- Spomenuli ste tradiciju i liturgiju. Benedikt XVI. je svojim apostolskim pismom iz 2007. Summorum Pontificium ponovno reafirmirao tzv. “tradicionalnu latinsku misu”. Kako vi gledate na to pitanje?Čitav je intervju vrijedan čitanja i pohvalno je što je Bitno.net (ili kako ih ja od milja zovem Bitno.ne!) stvorio atmosferu u kojoj će se crkvena lica osjećati dovoljno sigurnima da progovore malo slobodnije nego u svjetovnim medijima, ali ipak i zanimljivije nego u Glasu Koncila.
Mislim da u Hrvatskoj uvjerljiva većina nije zainteresirana za takav način slavlja svete mise. Mi smo, naime, stoljećima slavili misu na narodnom jeziku. I to je za nas postao standard. Ali, razumijem Benedikta XVI. i njegove motive. Riječ je bila o njegovoj nakani da ne dođe do onoga do čega je obično dolazilo nakon brojnih koncilâ, a to su šizme. Nakon Drugoga vatikanskog sabora do većih šizmi nije došlo, osim Lefebvrea i njegove Družbe sv. Pija X. Mislim kako je Benedikt tim dopuštenjem htio djelovati ‘preventivno’ i konstruktivno. Iz te odluke mogu se iščitati, po mom sudu, dvije poruke. Prva kao da “tradicionalistima” veli: ‘Evo, vidite da nismo odustali od tradicionalne mise, što vi smatrate bitnim.’ Druga bi poruka išla, nazovimo ih tako, reformistima, i glasi: ‘Latinski je dio katoličke kulture i tradicije. I ne želimo odustati od njega.’ Inače, latinski doista nije bît euharistije. Bît je sadržana u otajstvu i smatram odluke Drugoga vatikanskog sabora opravdanima. S druge strane, od latinskog se prebrzo i olako odustalo. Još jedna grješka koja je napravljena bila je kada su se okretanjem oltara prema vjernicima porušili bespotrebno brojne prekrasne crkvene građevine. To nitko nije tražio. Misa je mogla biti “spašena” tako da se posveta mogla slaviti kao i do tada, okrenuta prema oltaru, a služba riječi prema vjernicima. I onda ne bi niti došlo do šizme.
- Bio je to, dakle, mudar potez pape emeritusa?
Kada ga već spominjemo, moram reći da Crkva stoljećima nije imala takvog papu. Bio je nevjerojatan u jasnom i preciznom formuliranju postulata vjere, a istodobno je bio tako topao i pun suosjećanja, pun ljudskosti. Prava je šteta što se premalo njegovih govora i propovijedi prevodilo, a ono što je prevođeno, nije se dostatno čitalo. Mediji su ga potpuno pogrješno prikazali. Smatram ga patnikom koji je strašno trpio zbog pedofilskih skandala koji su potresali Crkvu. Ali, izvukao ju je iz te krize. Sjećate se one knjige razgovora s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom kada ga je ovaj pitao je li razmišljao o ostavci zbog tih skandala? Benedikt je odgovorio: Zar kapetan može napuštati brod koji je u opasnosti? I tu se vidi njegova veličina. Odstupio je tek kasnije, kada je najgori dio te krize bio iza nas. Takav čin mogao je učiniti samo on kao vrhunski intelektualac i autoritet, pa nije bilo nikakvih potresa. Bogu hvala.
Takodjer mi se čini iz ovog prvog citiranog odgovora, posebice komentara o oltarima, ali i onoga što na drugom mjestu kaže o neokatekumenima da nadbiskup Puljić barem načelno nije protiv tradicije Crkve. Već je i to puno u današnje vrijeme. Šteta je ipak što novinar ovo njegovo svođenje tradicionalne mise na latinski jezik i ispravnu, ali promašenu tvrdnju da latinski nije bit euharistije, nije popratio upitom što biskup misli o širem služenju glagoljaških tradicionalnih misa. U Zadarskoj nadbiskupiji to pitanje je i više nego na mjestu. S obzirom da u tom slučaju latinski nije problem koji neki od njega žele napraviti, a svećenik je okrenut u istom smjeru kao narod što nadbiskupu očito nije mrsko, bilo bi zanimljivo čuti koji je razlog da takve mise nisu proširenije (to je dakako eufemizam, ja nisam čuo ni za jednu javnu ili privatnu tradicionalnu misu prema starom glagoljaškom misalu u Zadarskoj nadbiskupiji).
Naravno, gotovo su potpuno preskočeni doktrinarni problemi, ali više bi me iznenadilo da nisu. Sve u svemu, pohvale za Bitno.net i voditelja intervjua. Bilo bi zanimljivo pročitati slične razgovore i s ostalim hrvatskim biskupima.
-str.18-19m.jpg)
