Od svih kreposti vrag najviše napada poslušnost. Na njoj nisu samo pali lucifer, Adam i Eva, nego i protestantizam, pravoslavlje, i sve šizme povijesti Crkve.
Moramo primjetititi da sve one nisu značile pad iz čistog bunta i zloće, nego su bile raspete između vijernosti nekom idealu "pravde" i "istine", te vijernosti materi Crkvi. Neshvatljivo je da u tim dvojbama Bog od nas traži da izaberemo ovo drugo. Ali traži. I to ima svoj nevidljivi ali nesagledivo duboki mistični smisao. U toj zavodljivosti nisu samo nastale sekte, nego i revolucije, kako ona Francuska, tako i Komunistička, ona Teologije oslobođenja, a jednako tako i onaj lefebrovski bunt i svi njemu slični.
Na poslušnosti padaju i krasna redovnička i svećenička zvanja inteligentni, plemenitih i nadarenih, u suretu s nerazumnim poglavarima i biskupima. Ali uvijek i uvijek griješe. Imamo bezbroj takvih primjera.
Idealizam vjernika koji nisu spremni do smrti biti vjerni hijerarhiji Katoličke Crkve (a to je zbilja nešto najteže, jer traži da se pokoriš čovjeku grješniku koji ti se ponekad čini i luđi i gori i manje crkven od tebe), i danas je silno kušan preko pape Franje.
Ma što god bilo i ma kako on upravljao, i ma što tko privatno mislio o njegovim odlukama, ako dopusti da u njemu ponestane poštovanja ili spremnosti da ga sluša, pa i brani i istinski voli kao svog od Boga poslanog poglavara, te prestane paziti na njegov ulged da ga slučajno ne bi javno narušio - toga je već vrag osamio i ima spremnog da mu dušu vucara po nepreglednim stranputicama pitanja vjere.
Poslušnost traži umiranje sebi i svom ponosu do smrti, do samoponištenja. Ona je nalik svezanosti i izdanosti Kristovoj i njegovoj raspetosti na križ do smrti. Ali, jednako tako slično njegovoj proslavljenosti, kristovska poslušnost i nas proslavljuje na neshvatljiv način. To je ono što promiče trijeznim i razboritim "logičarima." To traži vjeru iznad svake logike - osim logike ljubavi koja se oplijenjuje do smrti na križu.
Pripadnost Crkvu svoj temelj nema u vidljivoj logici i učinku, nego u ljubavlju motiviranoj riješenosti na vjernost do potpunog odreknuća čak od vlastite volje. "Ali ne moja, nego Tvoja volja..." ili, kako je sv. Ignacije molio: "Uzmi gospodine i primi svu moju slobodu, pamćenje, razum i svu moju volju..."
Kako neshvatljivo i strano jednom Lutheru! Teško je to! Zbilja prezahtjevno. Težega nema! Da, vrag to nije nikako mogao.
Svi oni koji pristanu na to da svoj odnos prema Papi i Crkvi grade na temelju svojih logičkih uvida, papirnati su brodići u vražjim neverama. Ljudska logika koja se prometnula ispred poslušnog vjerovanja, igrica je za zloga pa i kad se radi o najvećim teolozima povijesti Crkve. Svi takvi su pali i potonuli, nestali. A ostali su oni mali i neuki, i ispali mudriji od učenih i mudrih.
Na papi Franji će, i kušnji koju preko njega Bog danas stavlja, svi uznositi pasti. Karizmatizam, tradicionalizam, teologizam, liberalizam...
Tko će znati, možda je to baš ono što Crkvi treba? Ne znam.
Mi samo trebamo znati: Papa Franjo (tako ga treba oslovljavati, a ne Bergoljo, ili kako već), Božji je odabranik, i za njega Bog danas poručuje: "njega slušajte!"
Slušajte ga, ne budite ludi!
Podsjećam da smo prije tri dana proslavili Preobraženje Gospodinovo, kada smo u Evanđelju čuli: "I gle, iz oblaka se čuo glas: Ovo je moj ljubljeni Sin koji mi je po volji, njega slušajte!" Nije li ova očita usporedba koju p. Ike radi zapravo blasfemija, nešto što šizmatici kroz povijest predbacuju katolicima? A evo ovdje vidimo da jedan isusovac kaže baš to: kao što je Bog Otac posvjedočio prije dva tisućljeća za svoga Sina govoreći "njega slušajte", tako sada govori za Bergoglia "njega slušajte". Nije li p. Ike jednako rušitelj Crkve kao i njegov subrat p. James Martin? Jedan neometano propagira pederluk, a drugi ni jednom jedinom riječju ne spominje prevažnu ogradu "slušajte ga, osim u grijehu"! Na što su se primjerice utemeljitelj legionara zla Marcial Maciel ili kardinal McCarrick (obojica štićeni i promicani od velikog Ivana Pavla II.) pozivali kad su naređivali bogoslovima da legnu s njima u krevet? Na poslušnost! I kao što postoje tjelesni grijesi, tako postoje i duhovni grijesi u koje spada hereza. Primjerice, nitko nije dužan slušati Franju kada preko Scalfarija poruči da pakao ne postoji, već se duše zlikovaca naprosto anihiliraju. To je, naravno, samo jedan od bezbroj primjera.
Poslušnost je u zadnjih pedeset godina vjerojatno najzloupotrebljivanija krepost. Koriste je kao oružje, jasno, samo prema onima koji žele biti dobri pravovjerni katolici jer se oni drugi uopće ne smatraju njome vezanima. No ona nikad nije služila zato da podložnici što šire rastvore usta kako bi im se što više blata moglo onamo utrpati (i da još moraju reći "mmm, kako je fino"). Ne, poslušnost je prije svega tu zbog praktičnih pitanja, primjerice da se isusovcu koji je na trećoj probaciji naredi da se bavi svojim poslom i razmatranjima u tišini, a ne prosipajući svako malo nedomišljene mudrolije po Facebooku. Ili da vjernik (od običnog laika pa do Pape) spremno prihvati nauk Crkve čak i ako ga ne razumije ili mu se čini zastario bez potrebe da svoje vlastite agende trpa na mjesto toga nauka.
Možemo se i tako igrati. Ako dakle papu treba slušati kao Sina Božjeg, zašto bi to bilo primjenjivo samo na papu Franju? Ja ću, recimo, slušati bilo kojeg od ostalih 260-ak papa koji (za razliku od p. Franje) smatraju smrtnu kaznu pravednom i dozvoljenom.
OdgovoriIzbrišiUsporedba p. Fanje sa Kristom ne samo da je blasfemična nego je i nelogična.
F
Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo. Harakiri
OdgovoriIzbrišiP.Ike je prije nekog vremena otvoreno i jasno učio mlade da tko ne sluša Papu Franju ne sluša niti jednog papu i da to ide zajedno. Tim mladima, od kojih neke znam je čista glupost što Toma piše i pod utjecajem, a da nisu ni svjesni padaju i slijede lažni nauk. Mislim da je ovdje dobro podsjetiti se dokumenta Pastor Aeternus i dogme koja jasno govori o tome da sveti Duh nije obečao pomoć papi kod donošenja novog nauka. Dogme smo dužni slušati kao Božju objavu. Tko negira dogmu (zapisan je samo dijelić ovdje u komentaru kao dio) izgubio je vjeru jer se postavlja kao sudac onoga što treba vjerovati. To potvrđuje i papa Pio IX i Lav XIII i sv.Augustin...Dogma ne otkriva nove istine već naglasak na ono što se u osnovi oduvijek vjerovalo. Za moderniste objava nastaje kad vjerski osjećaj na kojem vjeru gradi ip.Ike prelazi iz područja podsvjesnog do svjesnog uma. Vjera bi dakle trebala biti nešto sentimentalno i subjektivno. Dakle, kriva, lažna poslušnost vražja je zamka i put za propast.
OdgovoriIzbrišiIv
"Poslušnost" koju zazivaju modernisti je zapravo neposlušnost prema božanskoj nauci Katoličke Crkve, što ne samo da je grešno, nego povlači i razne teološke cenzure, ovisno kojoj nauci proturječi onaj koji umjesto da sluša Božju Crkvu odluči slušati modernističke uzurpatore na čelu s heretikom i huliteljem Bergogliom. I u najnovijem primjeru podložiti se nauci Bergoglia da smrtna kazna nije moralno dopuštena znači ispovijedati herezu (jer Sveto Pismo i Crkva uče suprotno).
OdgovoriIzbrišiTo je samo još jedan dokaz da Bergoglio ne može biti papa jer bi katolik bio obvezan slušati nauku papinog Učiteljstva (Krist kaže: "Tko sluša vas, sluša Mene"), što bi u ovom slučaju značilo da je obvezan slušati herezu (nemoguće).
....rimski prvosvećenik dakle papa kad govori ex cathedra sa Stolice, nepromjenjiv dogmatski nauk i čudoređe koje treba držati Crkva, odlikuje se nezabludivošću, koja mu je obećana. Inače je smrtan, grješan pa duhove valja provjeravati i ne nasjedati na svaku kako zaista me bi došlo do bolesti, provalije..
OdgovoriIzbrišiIv
Iv,
IzbrišiKatolik nije dužan slušati samo dogme, nego i sva učenja papinskog Učiteljstva, i to ne zato što neka nauka jest ili nije nepogrješiva, nego zato što dolaze od Crkve, kojoj je Bog dao vlast naučavanja, čime je nas obvezao da ju slušamo ("Tko vas sluša, Mene sluša..."). Nije na vjerniku da bira kojoj će se nauci papinog Učiteljstva podložiti, a kojoj ne. Predkoncilski teolozi naučavaju da iako nisu sve nauke papinog Učiteljstva sigurno točne (nepogrješive), sve su nepogrješivo sigurne (suprotna oznaka bi bila "opasne"), što hoće reći da ne mogu sadržavati opasne zablude ili dopuštati smrtne grijehe. Naglašavam da se radi o naukama, a ne o zapovijedima. Papa je sposoban izdati naopaku (grešnu) zapovijed, ali nije sposoban naučavati naopaku nauku. Razlog zašto je to tako se nalazi u citatu u komentaru koji sam napisao Hrvoju - Rimska Stolica ne može zakazati u vjeri.
Evo jedno stručno objašnjenje o obveznosti vjerovanja:
IzbrišiHerein lies the source of the obligation to believe what the Church teaches. The Church possesses the divine commission to teach, and hence there arises in the faithful a moral obligation to believe, which is founded ultimately, not upon the infallibility of the Church, but upon God’s sovereign right to the submission and intellectual allegiance (rationabile obsequium) of His creatures: “He that believeth…shall be saved, but he that believeth not shall be condemned” [Mk 16:16]. It is the God-given right of the Church to teach, and therefore it is the bounden duty of the faithful to believe.
But belief, however obligatory, is possible only on condition that the teaching proposed is guaranteed as credible. And therefore Christ added to His commission to teach the promise of the divine assistance: “Behold I am with you all days even to the consummation of the world” [Mt 28:20]. This divine assistance implies that, at any rate within a certain sphere, the Church teaches infallibly; and consequently, at least within those limits, the credibility of her teaching is beyond question. When the Church teaches infallibly the faithful know that what she teaches belongs, either directly or indirectly, to the depositum fidei committed to her by Christ; and their faith thus becomes grounded, immediately or mediately, upon the divine authority. But the infallibility of the Church does not, precisely as such, render belief obligatory. It renders her teaching divinely credible. What makes belief obligatory is her divine commission to teach.
…Therefore, whether her teaching is guaranteed by infallibility or not, the Church is always the divinely appointed teacher and guardian of revealed truth, and consequently the supreme authority of the Church, even when it does not intervene to make an infallible and definitive decision on matters of faith or morals, has the right, in virtue of the divine commission, to command the obedient assent of the faithful. In the absence of infallibility the assent thus demanded cannot be that of faith, whether Catholic or ecclesiastical; it will be an assent of a lower order proportioned to its ground or motive. But whatever name be given to it – for the present we may call it belief – it is obligatory; obligatory not because the teaching is infallible – it is not – but because it is the teaching of the divinely appointed Church. It is the duty of the Church, as [Cardinal Johann] Franzelin has pointed out, not only to teach revealed doctrine but also to protect it, and therefore the Holy See “may prescribe as to be followed or proscribe as to be avoided theological opinions or opinions connected with theology, not only with the intention of infallibly deciding the truth by a definitive pronouncement, but also – without any such intention – merely for the purpose of safeguarding the security of Catholic doctrine.” If it is the duty of the Church, even though non-infallibly, to “prescribe or proscribe” doctrines to this end, then it is evidently also the duty of the faithful to accept them or reject them accordingly.
(kan. George Smith, “Must I Believe It?”, The Clergy Review, vol. 9 [travanj, 1935.], str. 296-309)
Mateo, jeste li Vi sedis? Koliko mi se čini prema Vašim komentarima na blogu tako mi se čini. Zašto imate potrebu nadopunjavati druge, a bez da ste pitali osobu želi li nešto više znati?
IzbrišiIv
`Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima'.`
OdgovoriIzbriši`Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.`
Odnosi si na živog papu (Učiteljstvo), a ne mrtve pape, jer mrtvi pape ne mogu govoriti.
Kad samoproglašeni `pape` preuzmu ulogu pape, nastaju tisuće sekta.
Krist nije htio sekte, nego Crkvu sagrađenu na Stijeni koja je ...
Neka svatko ispuni sam za sebe.
Hrvoje
"Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!"
Izbriši(Usp. Franjin odnos prema smrtnoj kazni, preljubu, imigraciji, ekologiji, misionarenju...)
Toma, ima NAKON toga (po vremenskom slijedu):
Izbriši»Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.«
"That thy faith fail not. The faith of Peter, established by the coming of the Holy Ghost, hath never failed, nor can fail, being built upon a rock, which is Christ himself, and being guided by the spirit of truth, as Christ promised. Jo. xv. 26. and xvi. 13. — And thou being once converted, confirm thy brethren, even all the other apostles and bishops, over whom I have made and constituted thee and thy successors the chief head, that such a head being appointed by divine authority, all occasions of schisms and divisions might cease, says S. Jerom. Wi. — Admire the superabundance of the divine patience. That the disciple might not lose courage, he promised him pardon before he has committed the crime, and restores him again to his apostolic dignity, saying, confirm thy brethren. S. Cyril."
Haydock Catholic Bible comentary
Ne razumijem kako svi "tradicionalisti" uvijek propuste TRADICIONALNI nauk o Petru.
Hrvoje
Hrvoje, molim Vas ne generalizirajte. Drugo Vi ste stvari izvukli iz konteksta zaboravljajući pri tome da je apostol Petar imao veliku poniznost i kad je primio ukor od Pavla dok Franjo čini mi se još uvijek nije dao odgovor četvorici kardinala odnosno dvojica su već pokojni. Drugo papa Franjo radi blasfemične videozapise uspoređujući sve vjere istima, a pri tome zaboravljate li možda Vi kako nauk Katoličke Crkve kako izvan KC nema spasenja? Za mene ne postoji tradicionalni nauk kako ga nazivate već nauk KC koji se sastoji od Apostolske predaje i Božje objave u koju su uključene i dogme. Također kako je već napisano I vatikanski sabor, Pastor aeternus, dokument u kojem jasno piše o značenju i biti prvenstva rimskog biskupa. Preporučujem svima koje zanima odnos vjernik_papa da pročitaju. Postoji na netu.
IzbrišiTo je nauk Crkve koji i danas vrijedi.
Iv
Marko Tosatti piše da se papa Franjo boji okupljanja kardinala. Posljednji tajni konzistorij koji u pravilu prethodi imenovanju novih kardinala održan je 2015.godine, a to je bilo prije objave pobudnice Amoris laetitia. Nakon toga nikada više.
IzbrišiRazlog je to da se papi Franji uputi ozbiljan prijekor da vlada autokratski i monokratski. Umjesto da se posavjetuje sa svojim najbližim suradnicima - a to su kardinali po crkvenome pravu - on ih izbjegava jer zna da ih ima doduše samo šačica hrabrih, no ipak dovoljno da otvore neke rasprave kojima bi ih se još dosta priključilo, a kojih se on očito silno boji.
Lakše se okružiti monsinjorima i sissignorima, u biti običnim ulizicama i dodvoricama, nego se bratski posavjetovati s kardinalima iz cijeloga svijeta.
I ovo pokazuje da u Crkvi vlada veliki kaos i da se trebamo trajno moliti da nam Gospodin pošalje tradicionalnoga papu koji će stvari dovesti u red.
Ovakvi pozivi na poslušnost kao gore spomenuti žalosni su i krajnje licemjerni.
No nakon pisanja priča o Titu do kraja osamdesetih isti su ljudi kasnije bili najžešći domoljubi. Obično je sve bilo popraćeno velikom brigom da se materijalno osigura šest pokoljenja u obitelji i rodbini.
Nadamo se da će prava obnova u Crkvi drukčije izgledati i da se ne će ponavljati iste pogrješke.
Kikii
Hrvoje,
Izbriši"That thy faith fail not. The faith of Peter, established by the coming of the Holy Ghost, hath never failed, nor can fail, being built upon a rock, which is Christ himself, and being guided by the spirit of truth, as Christ promised..."
("Da tvoja vjera ne zakaže. Vjera Petra, ustanovljena dolaskom Duha Svetoga, nije nikad zakazala, niti može zakazati, jer je sagrađena na stijeni, koja je Krist sâm, i jer je vođena duhom istine, kao što je Krist obećao...)
Da, to što piše u Haydockovom komentaru je točno, u jednoj rečenici je sažeo tu nepogrješivu vjekovnu nauku Crkve, koju više puta ponavlja i Prvi vatikanski koncil.
Kad se katolik suoči s Bergogliovim brojnim herezama, upravo ta nemogućnost Rimske Stolice da ikad zakaže u vjeri stvara sigurnost da Bergoglio nije papa.
Kako je moguće vjerovati da im je iskreno stalo do poslušnosti? Poznato je npr. da su poklonici Međugorja, a tzv. međugorski fenomen i njegovi protagonisti, npr. fra Slavko Barbarić, kod kojega je na ispovijedi, za njegova posljednjeg razdoblja nezakonito provedenog u Međugorju, p. Mandurić postao svjestan svojega zvanja, oličenje su neposlušnosti, to se iz aviona vidi. Ne spominjem to zato da bih sad govorio protiv Međugorja, nego zato što bih volio znati što stvarno misle i rade p. Ike Mandurić i bitno.net. Do čega im je stvarno stalo?
OdgovoriIzbrišiM. P.
Kao rijetko kad u povijesti danas nam je nužno čvrsto razlikovati vječnu papinsku funkciju i njenu uzvišenost i dostojanstvo od konkretnog trenutnog nositelja....
OdgovoriIzbriši"Ne, poslušnost je prije svega tu zbog praktičnih pitanja, primjerice da se isusovcu koji je na trećoj probaciji naredi da se bavi svojim poslom i razmatranjima u tišini, a ne prosipajući svako malo nedomišljene mudrolije po Facebooku."
OdgovoriIzbrišiHahaha, u tišini, hahaha. Možda jedina tišina je kad stišaju zvuk mobitela dok su na društvenim mrežama. Ili onaj jedan njegov kolega iz reda male braće Angele Merkel, koji sam kaže da si pusti neku popularnu pjesmu umjesto molitve. Njemu je valjda definicija tišine da on šuti dok muzika svira.
S.H.
Da, vrijeme je brzih promjena, nestalnosti, krhkosti i lomljivosti.
OdgovoriIzbrišiNe stoga što i ranije nije bilo napretka znanosti i brzoga razvoja i promjena. Problem je što su se bezvezne promjene - samo radi promjena - uvodile ondje gdje nisu bile nužne, nego čak i vrlo štetne i opasne: u svetu liturgiju, u svećenički i redovnički život, u naviještanje vjere...
Ako se ranije inzistiralo na poslušnosti, oni koji bi je zahtijevali bili su drukčije odgojeni, imali su straha Božjega, nisu bili zapljusnuti ovim valom egomanije i samoobožavanja.
Danas zbilja moramo paziti tko od nas zahtijeva poslušnost.
Prvi znak da je riječ o hohštaplerima jest preveliko inzistiranje na poslušnosti gdje treba i ne treba. Obično baš takvi sebi samima dopuštaju veliku slobodu u tumačenju vlastite poslušnosti. Blebetaju jedno, ali žive drugo.
Opasno je prenaglašavanje jedne krjeposti na račun drugih, primjerice poslušnosti.
Tada istinsko poimanje poslušnosti gubi svoj smisao i svrhu i postaje nakaznom krjepošću, odnosno protu-krjepošću.
Čim se umiješa određena količina egoizma i nedostatka straha Božjega u bilo koju krjepost, dobijemo potpuno suprotnu stvar. Možemo reći porok!
Danas zamjećujemo da se i u Crkvi i u društvu na vodeće pozicije guraju osobe koje najmanje zavrjeđuju ta mjesta. Upravo jer su beskrupulozni, hlepe za upravljačkim mjestima.
Nekada se od ravnatelja, dekana, predsjednika tažio moralan život, iskustvo, znanje, poštenje, postignuća. Ili stabilan brak, dokazano domoljublje i ljubav prema bližnjemu.
Danas kao da se traži da imaju dobre veze i da se znaju izgurati na ta mjesta A kad se dočepaju vlasti, jao svima oko njih.
Nije nam lako. Puno je lakše imati čestite nadređene i ne razmišljati puno o onomu što od nas zahtijevaju, no takva su vremena i baš glede poslušnosti moramo biti budni.
Što opet ne znači da je se odričemo.
Kikii
Nije mi bistro zašto bi nekomu smetalo drugo mišljenje. Upravo rasprave, korektne i konkretne često su pomoć sagledavanju stvari objektivnije. Mislim na objavu koja, čini se, nije otvorena za komentare. Mislim da to nije put. S druge pak strane osjeća se sve intenzivnija polarizacija. I to je dobro jer itekako pomaže u zdravom razlučivanju u krizi koja duboko pogađa vjernike katolike. Łongin
OdgovoriIzbrišiTaj post je od objave otvoren za komentare.
IzbrišiA nedavno sam kupio novi katekizam. Sad je evo vec zastario. Kad bi mi makar mogli zamijeniti za novi sa pravovaljanom papinom ispravkom , ili mozda da jos pricekam ako bude novih korekcija.
OdgovoriIzbrišiRobelar
Svaki redak potpisujem. Svaka "neposlušnost" u smislu u kojem istu tumači pater Ike je u konačnici doista sotonska jer pretpostavlja da nije Božja zadnja nego ljudska a onda dolaze i podjele i tvrdoglavosti i odmaci i pametovanja kako je "ovako" bolje jer "JA" znam da je bolje. A taj isti JA nas dovodi korak po korak do sotone i njegovih plodova. Sebičnosti, egoizma, zatvorenosti i ne mogućnosti oprosta.
OdgovoriIzbrišiU čemu prije da budem poslušna? Da ne rađam kao zečica? Da prihvaćam homoseksualnu praksu kao normalnu, jer to je ljubav iz koje možemo biti obogaćeni? Da prihvatimo da preljub, bilo prije braka, bilo nakon rastave, nije grijeh? Da je Bog pogriješio kad je dopustio da njegov sin umre smrtnom kaznom jer ju On ne bi smio dozvoliti, pa makar i za svog sina (ali je zaboravio pitati Papu o tome, pa sam nije poštovao dostojanstvo i nepovredivost života svog Sina)? Ili da se jednostavno ne treba obratiti na katoličanstvo (protestanti se spašavaju automatizmom, a Luther je uzor vjere), dobra je bilo koja religija, a u konačnici najvažnije je biti "dobar čovjek", pa ako si i ateist, nema veze? Na koncu, straha nema, ako se netko i nađe u onoj šačici nesretnika koji ne idu direktno u raj ,(a pokajanje je nepotrebno)- ju-hu - pakao i tako ne postoji (dakle, ne postoji ni đavao, zavodnik ljudi). Svi se spašavaju, svi su slabi, i Marija je sumnjala, a Juda je u raju. Jedino možda nas, rigidne proširivale vjere, fundamentalisti, najgore od najgorih, čeka ništavilo. To je to? Svakako, ima još, ali ovo je blago meni posebno "drago". Je li to to čemu trebamo biti poslušni?
IzbrišiS.Š.
Mnsg, M. Lefebvre- Pretvarati se da se ne vidi zlo radi toga da ne bi ispali neposlusni je izdaja istine i izdaja samih sebe. Kriterij istine u Crkvi je tradicija.
IzbrišiRobelar
Je li moguće biti tradicionalist, i u isto vrijeme se slagati sa stavovima pape Franje?
OdgovoriIzbrišiIli je veći tradicionalist onaj koji više prezire papu?
Trebate prvo definirati sto za vas znaci tradicionalist. Ako to uzimate u najuzem smislu kao "osoba koja povremeno voli otici na tradicionalnu misu", onda je svakako moguce slagati se s Franjom. Vjerojatno ne kad kaze da je stara misa danas pomodarstvo, ali kad zaziva migrante ili ukida smrtnu kaznu, zasto ne?
IzbrišiNe radi se o preziranju papinske sluzbe, nego o ogorcenosti trenutnim (legalnim ili nelegalnim, ovisno o tome na kojpj ste strani) okupatorom te sluzbe koji se uopce ne osjeca vezanim naukom Crkve. On posjeduje ogromnu moc, a laici su u principu potpuno liseni naravnih sredstava borbe osim rijeci. Pa oni koji su frustriraniji ne izvazu ponekad te rijeci.
Da upotrijebim jednu sliku dragu papi Franji. Kad glavni mesar Franjo u poljskoj bolnici amputira (cesto zdrave) udove na zivo, ne treba se cuditi ako pacijent pocne urlikati i neke malo ruznije rijeci.
Tesko je biti poslusan papi Franji ako poslije svake njegove ne kazes- tko sam ja da sudim.
OdgovoriIzbrišiRobelar
A i takvi idu na TM te sude druge. Baš kao i što Franjini zagovornici sude tradicionaliste jer pogrješno iščitaju ili prosude.. I gdje smo onda kad sami govore ne sudi, a sude? Već kad se netko poziva na to neka to dokaže i rječju i djelom.
IzbrišiIv