Carinski most

Nakon napornog radnog dana pristoji se odmoriti uz obalu Neretve... desnu naravno :)


I dok pijuckam cijeđenu oranđinu razmišljam o bratskoj opomeni koju mi moj blizanac često ponavlja - "moraš se zdravo hraniti"... mislim da ću naručiti još jednu.
Odjednom iz zvučnika započinje Nesanica i u misli mi doziva nedavno pogledan film "Ivkova slava"...



Pogled mi vuče Carinski most i sa druge strane lijeva, istočna obala...
...samo stotinjak metara dalje, a opet tako daleko.

A što će nam to?

Branimir Stanić (Glas Koncila): Svećenici su u svojoj službi često "okupirani" izravnim pastoralom: služenjem misa, podučavanjem, sakramentima, susretima... i mnogima vrijeme nije najbolji prijatelj za ostale aktivnosti. Može li se, u tom kontekstu, govoriti o paradoksu: da se korištenjem novih tehnologija, posredovanjem kojih se može naviještati i približavati riječ Božja, zapravo povećava fizička udaljenost između hijerarhije i vjernika? Koliko korištenje novih tehnologija ide na štetu izravnog pastorala?

Dr. Daniel Arasa: Iako se čini da je riječ o opravdanom pitanju, ono zapravo počiva na pogrešnoj premisi po kojoj je ono što je "fizičko" nešto stvarno, a digitalno "virtualno". Danas, u visokom tehnološkom okruženju, chat, kupovanje, "skidanje s interneta" i raspravljanje jesu realnost jer se događaju u sadašnjosti. To dakako ne znaći da bi svećenici svoje aktivnosti trebali svesti samo na online pastoral. Zapravo, susreti sa zajednicom, podjeljivanje i primanje sakramenata zahtijeva osobne susrete. Treba međutim promicati i online i offline aktivnosti. Dopustite mi reći i sljedeće. Na korištenje mnoštva mogućnosti koje nudi internet kler je osobno pozvan i odgovoran. Sve što svećenik radi, trebalo bi biti u skladu sa svećeničkim identitetom službenika Božjeg koji kao takav treba služiti za opće dobro ljudi i približavati ih Bogu. U tom smislu, svećenička bi savjest trebala voditi svećenika u odlučivanju kada je pravi trenutak za korištenje interneta, a kada je pravi trenutak za fizički susret s ljudima. Osobni kontakt, posjet bolesniku, podjeljivanje sakramenata - uvijek će zahtijevati fizičku prisutnost, ali i internetom se može doći do mnoštva ljudi i biti na putu njihova vjerskog sazrijevanja.

Tako pametno dr. Arasa u svom odgovoru novinaru Glasa Koncila ispravlja krivo razmišljanje o djelovanju svećenika na internetu. Možemo se zabrinuti kad vidimo da jedan novinar postavlja ovakvo pitanje. Što tek onda misle svećenici nevješti računalima i internetu? Inače, ovaj naš najčitaniji katolički tjednik napravio je prije nekoliko mjeseci veliki korak unazad ukidanjem svoje online arhive. Zato sam vam ovaj kratki tekst pretipkao iz tiskanog izdanja (GK 20 (1873) str. 8) jer mi je besmisleno da im usto plaćam i digitalno izdanje. Ne vidim baš što se dobiva time što starije članke više nije moguće pronaći na internetu. Čisto sumnjam da je tu neka vjerodostojna ekonomska računica, a čak i ako dobiju par kuna više trebali bi se zapitati da li na takav način ispunjavaju ili ograničavaju glavnu ulogu jednog katoličkog glasnika? Ili je možda stvar u tome da internet duže pamti od novina?

No, nije mi namjera u ovom tekstu napadati Glas Koncila. Žao mi je samo što nisu doista prepoznali mogućnosti koje im internet pruža. Pravi je povod da pišem o ovoj temi svečano otvaranje nove stranice Zagrebačke nadbiskupije. Naravno, Križ Života je vrlo brzo napao novu stranicu i preko nje kardinala Bozanića. Uostalom, njima je svaki povod za takve stvari jednako dobar, ali je problem što ne znaju odmjereno izreći kritiku, nego se pilselovski ridikuliziraju pa završe s jednim od glupljih naslova koje sam pročitao u zadnje vrijeme: "Kaptol i HBK beatificirali Joomlu".

Evo i nekoliko mojih zapažanja. Najprije bih trebao reći da to što Zagrebačka nadbiskupija ima internetsku stranicu neću posebno hvaliti jer je, da parafraziram jednu poznatu izreku, ne imati stranicu na internetu za takvu instituciju danas puno veća sramota, nego što je imati ju vrijedno pohvale. Meni je potpuno svejedno jesu li pri tome uzeli besplatni predložak ili su platili da im ga netko izradi. Dakako da drugo rješenje pokazuje veću ozbiljnost u odnosu prema takvom obliku komunikacije. Ali, ono što je važnije jest da takva stranica funkcionira, da je upotrebljiva i, ono najvažnije, da ima potrebne informacije koje se redovito obnavljaju i dopunjuju. Bez ovog zadnjeg ni najljepša i najfunkcionalnija stranica ne vrijedi mnogo. Nadam se da će to odgovorni iz tiskovnog ureda imati na umu. Čini mi se da su od otvaranja stranice krenuli u tom smjeru jer sam primjetio da su se u međuvremenu pojavile nove stvari (poput potpunijih adresa za kontakte s različitim osobama i uredima u Nadbiskupiji što je apsolutna nužnost). Naravno, ovih nekoliko tjedana nije dovoljno da bi se moglo procijeniti koliko su ljudi zaduženi za vođenje stranice stvarno odgovorni. Sigurno da bi im svatko od nas mogao dati različite prijedloge što bi se moglo popraviti ili unaprijediti na stranici, ali čini mi se da osnovne stvari već sada ima. Primjerice, gdje biste drugdje mogli naći vrlo detaljno tumačenje biskupskog grba biskupa Šaška. Dobro, ovo zadnje je bila šala, ali mislim da opis osnovnog ustrojstva nadbiskupije, arhiva najvažnijih kardinalovih propovijedi, najave događanja u nadbiskupiji i slično mogu biti dobar početak. Neke su hrvatske biskupije već odavno shvatile da to treba učiniti, listu s linkovima možete naći na stranici HBK koja također konačno na nešto sliči (otvorena tek prije tjedan dana). Možete tako naći raznih zanimljivih stvari, poput svjedočanstava svećenika Riječke nadbiskupije o njihovom pozivu, govora biskupa Mahnića na stranici Krčke biskupije ili molitvenika Vojnog ordinarijata. Ovo je samo nekoliko primjera koji su meni privukli pažnju, siguran sam da ćete i vi nešto naći. Stranice različitih redovničkih zajednica također su često vrlo sadržajne i lijepo uređene.

Zapravo, uvijek postoji bojazan da se stranica koja se bavi takvom crkvenom tematikom nakon početne izgradnje ne pretvori u servis koji samo prenosi vijesti IKA-e ne posvećujući dovoljno pažnje stvaranju vlastitih sadržaja. Recimo, žalosno je da se papini govori, propovijedi i slično objavljuju samo u onom opsegu u kojem ih je prevela IKA. Tako da nemamo na hrvatskom npr. prekrasan čin predanja i posvete svećenika bezgrešnom Srcu Marijinu (engleski / ostali jezici) koji je nedavno izrekao u Fatimi. Postoji široko polje djelovanje za svaku internetsku stranicu posvećenu ili barem blisku katoličkoj vjeri.

Posebno se osjeti nedostatak svećeničke prisutnosti na internetu. Rijetko se koji svećenik odvažuje na "susret u dijalogu" s ljudima preko interneta. Jasno mi je da su svećenici zaposleni i imaju različitih obaveza, a dio njih ima i strah od nekakvih napada nesklonih komentatora. Ali, postoji veliki interes za takvim komuniciranjem. Ljudi su, kao i u svakoj generaciji, željni Božje riječi, osjećaju u srcu, priznavali to ili ne, privlačnost prema osobi Isusa Krista. Ako im pravovjerni i revni svećenici neće prići i ući s njima u razuman dijalog (koji nije teško moderirati da ne postane destruktivan), ne čine im time nikakvu uslugu. Samo ih ostavljaju onima koji su spremni iskoristiti njihove slabosti i neznanje i učiniti štetu.

Gostujući autor - Otajstvena narav svećeništva

Od autora kojemu sam u nedjelju objavio tekst o liturgiji, dolazi ovo razmišljanje o svećeništvu.

Često mi bude žao kad vidim kako je neki svećenik nemaran i užurban u svetoj misi i vrlo rijetko na raspolaganju za ispovijed. Pitam se onda da li shvaća da su to prevažne službe u kojima ga, za razliku od toliko drugih, nitko ne može zamijeniti. Čini mi se da je autor teksta koji slijedi ovu temu puno riječitije izložio i obradio.
 

***

OTAJSTVENA NARAV SVEĆENIŠTVA

Promišljanja o odnosu svećeništva, liturgije i pastorala

U razmišljanju o svećeništvu i naravi toga uzvišenog poziva, osobito u kontekstu mnogobrojnih i mnogovrsnih rasprava o svećeništvu danas, kao da nam pomalo iz vida izmiče otajstvena dimenzija svećeništva i kontekst u kojemu se ona očituje.

O svećeništvu se, dakako, može govoriti s niza gledišta: psihološkog, sociološkog, pedagoškog, povijesnog, politološkog, medijskog, kulturnog, ekonomskog i sl. Međutim, bez govora o otajstvenoj naravi svećeništva, dakako u okviru teološkog govora o ovom pozivu, svećeništvo i njegovu narav nije moguće razumjeti. Jednako tako, ukoliko bismo i govorili o otajstvenoj naravi svećeništva, ne ističući kontekst u kojem se ono ostvaruje, ponovno bismo svećeništvo ostavili nedorečenim.

Gostujući autor - Liturgija i duh sekularizacije

Donosim izvadak iz dužeg teksta autora s pseudonimom Arhangel čiji sam blog nedavno predstavio. Vjerujem da ćete se složiti s mnogim od njegovih zapažanja.

...
Sveta misa ne smije se pretvoriti u talk-show liturga, koji propovijeda, izuzev za to predviđenog mjesta i vremena, i prije pokajičkog čina, prije navještaja Evanđelja, usred molitve vjernika, prije anafore, nakon anafore, prije molitve Gospodnje, prije pričesti, nakon pričesti, prije i i nakon zaključnog blagoslova. Takva liturgija prestaje biti uzvišeni izražaj štovanja Boga, a pretvara se u zamaranje vjernika. Pri tome se zaboravlja potreba današnjeg čovjeka da u misi nađe mir i tišinu, da se odmori u Gospodinu, da želi prisustvom na misi jednostavno «biti pred Gospodinom». I mladi, koji žive u svijetu vike, preglasne glazbe brzih i živih ritmova, u svijetu užurbanosti i nemira, i oni čeznu za tišinom i sabranošću, za odmjerenim i dostojanstvenim izrazom, osobito u slavljenju Boga. U tim se primjerima ne radi o pasivnoj tišini, nego o «aktivnoj tišini» koja znači «najveće osobno i aktivno sudjelovanje».

U tom smislu potrebno je mnogo mudrosti i liturgijsko-teološko-pastoralnog obrazovanja da se u bogoslužju izaberu oni glazbeni izričaji, forme i sadržaji koji će svojom različitošću od prebučnog i brzim ritmovima opijenog svijeta razlikovati euharistiju, ponajviše svojom uzvišenom ljepotom koja duhovne snage vjernika upravlja njegovom Stvoritelju. Takva sveta glazba potiče dublje promišljanje u euharistiji naviještene Riječi Božje i misli vjernika usmjerava na dublje doživljavanje samog sakramenta euharistije. S druge strane, neodgovorno pomodarstvo koje se zna pojaviti ponegdje u našim župama u liturgiju unosi glazbene izričaje i forme koje su trend vremena i sekulariziranog društva, sve u tolikoj mjeri da je teško procijeniti je li u crkvi riječ o nedjeljnoj euharistiji ili kakvom koncertu suvremene glazbe kakve su vjernici, posebno mladi, i prezasićeni, budući da im se stalno nudi putem elektroničkih medija ili na raznim koncertima. Banalizirati svetu liturgiju obilježavajući je takvim glazbenim pristupom, naravno, ne znači negirati njenu sakramentalnu valjanost, ali svakako znači stavljanje trenda vremena u kojem živimo iznad liturgije, koji onda njome upravlja. Iz toga slijedi da liturgija mora pratiti i promjene stilova koji vladaju svjetskom glazbenom scenom, jer bi inače postala «dosadnom» mladima! Znači li to da se sveto bogoslužje treba podvrgnuti svijetu koji se mijenja brže nego ikada prije, sve kako bi se «privuklo» vjernike svetoj misi!? Nije li to oduzimanje dostojanstva bogoslužju, svodeći ga na profane manifetacije, oduzimajući mu i zadnje elemente simboličko-obrednog govora i svođenje liturgijske komunikacije na običnu banaliziranu glazbenu formu koju susrećemo u našem svakodnevnom, užurbanom životu!? Nije li, na kraju, i «privlačenje» vjernika, napose mladih, euharistiji putem liturgijskog povlađivanja nestalnim i površnim glazbenim trendovima svojevrsni odmak od, u prvom redu, sakramentalog karaktera svete mise, i stavljanje naglaska na periferni sadržaj slavlja ovog otajstva!? Da li je, u tom smislu, onda glazba tek mamac za svojevrsno zadržavanje posjeta vjernika nedjeljnoj župskoj misi, koji bi tamo dolazili isključivo zato jer se tamo svira i pjeva na način kako to određuju popularni glazbeni hitovi!? «Zar se time ne spuštamo na razinu anarhije i komedije kad svatko radi što hoće i kad dinamika postaje možda čak važnija od sadržaja!?» Sva je prilika da takvo pomodarstvo vodi banaliziranju svetoga i poistovjećivanju liturgije sa bilo kojim drugim društvenim događajem kulturno-zabavnog tipa. Nije li upravo to sekularizacija, u kojoj nema mjesta za sveto, za transcedentno!

U razmatranom kontekstu valja gledati i pitanje simboličkih liturgijskih gesta. Vjernicima je potrebno znati predstaviti sadržaj i simboličke znakove. Međutim, već spomenuto minimaliziranje obrednih gesta, što naravno, ne treba ni spominjati, nije ni bio cilj koncilske obnove liturgije, dovelo je također do osiromašenja komunikacijske dimenzije slavljenja sakramenata, osobito euharistije. Hladna ukočenost suvremenog načina života te otuđenost ljudi jednih od drugih prenosi se i u vjernički život. Minimalizam liturgijskih znakova, ili sve češće potpuno izostavljanje nekih od njih iz mise, vode osiromašenju neverbalne komunikacije u liturgiji. S druge strane, pretjerivanje u načinu izvođenja te komunikacije u liturgijskom činu predstavlja još jedan elemenat koji zahvaljujemo utjecaju zapadnog sekulariziranog shvaćanja kako je i sveta misa samo još jedna u nizu vrsta zabava ili društenih događanja u kojima individalizam liturga smije i treba doći do punog izražaja, upravo kao u nekim protestantskim zajednicama. Na takav način dobivamo ili liturga koji je puki minimalistički mehanički služitelj svetog oltara, ili showmana koji od svete mise pravi zabavu za okupljeni vjernički puk. «Obred, naime, mora biti izražen u dostojanstvu i ljepoti, s produhovljenim gestama i kretnjama, u uzvišenosti molitve i usklika». Svako mijenjanje, izobličavanje, minimaliziranje, izostavljanje ili davanje prednosti drugim sadržajima izuzev Riječi Božje i sakramenta unutar liturgijskog slavlja, stvaraju zabunu i najčešće umanujuje teološko i duhovno značenje poruke. Iz prebogate duhovne baštine Istoka i Zapada Crkva je izabrala ponajbolje i grijeh je u liturgiji iskrivljavati takve plodove koje je donijela poslušnost poticajima Duha Svetoga, čiji je osobit plod i sama sveta liturgija.

Osvrnimo se još nakratko i na liturgijski prostor u našim župama. U vrijeme prohujalog totalitarnog komunističkog sustava, kada se na sve načine nastojalo zatrti vjeru i Crkvu, Narod Božji i njegovi pastiri na sve su načine nastojali osigurati kakve takve prostore za bogoslužje, osobito u brojnim novim gradskim četvrtima. Stoga je i razumljivo da su mnoge crkve iz druge polovice dvadesetog stoljeća na našim stranama zapravo improvizirane u raznim zdanjima, sve ovisno o (ne)snalažljivosti tadašnjih župnika, kojima treba odati dužnu čast i zahvalnost za sav uloženi trud, nerijetko uz riskiranje vlastite slobode, pa i života.

S druge strane, pad komunističkog bloka i vjetrovi demokracije koji su zapljusnuli i ove naše krajeve omogućili su normalne uvjete za pastoral, pa tako i rad oko planiranja i izgradnje sakralnih prostora prikladnih za sveto bogoslužje i narod koji se u njima okuplja slaviti Gospodina. Ovdje treba biti jasno kako su takvi projekti usmjereni prema trajanju i svjedočenju vjere ne samo suvremenom svijetu, nego i vremenima koja dolaze iza nas. Crkve su hramovi Božji i okupljališta vjernika u kojima se ostvaruje ova božansko-ljudska komunikacija kroz svetu liturgiju. Stoga valja voditi računa o arhitektonskim i likovnim rješenjima novih crkava, koja se moraju odlikovati, s jedne strane funkcionalnošću, a s druge dostojanstvenom uzvišenošću prostora i sadržaja koji vjerničku dušu potiču na otvaranje nebeskim poticajima. U tom smislu župnici, arhitekti, liturgičari, umjetnici, glazbenici i župna pastoralna vijeća prilikom gradnje i uređenja crkava moraju voditi računa o liturgijsko-teološkom govoru sakralnog prostora i njegovih sadržaja, kako se više ne bi događalo, što je čest slučaj, da se projektiraju i grade crkve bez ikakvog poštivanja teološko-liturgijskih i kriterija graditeljske i likovne tradicije kraja u kojemu se crkva gradi. Prežalosni su primjeri da se u nekim našim krajevima grade crkve koje dimenzijama, oblicima i materijalima potpuno odstupaju od ambijenta u kojem su podignute, te izazivaju negodovanje i pravu sablazan vjernika koji ih doživljavaju izvana prije kao bunkere, a iznutra prije kao koncertne ili kino dvorane, a ne kao svete prostore koji bi ih svojim arhitektonskim i likovnim rješenjima trebali poticati na slavljenje Boga. Stoga župa koja gradi novu crkvu neizostavno mora voditi računa o činjenici da gradi crkvu za čovjeka, za vjernika, a ne spomenik arhitektovim apstraktnim idejama koje poluuspješno pokušava pretočiti u stvarnost, a onda se generacije vjernika moraju uvjeravati kako je ta čudnovata građevina ipak crkva, a ne hangar, tvornica, silos, bunker, laboratorij, supermarket ili koncertna dvorana. Crkve valja graditi tako da odražavaju Božju dobrotu i posvemašnju različitost od ovoga svijeta, a ne kao jedne od niza ostvarenja u suvremenoj arhitekturi, odnosno umjetnosti, koju prije svega obilježava apstrakcija i protivljenje bilo kakvoj tradiciji, tradiciji kakva se osobito prepoznaje u posebnostima sakralnog graditeljstva. Nije li upravo ovo olako prelaženje preko bilo kakvih zakonitosti gradnje sakralne arhitekture zapravo još jedan vid očitovanja duha sekularizacije, ovaj put na polju crkvenog graditeljstva i umjetnosti, upravo danas kada crkve arhitekturom prestaju biti prepoznavane kao hramovi Božji koji svojoj dostojanstvenošću i ljepotom privlače pogled vjernika i upućuju mu misli na nebeska dobra!?

Danas, četrdeset godina nakon Drugog vatikanskog sabora, tog velikog dara Duha Svetoga svojoj Crkvi i svijetu, jasno je da se na polju liturgijske obnove valja iznova vratiti na izvore; iščitavajući saborske dokumente i promišljajući njihove smjernice, u skladu sa crkvenim naučiteljstvom, te ih primjenjivati u sakramentalnom životu župe. Sveti sabor je, to valja uvijek naglašavati, pokrenuo obnovu, a ne dokidanje liturgije ili njenu transformaciju u nešto što ona nije, a sveta liturgija (euharistija, u prvom redu) nije još jedan javni servis u ovom sekulariziranom svijetu, u kojem kao na traci dobivamo gotove proizvode Božje milosti. Ona je nešto daleko više; sveta liturgija je prodor novog, Božjeg eona u ovaj naš stari, u naš svijet, i to upravo na način razumljiv čovjeku. Njezina otajstvenost ujedno je i njezino otkrivanje, Božji govor svojemu Izabranom narodu – vjernicima, sveti, uzvišeni dijelog između Krista- Zaručnika i Crkve-zaručnice koji traži da bude vođen kako mu i priliči; u svetom dostojanstvu i ljubavi. Tako neka bude. Amen.

Demoni, opsjednuće, egzorcizam

S obzirom na prirodu ove teme savjetujem vam da razmislite želite li pročitati čitav tekst.
Ono što je nama katolicima najvažnije jest da iako demoni (nečisti ili pali duhovi, zli anđeli, đavli, vragovi) postoje i imaju nadljudsku inteligenciju, snagu i druge anđeoske sposobnosti, oni svi zajedno nisu ništa prema Božjoj sili i moći. Jedna Isusova riječ dovoljna je da ih sve dršćući potjera nazad u pakao. Ono čega se kršćanin treba bojati nisu toliko ni vidljivi ni nevidljivi neprijatelji (iako mora o njima voditi računa), već prije svega da grijehom ne uvrijedi Boga. A tko je na Božjoj strani može biti siguran, i uz iskušenja i trpljenja koja Bog pripušta kako bismo se više pouzdali u njega, da mu sve paklene sile zajedno ne mogu oduzeti Božju ljubav i milost te dar vječnoga života.

Zato se upitajte hoće li vam čitanje ovakve tematike izazvati nemir, strah, tegobe i slično ili se pak želite upoznati s ovom temom kako biste imali još više povjerenja u zaštitu svog anđela čuvara, zagovor Blažene Djevice Marije, svetog Mihaela arkanđela i drugih Božjih anđela i svetih. Jer Bog i njegov Duh ne izazivaju nikad u duši nemir i smućenost. Čak i kad sagriješimo, Božja milost djeluje tako da se skrušimo, pokajemo, ispovjedimo i vršimo pokoru. A nemir, obeshrabrenost i očajanje dolaze od đavla.

Često se u uvodnim riječima o ovakvoj tematici spominje kako ne smijemo upasti u jednu od dvije krajnosti. Jedna bi od njih bila nijekati, čak i ismijavati ono što nas Crkva uči o demonima (usp. Katekizam KC 391-395). To čini velik dio današnjeg svijeta, pa i vjernika, a svojom šutnjom implicitno i svećenika. Druga krajnost, na koju vas ovdje naravno više upozoravam, bila bi neumjereno se zanimati zlom i zlim bićima. Kao dobar indikator jesmo li možda prešli mjeru, može nam poslužiti usporedba vremena koje provedom čitajući tekstove ili gledajući filmove vezane uz tu tematiku u odnosu na vrijeme koje provedemo u molitvi, čitanju Svetog Pisma i pouka svetaca.

Jeste li razmislili?

Gostujući autor - Magister Mathias: O vjeri

Ivan je priredio još jedan tekst Magistera Mathiasa. Još neke tekstove ovog srednjovjekovnog švedskog teologa možete naći među prethodnim Ivanovim postovima, počevši od ovoga.

Razumno je vjerovati

Što bi u sebi moglo biti razumnije nego li sveta vjera Kristova? Svoj poganskoj i saracenskoj vjeri manjka ikakva razumnost i jedno drugome ne odgovara, već je proturječno i u duhu i u djelu. Ali u svetoj vjeri Kristovoj sa svom njezinom mnogostrukošću nema ničega što ne bi odgovaralo cjelini bilo u shvaćanju bilo u djelu. Kako je ljupko i shvatljivo razumnošću, čuti što je Spasitelj rekao svojim učenicima: vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti (Iv 14,19).

Sva živa stvorenja stvorena su za neku svrhu, crvi da nahrane ptice, ptice i stoka za čovjeka. Kad bi čovjek umirao i tijelom i dušom, kojom bi onda svrhom ona bila stvorena? Zar bi joj Bog stvorio razum samo zato da upozna i shvati i trpi nevolje ovoga svijeta i zatim umre poput drugih stvorenja? Tko je toliko lud da povjeruje tako nešto? Ne vidiš li kako zli ljudi dobro žive u svijetu i kako dobri ljudi trpe nesreće i jade? Bog u svojoj najvišoj pravdi nikad ne bi tako činio, da ne čuva nešto bolje za dobre ljude u drugom životu. Stoga se čvrsto drži svete vjere koja obećava drugi život. Nije li začetnik vjere Isus Krist pouzdan dovoljno da izbjegne sumnji kako je lagao? Lažljivci su zlikovci, lopovi, razbojnici, preljubnici i drugi slični zločinci koji su osuđeni svojim djelima. Istina u ustima i srcu ne ide zajedno s lažnošću u djelima. Časni ljudi, koji govore istinu svojim djelima, imaju je još i više u srcu i ustima. Tako dakle Krist i njegovi apostoli i učenici i drugi dobri kršćani čija čestitost nikad ne bi mogla biti stavljena u pitanje, nisu lagali, nego su svojim dobrim djelima potvrđivali istinu onoga što su govorili. Ili su pak zlikovci koji niječu vjeru istiniti, a pošteni ljudi koji objavljuju vjeru lašci? Uistinu bi tada dobri ljudi bili najbjedniji od svih ljudi (1 Kor 15,19): ovdje bi morali trpjeti zlo radi istine i umrijeti za svjedočanstvo vjere, a nikada ne bi igdje dobili nagradu za svoju krepost i vjeru. A Bog bi bio najnepravedniji, kad bi ostavljao one koji se u njega uzdaju ne nagrađujući ih igdje za dobra djela. Time bi poticao zle ljude da budu gori nagrađujući njihova zla djela, ostavljajući njihove zločine nekažnjene i puštajući ih da krše pravicu bez posljedica?

On je osvjedočio vjeru mnogim svjedocima, kako bi je se pravednici držali i zato nije pravo nijekati je. Zar i vi ne koristite svjedoke u svakom ugovoru? A samo kad se radi o vjeri, ne vjerujete svjedocima? Koje nedostojno djelo pretpostavljate Petru jer ne želite vjerovati kada kaže: Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Slušajte ga! (usp. 2 Pt 1,16-17; Mt 17,5)

Što ste nedostojna našli na Pavlu, pa da ne želite vjerovati njegovu svjedočenju kada kaže: bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni (1 Kor 15,4-7). Što ste nevrijedna vidjeli ili saznali o djelima Ivana, onoga koji piše da je blagovao s Isusom, da je s njime jeo i pio nakon njegova uskrsnuća od mrtvih? Nebrojeni su svjedoci i svjedočanstva o svetoj vjeri, a njima je pečat smrt Krista i apostola i bezbrojnih mučenika. Ili, zašto se strašite vjerovati da je Božja dobrota tako velika i silna? Nikada nećete moći zamisliti toliko dobra o Bogu koliko on može učiniti. Ispružite ruku u visinu i pokušajte dotaknuti nebo. Pa kad bi ga i mogli dotaknuti, nikad ne biste mogli dotaknuti svojom vjerom koliko je dobra učinio.

Za sve stvorene stvari vjerujete da mogu izvršiti svoju zadaću. Povjeravate sjeme zemlji kako bi vam se vratilo natrag u obilju. Radite vjerujući da ćete zadobiti plodove. Vjerujete danas nebu da će vam dati novi dan sutra. A samo se o Bogu ne uzdate u milosrđe po vjeri. A bez vjere nemoguće mu je omiljeti (usp. Heb 11,6). Kako će onaj tko mu ne vjeruje biti dostojan njegovih milosti? Jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.