca nisu osjećala opasnost. Sa zanimanjem su promatrala širenje požara. Uskoro je dim pokuljao na hodnik. Tada su požar primijetili stanari, no nitko nije odmah znao gdje gori. Trebalo je vremena da se ustanovi da je požar izbio u stanu Dragice Martinčević. Zaključana vrata nitko nije u prvi mah htio razbijati, niti se tko sjetio da s vanjske strane kroz prozor pokuša spasiti djecu. 

Gust dim počeo je nadirati kroz pukotine zatvorenog prozora kuhinje. 

— Toga jutra, — rekao nam je petnaestogodišnji Zlatko Bastalec — kada sam se vraćao iz mljekarstva, primijetio sam u Plevljanskoj ulici, kojom sam prolazio, metež. Ljudi su se muvali oko zgrade, s prozora koje je kuljao dim. Odmah sam pošao tamo. Majka djece izbezumljena je trčala po dvorištu, a ostali su stajali nemoćno pokraj postavljenih ljestava. Nitko se nije usudio popeti da pokuša kroz prozor izvući ugroženu djecu, jer je dim sve više izbijao iz kuhinje. Ne razmišljajući mnogo popeo sam se na ljestve, da pokušam spasiti djecu. 

Dječak je razbio staklo na prozoru kuhinje u kojoj su se nalazila djeca i odvažno ušao u prostoriju punu dima, iz koje se više nije čuo dječji plač i vrisak. 

— Kada sam ušao u kuhinju, — priča nam spasilac — vidio sam u gustom dimu Marijana kako leži u nesvijesti na podu. Iako me gušilo, prihvatio sam ga i nekako ga donio do prozora, i dao ga ljudima koji su stajali na ljestvama. To me toliko uzbudilo da sam počeo plakati. Sve me jače gušilo, ali sam uspio pronaći i Zlatka onesviještenog u kutu prostorije. S dječjeg krevetića neprestano se dimilo, a zapalili su se već i drugi predmeti u kuhinji. Do malog Zdravka nisam mogao doći. Međutim tada su i stanari otvorili vrata kuhinje. Počeo sam bacati namještaj kroz prozor. 

Dok se dječak borio za spas mališana stigli su i vatrogasci. Djeca su prevezena u bolnicu. 

Nepažnja roditelja, koji ostavljaju djecu bez nadzora, često se već osvećivala. Nerazjašnjivo je, međutim, u ovom slučaju — kada je moglo smrtno stradati troje djece — da kraj odraslih ljudi koji stoje i promatraju događaj, mora intervenirati dječak i spasavati živote troje mališana.  

(M. Stražimir)


Čestitam i pohvaljujem one koji su smislili i realizirali ovu ideju. Čini mi se puno poticajnije pred prolaznike tog pothodnika staviti sliku dječaka iz susjedstva koji je nesebično riskirao svoj život da spasi iz vatre troje dječice, nego budističkog redovnika s drugog kraja svijeta koji je iz političkog protesta sam sebe spalio. 

petak, 27. lipnja 2025.

Parafraza

Ovdje imaš posvetnu molitvu koju će se danas moliti ( https://hkm.hr/vjera/molitva-posvete-hrvatskog-naroda-i-domovine-presvetom-srcu-isusovu/ ). 

Iz molitve izvuci, sažmi i preoblikuj samo rečenice/izraze/misli koje su potpuno u skladu s tradicionalnim načinom izražavanja i molitve katoličke Crkve i vjere prije drugovatikanskih i postkoncilskih promjena. Možeš usporediti primjerice s Pomirnom molitvom na čast Presvetog Srca Isusova ( https://tomablizanac.blogspot.com/2015/06/izmolite-kao-zadovoljstinu-presvetom.html ) i Posvetnom molitvom Srcu Isusovu koj se moli se na blagdan Krista Kralja ( https://tomablizanac.blogspot.com/2013/10/posvetna-molitva-srcu-isusovu.html ). Dakle, bez ekoloških, sinodalnih, ekumenskih i drugih razvodnjenih i razvučenih fraza, a pogotovo bez modernističkih gluposti ili hereza. Duboko promisli, detaljno pretraži i pripazi jer neki koji će ovo čitati već vjeruju da si ti, tj. umjetna inteligencija, od nečastivog, pa se potrudi da ih razuvjeriš. Piši kao da ćeš morati svaku svoju riječ opravdati pred komisijom inkvizicijskog suda (naravno, to je pozitivno).

 


Gospodine Isuse Kriste,
Tvoje Presveto Srce objavljuje nam savršenstvo Tvoje božanske ljubavi – one ljubavi koja nas je tražila, spasila i do kraja se za nas predala.
Ponizno ti zahvaljujemo što si nam darovao svoje Srce – izvor života, vjere, istine i smisla.

Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome.
Molimo Te: obdari nas milošću da budemo osjetljivi na poticaje Tvojega Duha, otvoreni Tvojoj blizini, spremni učiti od Tebe, jer Tvoj je jaram sladak i breme lako.
Ne dopusti da naša srca postanu tvrda ili ravnodušna, nego ih oblikuj po uzoru na Tvoje Srce – da budu puna blizine, dobrote i istine.

Gospodine, zahvaljujemo Ti za sve koji su u našem narodu bili nadahnuti žarom Tvoga Srca:
Za svete i pravedne, za roditelje i djedove koji su prenosili vjeru,
Za redovnike i redovnice, svećenike i mučenike koji su živjeli i umirali u Tvome Imenu.
Zahvaljujemo Ti za sve koji su u ljubavi prema Tebi branili život, služili bližnjima, govorili istinu i činili djela pravde.

Presveto Srce Isusovo, danas Ti posvećujemo sebe, svoju obitelj, svoju domovinu i čitav hrvatski narod.
Obnovi nas snagom svoga Duha, učini da Te vjerno slijedimo i u najmanjima prepoznajemo Tebe – gladna nahranimo, žedna napojimo, stranca primimo, bolesna pohodimo, zatvorenoga utješimo.

Isuse, Kralju ljubavi,
posvećujemo Ti naše brakove i obitelji – učini ih kućnim Crkvama, rasadištima života i ljubavi.
Daj da roditelji budu postojani u vjernosti i darivanju, da djeca rastu u kršćanskim krepostima, a mladi ostanu Tvoji prijatelji.
Utješi bolesne i osamljene, ohrabri starije, učvrsti umorne.

Tvoje Srce neka bude naš zaklon i naša nada.
U njemu neka i oni koji su se udaljili od Tebe pronađu put povratka u Očev dom.
Očisti nas od grijeha, zapali u nama oganj milosrđa,
da naše srce uvijek kuca u skladu s otkucajima Tvojega Srca.

Ti koji si s križa izlio krv i vodu za spasenje svijeta,
učini da iz Tvoga Srca teku rijeke žive vode, koje će iscijeliti rane našega naroda i obnoviti nas u ljubavi.
Dok blagujemo Tebe, Kruh Života, nauči nas sebe darivati drugima,
i vodi nas prema nebeskoj gozbi, gdje Otac ispunja našu čežnju za puninom radosti.

Presveto Srce Isusovo, u Tebe se uzdamo.
Budi Kralj naših srdaca, naših obitelji i naše domovine.
Amen.

četvrtak, 19. lipnja 2025.

Gratias agamus Domino Deo nostro

Tijelovo je, i svaki katolik koji može, gleda gdje bi se pridružio tijelovskoj procesiji. Zahvaljujući isusovcima iz Palmotićeve, mi u Zagrebu možemo, hvala Bogu, sudjelovati u već uobičajenoj procesiji donjim gradom.

Mislio sam da će misa trajati barem sat vremena, pa sam malo zakasnio na početak ovogodišnje procesije. Tješim se da je to zato što sam doma otpjevao posljednicu Lauda Sion Salvatorem prateći audio snimku koju mi je iz Beča poslao jedan vrli, ali nažalost već duže vremena umirovljeni katolički bloger. Naravno, to što sam prije pjevanja par sati zakrnjio, nije imalo veze s kašnjenjem.

Bilo kako bilo, cestom su već išli auti, ali mi je trag latica govorio da sam na dobrom putu. Požurio sam i dostigao vjernike netom prije nego su došli do prve postaje, na Zrinjevcu preko puta zgrade akademije. 


Nisam više fotografirao jer su mi išli na živce brojni uzdignuti mobiteli. Izgleda da velik broj ljudi više ne može doživljavati javna događanja bez ekrana između zbivanja i svoga lica. Pretpostavljam da svi želimo biti relevantni. Došlo mi je da priđem jednoj gospođi koja je svojim mobitelom stalno snimala i kažem joj da je imenujem službenim izvjestiteljem s toga ophoda za ovaj blog. Tako bi barem imala neki razlog da se bavi fotoreporterskim poslom. 

Druga je gospođa u naručju nosila peseka, što mi je, jasno, odmah u pamet dozvalo stih "non mittendus canibus". Primijetio sam i par tradicionalističkih poznanika, ali kako se priliči, nisam ih išao pozdravljati. 

Znam, znam što sigurno mislite. Pa zar nije licemjerno od tebe, Toma, da se ti baviš glupostima poput toga je li neki novusordo molitveni zaziv bio u aoristu kako si ga čuo od čitača ili imperativu kako su ga ponavljali vjernici (Čudesima svojim spomen postavi(,) Gospodin(e)), a drugima prigovaraš zbog nedostatka pažnje prema Onome tko je u čitavoj toj priči bitan. Imajte ipak na umu da su mi sva ova opažanja prošla kroz glavu u nekoliko sekundi, tako da sam imao dovoljno vremena posvetiti se revijalnoj glazbi limenog orkestra ZET-a, hoću reći molitvi i klanjanju!

Ozbiljnije govoreći, čini mi se da je u ovogodišnjoj tijelovskoj procesiji sudjelovao manji broj ljudi i sve je nekako bilo brže gotovo. Primjerice, na Trg kralja Tomislava nismo ni išli jer je povelika masa ljudi polegnuta po zelenoj travi čekala. Ne pet kruhova i dvije ribice, nego početak nekog koncerta. No, i u tim skromnijim uvjetima bilo je lijepo moći zahvaliti Gospodinu na svim darovima kojima nas je blagoslovio od prošlog Tijelova i općenito u životu. Pretpostavljam da vjernici vole sudjelovati u procesijama i hodočašćima ne samo zbog znatiželje i raznolikosti, nego i jer je to ipak ljudskiji način da nešto napravimo, barem malo iskrenije kažemo Bogu "hvala". I u međuljudskoj komunikaciji, možemo drugoj osobi poslati poruku "hvala" i staviti smješka ili palac gore, ali ipak je ljepše i vrednije, ponijeti nešto za pojesti ili popiti i reći hvala stisnuvši ruku ili zagrlivši tu osobu. Nitko ne voli "jeftinu" zahvalu, koja baš ništa ne zahtijeva od zahvalitelja, čak ni prirodni smiješak. 

Dok smo hodali cestom, u procesiji mi je netko dvaput zaredom dobro nagazio na petu i već sam mislio ukoriti dotičnu osobu. Pretpostavljao sam da je riječ o gospođi u zrelijim godinama, znate kako neke od njih vole u redovima se doslovno nabiti na osobu ispred sebe, a kad red polako gmiže, zaustavljaju se kao vagoni koji udaraju u odbojnike pred sobom. No, okrenuvši se, vidio sam da je iza mene mladi kršćanin s teškoćama, pa me odmah prošla želja da prigovaram. Nastavivši hodati, sjetio sam se pomalo tragikomične činjenice koje sam postao svjestan ove korizme na liturgijama kod grkokatolika. Naime, u korizmi ili kako oni kažu Velikom postu, jedna od karakterističnih gesta je veliki poklon. To je pokornički čin u kojem se klekne i čelom dotakne pod. Tijekom večernje i liturgije pretposvećenih darova, više se puta čini te metanije, a kako bi sve bilo usklađeno i u pravom duhu, svećenik prije svakog poklona pročita jedan dio molitve sv. Efrema Sirskog. Zadnji dio te molitve koji se moli prije trećeg poklona glasi: "Da, Gospode i Kralju, podaj mi uvidjeti svoje grijehe i ne osuđivati brata svoga, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amin." Nažalost, puno puta sam se uhvatio da čak i slušajući tu molitvu, imam u pameti neku, ako ne osudu, onda kritiku bližnjega. Što reći, osim, Bože, milostiv budi meni grešnome!

Vratimo se na tijelovsku procesiju. Evo još jedne fotografije da si možete zamisliti kako je otprilike izgledala. 

(naravno da sam se pitao zašto mi idemo u drugom smjeru) 

Došli smo do prostora iza bazilike na kojoj još traju radovi i tamo je održan uobičajeni završetak. Čini mi se da je nakon izmoljenih Pohvala Božjem imenu, svećenik koji je sve vodio zaboravio da je Isus u monstranci i dalje na oltaru/stolu jer je razvezao o kojekakvim obavijestima (tko će doći koji dan devetnice, zahvale bez kraja i konca itd.) Uglavnom, nisam vidio kakve to veze ima s pobožnošću Presvetom Oltarskom Sakramentu, pa sam se pokupio i otišao. Nikad ne shvaćam zašto se u crkvi mora svima poimenično zahvaljivati (čak i neovisno od ovog slučaja gdje je to bilo pred izloženim Presvetim). Zar se ne može jednostavno reći "hvala svima koji su pomogli da se ova procesija/događaj dostojno održi". Sigurno ćeš zaboraviti osobu koja je pograbljala travu, poredala stolce ili odnijela ruho u kemijsku čistionicu. S materijalne strane, možeš organizirati neku posebnu zahvalu (recimo zakusku za volontere par puta godišnje ili mise/hodočašća baš za njih), a s duhovne, valjda te osobe očekuju uzdarje od Boga, a ne par pohvalnih fraza od svećenika koji se ne može kontrolirati za ambonom. 


Sve u svemu, hvala Gospodinu na još jednom ophodu u čast Presvetom Oltarskom Sakramentu. Hvala i svima koji su pomogli da se ova procesija dostojno održi. 

nedjelja, 15. lipnja 2025.

O Bože moj, Presveto Trojstvo kojem se klanjam



Treba da i posebnim pobožnim činima, napose poniznom molitvom, iskazujemo čast presv. Trojstvu.

Veliki sv. Augustin često je preko dana ponavljao strjelovitu molitvu: »O moja ljubavi, moja radosti, presveto Trojstvo«. To je ponavljao napose pri teškom poslu i to ga je krijepilo. 

I sv. Franjo Ksaverski pri dnevnim poteškoćama i patnjama u misionarskom radu oko obraćenja pogana u dalekoj Indiji krepio se čestim uzdahom: »O presveto Trojstvo, Tebi za ljubav, na čast i na hvalu!« 

Sv. Bonifacij, apostol Njemačke, kad god je osjećao kakovu poteškoću u svom apostolskom radu govorio je: »Neka bude za ljubav trojednome Bogu!« 
 
Sv. Gertruda je često i pobožno molila: »Primi me, trojedni Bože, pod svoju obranu i zaštitu, da bude tvoja volja u nama i oko nasl« 

Sv. djevica Klara od Monte Falco nalazila je svoju najveću nasladu u promatranju ovog uzvišenog otajstva, a za sv. Idu kažu njezini suvremenici, kad je jednoć molila i razmišljala o presv. Trojstvu, da je bila obasjana trostrukim suncem u znak da je glavni predmet njezina razmatranja bilo otajstvo presv. Trojstva.

Sv. Beda, toliko slavan sa svoje duboke učenosti kao i sa svoje velike svetosti, ne bi propustio ni jednoga dana a da ne bi više puta pozdravio presv. Trojstvo sa »Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu«. Pače i obnoć, kad bi se probudio, to bi više puta pobožno ponovio.