Gostujući autor - Izvadci iz enciklike Pascendi Dominici Gregis

Jedan čitatelj ovog bloga priredio je izvatke iz enciklike sv. Pija X. Pascendi Dominici Gregis (Pasti stado Gospodnje) istaknuvši neke značajnije rečenice i izraze te dodavši na pojedinim mjestima svoje komentare. Primljeni tekst donosim vam kao i obično bez vlastitih intervencija.

***

NJEGOVA SVETOST PAPA PIO X.

Izvaci iz enciklike PASCENDI DOMINICI GREGIS (o zabludama modernista)

Beskrajne li gomile sofizama koja ruši i razara svaku religiju! I taj, ne samo moguć, nego nužan razvoj i promjenu dogmi, modernisti ne samo da drsko zastupaju nego on predstavlja logičnu posljedicu njihovih izjava. Naime među stožerima njihova učenja jest i ovaj, preuzet iz principa vitalne imanencije: da religijske formulacije, da bi uistinu bile to, a ne puke spekulacije uma, nužno je da budu žive i da žive istim životom kojim živi religijski osjećaj... Iz toga slijedi da te formulacije, da bi bile žive, moraju biti i ostati prilagođene i za vjeru i za vjernika. Zato ako iz bilo kojeg razloga ta prilagodba prestane vrijediti, one gube prvotno značenje i zahtijevaju da ih se preinači [živa Tradicija? relativizam?]. Predstavljajući tako vrijednost i promjenjivost dogmatskih formulacija, ne čudi što su modernisti dogme toliko prezirali; dok naprotiv u svijest dozivaju i veličaju religijski osjećaj i religijski život... O, zaista »slijepci i vođe slijepih« koji, nadimajući se oholim imenom znanosti, iznose tlapnje kojima izobličuju vječni pojam istine i istinski religijski osjećaj: »šireći novi sistem, vođeni bezočnom i neobuzdanom pomamom za novošću [!], ne traže istinu tamo gdje se ona sigurno nalazi, te prezirući svete apostolske tradicije [!], prianjaju uz šuplje, ništavne, nesigurne nauke koje je Crkva osudila i njima, ti bezumnici jedni, vjeruju da podupiru i zastupaju samu istinu.«. (13.)

[...] Nasuprot tome vjernik pouzdano i nedvojbeno zna da božanska stvarnost zaista postoji u samoj sebi, te baš nimalo ne ovisi o onome koji vjeruje. Ako zatim postavimo pitanje na čemu se temelji ta vjernikova tvrdnja, modernisti odgovaraju: na osobnom iskustvu. No dok tako govore udaljavaju se od racionalista, ali dijele mišljenje protestanata i lažnih mistika. Tako oni govore o tome: u religijskom osjećaju mora se prepoznati gotovo određena intuicija srca, koja dovodi čovjeka u neposredan doticaj sa samom Božjom stvarnošću i ulijeva mu snažnu uvjerenost u njegovo postojanje i njegovo djelovanje u čovjeku i izvan njega, koja uvelike nadilazi svako znanstveno uvjeravanje. Tvrde stoga da postoji jedno pravo iskustvo, i to takvo da nadvisuje svako razumsko iskustvo... To iskustvo, kad ga se stekne, obrazuje vjernika točno i na pravi način.

Koliko smo samo daleko od katoličkog učenja! Slične je tlapnje [Prvi] Vatikanski koncil već bio osudio. Vidjet ćemo nešto dalje kako se s tim teorijama, združenim sa ostalim već spomenutim zabludama, širom otvaraju vrata ateizmu. Korisno je ovdje odmah primijetiti da se kada se to učenje o isku­stvu poveže s učenjem o simbolizmu, svaka religija, pa i idolopoklonstvo, mora smatrati pravom. Zašto naime ne bi bilo moguće da se ta iskustva sreću u svakoj religiji? Zapravo, mnogi tvrde da se sreću. Pa s kojim pravom modernisti niječu istinu iskustvu jednog muslimana? S kojim pravom prava iskustva vežu samo uz katolike? Naime modernisti ne niječu, nego štoviše dopuštaju, jedni prikriveno drugi otvoreno, da su sve religije istinite. I da ne mogu misliti drukčije, nešto je sasvim očito. Naime zbog kojeg bi se razloga, prema njihovim načelima, ikada bilo koju religiju moglo smatrati lažnom? Bez sumnje zbog jednog od ova dva: ili zbog lažnosti religijskog osjećaja, ili zbog lažnosti formulacije koju je izrazio um. Religijski osjećaj, premda može biti manje ili više savršen, uvijek je jedan: zatim intelektualna formulacija, da bi bila istinita, dovoljno da odgovara religijskom osjećaju i vjerniku, kojom god da snagom uma taj raspolaže. U srazu različitih religija, najviše što modernisti mogu smatrati je da katolička religija ima više istine jer je življa, i da zaslužuje s većim pravom naziv kršćanska, jer na puniji način odgovara počecima kršćanstva. (14.)

No, to je učenje o iskustvu i s jedne druge strane potpuno suprotno katoličkoj istini. Naime ono biva prošireno i primijenjeno na tradiciju, kako ju je do sada Crkva razumijevala, te je uništava. Naime, modernisti tradiciju shvaćaju kao prenošenje prvobitnog iskustva drugima, po propovijedanju, s pomoću intelektualne formulacije... Događa se zatim da se takvo prenošenje iskustva katkad ukorijeni i živi, a katkad odmah ostane bez ploda i iščezne. Za moderniste je samo življenje dokaz istini; jer za njih su istina i život jedno te isto. Iz čega se može ponovno zaključiti da su sve religije, koliki god da je njihov broj, jednako prave, jer kada to ne bi bile, ne bi živjele. (15.)

[Za moderniste] izgleda kao tiranija osuditi neku knjigu bez autorova znanja, bez slušanja njegovih objašnjenja i rasprave. Dakle i ovdje treba tražiti srednji put koji će ujedno očuvati prava na autoritet i na slobodu. U međuvremenu [prema modernistima] pravi put za katolika će biti da javno proglašava svoje najdublje poštivanje autoritetu - nastavljajući međutim raditi što ga volja [!]. Njihove općenite smjernice za Crkvu mogu se ovako izreći: budući da je cilj crkvene vlasti posve duhovne naravi, vjerska vlast treba maknuti svu raskoš koja je ukrašava u očima javnosti ["siromašna Crkva"]. Pritom zaboravljaju da iako je religija bitno duhovna nije ipak ograničena na sam duh; i da se čast koja se iskazuje autoritetu prenosi natrag Isusu Kristu, koji ju je ustanovio. [dakle, posljedica siromašenja Crkve je siromašenje štovanja prema Kristu - primjer Jude i pomasti] (25.)

Da bismo upotpunili cjelokupnu ovu materiju vjere i različitih njezinih klica, ostaje na kraju, časna braćo, da poslušamo teorije modernista o razvoju istih. Njihov je osnovni princip da u jednoj živoj religiji sve mora biti promjenjivo i stvarno se i mijenjati ["živa Tradicija"]. Odatle prelaze na ono što predstavlja glavni njihov nauk, to jest evoluciju. Zakonu evolucije sve je podložno [!] - dogma, Crkva, bogoštovlje, svete knjige, štoviše sama vjera, a kazna za neposlušnost je smrt [ono što čine tradicionalistima koji odbijaju tu evoluciju]. Taj princip neće nimalo začuditi onog koji se prisjeti svega onoga što su modernisti rekli o svakoj od tih stvari... Glavni poticaj za evoluciju obreda bila bi potreba prilagodbe običajima i tradicijama naroda kao i uživanje u vrijednosti koju su odredeni čini primili iz dugog korištenja. U konačnici, evolucija same Crkve dolazi iz potrebe da se prilagodi povijesnim prilikama i oblicima vlasti u društvu. Tako misle modernisti o tim pitanjima. I ovdje, prije no što krenemo dalje, želimo da se ponovno posveti pozornost ovom njihovom učenju o potrebama, pošto je ono, uz ono što smo do sada vidjeli, gotovo temelj i osnova te hvaljene metode koju nazivaju povijesnom. (26.)

Sada pak, ostajući i nadalje na području teorije o evoluciji nauke, treba primijetiti da, premda potrebe služe kao poticaj za evoluciju, ona bi ipak, kad bi bila ostavljena isključivo njihovim djelovanjima, došla u veliki rizik da prekorači granice tradicije te istrgnuta tako iz svoga prvobitnog životnog počela, prije no do napretka dovela bi do propasti. Stoga kada se modernistička misao dublje pronikne, mora se reći kako se evolucija predstavlja kao određeni rezultat iz sukoba dviju snaga, od kojih je jedna progresivna, a druga konzervativna. Konzervativna snaga u Crkvi je tradicija [!], a tradiciju predstavlja vjerski autoritet, i to kako po pravu, budući da je u prirodi svakog autoriteta da štiti tradiciju, tako i stvarno, jer autoritet, uzdignut iznad životnih potreba, malo ili uopće ne osjeća poticaje napretka. Nasuprot tome, progresivna snaga, koja odgovara na unutarnje potrebe, počiva i djeluje u svijesti pojedinaca, nadasve u onima koje su, kao što kažu, u prisnijem dodiru sa životom. Primijetite ovdje usput, časna braćo, kako izbija na površinu ono pogubno učenje koje čini laike čimbenikom progresa u Crkvi. Kao neka vrsta kompromisa [!] između dviju snaga, s jedne strane konzervativne a s druge progresivne, to jest između autoriteta i individualne svijesti, javljaju se promjene i napreci. Individualne svijesti, odnosno neke od njih, vrše pritisak na kolektivnu svijest, a ova pak na autoritet, dok on ne pristane na kompromis, te kad se sporazum učini, taj autoritet se onda se brine za održavanje istog [ne opisuje li ovo savršeno koncilsku i pokoncilsku situaciju, gdje je autoritet pristao na kompromis s modernim svijetom i liberalizmom te od tada sebe zadužio da taj kompromis provodi?]

Imajući sve to na umu lako je razumjeti u kakvom se čudu nađu modernisti kada ih se prekorava ili kažnjava. Ono što im se upisuje u grijeh, oni smatraju svetom dužnošću. Nitko od njih ne pozna bolje potrebe savjesti, jer su s njima u prisnijem dodiru no što je to crkvena vlast. Gotovo utjelovljuju u sebi sve potrebe, te je dakle njihova dužnost otvoreno govoriti i pisati. Ma korio ih i sam autoritet, svijest o dužnosti ih podupire i duboko su svjesni da ne zaslužuju prijekore već pohvale. Nažalost znaju da se progresi ne čine bez borbi, niti da postoje borbe bez žrtava: dakle, oni će biti žrtve, kao što su to prije njih bili proroci i Krist. Ne mrze autoritet zato što se prema njima loše postupalo: dopuštaju da on vrši svoju dužnost. Samo žale što ih se nije saslušalo, jer će zbog toga kasniti napredovanje duša; ali nesumnjivo će doći vrijeme kada se više ono neće moći odgađati, jer zakoni se evolucije mogu zaustaviti, ali se nipošto ne mogu dokinuti. I tako nastavljaju svoj put, nastavljaju ga usprkos pokudama i osudama, prikrivajući nevjerojatnu drzovitost velom prividne poniznosti. Tobože prigibaju glavu, ali rukama i umom nastavljaju još smjelije svoj rad. I tako djeluju hotimice i svjesno, jer se povode za pravilom da autoritet valja potisnuti, a ne srušiti, jer ne osjećaju potrebu izići iz ozračja Crkve da bi mogli malo po malo mijenjati kolektivnu svijest. (27.)

Dakle, časna braćo, za moderniste, i kao autore i kao propagandiste, u Crkvi ne postoji ništa postojano i nepromjenjivo. U tome imaju i svoje preteče o kojima je naš prethodnik Pio IX. već bio pisao: »Ti neprijatelji božanske objave, koji beskrajnim hvalama veličaju ljudski napredak, htjeli bi isti, smionom i svetogrdnom drzovitošću, uvesti u Katoličku vjeru, gotovo kao da sama vjera ne bi bila Božje djelo već ljudsko odnosno ne bi bila ništa drugo već određeno filozofsko iznašašće koje čovjek može usavršiti.« (28.)

[Modernisti smatraju da] s obzirom da imamo tako u sebi rastočene i kroz različita razdoblja rasute dokumente, iz te činjenice nekako prirodno slijedi da se svete knjige ne mogu više pripisivati piscima čija nose imena. I to je razlog poradi kojeg modernisti nimalo se ne ustručavaju tvrditi da su te knjige, a osobito Petoknjižje i prva tri evanđelja, od prvobitnih kratkih tekstova malo-pomalo bili proširivani dopunama i umecima, bilo u obliku teoloških ili alegorijskih tumačenja, bilo u obliku prijelaza koji su međusobno povezivali pojedine dijelove. To ukratko znači, oni smatraju, da u svetim knjigama moramo priznati živu evoluciju, koja proistječe i podudara se s evolucijom vjere. (34.)

Ostaje Nam još nešto reći što se tiče modernista kao reformatora. Već do sada izneseno obilno nam pokazuje koja pomama za promjenom [!] obuzima te ljude: u cijelom Katoličanstvu ne postoji ništa na što ne stavlja svoju ruke. Reforma filozofije, osobito u sjemeništima, na način da se skolastičku filozofiju [!] ukloni i smjesti u povijest filozofije među zastarjele sustave, a da se mladiće poučava modernoj filozofiji [!], koja je jedina prava i koja odgovara našem dobu. Reforma teologije; racionalna teologija da ima za temelj modernu filozofiju, a pozitivna teologija da se temelji na povijesti dogmi... Što se tiče bogoštovlja, iz sveg se grla deru da se moraju smanjiti izvanjska štovanja ili barem spriječiti da se dalje njihov broj povećava; premda su, istini za volju, drugi koji su skloniji simbolizmu u vezi tog popustljiviji. Crkvena vlast da se mora reformirati u svakom pogledu, ali na osobit način u disciplinarnom i dogmatskom području. Zato zahtijevaju da se i iznutra i prema vani uskladi s modernom sviješću, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako kažu, u upravljanju moraju sudjelovati i niži kler pa čak i laikat te je također nužno decentralizirati vlast koja je previše zgusnuta i ograničena na središte [kolegijalnost]. Rimske se kongregacije moraju reformirati, prije svega Sveti oficij i Indeks (popis zabranjenih knjiga). Crkvena vlast mora promijeniti stav u političkom i društvenom svijetu [koncilsko "pomirenje sa svijetom], dok se drži podalje od političkih i društvenih organizacija da se ujedno prilagodi [prilagoditi Crkvu svijetu umjesto svijet Crkvi] postojećim društvenim pitanjima kako bi ih ona mogla prožeti svojim duhom. Što se tiče morala, slažu se sa amerikanistima da se aktivnim krepostima mora davati prednost pred pasivnima, te snažno zagovarati njihovo vršenje s prevagom nad ovim drugima. Traže da se kler vrati drevnoj poniznosti i siromaštvu [siromašenje Crkve], i u njihovim idejama i činima da se vode principima modernizma. Na kraju, ima i onih koji, ponavljajući učenje svojih protestantskih učitelja, žele da se ukine sveti celibat. Što dakle ostaje u Crkvi a da to ovi ne bi reformirali u skladu sa svojim načelima? [uistinu!] (38.)

Možda smo, časna braćo, u ovom izlaganju bili preopširni u izlaganju nauka modernista. Ali to je bilo nužno kako radi toga da se opovrgnu uobičajene optužbe da ne razumijemo njihove ideje, kao i zato da se pokaže da se njihov sustav ne sastoji od raštrkanih i i nepovezanih teorija, nego je riječ o savršeno organiziranom korpusu, čiji su dijelovi tako čvrsto spojeni da nije moguće prihvatiti jedan bez u isto vrijeme prihvaćanja svih. Zato smo ovom izlaganju morali dati svojevrsno didaktički oblik, ne ustručavajući se od korištenja određenih neciviliziranih termina kojima se modernisti služe. Ako se potom jednim pregledom obuhvati cijeli taj sustav, može li ikoga čuditi da ga mi definiramo sintezom svih krivovjerja [!]. Kada bi netko pokušao sabrati zajedno sve zablude koje su ikad iznesene protiv vjere i skupiti njihovu srž i bit u jedno, ne bi to nikada uspio bolje učiniti od onoga kako to učine modernisti. Oni su štoviše učinili i više od toga, jer kao što smo imali priliku primijetiti, njihov sustav znači uništenje ne samo Katoličke Vjere nego i svake religije. To objašnjava zašto to učenje nailazi na odobravanje u racionalističkim krugovima i zašto oni koji otvoreno i bez ograda istupaju kao racionalisti toplo pozdravljaju moderniste kao najvrjednije saveznike. (39.)

Da bi se još dublje upoznalo modernizam i da bi se našli primjereni protulijekovi za tako veliku nevolju, bit će korisno sada, časna braćo, pomalo istražiti uzroke koji su je stvorili i pomogli da naraste. Nema sumnje da je prvi i neposredni uzrok zastranjenje uma [!]. Kao daljnje uzroke prepoznajemo dva: znatiželju i oholost. Znatiželja, ako se razborito ne obuzda, kadra je sama stvoriti svaku zabludu. Zato je Naš prethodnik Grgur XVI. s pravom bio pisao: »Jako je tužno gledati kako se duboko strovaljuje ljudski razum kad prihvati duh noviteta, kad, ne osvrćući se na apostolovo upozorenje, trsi se saznati više no što priliči znati, te, pouzdavajući se previše u samog sebe, misli da može naći plodova izvan Crkve u kojoj se nalazi istina bez trunke najmanje zablude. (encikl. Singulari Nos, 1834.).«

No oholost je ona koja nad čovjekovom dušom ima mnogo veći utjecaj da je zaslijepi i odvuče u zabludu, a oholost je nastanjena u modernizmu kao u svojoj vlastitoj kući [!], nalazeći hranu svugdje u njegovim naukama i priliku da se razmeće u svim svojim oblicima... Da bi se prispjelo modernizmu zaista nema kraćeg i bržeg puta od oholosti. (40.)

41. Ako pak s moralnih uzroka modernizma prijeđemo na one koji se tiču uma, prvi i glavni jest neznanje [!]. Da, ti isti modernisti koji se žele pokazati kao naučitelji Crkve, koji napuhuju obraze u veličanju moderne filozofije i pokazuju takav prezir prema skolastici, prigrlili su prvu sa svim njezinim lažnim blještavilom jer ih je njihovo neznanje oko potonje ostavilo prikraćenim za sredstvo koje bi im pomoglo prepoznati konfuziju njihovih ideja i pobiti sofizme. Njihov cijeli sustav, sa svim svojim zabludama, rođen je iz saveza između vjere i lažne filozofije [!]. (41.)

Ma da ga bar šire s manje gorljivosti i žara! Tolika je međutim njihova revnost, tako neumoran rad, da Nam se upravo srce kida kada pomislimo koliki bi samo to ogroman dobitak bio za Crkvu kada bi te snage namjesto na njezinu štetu bile na njezinu korist. Kako bi zatim duše uvukli u zabludu, koriste se dvostrukom taktikom: najprije se oslobađaju prepreka, zatim najpomnije traže sredstva koja im koriste, te na kraju iste neumorno i krajnje strpljivo upotrebljavaju. Tri su glavne prepreke za koje smatraju da najviše stoje na putu njihovim naporima: skolastička filozofija [!], autoritet otaca i tradicija [!] te crkveno učiteljstvo [! - sve tri stvari su podrivene u zadnjih 50 godina] i protiv svega ovoga vode nemilosrdan rat. Za skolastičku filozofiju i teologiju imaju samo prezir i izrugivanje. Bilo da to čine zbog neznanja, bilo da to čine zbog straha, bilo i zbog jednoga i zbog drugoga, sigurno je da je strast za novitetima kod njih uvijek povezana s mržnjom prema skolastici, te nema pouzdanijeg i očitijeg znaka da se netko počeo okretati modernizmu od toga da je počeo zazirati od skolastike. Neka se modernisti i oni koji ih podupiru sjete izjave koju je Pio IX. osudio: »metode i načela koje su naučitelji skolastike koristili u teologiji, više ne odgovaraju potrebama našeg doba i naprecima znanosti« (Silabus, osuđena propozicija 13.). - Koriste svu svoju domišljatost da umanje snagu i falsificiraju narav tradicije, s ciljem da joj oduzmu svaku važnost i svaki autoritet [ovu rečenicu vrijedi dvaput pročitati, zar ne?]. Ali za katolike će uvijek postojati autoritet Drugoga nicejskog sabora koji je osudio »one koji se usuđuju, po uzoru na opake krivovjerce prezirati crkvene tradicije [!] i smišljaju svakojake novitete [!] i kuju zlobne spletke da zatru bilo koju legitimnu tradiciju Katoličke crkve«. Katolicima će zakon biti i svečana izjava IV. carigradskog koncila: »Svečano, dakle, izjavljujemo da čuvamo i branimo pravila koja su bilo najpoznatiji sveti apostoli, bilo opći ili mjesni pravovjerni koncili te svaki crkveni otac i naučitelj, pun duha Božjega, dali Svetoj Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi.« Zato su rimski prvosvećenici Pio IV. i Pio IX. u ispovijest vjere dodali i sljedeće: »Čvrsto vjerujem i prihvaćam apostolske i crkvene tradicije i sve drugo što ista Crkva nalaže vjerovati i obdržavati.« ... Nakon svega toga, treba li čuditi, časna braćo, što su katolike, koji su hrabro stali u obranu Crkve, modernisti prikazali kao oličenja zlonamjernosti i zavisti? Nema te uvrede i pogrde koju im nisu nanijeli, a uobičajeno im je optuživati ih da su neznalice i tvrde glave. Ako se i nađe netko tko im zadaje strah jer ih uspijeva svojim naukom djelotvorno pobiti, zavjerom šutnje poigravaju se s njegovim živcima. A taj je način u njihovu odnosu prema katolicima još odvratniji jer, istodobno i bez imalo takta i mjere, obasipaju hvalama one koji su na njihovoj strani, prihvaćaju i s neskrivenim se oduševljenjem  dive njihovim knjigama koje vrve novostima. Koliko se više netko drzne uništavati staro, odbacivati tradiciju i crkveno učiteljstvo, toliko više ga smatraju mudrim; i, na kraju, a to mora duboko zgroziti svaku čestitu dušu, ako je netko osuđen od strane Crkve, ne samo da ga javno obasipaju pohvalama nego ga gotovo časte kao mučenika za istinu. Pogođeni i zbunjeni svom tom bukom pohvala i pogrda, mladi, kako s jedne strane ne bi ispali neznalice, a s druge da bi izgledali mudri, vođeni znatiželjom i ohološću, predaju se i prelaze na modernizam. (42.)

Ovdje već vidimo vještinu kojom modernisti raspačavaju svoju robu. Što sve neće pokušati ne bi li samo povećali broj svojih pristalica? U sjemeništima i na sveučilištima nastoje dobiti katedre da bi ih zatim neprimjetno pretvorili u zlokobna sjedišta oko kojih se širi zadah smrti [danas od te kuge rijetko da postoji sačuvano koje sjemenište i bogoslovni fakultet]. Svojim propovijedima u crkvama usađuju, premda možda na skriven način, u srca svoja učenja, otvoreno ih obznanjuju na kongresima, uvode ih i veličaju u društvenim ustanovama... A kakav je ishod svega toga? Nažalost s velikom tugom promatramo kako je veliki broj mladih u koje su se polagale najveće nade da će sutra u Crkvi vršiti najviše službe skrenuo s pravoga puta [a ovo je rečeno 50 godina prije Koncila]. (43.)

SREDSTVA POMOĆI:
I. - Studij skolastičke filozofije [kao što nastavljaju tradicionalne kongregacije]
II - Praktična primjena

Tko god bi se našao na bilo koji način prožet modernizmom treba bez premišljanja biti isključen s tih dužnosti, a oni koji ih već zauzimaju trebaju biti uklonjeni. Iste smjernice trebaju se usvojiti prema onima koji su naklonjeni modernizmu bilo veličanjem modernista, bilo opravdavanjem njihovih krivih postupaka. (48.)

Jednaki mar i strogoću treba upotrijebiti pri ispitivanju i odabiru kandidata za sveti red. Neka bude daleko od svećenstva svaka naklonost prema novotarijama! (49.)

III. - Dužnost biskupa da bdiju nad publikacijama
IV. - Cenzuriranje
V. - Kongresi

Već smo spomenuli kongrese i javna okupljanja kao jedno od sredstava koja modernisti koriste za promidžbu i obranu svojih uvjerenja. Ubuduće biskupi ne će dopuštati kongrese svećenika osim u vrlo rijetkim prilikama.(54.)

VI - Biskupijski nadzorni odbori [za primijećivanje i iskorijenje zabluda]
VII - Trogodišnji povrati [trogodišnji izvještaji biskupa papi o stanju u biskupiji]
(prijevod preuzet i priređen od  http://crkvenidokumenti.blogspot.com/2011/03/pascendi-dominici-gregis-pio-x-8-ix.html)