Sažetak godine

I ovu godinu obilježio je covid ili, bolje rečeno, reakcija na tu bolest te agende koje su je preuzele. Svaki put kada bih čuo "u Hrvatskoj je jučer umrlo x ljudi" zapitao sam se tko su oni bili i što je s onih otprilike 150 - x ljudi (uvijek više od x) koji su također umrli, ali za njih nikog nije briga osim njihovih najbližih (no, budimo realni, i za ove koje broje je malo koga briga). Volio bih da ne pratim tu temu u medijskom pogledu, ali, nažalost, čim u bližoj ili daljnjoj okolini imate nekoga tko gleda televiziju ili sluša radio, neizbježno je slušati o tome. Dan za danom mediji su donosili sve ljigavije i ljigavije face političara, znanstvenika, "stručnjaka" i novinara. Pojavile su se kojekakve lakozamjenjive figure koje sipaju besmislene fraze i prognoze. U svakodnevnom životu sigurno smo se svi susreli s malim diktatorima koji su jedva dočekali da mogu prigovarati zbog maske ili špricanja ruku ili nekog drugog nesudjelovanja u ritualima nove religije. 

Cijepljenje protiv covida je imalo jednu od najgorih reklamnih kampanja u hrvatskoj povijesti. Svaki pojavak na ekranima ljudi poput Beroša, Capakovih zamjenica, ludog Đikića i drugih poremećenih znanstvenika koji kao da su izašli iz crtića, odbio je sigurno stotinjak ljudi od onoga što se navodno željelo postići. Silni novci ulupani su u besmislena testiranja. Covid potvrde u zdravstvu dozvola su za ulazak zaraženih cjepljenika među osjetljive populacije, a širenje upotrebe tih potvrda je, pretpostavljam, provedeno da bi se mogli dobiti novci od Europske unije. Time se mlađu populaciju koja uopće nije toliko ugrožena i već je dvije godine imala priliku susresti se s virusom tjera na primanje još uvijek nepotpuno testiranog cjepiva koje može imati različite nuspojave. Za to vrijeme je procijepljenost među starijima od 80 vrlo slaba, bilo to namjerno ili zbog nesposobnosti za to zaduženih. 

Zagovornici covid religije odnose se prema populaciji kao prema maloumnim debilima umjesto da po uzoru na primjerice Domazeta Lošu iznesu svoje argumente na normalan i utemeljen način. U gotovo dvije godine njihove analize i prognoze (ako ih se može tako nazvati) pokazale su se začuđujuće površne i zlonamjerno pogrešne. Zato je dobro da imamo zabilježene barem neke od njihovih izjava. Često prigovaraju Nenadu Bakiću jer je više puta proglašavao kraj pandemije i slično, ali kod njega se barem moglo naći konkretnih brojeva, grafova i drugih podataka koje naše službene institucije (podebljane silnim novcima koje se upumpava u covid industriju) ili ne objavljuju ili to čine vrlo aljkavo i nepotpuno. Može se prigovarati i modelima, ali na osnovi nečega se mora planirati i pripremiti resurse, pa me zanima kako to rade covidioti, na temelju svoje intuicije ili ekstrapolacije eksponencijalne funkcije? 

Crkvena hijerarhija, počevši od pape pa do biskupa i teologa potpuno je prihvatila takozvane epidemiološke mjere koje nisu imale smisla kad su uvedene, a nemaju ni sada, osim ako im nije cilj da umanje već odavno narušeno poštovanje prema liturgiji i Onome koga bismo u njoj trebali susresti. No, budući da ih već dugo pratim, ne mogu reći da je to nužno zbog zlonamjernosti. Radi se naprosto o manjku inteligencije, vjere i odvažnosti. Oni su birokrati s odgovarajućim financijskim interesima i mrežom ljudskih obzira koje moraju poštivati. Papu Franju isključujem iz ovoga jer je on priča za sebe i bolje je uopće ne gledati prema njegovu dvoru. No je li ijedan od naših biskupa i uvaženijih klerika koji pozivaju na cijepljenje uputio uz to javni protest zbog toga što su u Hrvatskoj dostupna samo cjepiva razvijena ili testirana na stanicama abortirane djece?! Zar to nije najmanje što su trebali učiniti i što se očekivalo od njih dok su sudjelovali i pozivali druge na sudjelovanje u toj daljoj materijalnoj suradnji s tako stravičnim zlom kakvo je ubojstvo nerođene djece. 

Antivakseri, ravnozemljaši, vidioci i proroci, chemtraileri i čipaši u svemu ovome nisu posebno bitni jer su samo odskočna daska onima koji žele ušutkati sve koji postavljaju razumna pitanja. Recimo, ja sam prije nešto više od mjesec dana prebolio koronu. Nakon što sam drugi ili treći dan povišene temperature počeo jako kašljati, započeo sam piti Sumamed (u normalnoj dozi) i stanje s kašljem mi se isti dan krenulo smirivati. Slično iskustvo imalo je više osoba u mojoj okolini, a nekima je pomogao i Deksametazon. Ostale vitamine i dodatke prehrani podrazumijevam. Zašto smo to morali raditi na svoju ruku dok liječnici ili nisu htjeli dati te lijekove ili su ih dali s odgodom od više dragocjenih dana (primjerice, nakon testiranja). Jest, to su anegdotalni primjeri i svjestan sam da su neki pregledni radovi zaključili da npr. azitromicin nije koristan za liječenje covida, no zar je zaista bolje da čovjek dobije upalu pluća pa mora ići u bolnicu te mu se nafrlji kisik koji mu "spali" pluća, a usto ne može iskašljavati sekret? Zašto ljudi moraju ivermektin, dugo korišten lijek bez većih nuspojava, nabavljati privatno. Zar neće time biti ugroženi upravo oni koji su stariji i slabijeg imovinskog stanja te time ionako podložniji bolesti jer se obično manje kvalitetno hrane i rekreiraju. 

Već više od godinu dana pomalo se krećem kroz knjigu 12 pravila za život, to je tip knjige iz koje mogu pročitati ili poslušati par stranica i onda nezainteresirano zaboraviti na nju. Kad ne konstruira mitološko-psihoanalitička tumačenja biblijskih događaja i osoba, Peterson zna reći neke zdravorazumske savjete. Jedan od njih je bio da pokušamo razumjeti teze i argumente suprotne strane iz njihove perspektive i bez iskrivljavanja i tek na tom poštenom razumijevanju gradimo svoja opovrgavanja (da, znam da zvuči banalno kad se napiše). Pokušao sam to učiniti u svim ovim zbivanjima oko kineske gripe i pomoglo mi je da smirenije slušam besmislice koje generiraju zastupnici vladajućih strategija borbe protiv te bolesti. 

Kao što sam spomenuo, ta najvažnija svjetovna tema bitno je kroz proteklu godinu obilježila i Crkvu u Hrvatskoj i svijetu. No za katolike, i to ne samo one koji su vezani uz tradicionalnu liturgiju, izuzetno značajan događaj je bio i objava papinog pisma Traditionis custodes te valovi koje je to pismo izazvalo. To da papa Franjo i velik broj utjecajnih biskupa mrze i žele zatrti ne samo katolički nauk, nego i dragocjenu škrinju molitve koja ga sadrži i materijalizira jasno je svakome tko je imalo pratio nefrizirane vijesti proteklih godina. No motuproprij je svojevrsna objava otvorenog rata od strane onih koji su odabrali novu religiju, a žele zadržati nekretnine, članove i moć stare. Ipak, tvrdnja da je tekst mise i sakramenata koji je sastavila komisija prije 50 godina jedini izraz pravila molitve rimskog obreda nije ništa više istinita od one da je Frankensteinovo čudovište jedino pravo ljudsko biće ili da je transvestit koji se napucao hormonima i izoperirao prava žena. 

Sreća u nesreći je da je znatnom broju biskupa, uključujući i veliku većinu potpuno nezainteresiranih za ovu temu, već dosta gluposti kojima ih Franjo šopa. Imaju dovoljno drugih, stvarnih problema, a da bi osjećali potrebu gaziti postojeće grupice vjernika koji još uvijek odlaze na misu, makar to i bila (kako bizarno!) stara latinska misa i liturgija. Nadajmo se da će tako i ostati te da će ideolozi poput naše gore sramotnog lista Čupića ostati iznimka. 

Uz sve ove protivštine, protekla godina bila je za katolike tradicionaliste u Hrvatskoj puna blagoslova. Djeca su se rađala i krstila, mladi ženili i udavali, blagoslovi po starom obredniku dijelili i primali. Misa je u crkvi sv. Blaža služena svake nedjelje i to najčešće u svom svečanijem obliku, ministranti su učili i rasli, pjevači su neumorno vježbali i doprinosili uzvišenosti svete žrtve. U Sigetu se misa utorkom redovito održavala, a slavljena je i svečana trojna misa. Vjernici su hodočastili, bogoslovi otkrivali duhovno bogatstvo te rasli u mudrosti, posjetio nas je i ohrabrio veliki biskup Schneider. Društvo Benedictus izdalo je izuzetno vrijedan i koristan Mali misal, strip Upoznaj svoju misu, a ovih dana je u prodaji evo već deseti po redu kalendar za tradicionalnu misu. Treba spomenuti da je i Svećeničko bratstvo sv. Pija X. pojačalo svoj apostolat u Hrvatskoj dolaskom novog svećenika.  

Vjerujem da svatko od nas ima i lijepih i tužnih događaja u godini ispod koje sada podvlačimo crtu. Na kraju tjednog listića moje župe uvijek je navedeno tko je u proteklom tjednu kršten, vjenčan, pokopan. Već dugo imam običaj pročitati imena izmiješano, a oni koji me slušaju pogađaju na osnovi imena u koju kategoriju pripada pojedina osoba. Na kraju otkrijem rezultate i kratko se za te ljude pomolimo. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro da i vi koji ste izdržali do ovdje uputite barem koju strelovitu molitvicu za čitatelje ovoga bloga, i žive i mrtve. 

Za kraj donosim, kraći nego inače, statistički izvještaj za ovaj blog koji će za tjedan dana napuniti trinaest godina postojanja. 

U protekloj godini (1.1.2021.-30.12.2021.):

Za sve loše oprostite, a za dobro Bogu hvala!

U tami su ga iščekivali, u tami je i došao

Adam i Eva zavili su svijet u crninu. I danas nas pritišće tama kojoj pomažu mnogi svjetovni i crkveni poglavari. Brojni su umovi zastrti tamom, a u srca nam se uvlači mrak beznađa. Kako kaže pjesnik "I djeci što se rode, već u grudima i zjenicama crno sunce cvjeta." 

Jedini koji nas može izbaviti iz vlasti tame, čije svjetlo tama ne može obuzeti je Isus Krist, rođen od Djevice Marije, Bog koji nam se objavio kao mala beba. 

Neka nas prosvijetli to svjetlo istinsko da ga upoznamo i primimo. 

Sretan Božić!

Gostujući autor - Poziv na zajedničku molitvu krunice na Kamenitim vratima

S krunicom u ruci, posljednjim oružjem, molimo za svetu volju i slavu Božju, za spasenje duša i za pobjedu Crkve, a nakane su: 

● Vjernost u nepromjenjivoj katoličkoj vjeri (jer se kaže da će u posljednja vremena mnogi otpasti, usp. 2 Sol 2,3) 

● Posveta Hrvatske i Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu od strane Pape i biskupa (v. Fatima 1917.) 

● Za istinski katolička svećenička i redovnička zvanja i za njihovu vjernost do kraja 

● Za obraćenje grešnika i za ostvarenje društvenog kraljevstva Isusa Krista (odnosno za vladavinu Isusa Krista u društvu), “Obnoviti sve u Kristu” 

● Za očuvanje od zabluda današnjeg vremena, kada se istina pretvara u laž, a laž postaje istina (usp. 2 Sol 2,10-12) 

● Za zaštitu i spašavanje obitelji i života darovanog od Boga

Molimo večeras (srijeda 22.12.) u 18h pred Kamenitim vratima, a plan je da se moli svake srijede. 

Sv. Toma, pomozi nam spoznati da je vjera velik dar Božji i da se nikad odviše ne uzdamo u svoj razum.

„A Toma, koji se zove blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bješe s njimi, kad dodje Isus. Rekoše mu dakle drugi učenici: Vidjesmo Gospodina. A on im reče: Dok ne vidim na ruku njegovih probodka od čavala, i ne metnem prsta svojega u mjesto od čavala, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova ne ću vjerovati“ Eto kako se onaj, koji se odalečuje od dobroga družtva, lišava milosti. Nego sv. Tomi to još ne bi dosta. On nikomu ne htjede vjerovati, da je Isus uskrsnuo, ni onim pobožnim ženam, ni sv. Petru, ni Mariji Magdaleni, ni onim dvjema učenicima iz Emausa, ni svim apostolom, a valjda ni Majci Isusovoj. Eto, kako jedna pogreška vuče sa sobom drugu. Dapače sv. Toma ne samo ne vjeruje, nego još i tvrdokorno kaže, da ne će vjerovati tako dugo, dok upravo ne opipa Isusove rane. Dakle njemu nije dosta vidjeti ih, nego hoće i da ruke na njih stavi. Koliko ima krivnja u ovih nesmotrenih riečih: nevjerstvo, tvrdoglavost, oholost, sablazan i preuzetnost u propisivanju načina, kako mu se ima Isus javiti! Kad bi bili pogani sve te uvjete stavljali apostolom, koji im navieštahu uskrsnuće Isusovo, ni jedan se njih ne bi bio obratio. Odatle spoznajte, dragi kršćani, da je vjera velik dar Božji; a učite se ujedno, da se nikad odviše ne uzdate u svoj razum. Dopustio je to Bog, da se mi učvrstimo u vjeri. Sv. Grgur Veliki kaže, da nam je za naše vjerovanje više koristilo nevjerstvo Tomino, nego vjera ostalih učenika; jer čim on uzvjerova pipajući, naša se pamet, odbacivši svaku sumnju, učvršćuje u vjeri.

Preostaje mi jošte, da vam kažem, kako se Isus javio apostolom, kad bješe i sv. Toma s njimi. „Poslie osam dana opet bijahu učenici njegovi unutra, i Toma s njimi. Dodje Isus, kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Po tom reče Tomi: Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran!“ Dakle poslie osam dana javi se Isus opet apostolom kao i prvi put. Da, osam dana čekao je Isus na obraćenje sv. Tome. Apostoli su mu to vrieme govorili, da je Isus uskrsnuo, i nagovarali ga da vjeruje, ali on nije hotio. Jao svakomu, koji se ogluši spasonosnim opomenam! I Bog zna što bi se još bilo dogodilo sa sv. Tomom, da se nije sam Isus pobrinuo za njegovo spasenje. Kako dobar je Isus! Kad svetoga Tomu nitko nije mogao obratiti, poslie osam dana dodje sam Isus da ga obrati. Ali kako ljubežljivo postupa s njim! Ne spočituje mu nevjerstvo, već ga drži za rieč. Isus je znao sve, što je on kazao apostolom, da ne će vjerovati dok ne vidi i ne opipa njegovih rana. E pa dobro! Isus u svojoj dobroti i milosrdju javlja mu se upravo onako, kako je sam sv. Toma hotio. Isus mu pokaza svoje rane i opetuje sve što je sv. Toma rekao apostolom, veleći mu: »Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran.« Što si je morao misliti sv. Toma, metnuvši prst u rane na njegovih ruku, i ruku svoju u njegove prsi, kojom je mogao lako doseći do srca Isusova, toga ognjišta sve ljubavi i dobrote!? Tada bijaše sigurno izliečen od svakoga nevjerstva i užgan ljubavlju prema tako dobrome Isusu. Sad mu se razsvietli um, i srce mu se ugrije milošću. Pade Isusu pred noge i nije više nevjeran i otvrdnut.

»Toma odgovori i reče mu: Gospodin moj i Bog moj. Reče mu Isus: Pošto me vidje, Toma! vjerovao si; blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.« Dvjema riečima: »Gospodin moj i Bog moj« izpravlja sv. Toma zadanu sablazan, i očituje svoju tvrdu vjeru ne samo u uskrsnuće Isusovo, nego i u njegovo božanstvo. Da, tako moćno djelovahu Isusove rane na svetog Tomu. A djelovahu tako za cielo i na druge apostole. Pa upravo zato ne javi se Isus sv. Tomi na samu, već kad bijaše u družtvu s drugimi apostoli, da se na ime i oni još bolje učvrste u vjeri. I zbilja, jačega im dokaza Isus za svoje uskrsnuće nije mogao dati, nego da im pokaže svoje rane, i dopusti im da ih opipaju. Mi do duše ne vidimo Isusovih rana niti ih pipamo, ali zato ipak tvrdo i stalno vjerujemo, da je on pravi Bog i pravi čovjek, koji je za nas umro i uskrsnuo iz mrtvih. Pa upravo zato nazivlje nas blaženimi, kad veli: »Blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.«

(izvor)

U iščekivanju Božića

Ako niste ovog adventa ni jednom prisustvovali tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža, puno ste toga propustili. Svake nedjelje imali smo lijepa bogoslužja s ulaznom procesijom, škropljenjem, divno pjevanom misom, kađenjem itd. 

Ove nedjelje po prvi puta je korišteno novo misno ruho koje je Društvo Benedictus naručilo od klarisa iz talijanskog mjesta Acquapendente. Misnica je nešto crvenije nijanse ljubičaste karakteristične za ruha u Rimu. Celebrant mi je kasnije spomenuo da ga je podsjetila na njegove godine u vječnom gradu. 

U utorak je veliki blagdan velikog svetog Tome Apostola koji će svi katolici koji mogu rado proslaviti odlaskom na tradicionalnu misu u Siget. 

Koliko vidim, u zagrebačkoj kapeli FSSPX-a imaju zornice još u četvrtak i petak ovaj tjedan. 

Dakle, i u ovim mračnim danima ima puno razloga za nutarnju radost i mir, na nama je da nađemo volje i vremena u svom rasporedu za najsavršeniju molitvu Crkve. 

Odgovori na dubije

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavila je odgovore na neka pitanja koja su joj navodno postavljena o implementaciji Franjinog motuproprija Traditionis custodes. Ukratko, zabranjeni su svi sakramenti po starom obredu osim svete mise, rimski obrednik smiju koristiti samo personalne župe, a svećenik koji je u nekom radnom danu celebrirao misu po novom obredu, ne smije binirati po starom. 

Papa Franjo na zalasku svog jadnog pontifikata shvatio je da tradicionalna liturgija i nauk privlače previše katolika koji mu onda postavljaju nezgodna pitanja na koja ne želi odgovoriti. Nadajmo se da će primjena ovog tumačenja biti jednako ograničena kao i srpanjskog apostolskog pisma. Ipak, nesumnjivo je da će oni Tradiciji vjerni katolici koji žele djelovati unutar okvira "službene Crkve" imati više poteškoća nego prije. 

Po uzoru na svoje svjetovne saveznike, Franjo je odlučio prikladno nam čestitati Božić! Nemojmo se uznemiravati tim trzajima nasukane modernističke hobotnice. Nisu potpuno uspjeli u originalnom pokušaju prije pedeset godina, sada imaju još puno manje šanse.  

Izrazito opasan obred koji su morali zabraniti. 

Pregaraj u žiću mnogo

TEGOBE

»Ja hoću da budem vrtlar«, reče Mišo, kad mu je bilo 14 godina i kad je trebalo u zanat. »Krasota je živjeti uvijek među zelenim biljem i miomirisnim cvijećem«. Prošlo neko vrijeme. Mišo se vratio kući, pak se tuži, kako mora vazda da se prigiba k zemlji i po njoj puže, pa ga bole leđa i koljena i zato se okanio vrtlarstva.

Iza toga htjede da bude lovac. »Ah, kako je krasan život u zelenoj, sjenatoj šumi!« Ali i opet se naskoro vratio i tužio se, kako mu je teško podnositi u ranu zoru hladni, vlažni, magloviti, a često i prestudeni uzduh.

Htjelo mu se da bude ribar. »To mora da je veseo život, kad po valovima bistroga, sjajnog jezerca ili rijeke ploviš lakim čamcem, pa hvataš pune mreže riba,« govori sam sebi. No i ta radost uminu doskora. »To je mokar i vlažan zanat, sit sam već te hladne vode.«

Najposlije se nakani, da bude kuhar, Ta njemu moraju da služe vrtlar, lovac i ribar sa svom svojom marljivošću, pak mu nikad ne manjka dobra zalogajca. I opet se vrati pun jada kući. »Sve bi bilo dobro«, reče on, »samo da nije vatre. Kad ovako stojim kod ognjišta, mislim, da ću se rastopiti od silne vrućine.«

Otac mu ovaj put nije više dopustio, da promijeni zanat. Sasvim mu ozbiljno prozbori: »Ako želiš da zadovoljno živiš, moraš naučiti da muževno i strpljivo podnosiš sve tegobe svoga života. Tko hoće da izbjegne svim neugodnostima ovoga svijeta, taj ne smije da bude na ovoj zemlji. Misli samo uvijek na dobro, što ti tvoje sadašnje zvanje pruža, pa ćeš zacijelo zaboraviti sve tegobe.«

Mišo posluša oca. Kad bi mu se poslije drugi ljudi tužili na tegobe u životu, znao bi im reći:

»Uživaj, što ti daje Bogo, 

I pregaraj u žiću mnogo! 

Svaki stalež dvoje ima: 

Slast i muke daje svima.«

(izvor)

Nego izbavi nas od zla

Naša glavna nada za oslobođenje treba biti u Bogu 

Vjernike treba poticati da koriste ovaj spasonosni način molitve i da nasljeduju primjer Proroka [Davida]. I u isto vrijeme njihovu pozornost treba skrenuti na izrazitu razliku koja postoji između molitava nevjernika i kršćanina. 

I nevjernik moli Boga da mu izliječi bolesti i rane, da ga izbavi od nadolazećeg ili neminovnog zla; ali on svoju glavnu nadu u izbavljenje polaže u lijekove koje daje priroda ili ih priprema čovjek. Ne ustručava se upotrebe lijeka, bez obzira na to tko ga priprema, bez obzira da li ga prate čarolije, vračanja ili druge đavolske vještine, ako mu daje barem neku nadu u ozdravljenje. Daleko je to od razmišljanja kršćanina koji kada ga pohodi bolest ili neka druga nevolja, hita Bogu kao svom vrhovnom utočištu i obrani. Priznajući i štujući samo Boga kao autora svega njegova dobra i njegovog osloboditelja kojemu pripisuje koju god iscjeliteljsku krepost u lijekovima, uvjeren da oni pomažu bolesnima samo onoliko koliko Bog to hoće. Jer Bog je taj koji je čovjeku dao lijekove da ozdravi njegove tjelesne slabosti; i stoga ove riječi Eklezijastika: Svevišnji je stvorio lijekove iz zemlje, i čovjek razborit ih se neće gnušati. Onaj, dakle, tko je obećao svoju vjernost Isusu Kristu, ne polaže svoju glavnu nadu u oporavak u takve lijekovi; stavlja ju u Boga, autora ovih lijekova. Stoga Sveto pismo osuđuje ponašanje onih koji, povjerujući se moći medicine, ne traže pomoć od Boga. Štoviše, oni koji svoj život vode Božjim zakonima, suzdržavaju se od upotrebe svih lijekova koje Bog očito nije namijenio da budu za liječenje; i, čak i ako im je nada ozdravljenja osigurana njihovim korištenjem, od njih se uzdržavaju kao i od tolikih čari i đavolskih umijeća.

(prema Rimskom katekizmu, o zazivu "nego izbavi nas od zla")

Duša jednog djeteta sveobuhvatni je svijet nevinosti kojemu treba iskazati poštovanje dostojno njegove veličine.

A to (kakva zauzetost), ponavljam, pri tom obredu za mrtve, prema čemu je sve usmjereno. 

Kamo se sve kreće. Obred za mrtve kod pokapanja djeteta. Svećenik oblači bijelu roketu i bijelu štolu. 

I kao na dan krštenja on ide 

Po dijete sve do praga crkve, 

A to je prag moje kuće. 

I isto tako prag Kuće njegova Oca. 

Tako na dan tog pokopa, doći će 

po dijete u župu sve do Kuće njegova oca. 

Sve do praga kuće njegova oca. 

I sam križ ide nošen ispred tog djeteta 

koje je umrlo u župi. 

Pa kad povorka dođe k crkvi 

Križ ide nošen ispred. 

Križ i svećenik i pjevač i ministranti idu naprijed. 

I glavnom ulicom sela, čitavo selo. 

Cijela župa slijedi, 

Muškarci i žene i djeca. 

I žene plaču i sve je bijelo. 

I svećenik pjeva 

stari psalam kralja Davida 

Beati immaculati in via. 

Blaženi bez ljage na putu. 

 

Blaženi neokaljani na putu. 

Beati immaculati in via. 

Zar će biti, kaže Bog, toliko svetih i toliko mučenika. 

Jedini koji će biti stvarno bijeli. 

Stvarno čisti. 

Jedini koji će biti stvarno bez ljage, bit će 

Ona nesretna djeca koju Herodovi vojnici 

Poklaše u naručju njihove majke...« 

(iz disertacije Ivana Merza prema Charles Péguy, Le mystère des saints innocents)

Zdravo presveta, neoskvrnjena i prečista palačo previšnjega kralja, Boga

Pa ako je Eva, po vremenu prva žena, došla na ovaj svijet iz ruke Božje čista i bez grijeha, kako da ne dodje na svijet čista i neokaljana i druga po vremenu, ali prva po dostojanstvu Eva, Marija? Nije moguće, da u tom B. D. Marija bude manja od Eve, pa da nije začetak njezin bio bez ljage grijeha istočnoga, kad je Eva stvorena bez te ljage. Suviše crkveni učitelji drže, da je prorok Jeremija bio doduše začet u grijehu istočnom, ali da je bio još u utrobi materinoj očišćen od njega pak se rodio bez grijeha. Taj se nauk temelji na riječima sv. Pisma, koje reče Bog Jeremiji: „Prije nego si izišao iz utrobe, posvetio sam te“. (Jer. 1. 5.) I rodjenje Ivana Krstitelja bilo je sveto, bez grijeha. Ivan je naime bio takodjer odriješen od istočnoga grijeha već u utrobi matere svoje, kad ju posjeti presveta Djevica Marija. Jer „kad Elizabeta ču pozdrav Marijin, poskoči dijete u utrobi njezinoj i ona se napuni Duha Svetoga. (Luk. 1. 41.) No B. D. Marija svetija je od Jeremije proroka budući kraljica proročka; svetija je i od sv. Ivana Krstitelja budući kraljica svih svetih, pače svetija je i od svih andjela nebeskih i od samih heruba i serafa budući kraljica andjeoska. A ne bi bila svetija od svih andjela, kad bi samo za časak imala na sebi ljagu grijeha nasljednoga. Previšnje dostojanstvo Krista Boga čovjeka donosilo je, da bude čista, neoskvrnjena, bezgrješna ona, koja zavrijedi, da njega začne od Duha Svetoga i rodi. Dolikovalo je, da Mati Božja ne bude ni časak neprijateljica Bogu, i da kraljica nebeska ne bude ni tinji čas podložna djavolu ; a dok bi bila u grijehu, bila bi neprijateljica Božja i podložnica djavolova.

(izvor)

Približio se dan, jasni dan kršćanskog života, u protivnosti s prijašnjim životom u noći poganstva

»Približio se dan.« Sudnji dan. Svakim časom, svakim dahom približujemo mu se za jedan korak. Dan naše smrti bit će prvi sudnji dan. Tada ćemo biti spokojni i utješeni, ako se sada, danas odvažno prenemo oda sna, od svake mlitavosti i polovičnosti, te se povratimo k prvašnjoj revnosti. Može se dogoditi, da ne osjećamo čuvstvo revnosti, ali revnost volje nikad ne smije nestati ni u jednoličnosti duhovnog života, niti u napastima niti u poteškoćama; revnost volje čini, da budemo točni i savjesni i onda, kad nismo raspoloženi za molitvu ili spremni za nauke i dnevne križeve; i ondje, gdje ne uspijevamo, kad smo slabi ili umorni. Posjedujemo li revnost volje? Koliko smo se obukli u Gospodina Isusa Krista? Mi se mnogo molimo, dnevno razmatramo, i čitamo svoje duhovno štivo; dnevno prisustvujemo svetoj Misi i svaki dan primamo svetu pričest. Od Boga dobivamo toliko milosti i poticaja. A ipak, kako smo još daleko od toga, da budemo drugi Krist, da mislimo, ljubimo i živimo kao Krist Gospodin. Krajnje je vrijeme da se prenemo oda sna te iznova i ozbiljno nastojimo bolje živjeti.

(izvor)

Sve protukršćansko skupljeno u jednoj osobi — to je Antikrist

Apostol ga riše kao potpunog otpadnika od Boga, koji će za sebe svojatati Božju čast. Grijeh mu je pravi njegov djelokrug, za to se zove čovjek grijeha, protivnik svega Božjega i svetoga, sin skvarenja, koji ne samo da je sam za svoju osobu na vijeke izgubljen, nego će za sobom povući mnoge, koje će zavesti. On će se u svojoj gjavolskoj oholosti uzdići nada sve, što se Bog i svetost zove t. j. nad onoga, koga otkupljeno čovječanstvo kao svoga Boga štuje, i nada sve što je čovjeku sveto, tako da će sjesti u hram Božji proglasivši se Bogom. Pomoću vraga Antikrist će mnoga lažna čudesa činiti — apostol ih zove prodigia mendacia — jer su varka i obsjena, i nemaju druge svrhe, nego da prevare i zavedu ljude. On će svojim lažnim naukom zavesti na nevjeru i grijeh sve, koji su zatvorili Bogu, i za to svakoj spasonosnoj istini, svoje srce. Za kazan njihove tvrdoglave nevjere, dopušta Bog, da postanu žrtve sotonske, antikristove prevare (Math. 24. 24.). 

(I. Bujanović - Eshatologija, v. također)

Njemu katakombe nisu nepoznanica

Povodom konferencije "Duhovna kriza Crkve" Zagreb je ovaj vikend posjetio msgr. Athanasius Schneider. Nažalost, nisam mogao prisustvovati predavanju i misama ovog izvrsnog pastira, ali želim barem kroz par rečenica ostaviti trag o njegovu posjetu i ovdje na blogu. Hvala biskupu Schneideru kao i organizatorima njegova dolaska i boravka u Hrvatskoj. 

Za one koji su ih uveli i one koji ih podržavaju

Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne; blagoslova ne htjede, daleko nek' je od njega!

Prokletstvom nek' se odjene kao haljinom, neka kao voda uđe u njega i kao ulje u kosti njegove.

Bilo mu haljinom kojom se pokriva, pojas kojim se svagda paše!

Neka Gospodin Bog dade snagu i sigurnost onima koji će zbog ovih nepravednih, nerazumnih i neljudskih mjera trpjeti, neka ih sačuva od ogorčenosti i beznađa, a progoniteljima i onima koji ih podržavaju neka prosvijeti pameti i srca da se obrate. 

Barem su slike lijepe

Izgleda da su i u Rimu odlučili nagaziti na tradicionaliste jer im je nepodnošljivo gledati ih da se još mole i druže kako su to katolici stoljećima činili. Papu Franju i njegov dvor obuzima sve više groznica mahnitosti jer znaju da su im dani odbrojani. Nikoga tko želi živjeti katolički ne zanimaju bajke o klimi, migrantima, rodnoj osviještenosti, spasonosnom cjepivu i sličnim budalaštinama koje čine tkanje sekularne religije današnjice. 

"Smatram providonosnim što je ova kapela [Ranjenog Isusa na početku Ilice] nakon potresa postala svojevrsna zamjenska katedrala. Čini mi se da je ona upravo ono što bi vjernik u naše vrijeme trebao biti", piše Ivo Džeba za bitno.net. 

Znači spali smo s katedrale u koju stane par tisuća ljudi na kapelicu u koju stane par desetaka, ali pretpostavljam da su po onom Ratzingerovom proroštvu ti ljudi za Džebu prava sol zemlje, istinski kršćani za razliku od običajne mase koja je hrlila u bivšu katedralu po navici. Ne samo da za to ne postoje nikakvi dokazi, nego je upitno je li uistinu pozitivno takvo jednostavno eliminiranje onih koji nisu mistici pa ih valjda i ne treba biti (kao kršćana). 

Drugo, direktnije tumačenje je da kršćani u svijetu trebaju biti nevidljivi i nebitni kao što je i ta kapela za život glavnoga grada. Autor si utvara da takvi nevidljivi kršćani koje priželjkuje, iznutra na duhovan način, uskvasuju društvo, ali moje iskustvo je da se tu radi o samoobmanama. Velika većina tih koji su ponizno neuočljivi naprosto se u svemu bitnome prilagodi svijetu. Oni intelektualniji si zamišljaju da kroz tobožnji "dijalog" sa svijetom unose kršćanska promišljanja na areopag današnjice, a zapravo najčešće djeluju kao apologeti svjetovnosti kojoj nude svoje usluge rastakanja ostataka kršćanske baštine i vjere u zamjenu za minornu prisutnost u javnosti. 

Čitajući pjesnička trabunjanja o tome kako je uzoran vjernik onaj koji

"stavlja važnost na zajednicu i blizinu drugih, ali je ne promatra kao čopor [...] spreman je susretati se uvijek s novim licima, cijeniti njihovu i svoju slobodu, ali i shvaćati da je središte slobode u predanju i usmjerenosti na vječno [...] ne zauzima zadane pozicije i ne koristi “svoj stečeni ugled u Crkvi” da na njih sjedne, [...] mlad je, ako ne tijelom onda duhom, i zna prepoznati da dobrota i istina danas u svijet ulaze kroz ljepotu"

zapitao sam se što se to toliko promijenilo u kapeli od razdoblja (u ovom tisućljeću) kada sam ja onamo išao pa da inspirira ovakve osjećaje. U moje vrijeme nije ta prostorija bila slika "uzornog vjernika", nego obična modernija gradska crkvica. S lijepim vitrajima koji su, nažalost, izmiještanjem svetohraništa i oltara te okretanjem svećenika narodu izgubili velik dio svoje originalne impresivnosti. Nedjeljom navečer je tamburao neki bend, a radnim danom na brzinskoj misi čuli su se često neprikladni zvuci s Trga. Hladno neonsko osvjetljenje nije stvaralo posebno mističnu atmosferu. Populacija je bila vrlo slična onoj koju biste zatekli npr. i u katedrali, crkvi sv. Marije na Dolcu ili Palmotićevoj. Definitivno je bilo puno redovitih starih lica koja su koristila, možda ne stečeni ugled, ali svakako oveću stražnjicu da zauzmu zadane pozicije.  

Kakve to fantazije autor projicira i kome takvo konfabuliranje može koristiti? Zar mu ne govori i Peterson koliko je važno stvarnost primiti onakvom kakva uistinu jest?

Nevjerojatno za tako kratak tekst, ali ima još jedna točka na koju se trebam osvrnuti. Kaže autor: 

Priznajem da mi malo nedostaju dominikanci ne samo zbog redovničkog duha koji su davali, nego i zbog savršenog osjećaja za vrijeme i ritam današnjeg života. Treba se vratiti natrag u svijet.

Ne znam kakva je sad situacija kada, pretpostavljam, kanonici i prebendari po čitav dan pjevaju mise i javno mole oficij, ali za vrijeme dominikanaca je tamo redovito od ulaska na misu do izlaska iz crkve trebalo manje od 15 minuta pri čemu se čak stiglo izreći i koju osobnu molitvicu nakon mise. Jedini put u životu kada sam bio na misi koja je trajala jednoznamenkasti broj minuta bilo je upravo u toj kapeli. Ne znam je li to taj savršeni osjećaj za vrijeme i ritam današnjeg života koji se spominje u navedenom članku. 

Usput, fotografije koje su razasute kroz ovaj tekst djelo su H.A. Milićevića, valjda mi neće zamjeriti što sam ih malo rezuckao.  Misa koja je na njima prikazana lijepo ilustrira kako nije cilj liturgije da završi prije nego nam dosadi (za što je novus ordu 10 minuta i više nego dovoljno), nego da nas prenese na nekoliko trenutaka iz ovoga protoka vremena što bliže nebeskoj stvarnosti koja je izvan vremena. 

Navodno se u Sloveniji osoba koja želi normalno pohoditi misu sada mora izjasniti kao jedanaestogodišnjak(inja) jer oni s više od 12 godina trebaju imati covid potvrde. To je još jedna kapitulacija slovenskog episkopata, no nismo ni mi daleko za njima. Znalo se od početka da se po blagoslovljenoj vodi ne širi famozni virus, ali našim biskupima je to potpuno nebitno. Naravno da se na uobičajenim misama ne širi zaraza, čak je i na novus ordu rijetko da se ljudi baš žele grliti i ljubiti (govorim o redovitim župnim misama, ne karizmatskim, neokatekumenskim i misomladničkim susretima). To je svakome s dva grama mozga bilo jasno. Ali ako agenda pritisne, imat ćemo i mi cirkus pred ulazom u crkve. Sreća da već odavno na modernim crkvama iznad ulaznih vrata ne stoji "Hic domus Dei est et porta coeli". To bi stvarno bila lakrdija. 

Ponekad smetnemo s uma, ali ova previranja, ovo razdijeljenje "otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve", očito ima i nadnaravnu dimenziju. Ako želimo da u našem društvu i obiteljima nadvlada Božji mir, moramo se za to moliti!

"Pax tecum. Et cum spiritu tuo."

Confiteor

Valjani kršćani idu nedjeljom popodne šetati na groblje

Stari je običaj, da je nasred groblja veliki križ ili kapelica. Raspelo predočuje Krista. U Krista su pokojnici za života vjerovali, od Krista se jednom nadaju blaženom uskrsnuću. Isto znamenovanje imadu i križevi na pojedinim grobovima. Na kršćanskim spomenicima ima i drugih simbola (znakova): sidro (ufanje), kruna (nagrada), palma (pobjeda), uljika (mir), vijenac (slava). 

Spomenici ne smiju pretstavljati očaj, na pr. žena raščupane kose, skelet smrt. Ne smiju se stavljati fotografije, koje pretstavljaju taštinu, već u položaju kako mirno spavaju. Ne smiju biti ni poganski natpisi, već kršćanski, pokoj vječni i slično. Valjani kršćani idu nedjeljom popodne šetati na groblje, gdje vide, da je sve taština pod suncem. Ondje će biti vijekovima i naše mjesto, dok ne zaori trublja, da svi mrtvi ustanu iz praha. Kod tih misli doći će nam na pamet: "Što ti koristi, čovječe, da si cijeli svijet zadobio, ako dušu izgubiš".

(Josip Tinodi: Liturgika)

Smije li katolik prijeći cestu ako je na semaforu upaljeno crveno svjetlo?

Gornje pitanje je zapravo naslov nekog starijeg i bezveznog članka o skrupuloznosti koji je nedavno ponovno linkan na facebook stranici bitno.neta te je tako poslužio kao prigoda njihovim pratiteljima da malo isprazne svoje frustracije kroz sprdnju s portalom. 

No, ja imam malo ozbiljnije pitanje: može li katolik bez teškoga grijeha nabaviti i koristiti krivotvorenu potvrdu o cijepljenju protiv covida? Odmah ću reći svoje mišljenje, ali slobodno se možete ne složiti, rado bih čuo vaše objašnjenje. Mislim da je upotreba takve potvrde u slučaju opravdanog razloga poput opasnosti od gubitka posla, posjete rodbini u bolnici ili putovanja koje nije čisto turističke prirode i slično dopuštena. Po mom sudu radi se o nepravednom zahtjevu koji zbog prirode te bolesti, dosadašnjih odluka svjetskih upravitelja, kao i načina na koji se razvilo i ispitalo cjepiva otvara mogućnost da se poslužimo takvim metodama. Jasno, savršenije bi bilo iskreno reći "ne, neću se cijepiti" i izgubiti posao te općenito pretrpjeti veće probleme u životu, ali razmišljajući realistično o ovome, svejedno ne vidim tako velike kontraindikacije u upotrebi manje savršene opcije. Naravno, lako je moguće da mi savjest nije sasvim dobro formirana i da to što meni izgleda kao izigravanje velikog komunističkog eksperimenta zapravo predstavlja izravno i svjesno kršenje 8. Božje zapovijedi. 

Znam za one hipotetske primjere gdje nacisti dođu na vrata i pitaju te ima li Židova u kući (koji se skrivaju na tavanu ili pod stolom), ali ja bih bez pardona rekao "nema" jer te osobe nemaju nikakvog prava tražiti od mene takvu informaciju koja povlači vrlo ozbiljne posljedice. Koliko se sjećam, moralnije rješenje bi bilo okrenuti stvar na šalu pa reći "da, da, eno ih pod stolom" nadajući se da će i progonitelj misliti kako se radi o šali. Po meni je to prilično slabašno rješenje, zamisli da taj esesovac pogleda pod stolnjak i vidi jadne ljude kako se tamo skrivaju te ih sve odvede ili ubije. Postoji i ona opcija da si tako protumačiš pitanje i svoj odgovor da mentalnom rezervacijom potpuno promijeniš smisao rečenicama. Npr. da niječni odgovor znači "nema (nijedne osobe za koju sam 100% siguran da je Židov jer nisam vidio njihovu matičnu knjigu u sinagogi)" ili "nema (u susjednoj kući)" ili nešto manje ili više zapetljano. Ali ta "jezuitska" doskočica ne čini mi se posebno korisna. Možda bi nekom hipotetskom skrupulozniku koji se boji prijeći cestu pomogla?

Četvrt stoljeća svećenik pod zaštitom presvetog Srca

Pater Robert Perišić, župnik župe Uzvišenja svetog Križa na Sigetu, proslavio je danas svečanom trojnom misom 25 godina svoga svećeništva. Dok sam prije početka procesije listao letak s tekstovima votivne mise Presvetog Srca Isusova, zapela mi je za oko rečenica iz Evanđelja "a bio je velik dan ona subota". Doista, i za ovu subotu možemo svi koji smo sudjelovali pri uzvišenoj misnoj žrtvi reći da je velik dan. U analima župe ostat će zapisano da je danas po prvi puta u crkvi služena svečana tradicionalna misa sa svetim služiteljima, a i za sve tradicionalne katolike značajno je što su, koliko je meni poznato, po prvi puta od liturgijske revolucije svi služitelji i poslužitelji na jednom ovakvom svečanom obredu bili Hrvati. 

Svi koji su na jedan ili drugi način pridonijeli ljepoti i dostojanstvu bogoštovlja kao i toplini druženja nakon njega, prinijeli su sa celebrantom na oltar svoj "oprosti" i "hvala" Bogu. Razmatrajući misne tekstove, slušajući lijepo pjevanje i sviranje te poticajnu propovijed slavljenikova školskog kolege i subrata, promatrajući ljepotu misnog ruha, liturgijskog pribora i kȃda koji se podiže prema nebu, prirodno se duh uzdiže prema višim stvarima. I ako smo svemu pristupili najiskrenije koliko to, slabi i krhki kakvi jesmo, možemo, onda su nas svi ti detalji, ujedinjeni u cjelinu prokušanu stoljećima, dobro pripravili na primanje našeg Spasitelja u Presvetom Sakramentu. A vjerujem da se čitav smisao današnjeg slavlja može za fra Roberta sažeti u popričesnim molitvama: 

Napunila nas, Gospodine Isuse, tvoja sveta otajstva božanskim žarom, da po njima, okusivši milinu tvoga slatkog Srca, naučimo prezirati zemaljsko a ljubiti nebesko. 

Svemogući vječni Bože, koji si htio da ja grješnik služim svetim oltarima i hvalim moć tvoga svetog imena, udijeli mi milostivo po otajstvu ovoga sakramenta oproštenje mojih grijeha, da zavrijedim dostojno služiti tvome veličanstvu. 

Neka nam dragi Bog po zagovoru Majke Božje sačuva i što duže poživi fra Roberta!

***

Podsjećam da su u nedjelju i ponedjeljak mise u sv. Blažu, a u utorak je misa navečer na Sigetu. Budući da su to blagdani Krista Kralja, Svih svetih i Dušni dan, sva tri dana planirane su pjevane mise. 

Prijavite se na konferenciju "Duhovna kriza Crkve" koja se održava u subotu 20.11.2021.

Prije više od dva mjeseca obavijestio sam vas o vrlo zanimljivoj konferenciji koju organizira Apologetska udruga blaženi Ivan Merz koja vodi stranicu katolik.hr. Ako to još niste učinili, svakako vas pozivam da se prijavite i uplatite kotizaciju za ovu jednodnevnu konferenciju. Program je neznatno izmijenjen (ispao msgr. Perić, upao msgr. Laun). Isusovci s Jordanovca su organizatore malo podškaljili, otkazali su im dvoranu koja je rezervirana i plaćena još u srpnju. No, njima na čast i uspomenu! Novo mjesto održavanja konferencije je hotel Phoenix, Sesvetska cesta 29, Sesvete. Lokacija nije zgodna kao prošla, ali nije ni kraj svijeta. U svakom slučaju, treba podržati i organizatore i uvažene predavače, a to najbolje možete napraviti svojom prisutnošću. 

Neću vas više nagovarati, došli vi, ne došli, vjerujem da će mi biti krasno slušati biskupa Schneidera kao što mi je bilo lijepo i prije pet godina kad nas je posjetio kardinal Burke. Interesantno da su i katedrala i bazilika u Palmotićevoj gdje kardinal nije mogao imati misu kao i crkva sv. Katarine gdje su ga tako hladno primili sada zatvorene. Nitko vam ne garantira da ćete imati ponovno ovakvu priliku!

Biskup A. Schneider u Sümegu

Spasimo ih tako

Doskora se tude bila pojavila protestantska propaganda preko nekoga Madžara Taborija, — tu se neke knjige prodavale, a napokon stigne i jedna Engleskinja po imenu miss Irby i napravi školu protestantsku, za koju uze kršćansku i hrišćansku djecu loviti i mećati u svoju školu, sa svim providjenjem nutrašnjim i hranom, dašto sve besplatno. To je bila engleska protestantska propaganda. Ujagme u tu školu i troje katoličke ženske djece; a u pomoć pristane i pruski konzul dr. Blau i dobavi neke dvije »diaconissae«, vrste naših milosrdnica, koje su one katoličke curice svake nedelje dovodile k meni u crkvu, pak naredile im, da ništa ne mole, niti kleče, nego da uspravno stoje u vrijeme svete mise i da se ne klanjaju svetim sakramentima. To meni dotuži i vidio, da je potreba dobavit naše milosrdnice suprot tom zavodu. Domalo to učinim, u sporazumljenju s biskupom, iz zagrebačkog manastira i poručim po roditelje onih triju curica, dvojih u Fojnici, a jednih u Konjicu. I dodju roditelji, a ja ih svjetujem, da djecu izvade iz onoga instituta, iz škole miss Irbyjeve. Pa da skinu njihove haljine, providim ja odijelo novo. Oni pristanu, a one curice se izbave — spasimo ih tako. 

Sutradan dodjem veziru. Kaže mi vezir: »Tužba je od strane engleskog konzulata, da si jučer po noći u dva sata ukrao dvije curice iz one škole, gdje su bile na izobrazbi«. Ja kažem: »Nijesam ukrao, niti je to u noći bilo, nego je došla baba iz Fojnice, i mati jedne djevojčice iz Konjica. »Otišle su poslije podne u školu, a djeca potužila im se, da hoće odavde, jerbo ne daju im Bogu moliti ni klanjati se svetom sakramentu, i još da im je reklo, da će doći nekakav »papa« i vodit ih u Zlatni Prag, dalje da proslijede školu. Zaplakale curice, a one žene izvedu ih«. To ja kažem veziru. Na to vezir kaže: »A ti meni pismeno podaj tvoje razloge«. »Velim ti, da ja ne priznajem nikakova autoriteta tomu institutu, jerbo to je nekakova privatna škola i kod naše vlade nema protestantizam priznanja na to, da se naša djeca love, jerbo se to opire dogmatima naše vjere«. — Još je zahtijevao konzul, da se one moraju natrag povratiti, ili troškove na njih potrošene vratiti. Napišem ja: »Ja ih neću povratiti: odijela što im je dao zavod, vraćena su, a ako su jele u zavodu, i služile su«. 

Iza toga na ispitima u toj miss Irbyjevoj školi, gdje su dolazili i konzuli, ugledaju pravoslavne gazde, koji su bili dali svoje kćeri onamo na odgoj, da je to sve protestantski; — otvore im se oči, pa i oni svoje djevojčice izvade. I tako miss Irbyjeva škola, koja i danas egzistira, ostane pusta, dok nije opet nekakove sirote namakla poslije okupacije. 

 (Fra Grgo Martić, Zapamćenja)

Iskustvo sinodalnosti

Što kad bi osjećaji imali osjećaje?

Zahuktavaju se pripreme za Sinodu o sinodalnosti. U Rimu, centru Katoličke crkve, usisavaju se tapisoni u nebrojenim dvoranama koje će primiti rijeke sinodalaca. U katoličkim obiteljima pitanje kako provoditi sinode izaziva žučljive prijepore te samo zajednička molitva i pjesma za uspjeh Sinode olakšava usijanu atmosferu. 

Učinilo mi se zato kako je pravo vrijeme da malo stanemo na loptu i uzmemo si par trenutaka da predahnemo. Mi u Zagrebačkoj nadbiskupiji već smo prekaljeni sinodalci i oni koji prvi puta ulaze u igru trebali bi pozorno poslušati naše savjete. Ponajprije, sinoda nije sprint, nego maraton. Prošlo je tek  20 godina od prve najave sinode Zagrebačke nadbiskupije koja je, dakako, i prije toga sazrijevala u našim srcima. Imali smo predpripreme za sinodu, pripreme za sinodu, zasjedanja 2016.-2017., a trenutno se pišu i zaključci. Prva naklada završnih dokumenata ide direktno u ojačanje temelja potresom oštećene katedrale, ali druga i iduće naklade čitat će se s pažnjom koja dolikuje takvom monumentalnom pothvatu. 

Jedan od najznačajnijih uspjeha i trajna uspomena zagrebačke sinode je podnevna misa u dvorani pored crkve u Palmotićevoj. Na postsinodalnoj raspravi je osim brojnih zauzetih vjernika klerika sudjelovala i črna mati zemla koju se u rimskom panteonu naziva Pačamama, pa je došlo do izmještanja katedrale u neboder na Trgu. Nisu ostvarene ideje o restoranu u tornju katedrale, ali sada je barem lakše dostupna pizza na komade.

No, pustit ću da o globalnom utjecaju naše sinode pišu korienskim pravopisom poznati zagrebački historičari i arhivisti, a ja ću se prisjetiti samo nekih svojih iskustava. Pozivaju nas ovih dana sa svih strana jer Crkva želi čuti svakoga od nas, ali u Zagrebu je to bilo aktualno još davno, davno prije. Sjećam se kad je jedan prošli župnik (nisam siguran koji) u mojoj župi organizirao predpredsinodalne rasprave pa smo se našli u podrumu i raspravljali. Ne sjećam se točno o čemu jer bilo je stvarno davno, ali na kraju je netko nešto napisao u formulare i to je, ako se ne varam, poslano negdje u neki ured. Siguran sam da se svi sudionici toga događanja naroda Božjeg s jednakim entuzijazmom prisjećaju tih lijepih trenutaka. Pitao bi ih da to potvrde, ali pogađate... Eh, starost. Vrijeme je da neke nove generacije dožive iskustvo sinode. 

Čini mi se da nas je posebno nadbiskup Uzinić pozvao da mu pišemo sa svojim mislima i prijedlozima za ukidanje tradicije koja nas guši. Nije da sam zaboravio što je govorio, nego me nešto gušilo pa ga nisam dobro razumio. Ali meni komunikacija s našim pastirima nije strana. Uvijek se sjetim kako srdačno mi je preuzvišeni N. D. Stol znao odgovoriti na moje mailove, preporučena pisma s povratnicom (više drugo, nego prvo), pa čak i telegram koji sam slao iz pošte u Branimirovoj. Tada su već prešli u HP-u s morseovog koda na modernije metode, ali je još uvijek trebalo pisati štampanim slovima da operaterka razumije poruku (znate ono "TRADICIONALNA MISA STOP ŠALJI ZAMJENSKOG SVEĆENIKA STOP OVE NEDJELJE STOP" itd.)

Neki bi rekli da je Sinoda o sinodi vrhunac autoreferencijalnosti, pojma suprotnog od "vonja po ovcama" (osim za ovce). No nemojte im vjerovati! Tako su neki zloguki proroci govorili loše i o Koncilu, pa evo, iduće godine slavimo 60-tu godišnjicu i još uvijek beremo plodove. Tko je mogao prije 20 godina kada se počela organizirati Sinoda zagrebačke nadbiskupije, a papa Ivan Pavao II. se ispričavao za pedofilske skandale i imenovao kardinale poput McCarricka znati kakve duboke i trajne tragove će taj zagrebački susret koji još traje ostaviti na našem gradu. A koliko se tek toga dogodilo u općoj Crkvi. Ne samo Ivan Pavao II., ne samo Ivan XXIII., nego i Pavao VI. postali su sveti, a uskoro će im se pridružiti i onaj jedan koji je kratko bio papa, ali mu se i danas brojne bake mole za svoju unučad. 

Dakle, ako želite da se vaš glas čuje, odvojite nekoliko minuta i napišite svome biskupu što vam je na srcu. On će to proslijediti papi Franji i možete biti sigurni da će kao na Sinodi o obitelji, Sinodi o mladima, Anketi o tradicionalistima itd. vaše mišljenje biti uvaženo. Jer svatko je našem Papi i njegovim prijateljima važan: bio muslimanski migrant ili transvestit, homojezuit ili stručnjak za kontrolu populacije, klimatologica kojoj su ukrali djetinjstvo ili političarka koja se brine da trudne osobe ne budu trudne — svi imaju svoje mjesto u toj velikoj slagalici koju i vaša kaplja pomaže tkati. 

Istina, i ovaj službeni logo sinode lijep je i moderan: 

Ali, malo mi fali onaj krasni detalj loga godine milosrđa gdje više osoba dijeli isto oko. Ako igdje, mislim da bi taj motiv zajedništva ovdje bio posebno uspješan. Mogli su uzeti i ovako nešto gdje je dodatni bonus sudjelovanje žena u sinodalnom putu:

Ne vidim zašto sinode, koncile ili kako ih već zovete ne bismo imali svakih šest mjeseci, kao booster doze da naša Crkva ostane zdrava i relevantna. A između zasjedanja stignu se obavljati periodička okupljanja biskupijskih sinoda, sjednice povjerenstava biskupskih konferencija i apostolske vizitacije. Novi pokreti spremni su dati svoj obol animacijom slavlja, prevođenjem u jezicima,  skrutinijskim konvivencijama i sličnim. Postoji silna zapretena energija u vjernicima i njihovim pastirima, oslobodimo je kroz različite vrste sastanaka komisija. To je ono što današnji čovjek nasušno treba!