Nisi se nimalo promijenila

Bio sam neki dan u Lisieuxu (v. od prije 1, 2, 3, 4, 5), pa sam se pomolio kod sv. Terezije od Djeteta Isusa i svetog Lica za sve čitatelje ovoga bloga, a posebno one koji su mi se preporučili u molitve i one kojima je najpotrebnija.

Otišao sam i do bazilike sve vas, a posebno obitelji, preporučiti Terezijinim roditeljima sv. Louisu i sv. Zélie.

Njihov relikvijar nije bio pod pleksiglasom kao zadnji put kad sam bio tamo, dok još nisu bili kanonizirani.

Na zadnjoj slici vidite pri vrhu krunicu. Naime, kupio sam u obližnjoj suvenirnici nekoliko sličica supružnika Martin (pripazivši da na njima izričito piše sveti!) i vratio se u kriptu bazilike do relikvijara. Izvadio sam i odložio sličice par trenutaka na relikvijar. Kad je to vidjela jedna kineska (japanska?) gospođa, oduševila se. Počela je vaditi iz svih đepova i vrećica krunice, medaljice, sličice i ostale nabožne predmete koje pobožne katoličke gospođe kupuju u svetištima te ih stavljati na relikvijar. Njezine drugarice požurile su učiniti isto, pa sam se lagano udaljio da me ne pregaze. Ono što nisam rekao tim gospođama (uostalom, na kojem bi se jeziku sporazumjeli?) je da ću u sličice malo utrljati i lavande koja raste u vrtu Terezijine obiteljske kuće te latica ruže koja raste kod njenog karmela.

Uokolo

Učinilo mi se zgodnim staviti ovdje još nekoliko mojih razmišljanja i fotografija što su mi ostale iz Strasbourga i okolice. Kad sam drugi dan bacio pogled na ovaj svoj tekst, dobio sam dojam da je autor bio iz nekog razloga dosta ogorčen, pa ne preporučujem čitanje onima koje bi to moglo zasmetati.

Robert Spaemann - I u Crkvi postoji granica podnošljivosti

Moje kritičke primjedbe u razgovoru za 'Catholic News Agency' (CNA) o papinskoj pobudnici 'Amoris Laetitia' izazvale su žive reakcije; dijelom entuzijastično slaganje, dijelom odbacivanje. Odbacivanje se prvenstveno odnosi na rečenicu prema kojoj bilješka 351 predstavlja 'lom s učiteljskom tradicijom Katoličke Crkve'. Ono što sam htio reći bilo je to da neke izjave Svetog Oca stoje u nedvosmislenoj suprotnosti s riječima Isusovim, riječima apostola kao i tradicionalnim učenjem Crkve.

Svakako, o lomu bi se trebalo govoriti samo onda kad Papa formalno se pozivajući na svoju apostolsku punomoć, jednoznačno i izričito - dakle, ne uzgredno u jednoj bilješci - naučava nešto što je u proturječju s učiteljskom tradicijom. To ovdje nije slučaj - već i zato nije što papa Franjo ne voli jednoznačnost. Kad je nedavno izjavio da kršćanstvo ne zna za nikakav 'ili-ili', očito mu ne smeta što Krist kaže: 'Vaše da neka bude da; ne, ne. Sve više od toga od zloga je' (Mt 5, 37). Poslanice apostola Pavla pune su toga ili-ili. I konačno: 'Tko nije za mene, protiv mene je' (Mt 12, 30).

Ali, papa Franjo samo hoće 'dati prijedloge'. Proturječiti prijedlozima ne može biti zabranjeno. Prema mojem mišljenju, energično mu se mora proturječiti kad u pobudnici 'Amoris laetitia' tvrdi da je i Isus samo 'predložio zahtjevan ideal'. Ne, Isus je zapovjedio 'kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci i farizeji' (Mt 7, 29). Primjerice, Isus sâm kad govori bogatom mladiću, među ostalim upućuje na intimno jedinstvo nasljedovanja s opsluživanjem Deset zapovijedi (Lk 18, 18-23). Isus ne propovijeda nikakav ideal, nego utemeljuje novu realnost, Kraljevstvo Božje na zemlji. Isus ne predlaže, on poziva i zapovijeda: 'Zapovijed vam novu dajem'. Ta nova realnost i ta zapovijed stoje u uskoj svezi s naravi ljudske osobe koja je spoznatljiva preko razuma.

Kada ono što Sveti Otac izražava tako malo odgovara onomu što čitam u Svetom pismu i što mi dolazi iz evanđeljâ, to još nije dovoljan razlog da se govori o 'lomu', a pogotovo nije razlog da se od Pape, kako nažalost čini A. Kissler, pravi predmet polemike i poruge. Kad je sveti Pavao stajao pred Velikim vijećem da se brani, a veliki svećenik naredio da ga udare po licu, Pavao je rekao: 'Braćo, nisam znao da je veliki svećenik. Pisano je: 'Ne proklinji glavara svoga naroda'' (Dj 23, 3 i 5). Kissler bi morao biti umjerena tona kad piše o Papi, iako je sadržaj njegove kritike uvelike opravdan. Duhovita je polemika više škodila njegovu učinku.

Papa se požalio da su, zaslugom medija, njegove brojne intervencije o alarmantnom stanju obitelji zaobiđene da bi se sve usredotočilo na jednu bilješku o temi primanja pričesti. No, sva se predsinodalna javna debata okretala oko te teme jer tu, zapravo, postoji samo da ili ne. Rasprava se sada nastavlja i to jednako kontroverzna kao i prije, jer Papa odbija citirati o tomu jasne izjave svojih predšasnika, i jer je njegov odgovor očito toliko višeznačan da ga svatko može tumačiti u korist svoga mišljenja i tako ga i tumači. 'Ako trublja daje nejasan glas, tko će se spremiti na borbu?' (1 Kor 14, 8). Ako se u međuvremenu prefekt Kongregacije za nauk vjere našao prisiljenim da jednoga od najprisnijih biskupa savjetnika i Papina 'ghostwritera' javno optuži za krivovjerje, stvari su već otišle predaleko. I u Rimokatoličkoj Crkvi postoji granica podnošljivosti.

Papa Franjo voli uspoređivati kritičare svoje politike s onima koji su 'zasjeli na Mojsijevu stolicu'. No, i ovdje se hitac vraća natrag. Upravo su pismoznanci branili rastavu i posredovali pravila za nju. I učenici su Isusovi bili zaprepašteni Učiteljevom strogom zabranom rastave: 'Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se' (Mt 19, 10). Isto tako ljudi koji su otišli kad je Gospodin navijestio da će im sebe ostaviti za hranu: 'Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?' (Iv 6, 60). Gospodin je imao 'smilovanja prema narodu', ali nije bio populist. 'Da možda i vi ne kanite otići?' (Iv 6, 67). To pitanje apostolima bila je njegova jedina reakcija na odlazak pristalica.


Izvor:
http://www.die-tagespost.de/kirche-aktuell/Die-Kirche-ist-nicht-grenzenlos-belastbar;art312,170272

http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it/2016/06/17/spaemann-anche-per-la-chiesa-c%e2%80%99e-un-limite-di-sopportabilita/

http://rorate-caeli.blogspot.com/2016/06/spaemann-even-in-church-there-is-limit.html

Pjevana sv. misa u crkvi sv. Martina

Na današnjoj svetoj misi po drevnom rimskom obredu u crkvi sv. Martina ponovno se, usprkos kiše, okupio veći broj vjernika. Već smo imali puno pjevanih tradicionalnih misa u toj crkvi, ali ovo je tek druga na kojoj se i kadilo. Naime, takva misa zahtijeva četvoricu ministranata što je teško organizirati zbog nedostatka ministranata (razumljivo jer ljudi koji žele ministrirati baš i nemaju gdje naučiti i usavršiti zanat) i skučenosti prostora svetišta, a dok je preč. Vitković bio živ u obzir je trebalo uzeti i loše zdravstveno stanje celebranta.

Bogu hvala, sve je prošlo, što bi se reklo, kao po špagi. Vlč. Bartulica je u propovijedi uz ostalo istaknuo riječi iz evanđelja današnje pete nedjelje po Duhovima "Čuli ste da je rečeno starima" (Audistis, quia dictum est antiquis) koje su reformatori nakon zadnjeg koncila koristili kako bi nametali svoju neobuzdanu želju za promjenom. No, jasno, razlika je u tome što nas je Gospodin koji jedini ima istinsku vlast pozvao na savršeniji zakon, a modernistički rušioci činili su i čine upravo suprotno. Postoje nepromjenjive stvari, istina za koju poput kršćanskih mučenika treba biti spreman dati i svoj život ako treba. Oni mučenici koje danas čitav kršćanski svijet slavi, nisu idući u susret smrti znali da će jednoga dana biti slavni, nego su ustrajali u vjernosti Bogu i njegovim zapovijedima.

Sama misa, naravno, nije mjesto gdje bi se zahvaljivalo ljudima, pa je možda prigodno ovdje zahvaliti svima koji su se na bilo koji način potrudili oko liturgije, a posebno pjevačima.

Zanimljiv detalj za vrijeme mise je bio nestanak struje, kako se kasnije pokazalo u čitavom kvartu, negdje oko Očenaša. Srećom, stara misa je sasvim prirodna u takvim situacijama, a promjena okruženja samo nam je još jače naglasila neke divne aspekte pravog bogoslužja.

Slijedi tek nekoliko fotografija i jedan kratki video zapis za one koji nisu mogli doći.

Ima i gorih stvari

Gledam komentare nekih hrvatskih katolika i katolkinja na twitteru, facebooku i katoličkim portalima i svuda vidim osudu jučerašnjeg incidenta na utakmici u Francuskoj. Svakako, u redu je osuditi takvo ponašanje i zatražiti da se krivci pronađu i kazne, u tome nema ništa sporno.

No, takve glasne reakcije samo povećavaju tišinu oko neizmjerno težih i dalekosežnijih izjava pape Franje. Nitko od njih nije osudio Papine riječi da je golema većina katoličkih brakova nevaljana i da su neka priležništva pravi brakovi. Užasne riječi samo su vrhunac otvorenog papinog izjašnjavanja te daju i najtupastijima nedvojbeno tumačenje dviju sinoda, reforme sudskog postupka utvrđivanja ništavosti ženidbe, postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia itd.

Da, katolički biskupi, svećenici, vjeroučitelji, komentatori, od vas se očekuje da najoštrije osudite te izjave, da pozovete Svetog Oca da povuče i ispravi te riječi kao i sva ona djela koja je učinio vođen tim principima. Posljedice Papinog razmišljanja su strahotne, udaranje Kristova Namjesnika na same temelje braka i obitelji. Nijedna protubožja ideologija poput komunizma, liberalizma, feminizma, homoseksualizma itd. ne može učiniti toliko štete koliko shvaćanje da Crkva u sakramentu ženidbe sudjeluje i odobrava golemu laž i da je prethodnih dvadeset stoljeća bila u zabludi glede temeljnih moralnih načela.

Ako nastavite šutjeti, samim time ste odabrali podupirati takve izjave.

Gostujući autor - O pokolju u Orlandu

S obzirom da je tekst koji slijedi prijevod s Mundaborovog bloga, a nisam ga ja pisao, unaprijed se ograđujem ako se netko nađe uvrijeđen stilom pisanja ili zbunjen nekim izrazima. Mislim da je bitno imati diskusiju o ovim pitanjima. Mi katolici pozvani smo s jedne strane boriti se protiv sotonske muhamedanske religije, a s druge strane suprotstavljati se demonskim pedersko-lezbijsko-itd. lobijima. Potrebno je zadržati zlatnu sredinu te znati i jednim i drugima ukazati na put propasti kojim stupaju. Pri tome, naravno, ne smijemo zaboraviti da smo najprije odgovorni za sebe i spasenje svoje duše.

Nismo svi danas pervertiti

Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi 


baš kao kradljivac u noći. (1 Sol 5,2)

Mnogima od onih pedeset pervertita koji su u Minisodomi u Orlandu davali oduška svom izopačenom tzv. životnom stilu smrt je stigla otprilike baš kao kradljivac u noći. S obzirom na to da je svaka duša beskonačno vrijedna, ma kako izopačena bila osoba kojoj pripada, valja se nadati da su mnogi od njih, uvidjevši da im se posljednji čas ubrzano približava, našli načina da se savršeno pokaju. Svi znamo da ničim manjim nisu mogli izbjeći vječne muke u paklu.


Možemo se nadati da je Bog, u svome milosrđu, našao načina da ih mnoge pobudi na obraćenje; ali realistično gledajući, to što se u sitnim nedjeljnim satima u Orlandu dogodilo mora da je bila bogata žetva za Sotonu, jer razumno je pretpostaviti da je vrlo velik dio tih ubijenih bio toliko zaokupljen svojim nastranim, bezbožnim svijetom da im je pomisao na savršeno pokajanje bila izvan dosega; drugim riječima, da su bili osuđeni.


Stoga mi dopustite da se ne pridružim uobičajenom plakanju nakon ovoga, očito, strašnog i okrutnog događaja. Nismo svi danas pervertiti. Prepuštam teolozima da raspravljaju o stupnjevima krivnje krvožednog sljedbenika "religije mira" nasuprot krivnji njegovih žrtava. To je, kako kažu, quaestio de lana caprina. Žrtve su marširale prema paklu jednako sigurno kao i njihov krvnik, a grijeh je uvreda Bogu prije nego što je povreda drugoga ljudskog bića. 


Žrtve su vrijeđale Boga na najgadniji način. Očevidno, javno, odvratno vrijeđale.


Molim za sve njih. Ubojicu nazivam ubojicom, i ne pada mi na pamet da počnem opravdavati njegov ubilački čin. Ali odbijam također plakati nad javnim pervertitima, i nisam voljan izustiti ni jednu jedinu riječ ušećerene potpore za ljude poput njih.


Molite za žrtve, molite da su smogle snage da (doslovce) spase svoje jadne živote u zadnji tren. Svaka je duša beskrajno vrijedna i Bog prethodno želi da svaka bude zauvijek sretna s njim. Ali nemojte ni načas, u sredini na koju utječete, ostaviti ni najmanji dojam da simpatizirate tu družinu pervertita.


Dan Gospodnji došao je kao kradljivac u noći, i ne: nigdje u našoj vjeri ne kaže se da dan obračuna mora doći pravednim ili barem zakonitim putom. Mušterije Minisodome listom su u jednom trenutku marširale prema paklu, a mnoge od njih, ako ćemo zdravo razmišljati, u sljedećem trenutku već su bile ondje. Tako to brzo ide. To je prvo što sam pomislio kad sam čuo za pokolj. To je također nešto što ne mogu pročitati apsolutno nigdje u sodomskom tisku 21. stoljeća. 


Koji god pervertit ima uši, neka čuje. I neka mu ovo bude ljekovita pouka, beskrajno bolja od ušećerenog, emotivnog, samozadovoljnog šmrcanja i plakanja onih koji im se žele pridružiti u mjestu vječnih muka.


Još jednom, ne: nismo svi danas pervertiti.


https://mundabor.wordpress.com/2016/06/13/today-we-are-not-all-perverts/

Tradicionalna misa ove nedjelje u sv. Martinu

U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 19. lipnja 2016. u standardnom terminu 11,30 sati služena tradicionalna sveta misa.

***

Učinilo mi se prikladnim ovdje staviti i jednu lijepu vijest iz Rijeke. Ondje je prošlog mjeseca na pokrajnjem oltaru u katedrali sv. Vida (čiji blagdan danas slavimo!) služena stara misa (članak, arhiv). Celebrant je bio jedan francuski monsinjor, doktor crkvene povijesti. Posebno je lijepo od rektora katedrale, pa i riječkog nadbiskupa da našu misu ne samo dopuštaju, nego i objavljuju o njoj članak na svojoj internetskoj stranici. Siguran sam da ćete se složiti kako bi takvo otvoreno i nadahnuto postupanje trebalo biti poticaj drugim našim katedralnim rektorima i biskupima. Na koncu, ako svećenici i vjernici mogu doći iz Francuske u Hrvatsku na hodočašće kojemu je vrhunac služenje mise kod groba biskupa koji je za svojih zemaljskih dana misio po istom obredu, zašto ne bi i naši svećenici obnovili povezanost s tolikim velikim svećenicima i biskupima iz hrvatske povijesti sjedinjujući se upravo u onom činu koji nadilazi vremenska ograničenja, svetoj misnoj žrtvi.

Gostujući autor - Krakov

Krakov: europska prijestolnica katoličke kulture

Nedavno sam imao priliku dva puta po nekoliko dana provesti u Krakovu, pa me Toma zamolio da napišem kratak izvještaj o boravku u tom katoličkom gradu. Zapravo me zamolio da napišem izvještaj o tradicionalnoj latinskoj misi, ali on bi bio nepotpun bez svih ostalih doživljaja. Tako sam se odlučio napisati kratak putopis, ali nažalost bez fotografija, jer sam jedan od onih koji ne voli fotografirati dok nastojim osjetilima koja nam je Bog dao upiti maksimum od onoga što je preda mnom. Možda će Toma pronaći kakve zgodne slike s interneta koje bi mogle ilustrirati putopis.

Boravak u židovskoj četvrti

Hotel u kojem sam bio smješten nalazio se u staroj židovskoj četvrti Krakova, u ulici Bożego Ciała (Božjega Tijela), u neposrednoj blizini istoimene crkve Corpus Christi. Povijesna zanimljivost jest da su tu crkvu sagradili Židovi kao čin zadovoljštine za svetogrđe učinjeno nad Presvetim Sakramentom.

Riječ je o jednoj od najljepših crkava u kojima sam ikada boravio. Veliki glavni oltar, sav pozlaćen. Skuplture svetih papa (koje prepoznajemo po istaknutoj crvenoj papuči), pomoćni oltari na kojima se redovito služe mise, prekrasan kor i pokrajnja kapelica zatvorena rešetkastim vratima na čijem je oltaru trajno izloženo Presveto u monstranci. Misna žrtva se prikazuje četiri puta dnevno radnim danom. Doduše Novus Ordo, ali vrlo konzervativno - bursa i velum, pričesne klupe, pričest u klečećoj liniji, sve skladno i lijepo. Često se mise služe na pomoćnim oltarima, naravno ad orientem.

Nedaleko od hotela u kojem sam bio nalazio se jedan novoizgrađeni hotel sa vrlo čudnim arhitektonskim rješenjem. Uklopljen u tradicionalni izgled četvrti, hotel je izgrađen u obliku uglatog slova U, sa neprirodnom rupom između katova. Domaćin nam je objasnio da je to bio zahtjev grada, jer se hotel nalazi točno između dva zvonika, pa da se ne naruši vizualna linija od jednog do drugog zvonika. Kada sam pitao zašto je važno da se sačuva ta linija, odgovoreno mi je da se prije 500-ak godina na toj liniji ukazala Gospa i tako izvojevala pobjedu nad nekim neprijateljima kršćanstva. Jako me obradovalo čuti da gradske vlasti takve stvari uzimaju u obzir prilikom donošenja urbanog plana, nisam znao da toga u Europi još uvijek ima.

Šetajući ulicama Krakova upalo mi je u oči da većina ulica nosi katoličke nazive. Kalvarijska ulica, ulica Božjeg Tijela, Augustinska ulica, pa onda cijeli niz ulica nazvan po svecima (sv. Bernard, sv. Agnezija, sv. Marija Magdalena…), ulica Svetog Križa, itd. Zašto mi toga nemamo više?

Posjet centru grada

Kako je hotel bio u blizini centra grada, iskoristio sam par slobodnih trenutaka da ga obiđem. Prva postaja bio je dvorac Wawel, nekadašnja rezidencija drevnih poljskih kraljeva. U sklopu tog dvorca nalazi se i krakovska katedrala u kojoj počivaju stari kraljevi.

Moram priznati da me posjet tom dvorcu učinio vrlo sjetnim. Po ulazu u katedralu našao sam se pred kriptama tih velikih kraljeva, i odmah mi je pao na pamet Tolkienov Numenor i Gondor. Na svakoj kripti skulptura okrunjenog kralja koji leži na leđima i mirno počiva dok u rukama drži dvoručni mač koji mu seže do stopala. Pokraj kripte stoje natpisi koji objašnjavaju tko tu počiva, s datumima koji sežu kroz 15. i 16. stoljeće. A nešto dalje od njih raskreveljeni turisti koji mašu štapovima za selfije. Živio progres i svjetska revolucija.

Iako su katedrala i mnoge crkve (a u centru Krakova ne možeš šetati 3 min da ne naiđeš na neku prekrasnu crkvu) dijelom pretvorene u turističke atrakcije, nije zanemareno ni ono najvažnije zbog čega te crkve postoje. Tako se u svakoj crkvi misna žrtva prikazuje minimalno 3–4 puta dnevno, a gotovo u svakoj se nalazi kapelica sa trajno izloženim Presvetim Sakramentom, do kojeg vas vodi putokaz na engleskom jeziku. Na nekim crkvama stoji natpis koji moli turiste i posjetitelje da ne ulaze, uz napomenu da crkva služi za molitvu i da su vjernici dobrodošli. Gotovo svugdje postoji prilika za ispovijed.

Tradicionalna latinska misa

Tradicionalna latinska misa u Krakovu se služi dva puta dnevno: u katedrali u 8 h i u crkvi sv. Petra i Pavla u 19 h. Na ovoj prvoj nisam bio, koliko sam shvatio nju služe svećenici Bratstva sv. Petra (FSSP), dok ovu večernju služe dijacezanski svećenici. Tihi otpor tradicionalnoj misi vidi se u činjenici da ovi termini nigdje nisu javno istaknuti - na službenoj oglasnoj ploči nalaze se svi termini misa, osim tih. Zvuči poznato?

Na tradicionalnoj misi u 19 h bio sam dva puta, i moram priznati da sam ostao malkice razočaran. U prekrasnoj staroj crkvi punoj lijepih pomoćnih oltara postoji i jedna moderno izgrađena nova kapela, s bijelim zidovima i neonskim svjetlima. Nije modernistička rugoba poput onogih što inače susrećemo u novim crkvama, ali nije ni lijepa, pogotovo ne u usporedbi s ostatkom crkve. I baš se tamo morala služiti TLM… kakva slučajnost. Budući da ta misa nije javno oglašena, stiče se dojam da se tamo skuplja uvijek ista grupica ljudi, privržena novusordovskom pristupu tzv. “aktivnom sudjelovanju” na misi. Tako svi prisutni glasno odgovaraju skupa sa ministrantom, svi zajedno recitiraju Gloria, nema leonovskih molitvi na kraju, itd. Ako se ne varam, to je posljedica zadnjih liturgijskih reformi pape Pija XII., koje je ova zajednica zdušno prigrlila. Da nema kanona koji ipak omogućava par minuta sabranosti i tišine, čovjek bi se osjećao kao na Novus Ordo misi služenoj ad orientem na latinskom jeziku.

Sasvim suprotan duh doživio sam na jednoj drugoj tradicionalnoj misi kojoj sam nazočio u Krakovu. Ta je bila upriličena u jednoj privatnoj kapeli, u prisutnosti nekolicine pripadnika krakovske aristokracije. Misu je služio jedan svećenik iz FSSP-a, kod kojeg sam se prethodno ispovijedio. Krakovska gospoda gotovo cijelu misu proveli su na koljenima pobožno moleći krunicu, dok je ministrant tiho odgovarao u ime naroda. Jedino što su u cijeloj misi izgovorili bilo je “Domine non sum dignus” prije pristupanja sv. pričesti. To je zbilja bila misa na kojoj se čovjek može udubiti u otajstva svete žrtve, prikazati sva svoja djela i preporučiti sve svoje nakane.


(T.B.: Fotografije - wikipedia.)

Gostujući autor - Put svjetla

Po križu k svjetlu (Per crucem ad lucem).

A ne po svjetlu k svjetlu (po cilju k cilju)

Promidžbena poruka kaže da je put svjetla "pobožnost koja ne ostaje prikovana uz tugu i tamu Velikoga petka i muke na križu, nego progovara svježinom i svjetlom uskrsne zore". Prema tome bi korizmena i vazmena pobožnost i dalje bile nekako prikovane uza spomenutu tugu i tamu da se nije o. Sabino Palumbieri domislio svjetlosnom putu osvježenja. Pa ipak, teško je oteti se dojmu zalihosti i nutarnje protuslovnosti toga puta cilja. A u svjetlu nedavnoga sablažnjivog pisma predsjednika Papinskog vijeća za kulturu masonima teško je također oteti se "zaplotnjačkim" asocijacijama.


"...Wilmshurst nas pokušava uvjeriti da 'kršćanska i masonska doktrina imaju istovjetan cilj, ali se razlikuju po metodi. Kršćanstvo kaže via crucis, a masonstvo via lucis, ali ta dva puta zapravo su jedan te isti put.'

Via crucis znači križem, a via lucis znači svjetlošću. Ta dva puta ne mogu biti istovjetna. Prvi je Kristov put križa, a drugi Luciferov put svjetlosti koji vodi u pakao..."

Cathy Burns: "Skrivene tajne masonerije", izd. Envelope, 2008., str. 39.

"...Was dieser Weg des Lichtes sei, / lehrt uns die freie Maurerei..." ("...Što taj put svjetla jest, / uči nas slobodno zidarstvo...")
Iz pjesme Johanna Daniela Siegfrieda Leonhardija "Die freie Maurerei" ("Slobodno zidarstvo") iliti "Den Weg des Lichts getrost zu wandeln" ("Spokojno putom svjetla koračat")

Prihvaćanje smrti

"Sveti Alojzije Gonzaga je govorio kako je najsigurniji znak da je netko Bogu mio to da je dobra života i da ga istodobno snalaze nevolje i žalosti na ovom svijetu.

U područje siromaštva, odnosno u vježbanje strpljivosti, na neki način ulazi i prihvaćanje smrti rodbine i prijatelja. Kad neki izgube nekoga iz rodbine ili prijatelja, ne mogu se smiriti, zatvore se u sobu, plaču, prepuštaju se žalosti, postaju nestrpljivi i nepodnošljivi. Htio bih saznati od takvih kome ugađaju žalosteći se na taj način i neumjereno prolijevajući suze...? Bogu? Bogu sigurno ne jer Bog hoće da se prepustimo njegovoj volji. Preminuloj duši? Također ne: ako se ta duša izgubila, ona mrzi i vas i vaše suze; ako se spasila, ona je već u nebu i želi da radi nje Bogu zahvaljujete. Ako je pak u čistilištu, želi da joj pomognete svojim molitvama, da se pokorite božanskoj volji, da se posvetite i da tako jednom u raju budete u njezinu društvu. A čemu, dakle, koristi toliko plakanje?"

Sv. Alfonz Liguori, Kako ćemo ljubiti Isusa Krista