Jedna zvijezda, jedna želja

Vatikanski dekret o zabrani “individualnih misa” u bazilici sv. Petra stupa na snagu na prvu godišnjicu zagrebačkog potresa. Takve podudarnosti lako pokrenu u čovjeku niz asocijacija. Ja sam se sjetio zagrebačke katedrale i svih onih napuštenih oltara u njoj. Desetljećima se ti oltari nisu koristili osim kao police za aranžmane cvijeća ili površine prikladne za prošetati po njima kada treba dosegnuti prašinu i paučinu kod čišćenja. 

“Nasilne” koncelebracije koje Državno tajništvo Svete stolice propisuje podsjetile su me na zgode kad mi je pokojni preč. Vitković znao reći kako se požurio u crkvicu sv. Martina na tradicionalnu misu u 11:30 nakon odslužene (nove) mise u 10 sati u katedrali, gdje je nerijetko imao i večernji termin zamjenjujući nekog kolegu. S ponešto gorčine bi dometnuo da je u isto vrijeme više svećenika svoju nedjeljnu misu koncelebrirano odradilo u sakristiji katedrale. Neki je komentator na nedavnu vijest iz Vatikana sasvim razumno upitao “zašto bi netko htio postati svećenik ako ne želi služiti sv. Misu”? 

Trebalo bi to možda upitati takve svećenike koji preferiraju redovitu koncelebraciju. Izgleda da im je sada za katedralu dovoljno velika i kapelica Ranjenog Isusa u neboderu na Trgu. Sjećam se kako smo se šalili u mojoj mladosti kad bi razgovarali kamo ćemo na nedjeljnu večernju misu, a netko bi predložio da odemo “kod p. Slavka” u “katedralu duha” prema pretencioznom naslovu jedne knjige (sad sam potražio, “Zvonar katedrale duha”, neki novinar piše o televiziji). Valjda je ilički neboder sada zaista katedrala duha premda priznajem da nisam išao onamo otkako je “pandemija” započela. 

Ponekad treba spomenuti i očite stvari čisto da ostanu zapisane. Zašto ne napisati da je ono što je prije godinu dana napravljeno s crkvene strane bilo potpuni promašaj. Sa svjetovne strane je bilo očito i prije godinu dana i prije pola godine, a bome i sada kakva se šteta radi udruženim zločinačkim poduhvatom medija, korisnih epidemiološko-znanstvenih budala i političara (podržanih od ustrašenih ženica). No tih se stvari na ovom blogu dotičemo samo rubno. Ono što pak slobodno mogu, je nasmijati se u lice (s propisane udaljenosti jer ta mi mjera nikad nije  bila problem) svakome zagovorniku obavezne pričesti na ruke, ukidanja javnih misa, a i “sitnica” poput uklanjanja blagoslovljene vode. Nekidan sam se osmjehnuo čitajući kako inače dosta razumna novus ordo vjernica poziva liturgičare da osmisle obred škropljenja blagoslovljenom vodom prije svete mise. Kad bi barem postojalo neko rješenje u predaji Crkve!

Navodno će ove subote biti održana procesija od katedrale (stare) preko Gornjeg grada do crkve sv. Roka povodom godišnjice potresa i “početka pandemije”. Koliko sam čuo, nosit će i neke relikvije. Lijepo da su se sjetili. Ne vjerujem da ću ići jer ne mislim nositi masku (ili kako neki tepaju “maskicu”), a nije mi do nepotrebnih konflikata. U svakom slučaju pohvalna inicijativa, ali pomalo me podsjeća na onu poučnu pričicu o svećeniku koji je ukorio vjernike jer su došli u crkvu na molitvu za kišu bez da su ponijeli sa sobom kišobrane. Tako i mi, sve nešto kao molimo za prestanak pandemije, ali, prosim lepo, pričest na dezinficirane ruke i maska preko labrta. Fides et ratio! 

Imao sam krajem ožujka prošle godine članak naslovljen “Što smo dosad naučili”, no otada je prošlo dosta vremena, pa možda vrijedi ponovno se vratiti na isto pitanje. Meni je razdoblje od oko mjesec dana kada nismo imali misa bilo korisno za staviti se u cipele onih koji puno duže ne mogu prisustvovati misi i primati sakramente jer su daleko od katoličkog svećenika i crkve ili pak iz razloga savjesti ne mogu ići na ono što se nudi. Barem sam vrlo djelomično i ograničeno shvatio one pouke svetaca koji nisu u određenom razdoblju svoga života mogli prisustvovati misi. Mi sa svoje strane trebamo napraviti što možemo, ali ako smo spriječeni jer smo npr. bolesni i nepokretni u krevetu ili su se primjerice kukavički biskupi i svećenici zaključali u svojim rupama, dragi Bog nam svoje milosti može i želi dati i preko toga što prihvaćamo takvu situaciju lišenosti predajući se s pouzdanjem Njegovoj svetoj volji. 

Usto sam shvatio da (za mene osobno) nema smisla ići na novus ordo mise. Znao sam ponekad preko tjedna otići u svoju župu ili neku drugu crkvu na misu, ali razdoblje u kojemu mi je to bilo uskraćeno me potaknulo da razmislim je li to zaista pravi poticaj pobožnosti i nije li bolje kad ponovno započnu mise ići samo nedjeljom i eventualno još koji dan kad mogu na pravu misu te pokušati više duhovnih dobara crpiti iz toga. Naravno da nikome ne namećem svoje izbore i odluke, ali smijem valjda na svom blogu napisati poneku svoju misao i zaključak. Jedan od njih, niti posebno nagao i silovit niti ogorčen, jest da je bolje da ne idem na novus ordo osim ako mi je to baš nužno za ispunjavanje nedjeljne obaveze. U tom smislu nije mi posebno važno što se događa s novus ordom kao takvim osim što se nadam da neće nekim drastičnim izmjenama postati nevaljan jer ipak dijelimo s njime crkve i svećenike. Jasno, žao mi je praktičnih vjernika katolika kojih valjda 99 % pohađa taj obred, ali truditi se “popravljati” tu patvorinu me zanima otprilike kao i podržavati širenje “Hrvatske pravoslavne crkve”. 

Vezano uz situaciju, za mene ipak rjeđih posjeta crkvi (ne mogu se trenutno čak ni pridružiti križnom putu jer ne nosim maskicu), znam kako  postoji opasnosti da duša ohladi ako se redovito ne moli, pa to svakako moram imati na umu. Jedna stvar za koju sam također uvidio kroz proteklo razdoblje da trebam na njoj poraditi je veća empatija prema bližnjima. Istina jest da kad vidim ljude u kvartu kako zamaskirani šeću po livadi  psa bez brnjice imam ponešto sućuti prema njima jer su očito previše pratili preporuke (nisam do prošle godine ni znao da postoje “preporuke” za koje te mogu po zakonu kazniti ako ih se ne pridržavaš). Ali moram se uvijek čuvati od toga da takve ljude u srcu prezrem i osudim. A koliko je to tek teže s onima koji su zagovarali sulude, bilo svjetovne bilo crkvene, mjere?! Kako je tek onim ljudima kojima je egzistencija ugrožena svim tim “mjerama”. Meni se zapravo život promijenio vrlo malo u odnosu na ono što podrugljivo zovu “staro normalno” te mi je puno veći stres izazvao zagrebački potres, nego bilo kakva odluka ili vijest Stožera. Ali ima ljudi koji zaista žive u pravoj tjeskobi zbog nepromišljenih odluka svjetskih i lokalnih moćnika. Ne smijem ni njih zaboraviti, barem u molitvi. 

Prije nego počnem naklapati o katoličkim influencericama (širiteljkama influence?) i intervjuu onih dvoje britanskih aristokrata (nikad ne znam koji je kraljičin unuk koji) o kojem sam vidio samo zgodne pošalice, završit ću kako sam i počeo. Ipak u anegdotici se spominje jedna zvijezda. 

Naime, nekoliko tjedana nakon zagrebačkog potresa, razgledavao sam vanjštinu katedrale i gledao koji bih si komadić otpalog materijala uzeo za uspomenu. Goleme hrpe šute (razbijenih cigala i sličnog) čekale su na odvoz smeća, a kako sam cipelom dotaknuo jednu takvu hrpu, pokazao se ovaj komad žbuke koji je očito potjecao sa svoda katedrale. 

Da sam došao drugi dan već bi taj otpad vjerojatno bio na Jakuševcu, a ovako mi ostaje lijepi podsjetnik na “nebo” koji se nadam jednom ugraditi u neku kapelicu ili u nišu uz poklonac. Pitam se jesu li si tako poneki vjernici nakon potresa 2. vatikanskog koncila čuvali komadiće razbijenih oltara.