Manchester

Uzdigli smo se iz zagrebačke magle...

i za par sati sletjeli u Manchester. 

Moram priznati da mi tri četvrt sata vožnje tramvajem od aerodroma do hotela baš i nije dalo laskavu sliku manchesterske mladeži koja je u petak navečer krenula u provod. Da budem sasvim iskren, osjećao sam se kao da gledam nešto urbanije scene filma u kojemu lik zaluta u šumu i naiđe na koloniju izoliranih ljudi koji se već generacijama žene među sobom. Morao sam se više puta podsjetiti da ne dopustim svojim predrasudama interpretaciju gesta, zvukova i prizora koji su se odvijali preda mnom. Uostalom, govorio sam si, nismo ni mi tako daleko od toga, još samo koja generacija. 

Prijavio sam se u hotel i otišao do centra grada vidjeti kakva je ondje situacija te hladne kasnojesenje večeri. Polugole djevojke zaogrnute dekama trčale su u grupicama, pretpostavljam od jednog do drugog puba. Muški su ih pratili i neartikulirano se glasali. Sjetio sam se članaka Theodorea Dalrymplea.

Policija se u velikom broju okupila ispred kvekerskog hrama. Eh, ti kvekeri!

Gradska vijećnica se obnavlja (kao i glavni muzej). 

Križ je prije označavao mjesto uklonjene anglikanske crkve i kripte s grobovima, ali je u međuvremenu izmješten zbog tramvajske pruge.

Pred jednu od najpoznatijih zgrada u gradu, centralnu knjižnicu, postavljeni su simbol Božića, Djed Mraz i simbol grada, pčela, koja je to postala jer su radnici u industrijskom Manchesteru podsjećali na pčele radilice. 

Manchester Art Gallery bila je na mom vrlo kratkom popisu mjesta koja moram posjetiti. Te večeri je bila zatvorena, ali trebali su me ovi natpisi po prozorima upozoriti kakva je ondje atmosfera. 

Po dolasku sam uzeo prilično povoljnu vikend kartu za tramvaje (laku željeznicu) i njima sam se vozao po gradu. 

Rekonstrukcija sjevernih vrata rimske utvrde Mamucium/Mancunium. 

Neko vrijeme slijedio sam ovu vjevericu, ali majstorski je pobjegla. 

Grad je pun ovakvih (i jednostavnijih) zgrada od opeke koje se meni puno više sviđaju, nego moderne staklom ili aluminijem obložene građevine koje se već desetljećima ondje grade. 

U subotu sam otišao vlakom na izlet u Warrington. Simpa gradić koji se može obići kroz nekoliko sati. 

Posebno mi se svidio muzej koji je još zadržao stari karakter zanimljive zbirke svega i svačega što su engleski istraživači i gospoda navukli iz cijeloga svijeta. 

Mnogi izlošci su zabavni kurioziteti poput ove smanjene glave koja kao da je izašla iz epizode Indiane Jonesa ili X-filesa. 

Što bi jedan takav muzej bio bez opsežne zbirke prepariranih životinja. Neke su od njih lažne (sastavljene od dijelova raznih životinja ili iz kartona i prirodnih materijala), ali ova svinja djeluje realistično. 

Ima i lijepih slika.

Nažalost, i ondje su moderne gluposti postavili između starijih umjetničkih djela. Uopće se ovdje ne radi o ukusu. Naravno da puno starijih slika po muzejima uopće ne spada u ono što se meni sviđa ili što bih stavio doma na zid. Ali kvaliteta i vještina izrade su neusporedivi s bezveznim, odbojnim i smećarskim izlošcima koji se danas prodaju pod umjetnost. 

Ako nemate osjećaja za kvalitetno umjetničko djelo, i zmija u formalinu je puno bolji odabir za ukras, nego nešto nažvrljano lijevom nogom od lika koji ni desnom rukom ne zna crtati bolje od petogodišnjaka. 

Jedna od draži takvih natrpanih vitrina je pronalaziti neobičnosti ili greške u opisu. 

Pojedino djelo može nam biti interesantno zbog svoje unutarnje kvalitete koja ne zahtijeva objašnjavanje ili pak zbog priče koja ga prati i smješta u neki kontekst. Pri tome ne mislim na teoriju koja potpuno stupa na prvo mjesto kao u nekim suvremenim izložbama gdje bez podebljeg kataloga s opisima, djela nemaju nikakvog smisla ili važnosti. 

U Warringtonu su bile razvijene različite grane industrije što je obilno ilustrirano u izlošcima. Prenosim samo dio jedne vitrine o sapunima i deterdžentima, među kojima je i poznati Persil koji se ondje proizvodio. 

Najvažniji razlog puta u Warrington bio je posjet Gospinoj crkvi. To je jedan od glavnih centara Svećeničkog bratstva sv. Petra u Velikoj Britaniji, a mise iz te crkve svakodnevno se prenose preko stranice Live Mass. 

Prije mise bilo je klanjanje, a unutar tihe mise svećenik je održao i kratku propovijed (u kojoj je spomenuo i raj i pakao). 

Poslije sam prošetao do anglikanske crkve sv. Elfina oko koje je dvorište popločano kamenim pločama s brojnim pogrebnim natpisima i imenima, uglavnom iz 19. stoljeća. Naišao sam na jednu zgodnu, ali ne baš unikatnu pjesmicu za čovjeka koji je umro 1802. star 36 godina: 

Afflictions sore, 

Long time he bore,

Physicians were in vain

But death gave ease, 

When GOD did please, 

And freed him from the pain. 

Varijante tog epitafa bile su dovoljno česte da Charles Dickens u djelu David Copperfield piše: 

I look up at the monumental tablets on the wall, and try to think of Mr. Bodgers late of this parish, and what the feelings of Mrs. Bodgers must have been, when affliction sore, long time Mr. Bodgers bore, and physicians were in vain. I wonder whether they called in Mr. Chillip, and he was in vain; and if so, how he likes to be reminded of it once a week.

U povratku u Manchester uspio sam se utrpati u vlak u kojemu sam nešto više od pola sata stajao u takvoj gužvi kakve se već dugo ne sjećam. Naime, većina željezničkih kompanija taj je vikend imala štrajk tako da su malobrojni vlakovi koji su još vozili bili prekrcani. Ipak, mladi koji su se zafrkavali s kondukterom svojih godina popravili su mi sliku engleske mladeži. Imali su obične, ali relativno inteligentne rasprave u ne baš ugodnoj situaciji kad je čovjek na čovjeku. Jedna od stvari o kojoj su se prepirali je da li su zebra i konj iz istog roda, a jedan mladić imao je dobru ideju da usporede njihove latinske nazive. Nisu imali signala na mobitelima, pa Google nije mogao riješiti njihove nedoumice. 

Ponovno u Manchesteru, hodajući prema knjižnici koju sam htio posjetiti, slučajno sam uočio crkvu prigodno nazvanu skriveni dragulj. To je jedna od prvih postreformacijskih katoličkih crkava u gradu. 

Knjižnicu koja nosi ime Johna Rylandsa financirala je njegova udovica. Jako je dobro prikazan proces izrade knjiga kroz povijest te prezentirani neki od njihovih najvažnijih svezaka. 

Navečer sam se prošetao uz kanale i kejeve u dijelu grada gdje sam bio smješten. 

Idućeg dana najprije sam prošao pored stadiona poznatog nogometnog kluba u kojem igraju zvijezde poput Cristiana Ronalda.

Idući je na redu bio muzej rata. Kao i za ostale muzeje, ulaz je besplatan što je jedna od najboljih stvari u Engleskoj. 

Iako se dotiče i prvog svjetskog rata i kasnijih ratova, muzej je prvenstveno usmjeren na događaje i doživljaje iz drugog svjetskog rata. Evo nekoliko gotovo nasumično izabranih izložaka. 

Mreže balona spojenih žicama podizali su iznad ključnih točaka u Engleskoj kako bi njemački avioni morali letjeti na većoj visini i zato bili neprecizniji u bacanju bombi. 

Navodna posmrtna maska Heinricha Himmlera.

Lutke s kojima se, pretpostavljam, Himmler volio igrati. 

Uz obližnju kazališnu dvoranu nalazi se i galerija koja izlaže slike umjetnika po kojemu je cijeli kompleks dobio ime, L. S. Lowryja. To je, čini mi se, bio najbolji muzej koji sam posjetio. Prije ulaska u samu galeriju, može se pogledati vrlo zanimljiv dvadesetminutni dokumentarac o životu i djelima Lowryja, a uz uvećane reprodukcije nekih njegovih djela nalaze se korisni detalji o prikazanim situacijama i citati samog slikara koji objašnjavaju pozadinu nastanka slika. 

Među radničkom klasom česte su bile prepirke i tuče. 

Portret za javnost (društvene mreže i slično): 

Portret kad se čovjek pogleda u ogledalo:

Nedjeljnu šetnju nastavio sam do kuće Ordsall Hall u kojoj je prikazan život jedne engleske plemićke obitelji. Usputno je na nekoj informativnoj tabli spomenuto da su vlasnici, obitelj Radclyffe, bili katolici koji nisu htjeli postati protestanti, a ta ih je vjernost stajala propasti obiteljskog imena i imetka tako da su sredinom sedamnaestog stoljeća izgubili ovu kuću i imanje. 

Jedini originalni krupni inventar (osim par slika) je ovaj bogato ukrašeni krevet. 

Zaputio sam se zatim prema centru grada. U Manchesteru se mnogo gradi. 

Beetham Tower je jedan od viših nebodera u gradu, a navodno ovo "jedro" na vrhu proizvodi čudne glasne zvukove za vjetrovitog vremena. 

Manchester Art Gallery bila je veliko razočaranje. Ne zato što nema vrlo dobrih djela vrijednih promatranja i razmatranja, nego zato što uprava muzeja toksično propagira svoju progresivističku ideologiju. Ljevičarske ideje prisutne su naravno i u drugim muzejima, npr. obavezna upozorenja kako je ona bogata udovica koja je utemeljila knjižnicu Johna Rylandsa profitirala na trgovini robljem ili pretjerano naglašavanje ženskih vojnikinja u muzeju rata, ali to su usputne i lako zanemarive stvari. U ovom glavnom manchesterskom muzeju umjetnosti odlučili su posjetitelje udariti šakom direktno u nos. Jasno da se nisu zadovoljili time da odvoje par sala za suvremenu "umjetnost", jer bi onda bilo očito kamo ljudi radije idu, no ovdje naprosto nisu imali mjere. Ne može se pogledati dvije stare slike, a da između njih nije ubačena neka suvremena umjetnička gadarija ili politički proglas kustosa. Između slika starih nizozemskih autora tekst veličine postera o tome kako je neki britanski ministar neposredno prije covida nazvao radnike u nekim industrijama lošije obrazovanima, a oni su se pokazali ključnim ljudima u doba pošasti što pokazuje licemjerje vlasti bla, bla, bla. U opisu slike iz 19. stoljeća na kojoj su prikazani razni tada poznati ljudi na manchesterskoj burzi dodaje se kako su u muzeju u zadnje vrijeme razgovarali o tome jesu li velika okupljanja nakon covida uopće više moguća ili poželjna. I tako dalje i tako dalje. Vrhunac je bio kad su na suprotnom zidu od djela prerafaelita postavili ekrane na kojima se prikazuju urlajući transdžender demoni (jer takve boje po tijelu, odjeću, rogove i krikove teško da mogu proizvesti ljudi koji nisu barem dijelom opsjednuti đavlom). 

Naravno da takva umjetnost nije vrijedna prenošenja, nego vam donosim nekoliko pravih slika. 

Zamišljena scena u kojoj kardinali nagovaraju i prijete Katarini Aragonskoj da pristane na razvod od Henrika VIII. Danas se čak i papa vjerojatno smije kad se sjeti oko kakvih "gluposti" su se ljudi sporili. 

Nakon muzeja navratio sam do (anglikanske) katedrale. To je jedna od rijetkih starijih građevina u Manchesteru. 

Unutrašnjost je preuređena slično kao u novus ordo crkvama, ali pjevanje je kod anglikanaca na puno višem nivou. Čak sam počeo snimati neku probu za evesong, tj. njihovu večernju, ali je voditelj zbora počeo mahnito mahati da prestanem snimati tako da ne mogu podijeliti s vama poprilično kvalitetnu izvedbu korala. Čudno da nisu nigdje stavili natpis da je snimanje zabranjeno. Inače Englezi očito obožavaju natpise s upozorenjima: voda u kupaonici je vruća, kad se tuširaš moraš koristiti gumenu prostirku da se ne posklizneš u kadi, nemoj držati otvorena vrata, nemoj blokirati vrata, kad silaziš niz stubište obavezno se drži za rukohvat (maltene uz svaku stepenicu), pogledaj lijevo, pogledaj desno, pazi na ovo, pazi na ono. 

Uputio sam se zatim prema mančesterskom oratoriju gdje imaju tradicionalnu latinsku misu nedjeljom u isto vrijeme kad i mi u crkvi sv. Blaža. 

Crkva svetog Chada nije baš u posebno lijepom kvartu, ali sama crkva je sasvim pristojna. 

Stigao sam na kraj vespera i blagoslov s Presvetim koje je vodio neki stariji svećenik koji inače hoda sa štapom (usp. kip sv. Filipa Nerija nešto niže u ovom tekstu). 

Tihu misu služio je mlađi svećenik, a umjesto propovijedi pročitao je poruku njihovog mjesnog biskupa. Za vrijeme čitanja tog pisma čuo sam barem jedan glasniji uzdah, a mislio sam si, jadni vi s takvim biskupom. Bilo je tu svih pomodnih fraza: klimatske promjene, sinodalni proces, zajedničko razlučivanje, oni na marginama Crkve i društva, otvorenost poticajima Duha itd. Kada je kao argument za nemrs petkom naveo prvenstveno studiju po kojoj bi se time umanjilo ispuštanje toliko i toliko tisuća tona ugljika u atmosferu, pomislio sam kako bi katolici u toj biskupiji svakako trebali podebljati mesne obroke u neki drugi dan ne bi li time nadoknadili ugljik koji "uštede" ne mrseći petkom. 

Ovo je pravi Chad, a ne onaj neki iz memeova. 

Sveti Benignus, rimski mučenik iz 3. stoljeća. 

Oltar posvećen kardinalu Newmanu. 

Eto, toliko za ovaj put.