Zašto i kako

Papa Franjo izdao je neki novi dokument kojim navodno tumači liturgiju te što je zapravo imao na umu kad je objavio Traditionis custodes prošle godine. Kažem "navodno" jer taj tekst ne mislim čitati. Tamničare tradicije sam pročitao jer nisu predugi i direktno se kao dokument s kanonskopravnim učinkom tiču mene i misa na koje idem, no ako ovo apostolsko pismo zaista samo razjašnjava papine misli o staroj i novoj liturgiji te (post)koncilskoj revoluciji, ne vidim što bih nova trebao saznati. Pogledao sam u životu par isječaka snimki Jorgea Maria Bergoglia kako celebrira liturgije kao biskup i kasnije kao papa, pročitao sam pokoji njegov nagovor iz Doma svete Marte i citate iz drugih govora. Divim se onima koji u današnje vrijeme sveprisutnih distrakcija imaju snagu volje ne samo pažljivo čitati, nego i razmatrati nad smjesom banalnih fraza, opservacija nastalih u nekim osobnim frustracijama i površnih klišeja umotanih u tipičnu logoreju koja je obilježje gotovo svih modernih crkvenih dokumenata. Ne kažem da je nužno i ovaj takav jer ga, kao što rekoh, nisam pročitao. 

Mislim da prosječnom čovjeku uopće nije potrebna takva liturgijska formacija kakvu zamišljaju Papa i njegovi posilni iz dikasterija za bogoslužje (ili kako se danas već zove). Takav čovjek nema potrebe čitati duge članke o simbolici vatre, kamena i pepela te se diviti pred modernističkom crkvenom arhitekturom i umjetnošću dok sluša stručnjake koji mu objašnjavaju teorije nužne za njihovo ispravno (ili čak ikakvo) razumijevanje. Dosta je da ode u stare nereformirane crkve na drevne liturgije i usporedi što je vidio, čuo i doživio s onim što ima u prosječnoj župi ili zajednici. Ako je dovoljno senzibilan, sam će izvući zaključke.

Upravo dok sam pisao ovaj komentar, pojavio se članak Zašto unatoč svemu ostati u Crkvi? na blogu Konzervativac. Autor daje primjerene savjete, a tekst je kratak, pa predlažem da ga i sami pročitate. Ipak, nedostaju neki ključni elementi u njegovoj sažetoj analizi. Točno je da treba ostati u Crkvi, tj. katoličkoj vjeri naprosto zato jer je istinita. Bez obzira na vrlo veliki otpad koji se proteže posvuda u hijerarhiji Crkve! Također je savjet da pročišćavamo emocije vrlo prikladan, a u tome zaista može pomoći odmor od čitanja papinih i biskupskih riječi. No, čini mi se da je završni naglasak "ako je istina, onda to prihvaćam i to je to" malo previše zahtjevan za ljudsku narav. Mi nismo anđeli, pa da bi se jednom zasvagda odlučili o nekom problemu i time završili svoja dvoumljenja. Ne može nitko samo intelektualnim pristankom na istine vjere (koliko god on bio važan) odlučiti ispravno vjerovati i živjeti. Siguran sam da autor to ni ne smatra, ali u praktičnom smislu je ostao nedorečen odgovor na naslov članka. 

Presudno je upozoriti katolika koji se takvo nešto pita da on može, čak i mora, nasuprot svim novotarijama koje se oko njega šire, pristati uz onu sigurnost koja je provjerena vjekovima. I u nauku vjere, ali i u njezinoj praksi. Dužnost je današnjeg katolika koji osjeća da nešto ne štima potražiti ona mjesta, one zajednice, onaj životni plan po kojemu će on i oni koji su mu povjereni dobivati zdravi vjerski i moralni nauk te primati milost u sakramentima kroz pravilno bogoštovlje. To je naprosto imperativ: ne podržavati svojom prisutnošću, materijalnim i drugim potporama i pažnjom one osobe i skupine koje rade (svjesno ili nesvjesno) protiv katoličke Tradicije. Da budem skroz jednostavan, ako vidite da netko propovijeda gluposti, da zlostavlja liturgiju i slično, nemojte tamo ići. Ako zaista živite negdje gdje nemate opcija i nikako ne dolazi u obzir preseljenje u drugo mjesto s boljom "klimom", morate ozbiljno razmisliti jeste li vi zaista pozvani biti "duša žrtva" koja će svojim trpljenjem raditi na obraćenju takvih duhovnih zlostavljača ili ćete, ustrajući u onome što vidite da nije ispravno, upasti nakon nekog vremena u indiferentnost i mlakost kao i toliki drugi. 

Na primjeru današnjeg blagdana Predragocjene Krvi Kristove možemo biti malo plastičniji. Dobro je znati da su ga postkoncilski reformatori ukinuli i pripojili Tijelovu (zato naglašavaju "Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove"). Također, nije loše proučiti kako je i zašto promijenjena molitva nakon litanija Krvi Kristove te što je smetalo modernistima u staroj molitvi. Ova nas svetkovina može uputiti i da razmislimo kako se redovito u misama postupa s Presvetom Krvlju i kaležima koji ju sadrže (kako se purificiraju, što njihov dizajn i kvaliteta govori o našem odnosu prema Božjim stvarima). Tema današnjeg blagdana prirodno će nas navesti i na krv nevinih koja vapije u nebo sa sva četiri kraja svijeta, kao i pitanje zašto se toliki biskupi i svećenici na tu krv osvrću samo uzgredno, a često je i relativiziraju stavljajući je uz bok krvi zločinaca osuđenih na smrtnu kaznu ili uz znoj migranata. 

O svemu tome i još puno više toga, možemo razmišljati na današnji dan, ali presudno je da prije svega podignemo pogled prema Isusovu boku iz kojega kapa ta Krv. Da Njemu zahvalimo i zamolimo ga oproštenje za svoje grijehe. I jasno, da podupremo one koji blagdan Njegove Krvi neće ukinuti, nego će ga dostojno slaviti.