Singida

Do Singide ime dosta vožnje, pa uživajte u fotografijama s puta dok ne stignemo. Glazbena pratnja može vam biti hit koji nas je svuda dočekivao, Furaha. 

Planina Hanang

Evo nas u Singidi. Našao sam u nevelikoj ponudi restorana da je Ma'Clareee relativno dobro ocijenjen, pa smo ondje ručali. Meni je ručak bio jako fin. Vozač je rekao da je riba iz jezera Viktorija, a i on je iz tog kraja, točnije grada Mwanza. Marku je dojam malo pokvario odlazak u uličicu iza restorana gdje je vidio u kakvim uvjetima pripremaju hranu. Mislim da je obično bolje ne zavirivati u mjesto i proces pripreme hrane u restoranima. 

Poslije smo otišli u Regency Hotel & Resort koji je najbolji u Singidi, ali su cijene dosta manje od lošijeg smještaja u kojem smo prije boravili jer ovo nije turistički kraj. 

Pogled je bezveze, ali nisam siguran da bih htio imati bolji pogled prema jezeru jer se na terasi hotela odvija glavnina društvenog života Singide. Taj vikend dok smo mi boravili u hotelu održano je predstavljanje piva Kilimanjaro Light i prigodna zabava, zajedničko gledanje nogometne utakmice te svadba. 

Kao što nam je vozač više puta objasnio, a i naslutili smo iz komentara drugih Tanzanijaca, pokojni predsjednik John Magufuli bio je vrlo omiljen u narodu. Prepoznali su njegov odnos prema rudarskim kompanijama u kojem je zahtijevao da pravedan dio zarade od velikog tanzanijskog rudnog bogatstva ostane u zemlji, njegovu borbu protiv korupcije, izgradnju dobrih cesta i ostale infrastrukture, razuman pogled na covid (ljudi trebaju ići na posao i boraviti što više na otvorenom). Zato su ga vjerojatno i "sredili", pa je iznenada umro u ožujku 2021. Naslijedila ga je zanzibarska muslimanka Samia Suluhu Hassan koja je bila podpredsjednica za njegova mandata. Ta gospođa ("that lady") kako je obično spominju nije tako obljubljena u puku, a stavlja joj se na teret što putuje po svijetu i snima propagandne filmove mjesto da nastavi borbu protiv korupcije i zastupa tanzanijske interese. Ne treba ni spomenuti da je s njom došao i uobičajeni program testiranja, maskiranja, cijepljenja itd. Jasno, ni približno kao na zapadu jer ovdje ljudi ipak imaju važnijih problema da sebi i svojoj obitelji zarade za hranu, odjeću i krov nad glavom. 

U Singidi smo spavali četiri noći, a više puta smo išli na misu (među ostalim u nedjelju i na Veliku Gospu). Budući da smo prvi puta sjeli baš na mjestu rezerviranom za zbor, mogli smo im se pridružiti u pjevanju. U početku sam preko ramena pjevačice slikao riječi kako bi Marko i ja mogli pjevati, ali ubrzo su gospođe iz zbora shvatile da nas se neće lako riješiti, pa bi mi jedna od njih otvorila i pokazala tekst pjesme da ga lijepo uslikam i tako mogu lakše pjevati. Zato imam na mobitelu riječi barem dvadesetak crkvenih pjesama na svahiliju, a ovo su samo neke od njih, među njima i "Mahali hapa panatisha", jedna od mojih favorita.

Zbor je vrlo dobro i srčano pjevao. Pokušao sam naći na internetu neke od pjesama, ali snimke dostupne na youtubeu su puno lošije. 

Nažalost, budući da smo bili zauzeti pjevanjem, nismo se ni sjetili snimati, pa imam samo par audio snimki koje su nastale u puno lošijim uvjetima drugi dan (misa na otvorenom, šumovi). Evo kombinacije koju sam napravio od tih par isječaka. Imajte na umu prethodnu napomenu kao i to da nisu sve ove pjesme bile izvedene za vrijeme mise. 

Pjevanje s crnom braćom i sestrama katolicima, kako ordinarija mise (primjer s probe prije mise), tako i pučkih pjesama na svahiliju, ostat će mi jedan od vrhunaca ovog putovanja. 

Nećaci su se dobro skompali s afričkom djecom ispred crkve. Malo utrkivanja, malo pokazivanja stripa Tex Willer i općenito gledanje i smijanje. Doduše, mlađemu nije bilo smiješno kad su mu djeca htjela opipati kosu, ali tako je to kad si blond u crnoj Africi. 

Obala jezera ispod hotela je popločana te je popularno mjesto za fotografiranje. Tako se i neka svadbena grupa okupila na slikanje. Začudilo nas je da se fotografiraju isključivo pred nekim zelenim šašom, a pomak od par metara ulijevo dao bi im jezero kao puno ljepšu pozadinu. 

Na terasi hotela imali smo kasni ručak, a djeci su se pomfrit i "piletina" svidjeli. Na pladnju su bila dva bataka, ali ostali komadi mesa definitivno nisu bili pileći osim ako se radilo o nekom monstruoznom piletu. 

Nećaci i ja poslije smo preskočili preko crnog drek-potočića i prošetali po velikoj livadi uz jezero (gdje bude i lokalaca, posebno djece koja traže pare od bijelaca). Šetnja bi bila vrlo lijepa da nije posvuda poput mina raspoređen kravlji izmet što znači da se u okolišu može uživati samo dok stojite, a dok hodate treba pažljivo promatrati tlo. 

Kasnije nam se pridružio i Marko, pa smo se u sumrak prošetali do glavne ceste i kupili u nekom diskontu vrlo jeftinu vodu i sokove (12 boca vode od 0,6 litara ukupno 15 kuna). Htjeli smo na obližnjoj benzinskoj kupiti i neke grickalice, ali tamo takve stvari ne prodaju kako nas je obavijestio čovjek s puškom na ramenu. Nije čudno da uz svaku benzinsku postaju ima takav čuvar jer su cijene benzina veće od 11 kuna po litri, pa se krajem dana nabere dobar utržak. 

Prošli smo i kraj jedne zgrade s vrlo neobičnom kombinacijom boja i materijala. 

Te večeri se održavala utakmica Simbe i Yange. Mi smo, potaknuti od našeg vozača, postali navijači Simbe (na svahiliju lav). Nažalost, Yanga je pobijedila i odnijela kup. Navratili smo pred sam kraj do terase hotela i vidjeli slavlje protivničkih navijača. Ondje smo sreli i nekog Zagrepčanina koji već dugo godina živi i radi u Tanzaniji. 

Naš vozač stavio je drugi dan kao whatsapp status poruku koja u prijevodu sa svahilija otprilike glasi "znam tko je pobijedio, nemojte me više o tome obavještavati, nije me briga". 

Jedno popodne odlučili smo tuk-tukom (trokolicom koju ste već viđali na mnogim slikama) posjetiti centar Singide. Dečkima se vožnja dosta svidjela, a i meni je bilo zanimljivo. Kod ulaska u kružni tok vozač ubaci jedan kotač u unutrašnji kanal da mu pomogne u održavanju stabilnosti kod skretanja. 

Tržnica u centru je prepuna automobila, motora, tuk-tukova, ljudi, štandova, dućančića, robe rasprostrte uz cestu, pa treba paziti na sebe, djecu, novce, kanal, promet i tako dalje te je zato pomalo stresno. Nema baš nešto zanimljivo za kupiti, puno hrane zbog koje ljudi i dolaze (banane, krumpir, luk, lubenice, svakakvi gomolji i zelenjava), a osim toga puno odjeće i obuće (slabije kvalitete), kineske plastike i sličnog. 

Budući da smo došli tek oko četrdesetak minuta prije zalaska sunca, nismo se dugo zadržali i vratili smo se drugim tuk-tukom natrag u hotel. Jedan od neriješenih misterija ostalo nam je pitanje zašto takav "fini" hotel ima zadnjih 200 metara (od glavne ceste do popločanog dijela prije ulaza) zemljanu prilaznu cestu i to sa velikim rupetinama i kanalom koji je neugodan za prelazak čak i terencem u sušnoj sezoni. 

Spomenut ću odmah, jer mi je palo na pamet, da je u Tanzaniji prije par godina zabranjena prodaja i korištenje jednokratnih tankih plastičnih vrećica. To je dobra stvar jer ljudi, a posebno Maasai bacaju otpad uz cestu gdje god im paše. Valjda su kroz dugu povijest navikli da sve što bace kroz neko vrijeme istrune, ali sada plastično smeće (posebno boce) izgleda ružno. No, nisu plastične vrećice zamijenili samo bezveznim papirnim kao kod nas u Europi, nego imaju i izdržljive i kvalitetne vrećice od neke vrste sintetičke tkanine. Nisu ni debele ni nepraktične kao platnene vreće koje se kod nas prodaju, nego su tanke i lako ih se smota i stavi u džep. Uz finu rižu, to je svakako nešto što mi je bolje u Tanzaniji, nego kod nas. 

Drugoga dana prošetao sam se sam od hotela do centra, pa sam mogao i uslikati nekoliko fotografija putem. 

standardni ležeći policajci

Nisam baš šetao po samoj tržnici, nego više po okolnim većim ulicama te sam konačno ugledao i jednu trgovinu sportske odjeće. Imali su od tanzanijske reprezentacije i Yange raznih stvari (šalove, dresove, itd.), a od Simbe sam našao samo jednu majicu koja se svidjela starijem nećaku kad sam mu je poklonio. 

Već je padao mrak, pa me natrag odvezao jedan simpatični kršćanski mladić (zaključujem po glazbi koju je puštao). Inače i naš vozač je nakon što smo u početku slušali mix afričke zabavne glazbe, zaključio da bi nam mogao staviti kao prikladnije neke "praise and worship" pjesme. Sjećam se samo Shukurani (zbog naslova koji kao i u arapskom iz kojeg dolazi znači hvala) i Unchangeable (zbog pjevnih stihova "There is nothing / Absolutely nothing / There is nothing / Impossible unto You"). 

Zadnje jutro odlučio sam odvesti nećake u jedini muzej u Singidi. Par dana prije kontaktirao sam preko whatsappa broj naveden za muzej u Singidi. Neki mlađi čovjek mi je odgovorio da muzej radi od 9 do 17 sati, ali mi nije htio poslati točnu lokaciju. Samo je spomenuo da se muzej nalazi blizu imigracijskog i policijskog centra, pa nije bilo teško preko google maps potvrditi točnu lokaciju tog Etnografskog muzeja. Taj kontakt me htio dočekati ili odvesti iz hotela do muzeja, ali rekao sam da nema potrebe. Nastavio mi je slati poruke i idućih dana s prijedlozima drugih zanimljivih muzeja i mjesta u regiji, pa sam ga konačno blokirao. Čini mi se da nema nikakve službene veze s muzejem, nego tako zarađuje džeparac vodeći turiste koji se upecaju. 

Pješke je do muzeja oko 35 minuta pa sam s dečkima tako išao. Na putu nas je zaustavio čovjek iz Imigracijske službe. Imao je natpis na majici i nekakvu knjižicu, pa sam mu pokazao pasoš i odgovorio na pitanja (gdje smo smješteni, zašto smo tu, da li ja radim u Tanzaniji itd.). Nije pravio probleme i pristojno nas je pustio dalje. 

Etnografski muzej sastoji se od jedne veće sobe unutar pomalo oronule zgrade sveučilišta. To sveučilište funkcionira na daljinu, tj. studenti dolaze samo polagati ispite u par sala koje se ondje nalaze. Srednjovječni muškarac nam je pokazao i ukratko protumačio izloške. 

U početku ture bojao sam se da dečki slučajno ne sruše neku od glinenih zdjela koje su izložene bez vitrine. Priču o luku i strijeli karakterističnim za pleme kojemu on pripada, pomoću kojih je uplašio lopova kojega je primijetila njegova kći u kući u Dar es Salaamu preveo sam djeci kao i ostale pričice o nakitu, oružju i oruđu te rasporedu osam plemena u regiji Singide. Objašnjenja o lulama za marihuanu koje navodno puši stariji živalj nisam prevodio. 

Starijem nećaku posebno se svidjelo nojevo jaje. Našli smo kasnije u suvenirnici ksilofon poput onoga koji je bio u muzeju. 

Nema fiksne ulaznice, a kustos je rekao da će prilog koji sam ostavio zajedno s već prikupljenim upotrijebiti za kupnju bubnjeva iz nekog sela. 

Obilazak je trajao oko 35 minuta, taman toliko da bude zanimljivo i zadrži pažnju djeci prije nego im dosadi. Upisali smo se u knjigu dojmova i vratili do glavne ceste te uzeli tuk-tuk do hotela. 

Jedna od stvari za koje mi je žao da nije bilo vremena ili prigode malo ih detaljnije istražiti su hrpe granitnih gromada kojima ova regija obiluje. Jednu od njih možete vidjeti u pozadini snimke procesije koju sam neki dan objavio.