Prošlo je nekoliko dana od Franjine smrti, sabrali smo dojmove, pa možemo, nastavljajući se moliti za njegovu dušu, razmišljati o prošlom i budućem papi.
Ako bih morao ukratko sažeti kako ću se sjećati proteklog pontifikata, vjerojatno bih rekao "slično kao i razdoblja korone". Dakle, neugodne uspomene koje su ipak bile korisne jer su se razotkrile "namisli mnogih srdaca". Ono što je bilo prešućeno, pokriveno plaštem ugleda, finih građanskih i crkvenih obzira, provalilo je kao lavina blata. Naizgled kvalitetno obnovljene fasade pokazale su kao nakon zagrebačkog potresa da su iza njih zapravo bile straćare. Meni je bilo vrijedno i vidjeti tko ima što pametno za reći, pa makar i svojom šutnjom, a tko je obični pozer čije analize ne vrijede vremena potrebnog da ih se pročita ili posluša. Ipak, slično kao i za događaje korona-histerije, ne vjerujem da ću se posebno navraćati na Franjine odluke i spise. Budući papa ili će nastaviti u liberalno-modernističkom smjeru ili će se pokušati vratiti nekom konzervativnijem putu. I u jednom i u drugom slučaju, Franjine fusnote, dvoznačna tumačenja, skandalozni intervjui, stotine stranica ispunjenih pomodnim frazama i geste "bez presedana", ostat će nebitni.
Covid i Franjin pontifikat naučili su me i kako se držati u takvim crkvenim ili građanskim okolnostima. Ne obraćati previše pozornosti na službene upute te tumačenja ili komentare stručnjaka osim u mjeri u kojoj je potrebno biti informiran da bi ih se moglo najjednostavnije zaobići. Ne brinuti se previše o legalnosti nekih čina, nego po savjesti procijeniti što je veće i važnije dobro. Ne slijediti one koji uvjeravaju da treba poći za konformističkom masom, ali ni one koji na nekakvom "otporu" grade svoj imidž i biznis spasitelja. Paziti prvenstveno na osobe koje su nam bliske: članove obitelji, posebno djecu, i eventualno ljude koje svakodnevno susrećemo i dužni smo im pomoći.
Prije svega, ne oslanjati se na čovjeka, nego na Boga. Njemu se moliti za mudrost i razboritost u odlučivanju, a u ljudskim odnosima (zadržavajući, naravno, moralnost!) biti pragmatičan. Ljudi su ranjeni istočnim grijehom, sebični, lažljivi i pokvareni. Sve to prepoznati prije svega u sebi, pa nas onda neće iznenaditi ni u drugima. Tri puta promisliti prije nego dademo savjet, čak i ako je zatražen, i skoro uvijek bolje odšutjeti. Ne gledati toliko što netko govori, nego što i kako čini, s kakvim se ljudima okružio i što iza silnih riječi konkretno ostaje.
S praktične strane, osim prvenstva redovite molitve, treba se držati onoga što je provjereno i tradicijom potvrđeno. Nema apsolutno nikakve potrebe pristajati uz novotarije u vjeri i moralu. S druge strane, napredak u znanosti i tehnologiji iskoristiti u svim pozitivnim aspektima. Isto tako, nema potrebe druge uvjeravati u nešto osim ako su to osobe za koje ćemo morati polagati račune.
Komentator bitno.neta u nedavnom se članku žalio koliko je malo Franjinih inicijativa zaživjelo u Crkvi u Hrvatskoj. Vjerojatno mu fali beskorisnih tribina i sastanaka te besmislenih publikacija kojima bi mogao dati svoj doprinos. Poput one sprdačine koja se zove Franjina ekonomija. Ali meni je nesklonost prihvaćanju sablažnjivih pričesti osoba u javnom teškom grijehu, blagoslivljanju homoparova, ispraznom blebetanju o ekologiji, feminizmu i migracijskoj zamjeni stanovništva zapravo vrlo pohvalna karakteristika velikog dijela hrvatskih klerika i vjernika laika. A tko može reći da nama u Zagrebačkoj nadbiskupiji netko treba objašnjavati iskustvo beskonačne beskorisne sinodalnosti.
Razmišljao sam i što bih pozitivno mogao reći o papi Franji, ima li i nekih dobrih karakteristika osim one glavne da je jasnije otkrio kamo vodi drugovatikanska vizija Crkve. Palo mi je na pamet sljedećih nekoliko točaka.
Franjo je pokazao da papa može djelovati po svom nahođenju bez pridržavanja onoga što se znalo predstavljati kao bitna ograničenja papinskoj moći. Ako je smatrao da mu neki pokret, crkveni red ili biskup smeta, jednostavno ih je raspustio, ukinuo, smijenio. Nije se libio ni pokušati zabraniti vjekovni liturgijski obred ili zajednice koje su uz njega vezane. Dakle, kad se hoće, onda se i može. Budući papa ne može uvjerljivo tvrditi da iz ovih ili onih razloga mora podnositi heretične pastire, nauke ili prakse.
Franjo je primjerom pokazao da papa ne mora biti učenjak koji će pisati knjige i davati dobro odmjerene i izvagane izjave, a u ostalo vrijeme će ga dvorjani vozati ovamo i onamo kao neku lutku. Naprotiv, može odabrati osobe po svom ćeifu, može govoriti sve što mu padne na pamet, pa kom' pravo kom' krivo. Ako mu se spava u hotelu umjesto palači, ako želi sam odlučiti gdje će se odšetati ili kakvu sliku će davati u javnosti, to je potpuno njegovo pravo.
Papa Franjo mi se činio kao dosta pristupačna osoba. Vjerujem da se s njime moglo normalno razgovarati bez uplašenosti zbog intelektualne nadmoći Benedikta XVI., superstar karizme Ivana Pavla II. ili rezerviranosti papa poput Pavla VI. i Pija XII. Imam osjećaj da mu se moglo prići i u metrou i ispred noćnog kluba te naći zajedničku temu za porazgovarati, a možda i nasmijati se.
Hoće li papa Franjo jednoga dana biti kanoniziran? Naravno da to ne znam, ali moje nekakvo mišljenje je da neće, ipak nije bio posebno popularan. No ne bih se iznenadio ni da postane svetac. Nakon Pavla VI. i njegove destrukcije koju i dan danas itekako osjećamo, sumnjam da bi me mogla iznenaditi bilo koja buduća kauza.
Opet sam malo zabrazdio u različitim smjerovima, no ostalo je reći barem nekoliko rečenica o budućnosti. Ne tvrdeći da imam ikakve uvide veće od vas koji ovo čitate. Tko bi mogao biti idući papa? Ljudski gledajući, ne piše nam se dobro. Tu je Parolin od kojega me hvata jeza i nadam se da će ga sramotni tajni sporazum s Kinom ipak zaustaviti. Zatim Tagle, vjerojatno najizgledniji kandidat ako kardinali odluče da je kontinuitet poželjan. Nadam se da će ipak biti dovoljno stare garde kojima neće pasati Azijat, a usto star samo 67 godina. Ako se kardinali odluče za još jednog Talijana, kažu da je Zuppi relevantan izbor. Pizzaballu neki spominju kao mogućeg kandidata, no meni se čini da južnoameričkim, afričkim i azijskim kardinalima on ništa ne znači, a europski i američki neće za njega lobirati. Konzervativniji članovi kardinalskog zbora poput Erdoa, Mullera, Saraha, Ranjitha, Eijka i Burkea možda mogu svojim dovoljno glasnim vrištanjem spriječiti katastrofu, ali teško mi je povjerovati da imaju ikakvih izgleda.
Neovisno o nagađanjima, dobra stranica za informirati se o kardinalima je The College of Cardinals Report. Zanemarite njihovu listu favorita, ali možete dosta toga pročitati o kandidatima za koje možda niste ni čuli ili znate samo kako se zovu i odakle su.
