Umro je Joseph Ratzinger

Umro je preuzvišeni gospodin Joseph Ratzinger koji je od travnja 2005. do ostavke u veljači 2013. vladao kao papa Benedikt XVI. Napisao je brojna i vrlo čitana teološka djela dok je bio profesor na sveučilištima u Njemačkoj te kroz više desetljeća kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Nastavio je pisati i nakon izbora za papu, a iz tog razdoblja posebno se ističu njegove vrlo sadržajne kateheze na općim audijencijama. Osim po ostavci na papinsku službu, ostat će posebno zapamćen po motupropriju Summorum Pontificum, apostolskoj konstituciji Anglicanorum coetibus i govoru na Sveučilištu u Regensburgu. Nama je posebice značajan zbog prvospomenutog dokumenta koji je u pravnom značenju ukinut od njegova nasljednika, ali je u svoje vrijeme djelomičnim oslobađanjem stare liturgije omogućio njeno lakše širenje među svećenicima i vjernicima. Iako je Ratzinger kao biskup više puta celebrirao stari obred, nakon postanka Papom više to nijednom nije javno učinio. No, kao moralan i inteligentan čovjek smatrao je zahtjevom pravednosti da potvrdi važnost i kontinuirani opstanak liturgijske baštine Katoličke crkve latinskog obreda. O tome i o širem smislu interpretacije 2. vatikanskog koncila ušao je i u dijalog sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. zbog čega su ga liberalni mediji i njihovi crkveni saveznici žestoko kritizirali. Ratzinger je dijelom pokušao i očistiti Augijine štale zlostavljanja i korupcije koje su ostale iza njegova prethodnika. Treba priznati da kao upravitelj nije imao snage, a očito ni sposobnosti obračunati se s kriminalnim i protuvjerskim elementima u Crkvi, premda ih je često znao prepoznati. Najpoznatiji njegov čin, bez pravog presedana, svakako je ostavka na papinsku službu koja je šokirala veliku većinu vjernika, a osobito konzervativce koji su u njemu gledali svojevrsnog šampiona zauzdavanja i usporavanja progresivnih tendencija u Crkvi i svijetu. Iako ni danas nisu jasni motivi njegove odluke, jedno dobrohotno tumačenje bilo bi da je Benedikt XVI. odustao od papinstva kako bi infekcija koja je harala Crkvom više od pola stoljeća konačno jasno pokazala svoje lice. Benediktov nasljednik srećom nije bio još jedan kanonizabilni papa poput Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I. i II., i samog Benedikta, a za čijih uprava je kriza neusporediva s bilo kojom u povijesti uništavala sve aspekte Crkve. Još jednog takvog “svetog” papu teško da bi preživjeli. Svaki će pošten čovjek prepoznati brojne pozitivne karakteristike kojima je obilovao život Josepha Ratzingera. Neka ga za njih dragi Bog nagradi, a neka mu milosrdno oprosti sve slabosti i propuste koje je počinio. 

Bože koji si htio svojom neizrecivom odredbom slugu svoga Benedikta ubrojiti među vrhovne Svećenike; podaj, molimo te, da se on, koji je bio na zemlji namjesnikom jedinorođenoga Sina tvoga, pridruži na vijeke zboru svetih Nadsvećenika tvojih. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen. 

Gostujući autor - Martin Mosebach: Uz 90. rođendan Benedikta XVI

Odlomak govora koji je autor održao na "Kölnskim litugijskim danima" 2017.

Moje su Ga oči gledale i moja Mu se duša klanjala

Imao sam rijetku sreću. Na tom svetom mjestu, baš ovdje gdje su bile jaslice, u noći između Duhovske nedjelje i ponedjeljnika, (između 20. i 21. maja t. god.), čitao sam sv. Misu, Božićnu Misu, onu istu, koju se drugdje u svijetu govori samo na Božić, a ovdje se smije govoriti svaki dan osim Velike Sedmice, te blagdane Uskrsa, Duhova i Velike Gospe. 

Bila je ta noć za me neobično svečana noć, sveta noć, prava Božićna noć usred ljeta. Nije se razlijegalo brujanje golemih orgulja, nije razdragani narod pjevao božićne pjesme, nije bilo svečane asistencije ni drugog sjaja, koji se razvija po našim crkvama svete Božićne noći, ali je sve to, u punoj mjeri, nadomještala okolnost samog mjesta: to je mjesto na kojem se rodio naš Spasitelj. Pomisao na to držala je moju dušu kroz čitavo vrijeme, što sam govorio sv. Misu, u slatkom uzbuđenju. 

Kad je brat laik po sata prije ponoći pokucao na vrata moje sobice, bio sam već budan. Molio sam oficij i u slatkom uzbuđenju očekivao sretni čas. Išao sam za njim u sakristiju. On je svijetlio malom lojanicom. Kad sam stao oblačiti sjajno ruho bijele boje zlatom izvezeno, začuđeno sam kazao bratu sakristanu: "Ovako svečano ruho oblače kod nas samo na Božić!" — "Pa ovdje je svaki dan Božić," odgovorio mi je on, pridodavši pri tom, da imade još sjajnijih paramenata, darovanih od raznih kršćanskih vladara. Ono, što oblači jerusalemski patrijarha s asistencijom svete Božićne noći od neprocjenjive je vrijednosti. Pokazat ću vam ga sutra". 

Točno u ponoć, kad je velika ura na zvoniku otkucala 12 sati, izišao sam iz sakristije, krenuo kroz veliku i prostranu franjevačku crkvu sv. Katarine, na tri lađe, za bratom sakristanom. Uz to su još došla dva brata redovnika, pak smo sva četvorica ušli u veličanstvenu baziliku Porođenja, a onda niz onaj mali otvor sa sjeverne strane, niz sklizave stepenice, u samu kriptu Porođenja. Malene zlatne lampade, koje ondje sveđerno gore, obasjavale su tajanstvenim umilnim svijetlom onu svetu špilju. Sišli smo do oltara sv. Triju Kralja sučelice onoj izdubini u pećini, gdje su stajale jasle, i gdje je bila kolijevka Božjega Sina. 

Duša mi je plivala u radosti, kad sam počeo čitati na početku mise: "Puer natus est nobis — Sin nam se rodio'' itd. Gledajući onu izdubinu pećine, u kojoj su bile jaslice, a gdje sada sveđerno gori dvanaest srebrnih kandila napunjenih uljem iz betlehemske okolice, činilo mi se, kao da prisustvujem prvom Božiću, onom znamenitom Božiću od otrag 1934. godine, o kojem čitamo na Božićnoj ponoćnoj Misi: 

"I dogodi se, kad bijahu ondje (Marija i Josip), ispuniše se dani da ona porodi. I porodi Sina svoga prvorođenoga, i povi ga i položi u jasle; jer im ne bijaše mjesta u svratištu. A bijahu pastiri u onome kraju bdijući i čuvajući noćnu stražu kod stada svojega. I gle! Anđeo Gospodnji stade kraj njih, i svijetlost Božja obasja ih, i prepadoše se veoma. I reče im Anđeo: Nemojte se bojati, jer evo naviješćujem vam radost veliku, koja će biti svemu narodu; jer vam se danas porodi Spasitelj, koji je Krist Gospod, u gradu Davidovu. I eto vam znaka: Naći ćete Djetešce povito, gdje leži u jaslama." 

To je sve, kao na živo, lebdjelo pred mojim duhom, kad sam uz sitno umilno svijetlo voštanica i uljenica i uz podvorbu trojice braće redovnika čitao noćas Božićnu Misu u špilji Porođenja Isusova u Betlehemu, na malom oltaru pred jaslicama Isusovim. I kad sam tu izgovorio: "Gloria in excelsis Deo", činilo mi se, da eto nad sobom gledam neviđeni rajski prizor: "I ujedamput nađe se s Anđelom mnoštvo vojske nebeske hvaleći Boga i govoreći: Slava u višnjih Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje." 

A kad sam se na "Dominus vobiscum" okrenuo i vidio kroz polutamu one kripte braću redovnike, kako se pobožno mole, činilo mi se, da vidim pobožne pastire, koji, čuvši anđeosku veselu vijest, stadoše govoriti jedan drugom : "Hajdemo do Betlehema, da vidimo to što se dogodilo, što nam je Gospod objavio. I dođoše hitno: i nađoše Mariju i Josipa i Djetešce, gdje leži u jaslama." 

Stvarno je one noći ležalo, poslije pretvorbe božansko Djetešce pod prilikom Kruha na oltaru kao u jaslama, i moje su Ga oči gledale, i moja Mu se duša klanjala. I kad sam se sa onog svetog mjesta vraćao u sakristiju, poslije otslužene ponoćke, i sa mnom se zbivalo ono što i sa sretnim betlehemskim pastirima, koji se vratiše "slaveći i hvaleći Boga za sve što čuše i vidješe". 

Ovaj moj ljetni Božić, duhovski Božić; ova moja Ponoćka na samom mjestu Porođenja Božanskog Spasitelja, ostati će neizbrisiva u mojoj pameti; sjajit će se vazda kao jedan od najsvijetlijih momenata moga života. 

(izvadak iz Petar Vlašić: U Svetoj zemlji)

Sretan Božić!

Jer ljudi su

Tražio sam na bitno.netu analizu slučaja Rupnik, ali nisam našao ni slovca o tome. No naišao sam na članak uobičajenog autora u kojemu kritizira javnu molitvu krunice na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Razumljivo da mi se ne da komentirati još jednu umotvorinu istog autora, ali što ću kad provocira. 

Iskreno, ovaj način moljenja krunice, klečeći u postrojenoj grupi na glavnom trgu, nije visoko na listi meni omiljenih tipova molitve. Ipak, stvarno ne vidim što ima loše u tome da se oni koji žele okupe i mole dragom Bogu i Gospi. Džeba ih šalje na Kamenita vrata, no tamo je već uz par desetaka molitelja prostor dosta tijesan. U centru grada zatvorene su sve veće crkve (katedrala, franjevačka, Palmotićeva, sv. Katarine, sv. Marka, sv. Blaža), a čak je i trg ispred katedrale izvan upotrebe. Dakle, čak i s čisto praktičnog stajališta teško im je opravdano prigovoriti zbog odabira lokacije. Jasno da su Trg izabrali prije svega iz simboličkih razloga. No iz istih razloga ondje se okupljaju ili prolaze i kojekakve povorke i skupovi. Na trgu se često moglo susresti i religijske pokrete poput prijatelja životinja, hare krišne, protestanata i sličnog. I katolici svečano prolaze Trgom u procesiji na blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata. Zašto onda neke džebalebaroše smeta molitva krunice na prvu subotu u mjesecu?! 

Postoji i drugi sloj značenja koji možemo iščitati iz molitvenih susreta na Trgu. Ondje su se vjernici laici okupili da javno mole ono što kao laici mogu, a to je sveta krunica. Bitno.netovskom komentatoru takvo javno lice katolika ne odgovara jer je preprimitivno i potiče u gledatelja samo podsmijeh. Svaka čast dubokoumnim visokointeligentnim podcastovima uz lulu i šalicu čaja s mlijekom, ali to nije jedini niti posebno široko prodoran kontakt katolika sa svjetovnim društvom. Glavni javni kontakt oduvijek su zbog hijerarhijske naravi Crkve predvodili biskupi i viši kler. Oni su kod nas ili iskvareni modernizmom poput znate već kojeg nadbiskupa i nekolicine teologa koji se pojavljuju u medijima ili su većinski odlučili šutjeti izbacujući povremeno standardne fraze kao one lutke za djecu koje se oglase kad ih pritisnete. 

Korona je bila lijepi indikator svega toga, pa nije neočekivano da Džeba i njemu slični sada oko covida pozivaju na mir, mir, mir, nitko nije kriv (osim onih koji i dalje postavljaju pitanja). Ali nema jedinstva bez istine. Da li su oni koji su bili za zatvaranje crkava, za ukidanje pričesti i ispovijedi o Uskrsu, za uklanjanje blagoslovljene vode, za obavezno maskiranje, cijepljenje, covid potvrde itd., da li su ti ljudi preispitali svoje mišljenje i posuli se pepelom. Ja nisam ništa takvoga susreo ni pročitao, pa ni za naše biskupe koji su prvonavedene stvari odlučili, a drugonavedene podržavali. Jasno da neću tu temu stalno spominjati jer sam je ja sa svoje strane apsolvirao, ali neću ni zaboraviti tko se pokazao kakvim jer takvo isto ponašanje možemo očekivati i u budućnosti. 

Nedavno mi je jedna osoba čije mišljenje uvijek cijenim i rado čujem poslala citat nekog patera iz FSSPX-a: "Ne znam za ništa što bi bilo hladnije i tvrđe nego što je to milieu tradicionalista." Ima nešto istine u tome, ali ne bih pretjerano generalizirao. Takav bi mogao biti dojam zato što tradicionalisti na kraju krajeva nisu ostali u prirodnom okruženju župe i raznih općeprihvaćenih crkvenih zajednica, nego su "u ratu" s prevladavajućim mišljenjima i stavovima kako u svijetu tako i u Crkvi. Ako je netko spreman staviti vjerski nauk i liturgiju na tako važno mjesto, onda je za očekivati da će biti u nekom smislu oštar ili tvrd karakter. 

Spontano mi je kad sam pročitao gornju rečenicu iskočio pred oči već zaboravljeni prizor koji sam doživio prije više od 15 godina u Liègeu. Sjetio sam se kako sam na stanici čekao bus i odjednom ugledao kako pored mene preko ceste prelazi svećenik u reverendi s biretom na glavi. Bio je stroga i čak namrštena lica. Relikt nekog prošlog vremena u kojemu su izgrađene goleme bazilike koje su (barem tada u 2006.) bile kao i ostatak tog nekoć industrijskog grada prljavih crnih fasada, a za mise preko tjedna koristilo se predvorje crkve (i samo znatno preveliko za broj vjernika) ili neka sobica u stanu u blizini. Nisam tada razumio to ukočeno strogo lice svećenika koji je (kasnije sam saznao i prisustvovao) služio misu na latinskom (čini mi se hibridnu, bilo je to vrijeme prije Summorum Pontificuma i valjda je to bilo najviše što je mogao). Okružen neugodnim raskršćanjenim belgijancima i značajnim brojem antagonistički raspoloženih muslimanskih imigranata, vjerojatno odbačen i šikaniran i od svoje braće modernističkih svećenika koji se gase, hodao je iz dana u dan tim ulicama gdje su mu u najmanju ruku dobacivali pogrde.  

Za sebe osobno mogu, dakako, s puno više sigurnosti i s puno manje isprika potvrditi ispravnost "dijagnoze" iz spomenutog citata. Vjerujem da bismo svi voljeli biti krotka i ponizna srca. Iskustvo mi je, nažalost, pokazalo da ljudi često ljubaznost tumače kao signal da te mogu pokušati iskoristiti, poslušnost kao znak da mogu zlorabiti svoj autoritet, a krotkost kao priliku za beskrupulozno nametanje svojih stavova. Ponekad se čini da je bar malo "hladnoće" i "tvrdoće" potrebno kako bi se preživjelo. Nije dobro ledenog srca proći kraj svoga bližnjega kao pored turskog groblja, ali s druge strane nije dobro ni dati se silovati od nekog rupnika kakvih bezbroj šeće među nama. Daj Bože da nađemo zlatnu sredinu. 

Do pet dana, slavimo mile Božićne blagdane; očima vjere gledajmo u onom malom Djetešcu, koje će ležati u jaslicama, Gospoda svoga i Boga svoga

Svrnimo pogled časkom sa Tome Apostola na nas same! Koliko i među nama imade Toma, a i Tomica, slabića duhom, kolebljivih, nestalnih u vjeri! Koliki i od nas u časovima duševnog zanosa, prisustvujući sv. Misi, slušajući riječ Božju, pristupajući na svete sakramente, moleći se Bogu, čini se da smo živa vatra za Boga. Tada i mi sa Tomom Apostolom spravni smo i smrt podnijeti za Isusa. Ali čim prestane oduševljenje, čim se udaljimo iz crkve, čim nas prva napast napane, kako smo slabi, kako brzo odustanemo od dobrih obećanja, kako daleko grijehom bježimo od svoga Boga, skrivajući se ko zna kuda po varavim planinama ovoga svijeta! I koliko se hoće dok se opet povratimo na revnost i pobožnost! I kako ne vjerujemo dobrim opomenama i unutrašnjim nadahnućima, kojima nas Bog k sebi zove. O koliko imade danas takovih Toma i Tomica, pa i među nama. Jest, mi smo kud i kamo veći kukavice i nevjerniji od plašljivog i nevjernog Tome Apostola. 

Kad bismo bar slijedili sv. Tomu u junaštvu i vjeri, kako smo ga slijedili u kukavičluku i nevjerstvu! 

[...]

Predragi, uzmimo i mi za program svoga života Tomin program: Gospod moj i Bog moj. Od Boga smo stvoreni i za Njega smo stvoreni, zato treba da za Njega živimo i radimo. Prvi upit kršćanskoga katekizma glasi: »Zašto smo na svijetu?« I odmah slijedi odgovor: »Na svijetu smo zato da Boga poznamo, štujemo, ljubimo i tako se spasimo.« 

(izvor)

U naroda silnoj smjesi

Oko nas su silniji i jači
Izginili u viekova tmini,
A nas evo do današnjeg dana
U toj miloj našoj otačbini.
Biedni, mili hrvatski moj rode,
Ne daj dušu da ti očaj hvata.
Digni glavu, ustraj i ne kloni,
Doć će sunce i na tvoja vrata.

Jovan Hranilović

Umjetna inteligencija: ...mnogi su pojedeni dok su bježali

Mi nismo samo tužni sinovi Evini, mi smo sretna djeca bezgrješne nebeske Majke

I Marija je otkupljena i posvećena krvlju Isusovom, ali je ta krv od nje uzeta. Ta je krv potekla iz Marijina prečistog Srca. Krv Kristova krv je Marijina; tijelo Kristovo, tijelo je Marijino. U Marijinu Srcu izvor je i početak krvi Isusove. To Srce nije smjelo biti ni časa pod vlašću sotone. Vrlo lijepo zaključuje umni Bossuet: Ako je krv Kristova moćna da opere, zar nije snažna da očuva? A ako može očuvati, zar nije nikoga očuvala? Zar nema barem jedno stvorenje tako očuvano? A ako ima, zar to nije Majka Božja?

(izvor) 

Manchester

Uzdigli smo se iz zagrebačke magle...

Isto prije petsto godina i danas. Zašto su htjeli promijeniti?

John Rylands Library, Manchester

Al Ain III

S ovim postom završit ćemo izvještaj iz Al Aina.

Al Ain II

 Započeo sam dan obilnim doručkom. 

Al Ain I

Put me opet vodio preko istanbulskog aerodroma.

Duhovna lirika utorkom 77

Velimir Deželić stariji

SPOMENI SE

Spomeni se, Djevice, Majčice moja, 

Sirotno Tvoje sam dijete, 

Znam, ja bih davno u noć zaluto — 

Bez pomoći Tvoje svete. 

Dogara mi svijeća i mrak se već hvata, 

Krv se u žilama ledeni, 

Staklene skoro smračit će oči, 

Smrt stupa već hladna k meni. 

Već posljedna ruža na bokoru cvate, 

Hladni znoj rosi mi čelo, 

Djevice, uberi ružu za me, 

Na moje je stavi čelo. 

Da pokajno umrem, to Majčice divna, 

Od svog mi Sinka ishodi, 

Onda uz nebesni blagi osmijeh 

Daj, k Njemu me, k Njemu vodi ! 

Kad stupim u strahu pred Višnjega obraz, 

Srce Mu prikaži moje, 

On će napisano na njemu naći 

Veliko Ime Tvoje. 

Smilovat će Višnji se osmijehom na me, 

Ne će da prestrogo sudi, 

Sklopit ću ruke i drhtat, klicat: 

O hvaljen mi, Kriste, budi!

Ne čini to

Blažica je došla iz škole kući pa otišla odmah u kuhinju, da majci pomogne. "Idi, Blažice, u vrt i donesi zelenja i malo luka, ali da mi se nijesi dotakla grožđa, koje još nije dozrelo! Razumiješ?'' reče joj mati. 

Blažica je odskakutala u vrt, uzela zelenja i luka pa je pjevajući htjela da se vrati. Bila je već blizu vrata, kadli opazi na jednom trsu, što se vijao oko plota, lijep grozd, koji je bio po njezinu mišljenju već dosta zreo. 

Blažica je stajala jedan čas neodlučna. Nešto joj je govorilo, neka ga samo otrgne i pojede, jer je već zreo i sladak. Drugi joj opet unutrašnji glas govoraše: "Blažice, ne čini to, jer ti je to zabranjeno, pa je stoga grijeh!'' — Ona stupi bliže grozdu, da ga ogleda, pa videći da je već prilično zreo, htjede da pozoblje samo zrele jagodice. No u taj čas pomisli, da bi je majka mogla vidjeti, kako zoblje grožđe, pa zato odustane od svoga nauma. No u isti čas joj neki zloduh opet reče: "Ta otrgni cio grozd, zrele jagode pojedi, a ostalo baci. Tvoja majka ne zna za svaki grozd, a ti ćeš zasladiti s nekoliko zrna svoje suho grlo." 

"Zbilja, ala sam luda; tako ću učiniti!" pa odreže cio grozd i počne ga požudno zubima trgati, samo da bude prije gotova. Ali pošto je jedva dva tri puta zagrizla, zavikne strašno i baci grozd na stranu. — Među zrele se jagode sakrila osa, koje Blažica nije opazila, i koja ju je, kad je cio grozd k ustima prinijela, ubola upravo u gornju usnu tako nemilo, da je osjetila grozan bol. 

Nato je otrčala k majci u kuhinju i plačući joj ispripovjedila, što se dogodilo. Mati joj odgovori: "Vidiš, dijete moje, to ti je kazan Božja, što me nijesi poslušala, već si radije slušala glas napasti, pa ćeš sad radi kratka užitka morati trpjeti!" Blažici je zbilja gornja usna ubrzo natekla i dosta ju je dugo boljela.

(izvor)

Crven fesić, joj, nanice

 Nakon odmora krećemo dalje. 

Crven fesić, nano

 U Zagrebu je tog jutra padala kišica.

Sva svetost i sva oslobođenja

Sve dobro, što imamo u Crkvi Božjoj, imamo zahvaliti ovoj svetoj krvi Kristovoj. Sama Crkva Kristova plod je krvi Isusove. Bezgrješno začeće Bl. Dj. Marije plod je zasluga krvi Kristove ; svi sveti na nebu plod su i slava krvi Kristove ; sva obraćenja svih grješnika u svijetu djelo su krvi Kristove; sve krjeposti i sva svetost svih pravednika i na nebu i na zemlji i u čistilištu plod su krvi Kristove ; sva oslobođenja vjernih duša iz čistilišta u raj nebeski plod su krvi Kristove ; svi crkveni oprosti i jubileji učinak su krvi Isusove ; svi sveti sakramenti i sva njihova veličajna djelovanja plod su krvi Isusove. Sve u jedno: sve, što je na nebu i na zemlji i u čistilištu dobro i sveto, to je pupoljak, to je cvijetak, da, to je plod krvi Isusove. 

(izvor)

Gostujući autor - Iz života Edith Stein

Prije već dosta godina prisustvovao sam zanimljivom predavanju o sv. Edith Stein. Zahvalan sam autoru što je omogućio da tekst tog predavanja podijelim s čitateljima ovoga bloga. 

Iz života Edith Stein (pdf) 

Dubrovnik 3

 Srđ

Najnaporniji dio uspona na Srđ je na samom početku, brojne stepenice do magistrale.

Dubrovnik 2

Most Franja Tuđmana

Od Pila sam krenuo autobusom linije 1A koji je nakon Gruža obišao cijeli zaljev Rijeke dubrovačke i konačno došao do (stare) Mokošice. 

Dubrovnik 1

Boravio sam tjedan dana u Dubrovniku, a budući da je vrijeme bilo vrlo ugodno, mogao sam napraviti nekoliko pješačkih tura po gradu i okolici. Najprije sam namjeravao opise maksimalno skratiti i staviti samo najnužnije fotografije kako ne bih zamarao ni sebe ni vas, ali onda sam se sjetio da je ovo ipak moj blog i da oni kojima se ne čita imaju vrlo jednostavnu alternativu (iksić pri vrhu ekrana). Ipak, budući da se ovdje ne radi o nekoj nepoznatoj ili udaljenoj destinaciji, neću se fokusirati na standardne atrakcije u (starome) gradu. 

Gostujući autor - Tradicionalna staroslavenska misa u Melbourneu

Datum 30. srpnja 2022. bio je povijesni dan za hrvatske katolike u dijaspori. U Melbourneu u župi svetog Nikole Tavelića po prvi put nakon nekoliko desetljeća služena je tradicionalna staroslavenska (glagoljska) Misa. 

Ova zavjetna Misa svetih Ćirila i Metoda bila je dobro posjećena. Celebrant, propovjednik, ministranti, i zbor dobro su se unaprijed pripremili za poseban dan, kojemu su nazočili i gostujući klerici i vitezovi sv. Petra i Pavla. Glazba, koja je sa staroslavenskog teksta prenesena na poznate gregorijanske melodije, bila je posebno nezaboravna. Štoviše, toga dana je korišten originalni primjerak Vajsovog misala iz 1927. godine.

U ovom danu vidjelo se nešto veće od pukog povijesnog interesa, naime živa želja hrvatskih katolika (čak i u dijaspori) da zadrže svoje kulturne i vjerske tradicije, za koje već planiraju dodatna slavlja i još tradicionalnih glagoljskih Misa u budućnosti.

Dolje možete vidjeti neke fotografije Mise (zahvaljujući našoj fotoreporterki Suzani Fantov). 

Danijel (Liturgia Slavonica)

Imade taj knez nebeski također zadaću, one duše koje imadu u nebo doći, dovesti u raj radosti.

Anđeli su čisti dusi, koji mogu uzeti i vidljivu priliku

Svi anđeli su dusi (Hebr. 1, 14.) i bića bez tijela. (sv. Gr. Nz.) Anđeli imadu samo duh, a ljudi duh i tijelo zajedno. (sv. Gr. Nz.) 

— Mogu si anđeli uzeti iz zraka eterička tjelesa. (sv. Gr. Nz.) 

Tako je n. pr. arkanđel Rafael, pratilac mladoga Tobije, uzeo spodobu odličnoga židova Azarije. (Tob. 5, 18.) Na grobu uskrsnuloga Spasitelja javili se anđeli u spodobi mladića (Mark. 16. 5.), kod uzašašća Kristova u spodobi muževa. (Dj. ap. 1, 10.) 

— To tijelo samo je prividno tijelo. Ono nije združeno s duhom, kako je ljudska duša s tijelom; to prividno tijelo samo je kao koprena postavljena na anđela, koja odmah opet pane, čim je anđeo izvršio svoj posebni nalog. 

Anđeli su uzvišeniji od ljudi; jer imadu veliko spoznanje i veliku silu. 

Anđeli po odličnosti nadmašuju sva ostala bića, koja je Bog stvorio. (sv. Aug.) Krist je rekao, da ni anđeli ne znadu dana ni ure zadnjega suda (Mat, 24, 36.); po tomu znadu anđeli više od ljudi. 

— Anđeo smrti ubio je u Egiptu prvorođence. Drugi je učinio, da je jedne noći do 200.000 asirskih vojnika umrlo u taboru kralja Senaheriba, koji je pogrdio pravoga Boga. (Is. 37.)  

Anđeli imadu osobitu moć nad elementima (počelima); to je stoga, što Bog po višim silama djeluje na niže. Anđeli dakle imadu osobitu moć na vatru; jedan anđeo štitio je tri mladića u Babilonu u plamenu užarene peći. (Dan. 3, 49.) Anđeli imadu osobitu moć nad vodom; jedan anđeo bi zamutio jezero i učinio, da je svaki ozdravio, koji je prvi sašao u jezero poslije uzgibanja. (Iv. 5, 4) Anđeli imadu osobitu moć nad zrakom; jedan anđeo nošaše proroka Habakuka brzo poput strijele k Danijelu u lavlju jamu, da mu donese jelo. (Dan 14, 35.) Nešto slična se dogodilo đakonu Filipu poslije krštenja dvoranina etiopskoga. (Djel. ap. 8, 39.) Anđeli imadu osobitu moć nad zemljom; zemlja se potresla, kad je anđeo sašao ka grobu uskrsnuloga Spasitelja. (Mt. 28, 2.) Stoga anđeli moraju imati veliku moć i sv. Pismo ih naziva "moći i sile". (1. Petr. 3, 22.) 

Bog je stvorio anđele na svoju slavu i na svoju službu i na njihovu vlastitu blaženost. 

Anđeli služe na slavu Božju. Jer su oni među svima stvorovima Bogu najsličniji, to u njima odsijeva najviše Božja savršenost. Kao što je lijepa slika u čast slikaru, tako su anđeli, ta sjajna slika Božja, u čast Bogu. Slave oni Boga u nebu također neprestanim slavospjevom. 

— I na službu Božju anđeli su stvoreni. Svi anđeli su službujući dusi; njih naime šalje Bog u tu svrhu da budu ljudima na pomoć u stjecanju vječne blaženosti. (Hebr. 1, 14.) Već njihovo ime znači, da su sluge Božji; jer "anđeo" znači poslanik. Razmotri i treću prošnju u Očenašu. 

— I zli dusi služe na proslavu Božju; jer Bog njihove napadaje obraća u svoju čast, a na naše dobro. S pravom naziva Goethe đavla "silom, koja neprestano zlo hoće, a neprestano dobro čini". 

Broj anđela je neizmjerno velik. 

Danijel opisuje prijestol Božji i govori: "Tisuću puta tisuća služilo mu i 10.000 x 100.000 stajahu pred njim." (Dan. 7, 10.) Sv. Pismo govori često o nebeskim četama. (Luk. 2, 13.; 3. Kralj. 22, 19.; 2. Dn. 18, 18.) A Krist govori na Maslinskoj gori, da bi mu Otac mogao poslati više od 12 legija (= 12 x 6.000) anđela u pomoć. Broj anđela prekoračuje broj svih tjelesnih stvari (sv. T. Akv.), stoga i broj svih ljudi, koji su ikada živjeli ili će živjeti. "Broj anđela je veći od broja zvijezda na nebu, pijeska u moru i lišća na drveću." (sv. Dion. Areop.) 

Nijesu svi anđeli jednaki; imade devet korova ili redova anđeoskih. 

Devet planeta se kreće oko našega sunca; samo mjesto petoga ima 280 manjih planeta. I među službenicima crkvenim opstoji neki stanoviti red, koji se ravna prema različnosti službene vlasti: vrhovna glava u crkvi je papa; uz njega je 70 kardinala; od pape postavljeni biskupi vladaju biskupijama, a njihovi pomoćnici, svećenici, pojedinim župama. 

— Red anđela ravna se po darovima od Boga dobivenim i od Boga im određenim službama. Neki anđeli Boga više proslavljuju, a neki mu služe. (Dan. 7, 10.) U najvećoj blizini Božjega prijestolja su serafini, t. j. goreći, jer oni od ljubavi do Boga kao da gore; poslije njih su herubini, koji se odlikuju velikim znanjem. Sv. Pismo spominje napose arkanđele, osobito: Mihaela (borioca s nevjernim anđelima u nebu), Gabrijela (navjestitelja rođenja Kristova i sv. Ivana Krstitelja) i Rafaela (pratioca Tobijina). Dakako, i među palim anđelima ima redova (najviši Lucifer) (Ef. 6, 12), jer su pali iz svih devet korova. 

(izvor)

Vlašićev lekcionar

Već je duže vremena na internetu dostupan Žuvićev lekcionar iz kojega se čita i pjeva i na tradicionalnim misama u crkvi sv. Blaža i na Sigetu. No, katolicima u Dalmaciji (i Dubrovniku) bit će posebno koristan Vlašićev lekcionar koji se u tim krajevima upotrebljavao sve do nesretne postkoncilske liturgijske reformacije. Zahvaljujem osobi koja ga je dala skenirati i stavila nam ga na raspolaganje. 

Evanđelistar to jest Epistole i Evanđelja preko sve godine po novom Rimskom Misalu dozvolom pape Pija X. udijeljenom dubrovačkom biskupu Dr. Josipu Marčeliću priredio [...] o. Petar Vlašić franjevac u Dubrovniku 1921.  (250 MB!)

Koga zanimaju okolnosti nastanka i reakcije na ovaj lekcionar, može pročitati članak Jerka Fućaka Prosudbe Vlašićeva Evanđelistara. 

On i lijepo nebo vrijedni su svega

Časna sestra milosrdnica Leopoldina Čović (1901.-1926.)

Izvanredna milost sjedinjenja s Bogom donosi redovito sa sobom drugu izvanrednu milost: čežnju za trpljenjem. Pojavila se ta čežnja u njoj osobito u vrijeme, kad je još u djetinstvu od ljubavi k Srcu Isusovu častila Njegov kip. „Već sam u to vrijeme zavolila trpljenje pa sam se na svaki način svladavala... Postila sam mnogo“. O tom priča njezina majka: »Bilo je to godine 1913. ili 1914. Kroz cijelu je zimu jela samo jednom na dan i to uveče. Jutrom je primala sv. Pričest i ne bi uzela ništa. Kad bi o podne došla iz škole, nije ručala, već bi sjela u jedan kut u sobi i smiješeći se promatrala, kako mi ostali jedemo. Kad bi došlo doba za večeru, onda bi jela«. Zašto je ona to činila, majka ne zna. No Marija piše: »To sam činila na neko nutarnje nadahnuće. Nisam nikad ni pomislila, da činim možda nešto izvanredno, jer sam u sebi osjećala poticaj, da mi tako valja činiti.«

Želja za trpljenjem ostat će do kraja njezina života jednom od najtežih muka. Trpljenjem je htjela dokazati svoju ljubav, a što je više željela trpjeti, to joj se više činilo, da Isus udaljuje od nje križ i muku. U toj boli se je tješila svojom neznatnošću. Govorila bi: »Trpljenje je hrana jakih i velikih duša, a ja sam slaba i malena«.

Uz nas vijek budi

Jučer je održano zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba pod geslom "Hvala ti, Majko, vijek’ uz nas budi. Tko će nam pomoći, ako ne ti?" ili, kako piše u Malom Misalu, "hvala Ti, Majko, uz nas vijek budi, tko će nam pomoć ako ne Ti!" ili, kako piše u starijim molitvenicima, "Hvala ti, Majko, od nas vijek budi, Tko će nam pomoć, ako ne ti?" To je završetak pjesme "Ljiljane bijeli" Dragutina Domjanića. Sviđa mi se ta praksa da se svake godine za moto hodočašća uzme neki stih iz hrvatskih marijanskih pjesama. 

Evo, uživajte u fotografijama. Ubacit ću poneki komentar, no to možete i zanemariti. 

Da i to vidim

Povodom posjeta turskog predsjednika Erdoğana, odlučio sam otići do zagrebačke džamije u kvartu Borovje.

Krštenje nije samo primanje u kršćansku zajednicu, iliti "Mate, odričeš li se sotone?"

Neki izvatci iz tradicionalnog obreda krštenja koji bi, da nisu bili izbačeni u novom obredu krštenja, mogli pomoći majci djeteta, njezinoj suradnici u grijehu i sablazni te crkvenim pastirima koji se suobličuju ovome svijetu. Umjesto I. ubacio sam slučajno ime, samo radi konkretnosti.

***

℣ Mate, što išteš od Crkve Božje? ℟ [kum] Vjeru.

℣ Što ti daje vjera? ℟ Život vječni.

Zatim lagano tri puta puhne u lice djetetu i rekne jednom:

Iziđi iz njega, nečisti duše, a daj mjesto Duhu Svetomu Utješitelju.

Svemogući, vjekovječni Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista, dostoj se pogledati na ovoga službenika svoga Matu, kojega si se dostojao pozvati k počecima vjere. Istjeraj iz njegova srca svu sljepoću, rastrgni sve sotonine veze kojima je bio svezan. Otvori mu, Gospodine, vrata svoje blagosti, da bude obilježen znamenjem Tvoje mudrosti te bez ikakve ružne požude radosno prema blagom mirisu Tvojih zapovijedi služi Tebi u Tvojoj Crkvi i napreduje od dana do dana. Po istom Kristu Gospodinu našem. ℟ Amen.

Zaklinjem te, nečisti duše, u ime O ✠ ca, i Si ✠ na i Duha ✠ Svetoga, da iziđeš i odstupiš od ovoga službenika Božjeg Mate, jer ti, prokleti osuđeniče, zapovijeda onaj koji je nogama išao po moru i pružio desnicu Petru kad se topio. Dakle, prokleti đavle, spoznaj svoju osudu, i daj čast Bogu živomu i pravomu, daj čast Isusu Kristu, Sinu njegovu, i Duhu Svetomu te odstupi od ovoga Božjeg službenika Mate, jer se Bog i Gospodin naš Isus Krist dostojao njega pozvati k svojoj svetoj milosti i blagoslovu i studencu krštenja. I nikada se ti, prokleti đavle, ne usudi povrijediti ovo znamenje svetoga kri ✠ ža, što mu ga mi dajemo na čelu. Po istom Kristu Gospodinu našem. ℟ Amen.

Zaklinjem te, svaki nečisti duše, imenom Boga ✠ Oca svemogućega i imenom Isusa ✠ Krista Sina njegova, Gospodina i Suca našega, i krepošću Duha ✠ Svetoga, da odstupiš od ovoga stvora Božjeg Mate, kojega se naš Gospodin dostojao pozvati k svetomu hramu svojemu, da postane hram Boga živoga i Duh Sveti da stanuje u njemu. Po istom Kristu Gospodinu našem, koji će doći suditi žive i mrtve i svijet ognjem. ℟ Amen.

Dotičući se desnog i lijevog uha reče:

Efeta, to jest: Otvori se.

Zatim se dotakne nosnica govoreći:

Na ugodni miris. A ti, đavle, odlazi, jer se približuje sud Božji.

Primi goruću svijeću i neporočan čuvaj svoje krštenje. Vrši Božje zapovijedi, da Gospodinu, kada dođe na svadbu, možeš poći ususret zajedno sa svim svetima u nebeskom dvoru i da živiš u vijeke vjekova. ℟ Amen. 

(podebljani dio izbačen)

Martin Mosebach: Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti

Una Voce Korrespondenz: Prije nego započnemo razgovor, dali ste, kao neku intonaciju, upozorenje da teško možemo pronaći pouku iz prošlosti za sadašnju situaciju jer ono što danas doživljavamo nije usporedivo ni s jednim kriznim vremenom iz povijesti, koliko god su i ranija vremena u detaljima iznjedrila slične pojavnosti. Koji su to, prema Vašem shvaćanju, slični fenomeni? Koja su područja zahvaćena? Što se ponavlja? I gdje su odlučujuće razlike koje toliko otežavaju posezanje za prošlim iskustvom?

Martin Mosebach: Bjelodana je podudarnost prošlih sa sadašnjim pojavnostima. Veliki su dijelovi današnje Crkve arijanski, ikonoklastični, protestantizirani, protusakramentalni, sekularizirani. Međutim, za razliku od prošlosti, nedostaje vjerni puk koji je svaki put nametnuo povratak Tradiciji. To se svakako vrlo dobro može protumačiti za Zapadnu Europu. Nakon 50 godina izostanka pravovjerne vjerske pouke, katolička je religija postala nepoznata čak i među njezinim preostalim pristalicama. Mnoge prošle bogoslovne katastrofe nikada nisu zahvatile 'male ljude', pravo Kristovo stado. Ono je nastavilo biti katoličko bez obzira uz koje krivovjere pristajala vodeća elita.

Danas se Crkva do krajnosti amalgamirala s prevladavajućim ekonomskim i političkim silama koje su antireligiozne. Išla je udovoljavanju demagogijskih zahtjeva sila koje uopće nemaju ništa zajedničkoga s Crkvom, ali nesumnjivo su pridobile većinu. Sigurno je istina da je crkvena Tradicija zaista "nesuvremena", tako nesuvremena kako je bila u vrijeme apostola Pavla. Ta misao u njezinim današnjim predstavnicima izaziva paniku umjesto da se shvati kao velika zadaća. Odlučno odupiranje totalitarnim tendencijama vremena moglo bi čak sadržavati političku šansu. No, to se trenutačno uopće ne shvaća. 

UVK: Još jedanput, je li to 'njemački fenomen' ili je to u Njemačkoj samo posebno dobro vidljivo zbog 'institucionaliziranja' na sinodalnom putu?

MM: Njemačka je zemlja reformacije, vjerskog raskola, sekularizacije, ateističke filozofije, ateističkih totalitarnih sustava komunizma i nacionalsocijalizma. Iz Njemačke u zadnjih petsto godina nije došlo puno dobra. Katolička se Crkva u XX. st. ovdje posve podvrgla neoprotestantskoj i postluteranskoj teologiji - pritom je naša nesretna zemlja još i bogata pa posvuda može širiti svoj štetan utjecaj tako što kupuje siromašnije zemlje. No, sve to ne smije prikriti činjenicu da se trenutačni pad Katoličke Crkve može ustanoviti u svim zapadnim zemljama. Na nekim mjestima još ne tako snažno kao u Njemačkoj, ali čak se i u nekoć izvorno katoličkim zemljama poput Irske i Italije opaža prorjeđivanje i krvarenje, da ne govorimo o Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Crkve'.

UVK: Zacijelo, većina praktičnih i pobožnih katolika, uključujući i svećenike, ne poznaju staru misu. Ipak, neki će priznati da u tradicionalnom obredu nema mjesta svim onim liturgijskim grozotama i da u krugu katolika povezanih s tradicijom nema prostora za društvo otvoreno u svim smjerovima. Možemo li se nadati valu 'sinodalnih izbjeglica'? Spašavanju na stijeni koja odolijeva olujama. Preživljavanju u Tradiciji? I koje onda značenje ima činjenica da u ovo vrijeme 'sinodalne zbrke' Sveti Otac izdaje motuproprij koji masovno torpedira pristup staroj misi? 

MM: Pristalice stare mise moraju biti svjesni: da, postojao je pučki pokret protiv nove liturgije, ali on nije bio pokret za staru - više je vodio potpunom izlasku iz Crkve. Mudrost koju se rado pripisuje Katoličkoj Crkvi, potpuno ju je napustila u XX. st. Usudila se na 'reformu mise', koja je zapravo bila revolucija odozgor, ne uzevši u obzir da revolucija, pa i kad je provedena pod djelovanjem auktoriteta, u doba masovne demokracije vrlo brzo mora postati neupravljivom. Moramo prihvatiti žalosnu činjenicu da je veliki dio vjernika koji su ostali u Crkvi u međuvremenu preodgojen. Goethe svraća pozornost na antropologijsku činjenicu da strahopoštovanje nije naravna vlastitost čovjeka, nego da je mora steći. Stara je liturgija u bezobličju modernoga društva zaista strano tijelo. Ona sada privlači one koji posjeduju unutarnju spremnost na otpor, a to uvijek može biti samo mala elita, ne elita u smislu akademskih naslova ili ekonomske moći, nego duhovne snage i samostalnosti, a ta se može naći na svim razinama društva. 

Vjerska katastrofa rezultirala je jednim paradoksom. Stara liturgija živi od poštovanja za hijerarhiju i red, ali njezini branitelji imaju anarhični temperament. Nepovjerljivi su prema svakoj ustanovi i auktoritetu koje nisu voljne podvrgnuti se Predaji, a to se odnosi na većinu predstavnika Crkve i države. Vladajući prvosvećenik, čiji je iskazani cilj istrijebiti ostatke Tradicije Crkve koji su još preostali nakon 50 godina koncilskog razvoja, ispravno je spoznao da će njegovo djelo ostati nedovršeno dok god se stari obred uspijeva prenijeti sljedećem naraštaju. Stara liturgija sadrži sve što jedan katolik treba da bude katolik - štoviše, ona je u stanju neko vrijeme nadomjestiti jednog papu koji ne prepoznaje svoje zadaće. On je to točno razumio i ta mu je predodžba nepodnošljiva.

UVK: Još jedanput o nepoznavanju: ne sadrži li činjenica da veliki broj katolika ne poznaje misu svih vremena izvjestan potencijal za ljutnju? Posebno u krugu inače dobro informiranih, pobožnih i možda također katolika koji više slove za konzervativne, a i u krugu onih koji bi imali intelektualnu sposobnost informirati se o povijesti svoje majke Crkve. Ne bi li se ovdje smjelo očekivati izvjesno znanje o 'obiteljskoj povijesti'? Otkuda takve rupe u obrazovanju?

MM: Navodite nešto što je i za mene zagonetka. Poznajem mnogo sasvim pobožnih katolika koji zaista pate pod sadašnjim izopačenjem nauka i liturgije i pune mi uši jadikovanjem o najnovijim zastranjenjima kod zadnje dječje pričesti i božićne mise. Moje je pitanje zatim uvijek: 'Ali zašto onda još idete onamo?' Na mnogo mjesta postoji alternativa - kapela Piova ili Petrova bratstva ili čak stara misa koju služi dijecezanski svećenik - dužnost je to podržati. Uvijek je jednako kao što je bilo Gospodinu s bogatim mladićem - 'otiđe tužan.' Kod njemačkih konzervativaca postoji duhovna pospanost kojoj još uspijeva izraziti ljutnju, ali ne i da se iz te ljutnje povuče konzekvencija. Pristajanje uza staru misu im je nešto jezivo, previše se skreće od 'mainstreama'. U Rotary-klubu, kod maltezera, u krugu kolega, u redakciji, to bi se promatralo s nepovjerenjem - je li to možda radikal? A tako važna religija ipak nije da bi se za to izlagalo...

UVK: Kakva je uloga katolika koji su povezani s Tradicijom? Pričekati i primiti sve otvorenih ruku? Ili ići za izgubljenim ovcama? Kako bi moglo izgledati tradicionalno misionarenje?

MM: Poput mnogih sam uvjeren da njemačka službena Crkva stoji pred slomom. Šuplja je poput termitnjaka i po gluposti i neukusu svojih predstavnika nije privlačna niti modernističkim liberalima, barem ako su inteligentni. Ostat će vrlo malo stado i u njemu bi pravovjerni tradicionalistički katolici mogli dobiti na težini. Presudnim mi se čini da napokon nestane službena Crkva s mirijadama svojih laičkih zaposlenika.

Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti, tim više što to nije raskol, nego otvoreni otpad službene Crkve. Više nema temelja za hvaljeni 'dijalog'. Uostalom, ne muči me misao o tomu bi li jednoga dana Tradicija mogla 'trijumfirati'. Mora nam biti dovoljno da je što bliža religiji koju je osnovao Krist. Za onoga tko je to shvatio, ono što se zbiva na pseudosinodi njemačke Crkve samo je skup duhova mrtvih. Jedan američki svećenik, s kojim sam često razgovarao o sadašnjem stanju, svaki bi put završio razgovor riječima: 'Važno je ustrajati.' Ni ja ne mogu više kazati.

https://www.thecathwalk.de/2022/08/25/ein-traditionalist-sollte-das-schisma-der-deutschen-kirche-ersehnen-martin-mosebach-im-una-voce-interview/

http://www.una-voce.de/una-voce-korrespondenz.html

(https://rorate-caeli.blogspot.com/2022/08/a-traditionalist-should-long-for-schism.html)

Ngorongoro

 Naš boravak u Singidi je završio i krenuli smo prema sjeveru nešto prije podneva. 

Singida

Do Singide ime dosta vožnje, pa uživajte u fotografijama s puta dok ne stignemo. Glazbena pratnja može vam biti hit koji nas je svuda dočekivao, Furaha. 

Tarangire

Oko 15 do 9 bili smo na ulazu u Nacionalni park Tarangire (čita se kako je napisano, a naglasak je uvijek na predzadnjem slogu). Bio je oblačan dan, ali ovo je sušna sezona, pa oblaci nikako ne znače kišu. 

Put u Tanzaniju

Početkom srpnja odlučio sam isplanirati si put u Tanzaniju. Ubrzo je želju da se pridruži iskazao i Marko s dvojicom svojih najstarijih sinova. Nažalost, o glavnom razlogu putovanja ovdje mogu reći samo neke usputne i rubne komentare jer ne želim svrnuti Sauronovo oko u tom smjeru. Unatoč tome, ima dovoljno zanimljivih fotografija i anegdota za nekoliko tekstova, a u ovom prvom opisat ću pripreme za put, putovanje i dolazak. Naravno, posjetili smo kroz desetak dana sredinom kolovoza samo jedan mali dio sjevernog dijela Tanganjike (kopneni dio republike Tanzanije koja je nastala 1964. spajanjem Tanganjike i otočja Zanzibar) pa svoje ograničene doživljaje nikako ne želim generalizirati na cijelu zemlju ili sve njezine stanovnike. 

Slobodno preskočite sve što vam se čini dosadnim, a vjerojatno će većem broju čitatelja takav biti i ovaj uvodni dio koji ipak ostavljam sebi za podsjetnik, a onima koji još nisu putovali u Tanzaniju kao praktični savjet. 

Tumsifu Yesu Kristu!

 

Milele Amina.

Najbolji je dio izabrala Marija, koji se ne će uzeti od nje dovieka

 

Neka priteče, Gospodine, u pomoć Tvomu puku molitva Bogorodice, da oćutimo, kako odvjetuje za nas pred Tobom u nebeskoj slavi, premda znamo, da se preselila u prilici svoga tiela; po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vieke vjekova. Amen.

S mjerom

   XV.
Tko neznade vina piti,
I u društvu veseo biti,
Pěsmu našu zapěvati,
I u kolu zaigrati;

Tko to neće neumije,
Naše gore list taj nije,
Tog Hèrvatska nij' rodila,
Daleko mu kuća bila.

   XVII.
Razlika je povelika
Izmedj jezgre i oblika,
Mudrac jezgri prednost daje,
A za oblik malo haje:

Lěpu děvu mož' ljubiti,
Ma u prostoj bila sviti,
Dobro vino isto tako
I s čuture pit' ćeš lako.

   XVIII.
Čistu savěst, čisto vino,
Nežel'mo si, bratjo, ino,
Jer u sreći i u bědi
Ovo dvoje mnogo vrědi;

Dok bogataš srěd palače
Neveseo možda plače,
Ja u prostoj mogu klěti
Čistom svěstju pit' i pěti. 

   XXIV.
Starci u svako piše doba,
Od kolěvke pa do groba,
Tako piše pri kèrštenju,
Za pogrebom, pri goštenju;

Tad pri svatbi, godu, časti,
I pri istoj hodočasti;
Stari dakle adet štujmo,
Pa to činom očitujmo. 

   XXVI.
Kada gděgod junak směli
Hoće mejdan s kim da děli,
Prije ti se vincem krěpi,
Tad bo dušman pred njim strepi; 

I Marko se dèržo toga,
Pojeć istog šarca svoga,
Tog' se i nam dèržat treba,
Jer i na nas dušman vreba.

   XXX.
U dobroga mog prijana
Ima jedna čudna mahna,
Cerkvu s bliza neopazi,
A s daleka kèrčmu spazi;

Gluh je, kada zvona zuje,
A zvék čašah tamo čuje,
Cerkva mu je pokraj puta,
A u kèrčmu svedj zaluta.

   XLVII.
Jadne one kukavice,
I domaće izdajice,
Što će onom koj ih plati,
Dom i narod svoj prodati;

Neka s neba grom ošine,
Nek ih proždru věčne tmine,
U pó gostbe i razblude
Nek im vino otrov bude!

(Mirko Bogović, Vinjage)

Nema potrebe za...

 ...sladunjavom Frisininom verzijom kad imate...

Ajoj

Edward Lear
Iz Knjige besmislica

Bio jednom čovjek iz Jesenica
I gnjavila ga jedna stjenica;
Kad ju je htio zgnječit,
Dodali su mu čekić
I on puče ko da je lubenica,
Taj neoprezni čovjek iz Jesenica.

*Prijevod Antun Šoljan

Dobar početak

Ovih dana Zagreb su posjetili p. Jérôme i hrvatski bogoslovi bratstva sv. Petra. Meni je to jako dobro odgovaralo jer mi je ovaj tjedan započeo godišnji odmor, pa sam mogao prisustvovati svim (privatnim) misama. Usto sam slušao njihova duhovna i praktična životna iskustva i pouke te imao dosta prilika razmijeniti mišljenja i saznati poneku novu informaciju. 

Neću ulaziti u ovom tekstu u detalje, a i fotografije neće biti posebno sadržajne jer, nažalost, ima čitatelja ovog bloga (naravno, neznatna manjina) koje, umjesto da se nadahnu ili samo razonode, neka unutrašnja duhovna sila potiče da rade na uništavanju, ucjenjivanju ili ismijavanju.  Jasno da meni ne mogu ništa i njihove spletke me se uopće ne tiču, ali zašto izložiti takvom ponašanju ljude vezane uz Crkvu do kojih mi je stalo. 

U subotu smo išli na malo hodočašće, pa je bilo prilike porazgovarati s bogoslovima, čuti kako su osjetili duhovni poziv koji sada provjeravaju, što misle o pojedinim teološkim pitanjima kao i o stanju u Njemačkoj, Hrvatskoj i drugim zemljama koje poznaju. Nisam baš spavao noć prije ranog ustajanja na hodočašće, pa sam morao malo usporiti tempo hoda. No, iako sam dosta kasnio, zbog nekih nepredviđenih okolnosti misa je također kasnila tako da sam ušao u crkvu upravo u trenutku kad su započinjale molitve u podnožju oltara. Hvala Majci Božjoj na toj lijepoj gesti, a čuo sam da su neki sudionici hodočašća zadobili još puno veće milosti. 

U nedjeljnoj propovijedi (7. nedjelja po Duhovima) p. Jerome je govorio o grijehu. Grijeh nije samo neko kršenje pravilâ, a koja bi se onda, kako neki danas traže, moglo relaksirati i prilagoditi današnjem vremenu. Svaki grijeh je pobuna protiv Boga. Potaknut rečenicom iz Evanđelja "svako stablo, koje ne rađa dobra ploda, siječe se i baca u oganj", pater je naglasio kako naš Gospodin često govori o paklu, pa su uzaludni pokušaji onih koji pakao niječu ili tvrde da je prazan. Kasnije je pater pripomenuo da o problemu zla možemo konzultirati knjigu kardinala Charlesa Journeta (u engleskom prijevodu "The Meaning of Evil" naći ćete je na uobičajenim mjestima). 

Posebno mi je bilo drago što sam na neformalnim susretima mogao slušati razmišljanja o teološkim krepostima. Svaki je dan jedan od bogoslova obradio po jednu od vrlina: vjeru, ufanje i ljubav. U pristupu temi vidi se, naravno, razlika u karakteru i interesima bogoslova, ali se očituje i kvalitetna formacija koju primaju na bogosloviji. 

Do sada nisam nazočio zavjetnoj misi Ad vocationes ecclesiasticas servandas (Missae Votivae ad Diversa, 16, MR1962). Posebno su mi zazvučale riječi poslanice (1Iv 2, 14-17) koje su najbolja moguća pouka za naše bogoslove: 

Napisah vama, mladići, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga. Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.

Kako je p. Jerome lijepo napomenuo, trebamo moliti ne samo za nova duhovna zvanja, nego i za one koji su trenutno na putu pripreme kao i za vjerne svećenike da ustraju. Nažalost, u današnje vrijeme mnoge odvažne muškarce koji se odluče slijediti put i poziv Božji, od tog poziva odbiju i otjeraju. 

O janjetini ispod peke, domaćem odojku, štrudlama, pitama i drugim gošćenjima neću pisati jer znam da vas takve stvari ne zanimaju. 

Nadam se da će ovakvi ljetni posjeti svećenika i bogoslova Zagrebu i Hrvatskoj postati redovita tradicija. Ako ste dočitali ovaj tekst, automatski su svi koje sam spominjao upisani u vaše molitvene nakane. 

Nova knjiga o krunici

Prije nekoliko dana iz tiska je izašla knjiga Sveta Krunica - Sedam načina razmatranja o otajstvima koju je izdala tvrtka Kamenita vrata d.o.o. Prvi izdavački poduhvat bio im je molitvenik s devetnicama, pa se zato nazivaju i Novena. 

Glavninu knjige koju možete prelistati na spomenutoj poveznici čine, kako je i navedeno u naslovu, različiti načini razmatranja uz molitvu Gospine krunice. Tu su tekstovi svetaca poput Ljudevita Montfortskog ili Columbe Marmiona, ali i drugih produhovljenih autora poput p. Andréa Pradela ili p. R. J. Millera. 

U uvodnoj trećini knjige urednica Sanja Pešorda sabrala je brojne poticaje na molitvu krunice, tumačenja te važne i omiljene pobožnosti, kao i praktične upute i savjete kako da nam molitva ružarija bude što korisnija i plodonosnija. Umjesto uobičajenog predgovora, donose se kratki osvrti više angažiranih hrvatskih katolika, koji su svi osim jednog laici. 

Posebno bih izdvojio posljednji uvršteni način razmatranja jer je kod njega svako od petnaest otajstava ilustrirano vrlo lijepom klasičnom slikom u živoj boji i izvrsnoj rezoluciji (usput, zadnja slika od jednog hrvatskog autora znatno odudara kvalitetom i mogla je biti ispuštena). Vjerujem da će taj slikovni aspekt također biti koristan, posebno za nadahnuće malih molitelja. Knjiga je i inače kvalitetno oblikovana, uz crvene inicijale, na sjajnom i glatkom papiru te u tvrdom uvezu. Dimenzijama je prikladna za lako baratanje. 

Svakako preporučujem da nabavite ovaj naslov i provjerite koji od načina razmatranja se uklapa uz vaš karakter i pristup tako dragoj i važnoj molitvi. Jedan od načina korištenja knjige koji se meni čini posebno prikladnim je kao poticaj kod petnaestminutnog razmatranja o otajstvima ružarija koje je bitan dio pobožnosti prvih subota. Također, knjigu možete pokloniti onim siromašnim dušama koje još nisu upoznale ljepotu i blagoslov molitve krunice. 

Knjiga se može naručiti preko interneta, a uz prigodan popust možete je nabaviti i u crkvi sv. Blaža prije ili poslije tradicionalne mise nedjeljom. 

Znam da ste nestrpljivo iščekivali

Ljeto je u punom zamahu, pa je red da objavim nekoliko književnih i filmskih preporuka koje možete konzumirati ako ste pročitali i pogledali sve što sam do sada preporučivao. 

Hrvatski preljubnici jedva dočekali

Čitajući kritički intonirani članak na blogu Konzervativac, saznao sam da je Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za brak i obitelj na čelu sa zloglasnim riječkim nadbiskupom koadjutorom izdalo nekakve smjernice o primjeni kontroverznog VIII. poglavlja postsinodske apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia. Imao sam jaki déjà vu osjećaj jer se u skandaloznom dokumentu HBK ponavljaju i razrađuju iste zablude koje su već osuđene (npr. ovdje i ovdje) kad su se pojavile u bestidnoj papinoj pobludnici prije šest godina. 

Zanimljivo je pratiti napredovanje pošasti koja se širi kao kuga u srednjem vijeku. Krajem 2019. je došla do sjeverne Italije, a evo ju je sad neki čoban kojeg su nesmotreno pustili iz karantene u lazaretima donio i na hrvatski teritorij. Ako je brzina širenja drugih zaraznih bolesti koje su buknule po rimskim uličicama slična, možemo za tri godine očekivati da se u nekoj od naših katedrala (vjerojatno riječkoj jer je to lučki grad) pojavi lutka nekog manjeg slavenskog božanstva dok biskup obučen kao zvončar ili morčić poskakuje oko nje.

Zašto i kako

Papa Franjo izdao je neki novi dokument kojim navodno tumači liturgiju te što je zapravo imao na umu kad je objavio Traditionis custodes prošle godine. Kažem "navodno" jer taj tekst ne mislim čitati. Tamničare tradicije sam pročitao jer nisu predugi i direktno se kao dokument s kanonskopravnim učinkom tiču mene i misa na koje idem, no ako ovo apostolsko pismo zaista samo razjašnjava papine misli o staroj i novoj liturgiji te (post)koncilskoj revoluciji, ne vidim što bih nova trebao saznati. Pogledao sam u životu par isječaka snimki Jorgea Maria Bergoglia kako celebrira liturgije kao biskup i kasnije kao papa, pročitao sam pokoji njegov nagovor iz Doma svete Marte i citate iz drugih govora. Divim se onima koji u današnje vrijeme sveprisutnih distrakcija imaju snagu volje ne samo pažljivo čitati, nego i razmatrati nad smjesom banalnih fraza, opservacija nastalih u nekim osobnim frustracijama i površnih klišeja umotanih u tipičnu logoreju koja je obilježje gotovo svih modernih crkvenih dokumenata. Ne kažem da je nužno i ovaj takav jer ga, kao što rekoh, nisam pročitao. 

Mislim da prosječnom čovjeku uopće nije potrebna takva liturgijska formacija kakvu zamišljaju Papa i njegovi posilni iz dikasterija za bogoslužje (ili kako se danas već zove). Takav čovjek nema potrebe čitati duge članke o simbolici vatre, kamena i pepela te se diviti pred modernističkom crkvenom arhitekturom i umjetnošću dok sluša stručnjake koji mu objašnjavaju teorije nužne za njihovo ispravno (ili čak ikakvo) razumijevanje. Dosta je da ode u stare nereformirane crkve na drevne liturgije i usporedi što je vidio, čuo i doživio s onim što ima u prosječnoj župi ili zajednici. Ako je dovoljno senzibilan, sam će izvući zaključke.

Upravo dok sam pisao ovaj komentar, pojavio se članak Zašto unatoč svemu ostati u Crkvi? na blogu Konzervativac. Autor daje primjerene savjete, a tekst je kratak, pa predlažem da ga i sami pročitate. Ipak, nedostaju neki ključni elementi u njegovoj sažetoj analizi. Točno je da treba ostati u Crkvi, tj. katoličkoj vjeri naprosto zato jer je istinita. Bez obzira na vrlo veliki otpad koji se proteže posvuda u hijerarhiji Crkve! Također je savjet da pročišćavamo emocije vrlo prikladan, a u tome zaista može pomoći odmor od čitanja papinih i biskupskih riječi. No, čini mi se da je završni naglasak "ako je istina, onda to prihvaćam i to je to" malo previše zahtjevan za ljudsku narav. Mi nismo anđeli, pa da bi se jednom zasvagda odlučili o nekom problemu i time završili svoja dvoumljenja. Ne može nitko samo intelektualnim pristankom na istine vjere (koliko god on bio važan) odlučiti ispravno vjerovati i živjeti. Siguran sam da autor to ni ne smatra, ali u praktičnom smislu je ostao nedorečen odgovor na naslov članka. 

Presudno je upozoriti katolika koji se takvo nešto pita da on može, čak i mora, nasuprot svim novotarijama koje se oko njega šire, pristati uz onu sigurnost koja je provjerena vjekovima. I u nauku vjere, ali i u njezinoj praksi. Dužnost je današnjeg katolika koji osjeća da nešto ne štima potražiti ona mjesta, one zajednice, onaj životni plan po kojemu će on i oni koji su mu povjereni dobivati zdravi vjerski i moralni nauk te primati milost u sakramentima kroz pravilno bogoštovlje. To je naprosto imperativ: ne podržavati svojom prisutnošću, materijalnim i drugim potporama i pažnjom one osobe i skupine koje rade (svjesno ili nesvjesno) protiv katoličke Tradicije. Da budem skroz jednostavan, ako vidite da netko propovijeda gluposti, da zlostavlja liturgiju i slično, nemojte tamo ići. Ako zaista živite negdje gdje nemate opcija i nikako ne dolazi u obzir preseljenje u drugo mjesto s boljom "klimom", morate ozbiljno razmisliti jeste li vi zaista pozvani biti "duša žrtva" koja će svojim trpljenjem raditi na obraćenju takvih duhovnih zlostavljača ili ćete, ustrajući u onome što vidite da nije ispravno, upasti nakon nekog vremena u indiferentnost i mlakost kao i toliki drugi. 

Na primjeru današnjeg blagdana Predragocjene Krvi Kristove možemo biti malo plastičniji. Dobro je znati da su ga postkoncilski reformatori ukinuli i pripojili Tijelovu (zato naglašavaju "Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove"). Također, nije loše proučiti kako je i zašto promijenjena molitva nakon litanija Krvi Kristove te što je smetalo modernistima u staroj molitvi. Ova nas svetkovina može uputiti i da razmislimo kako se redovito u misama postupa s Presvetom Krvlju i kaležima koji ju sadrže (kako se purificiraju, što njihov dizajn i kvaliteta govori o našem odnosu prema Božjim stvarima). Tema današnjeg blagdana prirodno će nas navesti i na krv nevinih koja vapije u nebo sa sva četiri kraja svijeta, kao i pitanje zašto se toliki biskupi i svećenici na tu krv osvrću samo uzgredno, a često je i relativiziraju stavljajući je uz bok krvi zločinaca osuđenih na smrtnu kaznu ili uz znoj migranata. 

O svemu tome i još puno više toga, možemo razmišljati na današnji dan, ali presudno je da prije svega podignemo pogled prema Isusovu boku iz kojega kapa ta Krv. Da Njemu zahvalimo i zamolimo ga oproštenje za svoje grijehe. I jasno, da podupremo one koji blagdan Njegove Krvi neće ukinuti, nego će ga dostojno slaviti. 

Srce Isusovo, kopljem probodeno, smiluj nam se

 

Don Bosko govori – Kazna kao odgojno sredstvo

Iznijet ćemo nekoliko misli o kaznama, što ih je don Bosko u obliku savjeta dao svojim sinovima salezijancima.

Kruh živi koji je s neba sišao

U crkvi sv. Blaža danas smo imali lijepu pjevanu misu. 

Neobičan poziv

Kao župnik svete Marije biskup Lang je često govorio o potrebi svete ispovijedi i Pričesti za bolesnike. Neka ukućani vode ozbiljnu brigu, da im bolesnici ne umru bez sv. sakramenata. 

Jednoga dana dođe neka gospođa u Župni ured sv. Marije i zamoli župnika, da posjeti njezinog sina, koji očekuje smrt. Lang je zapisao ulicu i broj kuće bolesnikove i obećao doći kroz jedan sat vremena. 

Lang je došao na označenu adresu. Pokuca na vrata. Ukućani otvore i prime ga, ali sa čuđenjem. Na Langovo pitanje: »zar nije u toj kući bolesnik«, dobiva odgovor, da je to sigurno zabuna. No, adresu nije pogriješio. »Dobro, presvijetli, a tko Vas je naručio?« Lang stane kružiti očima po ukućanima, no one gospođe koja ga je došla pozvati, ne nalazi. Ali, gle! Na zidu visi njezina velika slika. »Evo, veli Lang, ova gospođa bila je kod mene u Župnom uredu prije jednog sata«. Nastala je tišina, a jedan će od ukućana: »Presvijetli, to je moja majka. Umrla je pred godinu dana, a na samrti sam joj obećao, da ću se i ja prije smrti ispovijediti. Ja sam doduše sada zdrav, ali, kad ste već došli, molim Vas, da me ispovijedite«. Primio je, dakle, svete sakramente — i sutradan umro. 

(Iz knjige »Naš veliki Lang«)

In labore requies, in aestu temperies

Ovaj Duh božanskog djelovanja najprije potiče dušu da radi, da djeluje u svom duhovnom i kršćanskom životu slijedeći svoj ljudski način djelovanja. Ljudski način djelovanja je, da čovjek sam misli, razmišlja, i, držeći se načela razuma i vjere, zaključuje što treba da radi te konačno sam svojim razumom i voljom pokreće sama sebe, svoje moći, da rade, da davaju plod kršćanskog života. Duh Sveti je ovdje potpuno sakriven iza naših prirodnih moći narešenih nadnaravnim krepostima vjere, ufanja, ljubavi, razboritosti, uzdržljivosti i ostalima. U našem razumu zasađeno je svijetlo vjere, a u volji želja i ljubav za božanskim dobrom, iz tog izvora pod utjecajem obične milosti Duha treba da se sam čovjek svojim ličnim naporom i trudom nauči, kako da što bolje razmatra i donekle barem nešto bolje shvati otajstva naše svete vjere i da se sam odlučuje, kako da se vlada i bori u svom životu. 

Ali uzevši u obzir slabost naše naravi, taj bi napor ostao odviše suh i težak, a borba praktički na ljudsku govoreći, neizdrživa, jer čovjek ne može da dugo ustraje u suhoj borbi i napornom djelovanju. Zato se Duh Sveti ne zaustavlja svojom pomoću i djelatnošću na ovom skrivenom i ljudskom načinu djelovanja duše. On ide i dalje. I sada se očituje u svom vlastitom djelovanju u duši. Sada On podiže dušu, da ona djeluje ne više na sebi prirođeni način, već na nadljudski način, na način sličan Božjem djelovanju. Sada Duh Sveti ne daje samo neka općenita načela, pravila vjere, pustivši da duša svojim ličnim radom i naporom sve udešava; nego da sada sam Duh Sveti već pripravno pruža duši što i kako da radi. Sada joj on po unutrašnjem rasvjetljenju govori: ovo i ovako je dobro, ovo odgovara načelima vjere, ovo je meni drago da učiniš n. pr. da se u ovoj prigodi ponizim popuštanjem, da strpljivo pa čak i rado primim ovaj križ bolesti, progonstva, suhoće, da učinim ono djelo bratske ljubavi, da izvršim ovo ili ono djelo pobožnosti n. pr. jedan pohod Svetootajstvenom Isusu, primanje kojeg sakramenta ili češće ili još mnogo pobožnije nego do sada. A u isto vrijeme, dok ovako jasnim i određenim svjetlom rasvjetljuje razum, dotle istodobno ovaj Duh istine i ljubavi dira i slobodnu čovječju volju davajući joj sklonost prema tomu činu i obilnu jakost, da to izvrši usprkos svih poteškoća, na koje bi mogla naići. 

(iz D. Budrović: Utjecaj Duha Svetoga)