ponedjeljak, 29. travnja 2024.

Ipak sam ubrao cvieća i ako ga nisam imao u rukama! Ono bijaše ubrano u mojoj nutrini.



Razpeti u polju... 
Oblaci nabujali zaklanjaju brda, spustivši nizke poglede u dolinu. Vjetar me goni poljem, kojim dolaze mirisi kiše...! Klasje se leluja...! Idem brže... kosa mi vijori...! Na razkršću stoji Razpeti! ... Strši u svemir! Opet ga razpeše!
Zadnji trak sunca razli poljem boje. U zlatu žita pođe duga sjena Razpetoga Krista...! Grmljavina tuče nebom. Kiša poče da pada...! Vjetar je šarao tamne sjene mojih misli, koje me tjeraše poljem...!

(Branko Boranić, U suncu i sjeni planina, Sutoni)

utorak, 23. travnja 2024.

Otkrit ću vam naše tajne


Sveti Franjo Ksaverski, koji je imao mnogo posla s njima i koji ih je toliko dobro poznavao, rekao je da kad ne bi bilo Brahmana, ne bi bilo ni jednog idolopoklonika u golemim regijama Indije. Autoritet i utjecaj koji imaju nad prinčevima, poštovanje koje im narod iskazuje, tisuće prijevara koje koriste kako bi se nametnuli narodnoj naivnosti, njihov ogroman broj, zajedništvo koju održavaju među sobom, njihovo sebično ponašanje, čine ih gotovo nepobjedivima, ali istodobno i najodlučnijim protivnicima kršćanstva. Goa ih je zapravo bila puna, ondje su otvoreno slavili svoje žrtve, ceremonije, vjenčanja i sprovode prema poganskim obredima - spaljivanje udovica s ostacima njihovih pokojnih muževa i izvođenje javnih svečanosti onako kako su željeli. Ukratko, rekao je da se na njih može primijeniti molitva koju je David uputio Bogu: "Od naroda bezbožnog i od čovjeka opakog i prijevarnog , izbavi me." Živjeli su na račun idola, gosteći se luksuznim jelima koja im se prinose, prodajući bajke kao otajstva i propovijedajući svaku besmislicu koja im padne na pamet, od kojih je jedna od glavnih bila uvjeriti ljude da pagode imaju apetite kao obični smrtnici, ili bolje rečeno, mnogo proždrljivije od običnih smrtnika; da upijaju esenciju postavljenih jela kroz mirisni medij, i da, iako meso ostaje navodno isto, zapravo je samo kora ili ljuska, ali budući da je posvećeno idolima, samo Brahmani smiju to konzumirati. Na temelju takvih bajki Brahmani i njihove obitelji održavaju se u luksuzu i udobnosti.

utorak, 16. travnja 2024.

I dobar i koristan


Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši Drmiću, reče za njega: "Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…"

[...]

"Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno."

Petar Filipović iznosi svoje mišljenje: "Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila."

(izvor)

nedjelja, 7. travnja 2024.

Priznanje granica



Uopće uzevši primjećuje se kod svih ukazanja kako su apostoli vrlo polako i s primjesama sumnjičavosti dolazili do vjere. Za Ivana je napisano da je počeo vjerovati kad je vidio prazan grob. Ali to još nije bila potpuna vjera: »Još naime ne bijahu razumjeli pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih« (Iv 20, 9). Učenike iz Emausa morao je Uskrsnuli s naporom dovesti do razumijevanja Pisma (Lk 24, 25) Završetak Markova Evanđelja više puta naglašava, kako učenici nisu htjeli vjerovati različitim svjedocima (Mk 16, 9 i sl.). Lukino Evanđelje izričito ističe da su apostoli izvještaj žena o uskrsnuću držali izmišljotinom (Lk 24, 10). 

Tako se izvještaj o Tominoj sumnji sasvim uklapa u psihološko stanje ostalih apostola, dapače s psihološkim stanjem svakog pojedinog čovjeka, koji je suočen s takvim događajem koji se protivi svakom iskustvu, kao što je Kristovo uskrsnuće. Toma zahtijeva da, prije nego povjeruje, stavi svoje ruke na rane Uskrsnuloga. 

Osam dana nakon toga ponovno se javlja Isus apostolima, kad je bio prisutan i Toma. Uistinu je Isus ponudio Tomi da dotakne njegove rane. Toma je u isto vrijeme bio svjestan svoje ograničenosti; dok je Gospodin govorio o ograničenosti ljudske spoznaje Boga: »Blaženi, koji ne vide, a vjeruju«. To ujedno znači, da je čovjeku pogled u novi svijet, u koji je Isus ušao uskrsnućem, gledanje njegove božanske slave (Lk 24, 26) u ovozemaljskoj opstojnosti, ograničen. Ovdje na zemlji nam preostaje samo vjera, i to vjera u onoga koji se je svojoj »braći« (Mt 28, 10) javio kao uskrsnuti i živi. Nisu mogli potpuno shvatiti što je u biti činjenica uskrsnuća, nego da moraju vjerovati onima koji su do te vjere došli i tu vjeru svjedoče. 

Zato je ovaj evanđeoski izvještaj konačno za nas poziv na poniznost, na skromnost i priznanje granica, mogućnosti ograničenosti. Svijet će nam uvijek bivati veći. Sve više čovjek prodire u spoznaju divnog sklada i svrhovitosti svemira. Sve više spoznaje beskonačnost svemira, svoju nesposobnost da u sve prodre. Pošto za nas svijet postaje veći, još veći je za nas Bog. On će za nas sve više biti neobuhvatan i nedostižan. Ako uopće nešto možemo saznati, tada nam to mora biti objavljeno po samoj Božjoj objavi. Ali to što o Bogu znamo samo je početno spoznanje, kao sjene što padaju na izvor svjetla, koje nas toplim i svjetlećim zrakama podsjećaju, da sunce zaista postoji. Potpuna spoznaja Boga, gledanje Boga, biti jedno s Njim, to nam je obećano za vječnost. Na ovom se svijetu moramo zadovoljiti s onim što nam je Bog objavio o sebi. Ovdje trebamo samo vjerovati. Vjera nas potiče da budemo svjedoci evanđeoske vijesti osobito onima koji su daleko od Boga, da i oni doznaju za Božju objavu i da je dalje šire.