Kan. 868 - § 1. Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je:
1. da pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje;
2. da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima.
§ 2. Dijete katoličkih, dapače, i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, pa i protiv volje roditelja.
(Zakonik kanonskog prava)
***
30. It sometimes happens that pastors are approached by parents who have little faith and practice their religion only occasionally, or even by non-Christian parents who request Baptism for their children for reasons that deserve consideration.
In this case the pastor will endeavor by means of a clear-sighted and understanding dialogue to arouse the parents' interest in the sacrament they are requesting and make them aware of the responsibility that they are assuming.
In fact the Church can only accede to the desire of these parents if they give an assurance that, once the child is baptized, it will be given the benefit of the Christian upbringing required by the sacrament. The Church must have a well-founded hope that the Baptism will bear fruit.[40]
If the assurances given—for example, the choice of godparents who will take sincere care of the child, or the support of the community of the faithful—are sufficient, the priest cannot refuse to celebrate the sacrament without delay, as in the case of children of Christian families. If on the other hand they are insufficient, it will be prudent to delay Baptism. However the pastors should keep in contact with the parents so as to secure, if possible, the conditions required on their part for the celebration of the sacrament. If even this solution fails, it can be suggested, as a last recourse, that the child be enrolled in a catechumenate to be given when the child reaches school age.
(Kongregacija za nauk vjere, Instructio de baptismo parvulorum)
***
Can 750 §1. Infans infidelium, etiam invitis parentibus, licite baptizatur, cum in eo versatur vitae discrimine, ut prudenter praevideatur moriturus, antequam usum rationis attingat.
§2. Extra mortis periculum, dummodo catholicae eius educationi cautum sit, licite baptizatur:
1º Si parentes vel tutores, aut saltem unus eorum, consentiant;
2º Si parentes, idest pater, mater, avus, avia, vel tutores desint, aut ius in eum amiserint, vel illud exercere nullo pacto queant.
Can 751. Circa baptismum infantium duorum haereticorum aut schismaticorum, aut duorum catholicorum qui in apostasiam vel haeresim vel schisma prolapsi sint, generatim serventur normae in superiore canone constitutae.
(1917 Codex Iuris Canonicis)
Djeca nevjernika i nekatolika - Dijete nevjernika krsti se dozvoljeno i protiv volje roditelja, kad je u pogibli života te se razborito predviđa, da će umrijeti prije nego dođe do razuma. Izvan pogibli smrti krsti se dozvoljeno, samo ako je zajamčen njegov katolički uzgoj: 1) ako pristanu roditelji ili štitnici, ili barem jedan od njih; 2) ako nema roditelja, t. j. oca, majke, djeda, babe ili štitnika, ili su izgubili pravo na dijete ili ga ne mogu nikako vršiti (k. 750). Gledom na krst djece dvojice krivovjeraca, raskolnika ili katolika, koji su otpali od vjere ili su postali krivovjerci ili raskolnici, vrijedi uopće isto što i za djecu nevjernika (k. 751).
(A. Crnica - Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve, Zagreb 1945., str 155)
***
Ad secundum dicendum quod, sicut Augustinus, scribens Bonifacio, dicit, in Ecclesia salvatoris parvuli per alios credunt, sicut ex aliis quae in Baptismo remittuntur peccata traxerunt. Nec impeditur eorum salus si parentes sint infideles, quia, sicut Augustinus dicit, eidem Bonifacio scribens, offeruntur parvuli ad percipiendam spiritualem gratiam, non tam ab eis quorum gestantur manibus (quamvis et ab ipsis, si et ipsi boni fideles sunt), quam ab universa societate sanctorum atque fidelium. Ab omnibus namque offerri recte intelliguntur, quibus placet quod offeruntur, et quorum caritate ad communionem sancti spiritus adiunguntur. Infidelitas autem propriorum parentum, etiam si eos post Baptismum Daemoniorum sacrificiis imbuere conentur, pueris non nocet. Quia, ut ibidem Augustinus dicit, puer semel generatus per aliorum voluntatem, deinceps non potest vinculo alienae iniquitatis obstringi, ubi nulla sua voluntate consentit, secundum illud, Ezech. XVIII, sicut anima patris mea est, et anima filii, anima quae peccaverit, ipsa morietur. Sed ideo ex Adam traxit quod sacramenti illius gratia solveretur, quia nondum erat anima separata vivens. Fides autem unius, immo totius Ecclesiae, parvulo prodest per operationem spiritus sancti, qui unit Ecclesiam et bona unius alteri communicat.
As Augustine says, writing to Boniface (Cont. duas Ep. Pelag. i), "in the Church of our Saviour little children believe through others, just as they contracted from others those sins which are remitted in Baptism." Nor is it a hindrance to their salvation if their parents be unbelievers, because, as Augustine says, writing to the same Boniface (Ep. xcviii), "little children are offered that they may receive grace in their souls, not so much from the hands of those that carry them (yet from these too, if they be good and faithful) as from the whole company of the saints and the faithful. For they are rightly considered to be offered by those who are pleased at their being offered, and by whose charity they are united in communion with the Holy Ghost." And the unbelief of their own parents, even if after Baptism these strive to infect them with the worship of demons, hurts not the children. For as Augustine says (Cont. duas Ep. Pelag. i) "when once the child has been begotten by the will of others, he cannot subsequently be held by the bonds of another's sin so long as he consent not with his will, according to" Ezekiel 18:4: "'As the soul of the Father, so also the soul of the son is mine; the soul that sinneth, the same shall die.' Yet he contracted from Adam that which was loosed by the grace of this sacrament, because as yet he was not endowed with a separate existence." But the faith of one, indeed of the whole Church, profits the child through the operation of the Holy Ghost, Who unites the Church together, and communicates the goods of one member to another.
Uvijek mi je bilo zgodno kako čovjek koji je u svom sukobu s Pelagijem iznašao teološke argumente da se djecu mora krstiti od najmanjih nogu sam bio kršten u 30-ima... Tko zna, možda zato što ni njemu roditelji nisu bili vjenčani u crkvi, pa ni njegova gospođa majka nije jadna mogla naći svećenika koji bi joj htio krstiti sina?
OdgovoriIzbrišiJeste li samo malo zlonamjerni, ili podosta nepoučeni?
IzbrišiM.B.
IzbrišiMislim da je solucija b) i dodao bih: "ako mogu ini i ine, možeš i ti Augustine.
Solar
"Uzmi čitaj!" čuo je sv. Augustin kao neku dječju pjesmu. Uzeo Pismo. Ostalo je povijest. A sv. Monika je čula riječi milanskoga biskupa kako "ne može propasti sin tolikih suza". Svi mi krštenici smo "izmoljeni", a oni pravi, ne usuđujem se reći "praviji", mislim na nevjerojatne svece, naučitelje, mučenike, ispovijedaoce...etc., su sinovi tolikih suza i muka. Duboko sam uvjeren kako je netko molio za moje krštenje. Za Crkvu sam 100% ziher. Łongin
Očito na ovom blogu ne možeš ispast nego zlonamjeran i nepoučen ako se ne držiš partijske linije. Dakle, ono što sam ja komentirao bila je meni zanimljiva "šizofremija" koja se razvila u crkvi oko sakramenta krštenja kroz tisućljeća.
IzbrišiDakle, prvobitno se krstilo odrasle ljude i to uglavnom pred kraj života. 30+ godina je tada ipak bio nekakav prosječan životni vijek za većinu. A to mi se i dalje čini kao nekakvo najlogičnije rješenje. Jer, ako je krštenje čišćenje od nekakvog iskonskog grijeha ljudskog roda, onda svakako najbolje čekati s time što dulje, pa da što više toga ispereš s njime u komadu. Jednim udarcem tko zna koliko muha, jelte. Istinabog, možda čovjek onda skonča na najnižim obroncima Purgatorija (tako nam to Dante pjeva da završavaju kasnopokajnici), ali kroz nešto tisuća godina dogura se valjda i od tamo do raja. A sasvim se sigurno izbjegne svih devet krugova ispod, jelte. Ziher je ziher!
E sad, razlog zašto se počelo sve više inzistirati na krštenju djece ima u prvome redu veze s transformacijom crkve iz elitističkog kulta u državnu religiju u poznijim danima Rimskog Carstva. Naprosto, kako je kršćanstvo počelo prodirati u sveopću populaciju imperija, moralo se suočiti s abisimalnim dječjim mortalitetom onoga doba. Mislim da sam negjde čitao kako se pretpostavljaju postotci od kakvih 25% do 30%, gore nego u Africi danas. Jedno od troje rođene djece vjerojatno ne bi doživjelo da mu počnu rasti zubi. A sasvim moguće, jedno od drugo dvoje ne bi doživjelo pubertet. Uglavnom, crkva se dakle morala odrediti prema tom enormnom dječjem mortalitetu. I sad onda idu dvije opcije: a) ili je krštenje samo obred inicijacije, kojim se u osnovi nevino dijete samo uči dobrom Kristovom primjeru, pa onda ako i umre prije krštenja, nikom ništa, Bog će ga spasiti jer još nije ni stiglo griješiti (Pelagije); ili b) krštenje je sakrament u kojem Božja milost preko Kristove žrtve transformira djetetovu, u temelju oštećenu ljudsku narav, trajno ranjenu prvim grijehom praoca svih ljudi, pa je stoga nužno da se djecu krsti što prije, jer ako slučajno umru prije krštenja, zauvijek su izgubljena (Augustin).
Prevladala je, naravno, Augustinova teologija, budući se s pelagijanizmom, u konačnici, nužno postavlja pitanje: pa kog će nam Boga uopće sve to?
I sad dolazimo u ova naša moderna vremena, kada je suvremena medicina toliko uznapredovala da je dječji mortalitet danas postao krajnje minorna brojka. Šanse da novorođeno dijete danas neće poživjeti dugo i sretno su, barem u zapadnim zemljama, zaista zanemariva. Dakle sad bi mogli reći da više nije nužnost krstiti djecu prije nego i što progledaju (a kamo li promisle), budući će vrlo vjerojatno poživjeti dovoljno dugo da kao odrasli ljudi, mogu sami odlučiti žele li krstiti ili uopće biti religiozni. Primat slobodne volje, razuma i sve to, jelte.
IzbrišiMeđutim, crkva i dalje inzistira na krštenju djece što je prije moguće. Očito, spašavanje duša novorođenčadi joj je toliki primat da je ni sva čudesa moderne medicine ne mogu uvjeriti da riskira čekanje barem koju godinu dok to dijete samo ne nauči reći makar "Odričem", tj., "Prihvaćam", pa čak i ako još ne može shvatiti što te riječi znače. Ne, krsitti treba odmah i što prije, u ekstremnim slučajevima i bez pitanja, ma može i bez svećenika i pravog obreda ako treba. Jer, u konačnici, to nije samo nekakav puki obred vjerske inicijacije, tu se spašava sama egzistencija pojedinačnog ljudskog bića. Držimo se i dalje Augustina k'o pijan plota, Pelagije je zauvijek anatema!
No onda ta ista crkva donosi i hrpu kanosnkih regula o uvjetima koji trebaju biti ispunjeni za krštenje djeteta, koje u konačnici rezultiraju time da pojedini svećenici mogu odbit krštenje novorođenčeta zato što mu, recimo, roditelji nisu vjenčani u crkvi. Ili nisu uopće u braku. Ili je dijete vanbračno. Ili roditelji nisu (bogznakakvi) vjernici. Ili bilo što drugo. Jer, najbitnije je sad odjednom da to dijete bude pravilno inicirano u religiju kojoj pristupa, nećemo valjda badava krstit nekoga tko nije ni svjestan pravog značenje tog sakramenta, ili nedajbože nije siguran u svoj izbor, pa da poslije otpadne od vjere. Fućkaš sad vatre paklene, fućkaš spašavanje duša, fućkaš Augustina, eto nama Pelagija na velika vrata!
Eto, to sam htio prokomentirati, sasvim zlonamjerno i posve nepoučeno. Kako su danas takve pojave očito toliko endemične, da novi papa (koji, vidi vraga, također govori o neopelagijanizmu kojim je crkva danas zatrovana) očito osjeća potrebnim vlastitim primjerom podjsetiti svoj kler na pravilnu interpretaciju tog sakramenta.
Dijete ima 40x veće šanse da ne doživi 28. dana od rođenja nego da se vi ubijete s autom.
IzbrišiDobro Solar, i sto onda vi zastupate? Da ne treba krstiti djecu ili da treba? Ili nesto trece??
IzbrišiSolar
IzbrišiOprosti, ali Augustinove Ispovijesti nisu lako štivo. Stoga i moj komentar možeš interpretatirati ... Osobno zastupam mišljenje čim prije, to bolje jer je krštenje nužno za spasenje, a Crkva Kristova ne želi da itko bude lišen milosti koje ovaj sakrament valjano podijeljen proizvodi u krštenikovoj duši: mislim na oproštenje istočnoga grijeha i ulijevanje ničim zasluženog milosnog dara vjere, nade i ljubavi, koji se tako malo naglašavaju. Łongin
Mogućnost da se preselimo u vječnost još na početku ili sredinom ovoga stoljeća je gotovo stopostotna. :) Łongin
IzbrišiSlijedi moja plahta s obzirom na Solarove tvrdnje.
IzbrišiI. dio
Naravno da ti kanonski uvjeti nisu ni u kakvoj međusobnoj proturječnosti s Augustinovom teologijom. Očito nije zamisliva analogija situaciji na slici (heretička kvazisvećenica) po kojoj bosanski franjevac na kuca na vrata hodže, zaželi mu dobro jutro i kaže mu da će mu krstiti njegovo zdravo dijete dojenče, a da on hodža ne bi trebao imati ništa protiv, jer ili je on kršćanin u pravu, pa si je dijete na nekih sedam godina priskrbilo spas (koji, avaj, opet ide u vjetar ako dijete uđe u razumnu dob), ili je hodža u pravu pa nikom ništa nego ga je ovaj samo malo polio vodom (doduše, hodža bi ovo mogao shvatiti kao magiju, no pustimo to sad jer gledamo perspektivu franjevca).
Zašto ta situacija nije zamisliva? Očito zato jer se krst ne dijeli u zalog tek tako.
Evo što o tome kaže slavni Inocent III. (Denzinger-Huenermann, DH780):[Mario, hvala na linku u kojem se također spominje važnost obrezanja osmog dana kao praslike krštenja].
Tvrde naime, da se maloj djeci beskorisno podjeljuje krštenje... Odgovaramo da je krštenje došlo umjesto obrezanja.... Dakle, kao što duša obrezanog iz njegovog naroda neće propasti [usp. Post. 17,14] tako će i onaj koji bude ponovno rođen od Duha Svetoga zadobiti ulaz u kraljevstvo nebesko [usp. Iv 3,5]....
Premda se tajnom obrezanja opraštao izvorni grijeh i izbjegavala se opasnost osude, ipak nije se dolazilo u kraljevstvo nebesko, koje je svima bilo zatvoreno do Kristove smrti; a po sakramentu krštenja, koji je zarumenjen Kristovom krvi, stiže se i u kraljevstvo nebesko čija je vrata svojim vjernima milosrdno otključala Kristova krv. Bilo daleko od nas, da bi propala sva mala djeca, od kojih toliko mnoštvo svaki dan umire, a da im dobrostivi Bog koji ne želi da itko propadne, ne bi priskrbio neko sredstvo spasenja...
Dakle, kao i obrezanje, krštenje čin priznavanje vjere u Boga. Kum u ime djeteta odgovara da traži vjeru. Dakle, krštenje bez vjere je ništavno.
Djeca pogana (DH 2552 prema riječima velikog učenjaka Benedikta XIV.):
Govori li se o prvom poglavlju, prvog dijela, naime, mogu li se krstiti Židovska djeca protiv volje roditelja, jasno odgovaramo daje to utvrdio već sveti Toma na tri mjesta; naime u Qodlibet 2, a.7; u [Summa theologiae] Ha Ilae, g. 10, a. 12, gdje ispituje pitanje postavljeno u Quodlibetis: "Da li treba krstiti djecu Židova i drugih nevjernika protiv volje roditelja", te ovako odgovara: "Odgovaram da treba reći, da u Crkvi postoji vrlo častan običaj, i njega treba uvijek u svemu slijediti, itd. Ovaj pak običaj, da bi se djeca Židova krstila protiv volje roditelja, nikada nije postojao u Crkvi..."; Isto tako kaže: "Odgovaram da treba reći, da se djeca nevjernika... ako još nemaju upotrebu slobodne volje, po prirodnom pravu nalaze pod skrbi roditelja, dok se sami ne uzmognu brinuti za sebe ...; zbog toga bi bilo protiv prirodnog prava, kad bi se takva djeca krstila protiv volje roditelja; isto kao kad bi se krstio protiv volje netko tko ima upotrebu razuma ..." Utvrdivši dakle da nije dozvoljeno krstiti djecu Židova protiv volje roditelja, prema redosljedu utvrđenom na početku, sada treba prijeći na drugi dio: da li se naime ikada može dogoditi neka prilika, u kojoj bi to bilo dozvoljeno i prikladno.
Zatim opet DH 2555: Ako bi se dogodilo, da neki kršćanin nađe židovsko dijete koje je vrlo blizu smrti, mislim da će takav sigurno učiniti hvalevrijednu i Bogu ugodnu stvar, ako vodom preporođenja pruži djetetu vječni spas...
II. dio
IzbrišiDH 2556 Opet, ako bi se dogodilo, da je neko židovsko dijete odbačeno i napušteno od roditelja, opće je mišljenje svih koje je potvrđeno mnogim odlukama, da takvo (dijete) treba krstiti, makar se roditelji tome protivili i tražili ga natrag...
I treba na pomenuti da bi ga ti roditelji tražila natrag i ne bi ga više dobili natrag (kao što neki roditelji koji bi dali dijete posvojiti pa se kasnije sjetili tražiti ga natrag ne bi dobili dijete natrag).
DH 2557 ... ako otac koji je stupio u kršćansku vojsku zapovijedi da se dijete
krsti; njega treba krstiti makar se majka Židovka tome protivila, jer treba smatrati da dijete nije pod vlašću majke, nego oca... Makar majka nema vlast nad djecom, ipak ako ona prijeđe na Kristovu vjeru, i zatraži krštenje za dijete, treba ga oprati krsnom vodom, makar se otac Židov tome protivio...
Potom dolazimo na vrlo zanimljivu točku (DH 2559): Ima naime nekih nevjernika koji običavaju kršćanima donijeti svoju djecu kako bi bila oprana spasonosnom vodom, a ne da zasluže Kristovu nagradu niti da im se s duše izbriše izvorni grijeh, nego to čine vođeni nekim nedostojnim praznovjerjem, da tobože po daru krštenja oni bivaju oslobođeni zlih duhova, od smrada ili neke bolesti...
Dakle, krštenje nije magijski obred oslobađanja od bolesti ili neki magijski obred spasenja u nekakvom zagrobnom svijetu kakav bi zamišljali pogani, muslimani, židovi. Njime očituje vjera u Boga Trojstvenoga, prava Vjera. Zato dijete na krštenju ima kuma, koji njegovo ime obećava i biti nekome kum nije tek tako, šala mala.
Na koncu ćemo citirati DH 4674, naputak Kongregacije na nauk vjere iz 1980. "Pastoralis Actio" (prefekt Šeper). U hrvatskom izdanju do kojeg se može doći s bloga u ovoj točki je jedna pogrešna negacija (u engleskom je nema).
Pastoralno se djelovanje kod krštenja djece treba konkretno voditi pomoću dva načela, od kojih je drugo podređeno prvom:
1) Krštenje, potrebno za spasenje, znak je i sredstvo prethodne Božje ljubavi, koja oslobađa od izvornog grijeha i podjeljuje sudioništvo u božanskom životu; po sebi, kod djece ne treba odgađati dar tih dobara.
2) Trebaju se dati jamstva da će taj dar pravim odgojem u vjeri i kršćanskom životu moći tako rasti, da sakrament postigne svu svoju "istinu"1. Ta jamstva redovito daju roditelji ili rodbina, premda se na različite načine mogu nadopuniti u kršćanskoj zajednici. Ako pak ta jamstva uistinu nisu ozbiljna, to MOŽE [u hrvatskom izdanju DH piše ne može] biti razlogom da se sakrament odgodi; ako pak ona nikako ne postoje, sakrament treba uskratiti.
III. dio
IzbrišiAugustin se bavio pitanjem djece rođene u kršćanskim obiteljima. Nekršćanskim, neopoganskim i sličnim obiteljima u dijete se krsti samo u smrtnoj pogibli, kad postoji razumna procjena da neće doživjeti dob kada bi mu se Vjera mogla prenijeti misionarskim naviještanjem. Tamo u starom Zakoniku (1917.) spominju se uz roditelje eksplicitno djed i baka. Mnoge su dobre kršćane, djecu otpalih roditelja kršćanima učinile upravo njihove pobožne bake ili tete.
Onu vijest da roditelji djeteta nisu vjenčani prenijeli su neki poljski portali (to dijete i njegovi roditelji su Poljaci).
Naravno, digla se drama, a takvih je situacija zapravo bilo uvijek. Zar mislimo da nezakonite djece ranije nije bilo? Ili crkveno vjenčanih koji žive u priležništvu s osobom koja im nije supruga? Naravno, bilo ih je kroz cijelu povijest; druga stvar je što se sramota nije ponosno udarala na sva zvona.
Dakle, kod spomenutih Poljaka moguće su dvije solucije: prvo, da je jedan od roditelja (ili oboje) u crkvenom braku s trećom osobom. U tom slučaju, roditelji ne mogu sklopiti brak i očito tome postoji dugotrajna prepreka. Nastave li spomenuti roditelji živjeti zajedno u smrtnom su grijehu: bolje bi bilo da se vrate zakonitim supružnicima ili da žive sami u celibatu (onaj oženjeni) odnosno da nađu osobu s kojom će zakonito vjenčati (onaj neoženjeni). Ako hoćete konkretan primjer, majka Benedikta XVI. rođena je kao izvanbračno dijete, nakon čega se njena majka udala i imala s mužem mnogo djece (a najstarija kći živjela je normalno s majkom i očuhom kao redovno kršteno dijete). Dakako, bilo je i bit će gorih situacija, kad osobe koje su sklopile brak ustraju na priležništvu, no djeca iz tog braka mogu biti odgajana kao valjani kršćani čak i od roditelja, a pogotovo od okoline. Ljudi jesu (ili su bar u prošlosti bili, dok su dužnosti bile važnije od prava) u stanju percipirati svoje manjkavosti, slabosti i nepoštovanje normi (pa makar se tome ne mogli othrvati čitav život) i shvaćati nauk Crkve kao ispravan, a sebe kao lošu iznimku koju neće poželjeti vlastitom djetetu. Druga solucija je da su se roditelji večer prije krštenja ili uoči samog krštenja vjenčali, ili da su zakazali vjenčanje. Treća mogućnost je da su oboje nevjenčani i da ne namjeravaju sklopiti brak. Istodobno, namjeravaju nastaviti živjeti u priležništvu i ne namjeravaju skrb o svom djetetu predati nekom drugom članu obitelji koji bi im mogao jamčiti kršćanski odgoj. E pa, u tom slučaju radi se o slučaju u kojem krštenje treba odgoditi, osim ako dijete ne bi palo u smrtnu pogibelj.
KRAJ
M.B. " Ljudi jesu (ili su bar u prošlosti bili, dok su dužnosti bile važnije od prava) u stanju percipirati svoje manjkavosti, slabosti i nepoštovanje normi (pa makar se tome ne mogli othrvati čitav život) i shvaćati nauk Crkve kao ispravan, a sebe kao lošu iznimku koju neće poželjeti vlastitom djetetu."
Izbriši... briljantno rečeno!
S.H.
M.B.
Izbrišislažem se sa S.H. i tvojim "briljantnim izričajem", kojim sam se ozbiljno pozabavio u svom diplomskom radu i koji je bio središnja nit onoga što sam zapravo u svom spisu htio naglasiti i aktualizirati, kao nedostatak vremena i okruženja u kojemu živimo. Donoseći i konkretne usporedbe iz suvremene povijesti. I gle čuda, kada sam se htio malo prisjetiti nekih stvari i zaviriti ondje, gle čuda, fantomski je nestao iz arhivske građe učilišta. Mislim na ono što je dostupno na internetu. Valjda ga nisu maknuli ni u materijalnom smislu. Baš me zanima tko se "okitio" i ne daj Bože plagirao ono što sam originalno iznio. Naravno u ublaženijoj verziji, jer prva je bila previše iskrena, da ne kažem duhovna. Łongin
http://www.catholic.com/tracts/infant-baptism
OdgovoriIzbrišiMario
Hvaljen Isus i Marija! Evo dugo čitam ovaj blog ali nažalost tek prvi put komentiram ;)
OdgovoriIzbrišiOduvik me zanimalo pitanje krštenja male dice. Dugo vrimena sam bio samo formalni katolik, bijah slijep a sada evo pomalo progledavam :) volio bih da mi netko od vas (a pogotovo pisac bloga) koji očito znate puno više od mene, odgovori na "moje veliko neznanje", jer želim biti pravovjerni katolik: naime ako znamo i virujemo da čovik postaje čovik začećem, kada mu Bog uliva dušu, šta se onda događa s začetim a još nerođenim ditetom od npr. 2 mj. od začeća, ako majka doživi spontani pobačaj. Gdi ide to dite? Pakao, raj, čistilište??? jer sam u obitelji imao takav slučaj. Hvala i BVB +
Stanko
Dakle, treba razlikovati istočni grijeh, koji, ako se ne izbriše krštenjem, lišava čovjeka spasenja tj. odlaska u raj i grijeha koje činimo kao svjesni ljudi i zbog koji se u paklu trpi kazna. Djeca koja su umrla prije krštenja (npr. spontanim pobačajem majke) ne mogu "gledati Boga u lice" tj. biti u blaženstvu (njihove duše zovemo spašenima). Budući da nisu počinila grijeha sama (istočni su naslijedila), u paklu ne trpe kaznu, nego su u stanju sreće i zadovoljstva koje bismo mogli nazvati "naravnim" (za razliku od nadnaravnog koje dolazi od boravka u raju s Bogom). Mjesto u paklu za takve duše tradicija naziva "limbom". Limb kao takav nije dogma (u smislu da bi negiranje limba rezultiralo anatemom), ali je kao nauka prastar (čisto za analogiju, nije dogma nauk o točno devet anđeoskih zborova ili vjerovati u Gospino ukazanje u Lurdu). U limbu su zajedno s djecom pravedni pogani, koji su živjeli po naravnom zakonu. U limbu su s njima također do Kristovog Uskrsnuća bili i Adam i Eva, patrijarsi do Abrahama, Abraham, Izak i Jakov, Jakovljevi sinovi, David i Josip (poočim Isusov) koji su zaslužili raj, ali nisu u njega mogli doći sve to Otkupljenja (sada jesu u raju). Među Abrahamovim potomcima obrezanje je bilo pralik krštenja i predstavljalo je zalog oslobađanja od istočnog grijeha (ali je učinak došao tek Otkupljenjem). Među poganima ima, malo doduše, i onih koji su spoznali Boga u smislu da su imali nadnaravne vjere. Primjerice, takav je bio Job.
IzbrišiKako rekoh, limb nije dogma, ali je prastaro i tradicionalno tumačenje. S druge strane Katekizam bl. Ivana Pavla II. pod brojem 1261 kaže: Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, sto i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!" (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu. Koliko ja znam, spomenuti obred ukopa je novijeg datuma, tj. proizlazi iz vremena nakon II. vatikanskog sabora. Svakako, ako pročitate ponovno rečenicu iz katekizma, možete iščitati da Crkva zapravo nema nikakvu čvrstu točku da spomenutu djecu smjesti u raj, nego se samo može pouzdati u Božje milosrđe. U onda u zadnjoj rečenici navodi još jednom jedini nama poznati put: krštenje.
Stanko
IzbrišiBudući da se nitko još nije odvažio odgovoriti na Tvoje pitanje, neka mi bude dopušteno u duhu „neukoga poučiti“ učiniti to barem djelomično (onoliko koliko je meni poznato i na što se mogu/možemo osloniti): „jer djelomično je naše spoznanje“ kako veli Apostol Pavao u opće poznatom Hvalospjevu ljubavi. U tom smislu donosim Ti citat iz Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. god. gdje stoji pisano, citiram br. 1261:
"Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, [56] i Isusova nježnost prema djeci kada govori: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!" (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.“
Brojka 56 u zagradi, u citiranom tekstu upućuje na Prvu Pavlovu poslanicu učeniku Timoteju. Katekizam očito hoće probuditi i ohrabriti vjeru kako naš Bog, naš Spasitelj „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ Bilješka (56) u Katekizmu donosi samo taj redak spomenute poslanice. No bitan je kako tekst i tako i kontekst. U tumačenje navedenoga se ne želim upuštati (opširnije možeš pronaći u Novom zavjetu 1 Tim 2).
Ukoliko pažljivo čitamo tekstove koji mu prethode, mislim na citat koji Katekizam donosi, i koji potom slijede i ukoliko nastojimo „uhvatiti“ cjelovitije značenje treba barem pokušati čuti i u skladu s Predajom razumijeti što Apostol veli, citiram početak 2. poglavlja Prve Timoteju:
„Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve (1 Tim 2, 1-5).
Evanđelje pak po Marku tj. redak 14. iz 10-og poglavlja, koji u samom tekstu Katekizam donosi jednako je tako, s jedne strane zahtjevan za tumačenje, i istovremeno zbunjujući glede sudionika cjelovitog Markovog izvještaja. U tom smislu preporučujem Ti da si pročitaš slijedeće, citiram iz Evanđelja po Marku:
„Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući." Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. (Mk 10, 13-16)
Ne bih se htio dalje upuštati u tumačenja, no mišljenja sam, kako je ovo prilično dovoljno da nam daruje ne malenu utjehu i mir glede „djece koja su umrla bez krštenja“ i da bolje spoznamo i uočimo Isusovu ljubav. To nas nikako ne priječi da molimo, kako za svoje tako i za spasenje onih koje nam je Gospodin stavio na životni put. Łongin
Stanko
IzbrišiKatekizam možemo smatrati svojevrsnim kršćanskim vjeronaučnim priručnikom. U njemu se nalaze izložene vjerske istine u skladu s propisima Crkve tj. naukom kako ga ona izlaže i predlaže svojim vjernicima. "Katekizam je namijenjen prvenstveno onima koji su odgovorni za katehezu: najprije biskupima kao učiteljima vjere i pastirima Crkve. On im se pruža kao sredstvo u vršenju učiteljske zadaće u narodu Božjem. Preko biskupa Katekizam je namijenjen sastavljačima katekizma, svećenicima i katehistima. A s korišću će ga čitati i svi drugi kršćanski vjernici." (usp. KKC, br. 12) Łongin
M.B.
IzbrišiČini se da imamo isti tajming :) Łongin
M.B.
IzbrišiOprosti, krivo sam se izrazio. Dakle, približno isti tajming tj. sličan. Brži si. :) Łongin
M.B.,
Izbriši"U limbu su zajedno s djecom pravedni pogani, koji su živjeli po naravnom zakonu."
I ja sam prije tako pretpostavljao, ali sam od tada saznao da je to zabluda. Naime, postoje samo dva limba - limb djece (limbus infantum) i limb otaca (limbus patrum), i nitko tko je dosegao dob razuma ne može otići u limb djece, a oni koji su bili u limbu otaca su spašeni kad je naš Gospodin "sašao nad pakao", kako ispovijedamo u Vjerovanju.
Dakle, pogani koji umru bez Katoličke Vjere odlaze u Pakao, gdje pate ovisno o grijesima koje su počinili za vrijeme života. Prema sv. Tomi Akvinskom nemoguće je da postoji poganin bez smrtnog grijeha jer nekršteno dijete, čim dosegne dob razuma, ako ne okrene svoju dušu Bogu, već čini smrtni grijeh (http://www.newadvent.org/summa/2089.htm#article6), a i znamo da bez nadnaravne vjere (i barem implicitne želje za krštenjem) nema opravdanja tj. oproštenja grijeha, kako naučava Tridentski koncil.