Znate što znači ta riječ? — Ona znači: MALI BOG!
Zašto Mali Bog?
Zato, jer je zbilja bio malen. Kao ti, kao ja.
Veliki Bog — postao je malen.
Stanimo malo. Zamislimo se u ovu stvarnost.
I onda razmislimo:
Kako ćemo mi ostvariti pravi Božić u svom domu?
Ne bismo li mogli i drugima donijeti Božić?
(izvor)
U polovini trećega vijeka nastao je gnostički spis »Acta s. Thomae«. Ždrijebom zapadne Tomu, da propovijeda evangjelje u Indiji. Ploveći pristane u nekom gradu, gdje je kralj slavio svadbu svoje kćeri. Po noći ukaže joj se Toma i nagovori je, da ostane djevojka. Razjaren kralj bio bi Tomu strašno kaznio, da nije već otplovio. Došavši u Indiju reče kralju, da je veliki umjetnik u gragjenju palača. No novac, koji je dobio za gradnju kraljevske palače, dijeli Toma siromasima, udovama i sirotama. Mjesto da radi, propovijeda evangjelje. Saznavši kralj, kud je Toma, koji je živio samo o kruhu, vodi i soli, protepao silne novce, dade ga zatvoriti razmišljajući, kojim će ga strašnim načinom sjutra pogubiti. Ali iste noći umre kraljev brat i javi mu, kako je Toma dobivenim novcima sagradio prekrasnu palaču u nebu, u kojoj će kralj stanovati. To ga umiri i on se pokrsti.
(izvor)
U Hrvatskoj je proteklih tjedan dana boravio zbor Harpa Dei. Čine ga tri sestre i brat koji obilaze svijetom i lijepo pjevaju skladbe proizašle iz različitih kršćanskih tradicija. U Zagrebu su 7. prosinca održali večernji koncert na kojemu nisam bio, ali je na njihovom youtube kanalu dostupna kvalitetna snimka.
U nedjelju su pjevali na tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža. Malo me iznenadilo i razočaralo što za pjevanje koriste razglas, ali shvaćam da je to nužno s obzirom na ogroman broj nastupa koji imaju u godini. Pjevanje im je meditativno i smireno. Čini se da zaista žele na taj način služiti i hvaliti Boga te potaknuti u slušateljima pobožnost i sabranost.
Glazba s obzirom na svoju narav prodire vjerojatno najdublje od svih umjetnosti u čovjekovu nutrinu. Zato je posebno važno zaštititi bogoslužje od loše i neprikladne glazbe, a podržati vrijedna djela i izvođače.
Hvala zboru Harpa Dei na pjevanju, a hvala i organizatorima i podupirateljima njihova pohoda našoj domovini.
Za kraj vam ostavljam jednu izvedbu s njihova kanal koja mi se posebno svidjela, a i prikladna je za advent.
Marija, ne samo da nije sagriješila, nego je bila očuvana čak i onog zajedničkog nasljedstva ljudskoga roda, to jest istočnoga grijeha. Razlog je tome poslanje koje je Bog odvijeka njoj namijenio: da bude Majka Otkupiteljeva. Sve je to sadržano u istini vjere o Bezgrešnom začeću. Biblijski temelj ove dogme nalazi se u riječima što ih je anđeo uputio nazaretskoj djevojci: "Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom". "Milosti puna" - u grčkom izvorniku keharitomene - najljepše je Marijino ime, ime koje joj je sam Bog dao, kako bi naznačio da je oduvijek i zauvijek ljubljena, izabrana, unaprijed određena da primi najdragocjeniji dar, Isusa, "utjelovljenu ljubav Božju".
Mogli bismo se zapitati: zašto je među svim ženama Bog izabrao upravo Mariju iz Nazareta? Odgovor je skriven u nedokučivom otajstvu božanske volje. Ipak, postoji razlog na koji ukazuje Evanđelje: njezina poniznost. To dobro ističe Dante Alighieri u posljednjem Pjevanju o Raju: "Djevice Marijo, kćeri svoga Sina, / ponizna i iznad svakoga stvorenja, / čvrsta svrho vječnoga savjeta". Sama Djevica, u svojoj hvalbenoj pjesni Veliča, ovako kaže: "Veliča duša moja Gospodina... što pogleda na neznatnost službenice svoje". Da, Boga je privukla poniznost Marije koja je našla milost u njegovim očima. Tako je postala Majka Božja, slika i uzor Crkve, izabrana među narodima kako bi primila blagoslov od Gospodina i proširila ga na čitavu ljudsku obitelj. Ovaj "blagoslov" nije drugo doli sam Isus Krist. On je izvor milosti, kojom je Marija ispunjena od prvog trenutka svoga postojanja. S vjerom je prihvatila Isusa, te ga s ljubavlju darovala svijetu. To je i naš poziv i naše poslanje, poziv i poslanje Crkve: prihvatiti Krista u svoj život te ga darovati svijetu, "da se svijet spasi po Njemu".
(izvor)
℟. Oslobodi me, Gospode, od smrti vječne, u dan onaj strašni: Kad se stanu kretati nebesa i zemlja: Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
℣. Uzdrhtao sam ja, i strašim se, dok dolazi pretresanje i buduća srdžba.
℟. Kad se stanu kretati nebesa i zemlja.
℣. Dan onaj, dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako.
℟. Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
(...)
Povodom skore 800. obljetnice bule Solet Annuere kojom je papa Honorije III. potvrdio pravilo svetog Franje koje je u franjevačkom redu i danas na snazi, odlučili smo posjetiti našeg dragog franjevca, p. Roberta. On je već nekoliko mjeseci na službi u Cerniku, pa smo se vlakom zaputili u Novu Gradišku i odande prošetali do samostana.
Prvo treba istražiti i spoznati zašto Crkva nije mogla podnijeti umovanje onih ljudi koji obećavahu očišćenje ili oproštenje samom đavlu, nakon najstrožije i najdugotrajnije kazne. Naime, mnogi sveti ljudi, upućeni u Sveto pismo i Staroga i Novoga zavjeta, nisu nimalo zavidjeli ni na očišćenju ni na blaženstvu kakvim god i kolikim god bilo anđelima, a nakon bilo kakve kazne. Nego su prije uvidjeli kako se ne može obesmisliti i obeskrijepiti božanska osudba, jer je Gospodin pretkazao da će na sudu prozboriti i reći: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim.« Time zaista pokazuje kako će đavao i njegovi anđeli gorjeti u vječnom ognju. A ovo što je pisano u Otkrivenju: »A njihov zavodnik, đavao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero, kamo i Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova.« Što je ondje nazvano "vječno" (aeternum), ovdje je “u vijeke vjekova“ (in saecula saeculorum), a Sveto pismo tako običava označivati samo ono što nema konca u vremenu.
I zbog toga ne može se naći nikakav drugi, pravedniji i bjelodaniji razlog (zašto najistinskija pobožnost vjeruje čvrsto i postojano, da đavlu i njegovim anđelima neće biti nikakva povratka u pravednost i život svetih) od samoga Svetoga pisma, koje nije nikoga obmanulo, i koje kaže da ih Bog nije poštedio, nego ih je u međuvremenu tako unaprijed osudio, te »ih je strmoglavio u pakao i predao mračnim bezdanima gdje ih čuva za Sud«, kad će ih primiti vječni oganj, gdje će se mučiti na vijeke vjekova. Ako je tomu tako, kako da se onda svi ljudi ili samo neki — nakon bilo kojeg vremena — izuzmu iz te vječne kazne, a da se odmah ne oslabi vjera, kojom se vjeruje kako će kazna zlodusima biti vjekovječna? Ako oni kojima se kaže: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim«, ili svi ili neki neće ondje uvijek biti, zašto onda i vjerovati kako će đavao i njegovi anđeli ondje vječno boraviti? Ili možda Božja osudba, koju je izrekao opakima: i anđelima i ljudima, za anđele će biti istinita, a za ljude lažna? Tako će zaista biti, ako bude prevladalo, ne ono što Bog reče, nego što čovjek nagađa. A budući da takvo što ne može biti, oni koji se žele osloboditi vječne kazne, trebaju — dok je još vremena - prije poslušati Božju zapovijed negoli raspravljati protiv Boga.
(O državi Božjoj, XXI, 23)
Na svakom mjestu, u svakom kutiću može se moliti, nu crkva je svakako za molitvu najshodnije mjesto.
Bio čovjek ma gdje i u čijoj god kući, ima se pristojno ponašati. — Svoju pristojnost treba da čovjek osobito pokaže u kući božjoj, u crkvi, gdje je samome Bogu na dogled.
Ovo počitanje prama hramu Gospodnjem pokazat će kršćanin i svojom vanjštinom, te će u nedjelje i blagdane javnoj službi prisustvovati u pristojnom stajaćem ruhu, a ne možda u svakidanjem odijelu, što ga nosi kod kuće, kod posla.
Lagano i čedno koracanje zahtijeva se od čovjeka u svakoj kući, a kamo tek u crkvi. Ne smije se zakasniti u crkvu, jer je to znakom ne samo nepristojnosti, ravnodušnosti i neštovanja prama Božanstvu, nego to smeta i svećenika i ostali svijet u pobožnosti. Ako li se s važnih razloga zakasni u crkvu, onda valja polagacko, tihim korakom unići u crkvu i sa strane gdje ostati.
Ne valja se za službe božje leđima okretati k žrtveniku, gdje se sv. misa služi, a licem gledati natrag na pjevalište. Nelijepo je bez razloga za vrijeme propovijedi iz crkve izlaziti, jer se tim pokazuje nehaj za božji nauk, a i druge se svojim izlaskom buni.
Narivavanje, obaziranje po crkvi, nasmješkivanje ne samo da je nepristojno i neuglađeno, nego je i grješno. Unišavši u crkvu pozdravimo znanca, kraj kojega baš prolazimo i to samo prignuvši nešto glavu.
Stariji neka posjedaju u klupe, a mlađi, koji su jači i zdraviji, neka stoje. Ako dođe koji starac, starica ili odličniji stranac, treba mu ustupiti mjesto u klupi.
Kod službe božje treba pokazati svojom pobožnosti, da smo nadahnuti svetošću, da nam se duša vinula u više blaženstvo. Ne sramimo se ovršavati čina, koje propisuje naša vjera, primjerice sklopiti ruke, pokleknuti i t. d.
Ko se ne bi htio u crkvi pristojan pokazati, ne bi došao molitve radi, već bi dolazio k službi božjoj iz znaličnosti, da vidi druge, a oni opet njega ili kako se ono veli: »da si oči pase, ili da se pokaže svijetu u svojoj gizdi, ili možda čak s gorih razloga«, taj bi doista bolje učinio, da ne ide crkvi ni blizu, nego da snizi kuću Gospodnju do kuće prostih požuda svojih.
Malenu djecu vodimo tek onda u crkvu, kad smo sigurni, da će se mirno ponašati. Ako li ko ljuto kašlje, ili ga inače muči kakova bolest, kojom bi mogao drugoga smetati, bolje mu je da ostane kod kuće.
Najnepristojnije pak jest voditi pse sa sobom u crkvu.
Za službe božje pokraj crkve brzo se voziti, bičem pucketati, halabučiti, pucati iz puške i t. d. zle su i grde navike, koje može počiniti samo čovjek, ne imajući smisla za ono, što je pristojno, lijepo i uzvišeno.
Iz crkve treba izlaziti mirno, čedno i ponizno.
Kad je crkva dupkom puna, neka najprije oni izađu, koji su bliže vratima, a onda tek oni, koji su dalje unutar crkve. Tako je u redu, a zgodnije je i za svakoga; jer bi se u velikoj nalozi kod vrata mogla i nesreća dogoditi.
Mladeži napose a osobito ženskoj preporučamo nabožnost i lijepo i čedno vladanje u crkvi.
(Marija Jambrišak, O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama)
U kategoriji "moja sudbina" bitno.net donosi ispovijest gospođe koja je uspjela dobiti poništenje za svoj prvi crkveni brak. Moglo bi se izdvojiti puno detalja iz te priče. Od toga kako je nakon početnog neuspjeha na sudu, našla pravnicu koja ju je uputila što mora navesti u tužbi da bi joj brak ipak bio proglašen ništavnim. Preko toga kako je rasla u vjeri sve dok nije postala novus ordo čitačica koja "zna da sveta misa bez pričesti nije potpuna". Pa do toga koliko je mnogo trpjela od zločestih vjernika koji je nikad nisu direktno kritizirali, ali su mnogo šuškali i prijeko je gledali. Izborivši se za svoju potvrdu da je slobodna žena, odlučila je uz pomoć bitno.neta svoje "svjedočanstvo napisati kako bi potaknula i ohrabrila druge vjernike da pokrenu postupak za proglašenje ništavosti braka". Zaista plemenit cilj. Doduše, malo zastario jer su takve stvari bile aktualne prije pet-šest godina, sad se rješava pitanje pravilne pripreme i zaručničkog tečaja za istospolne parove. No važno je srediti stvari kako danas-sutra ne bi bilo novih šuškanja i ružnih pogleda ako se gospođi (i drugima poput nje) otvori put prema đakonatu i prezbiterijatu.
Iako bi se mogli šaliti s katoličkim razvodom i onima koji uopće danas posežu za njime (većini preljubnika to i nije posebno bitno pitanje), mislim da je ipak zanimljivije promotriti kako je odjednom valjanost katoličke ženidbe postala tako općeprihvaćeno upitna. Do te mjere da valjda svatko tko ima vremena i volje uz pomoć kanonskog pravnika može naći elemente zašto njegov ili njezin brak nije valjan. Jednu od najsablažnjivijih stvari koje sam čuo od svećenika kazao je jedan koji i sam priprema mlade za ženidbu rekavši da misli kako više od 50% crkvenih ženidbi nije valjano. I nikom ništa. Zaručnički tečajevi se pretpostavljam odvijaju kao i prije deset ili dvadeset godina da se zadovolji forma, a ne da se eliminiraju ili znatno umanje razlozi zbog kojih bi brak bio ništavan. Svaka čast dobrim katolkinjama koje na takvim tečajevima objašnjavaju kako koristiti trakice da se spriječi začeće (vjerojatno korisno, ali meni pomalo neprikladno kad predavačica stoji pred svetohraništem). Mislim da bi ipak bilo važnije jasno i glasno objasniti stvari poput svrhe i temeljnih obilježja katoličke ženidbe. Tako da nitko ne može slučajno "upasti" u ništetan brak jer eto nije baš pazio na vjeronauku u zimskom semestru 6. razreda. Nego da se za ništetnost traži izričito odbijanje jednog od supružnika tih temeljnih postavki kršćanskog braka. Kao što recimo zločesti svećenik može misu učiniti nevaljanom ako izgovarajući riječi pretvorbe u sebi ipak ima intenciju da ne čini ono što izgovara. To bi onda ipak bio znatno manji postotak nevaljanih ženidbi slično kao što imamo i relativno mali postotak nevaljanih krštenja ili ređenja (barem za sad).
Ako ste muškarac ili mladić koji redovito ide na tradicionalnu latinsku misu u crkvu sv. Blaža i želite naučiti ministrirati na tradicionalnoj misi, javite mi se na adresu ovog bloga ( tomablizanac@gmail.com ).
Bitno je da ste redovito na tradicionalnoj misi i na raspolaganju za ministriranje. Budući da nakon ukidanja tradicionalne mise u Sigetu nema toliko prilika za vježbanje, za početak bi se nalazili nedjeljom točno u 16 sati tako da prije mise u crkvi sv. Blaža kratko vježbamo ministriranje. Kasnije se ovisno o interesu i potrebama mogu dogovoriti i drugi termini.
S obzirom da protokom vremena ljudi dobivaju različite nove obaveze i službe, uvijek nam treba novih kandidata koji mogu preuzeti odgovornu i važnu ministrantsku službu. Naravno, napredovanje u pojedinim ulogama ide postupno, uvijek uz podršku i vodstvo iskusnijih ministranata.
Izgleda da je počela sinoda o sinodalnosti ili barem neka od njezinih zahuktalijih faza. Naravno da svakom normalnom čovjeku kad čuje takav naziv prvo pada na pamet komični skeč. Nažalost, u Katoličkoj crkvi se za takve budalaštine troše milijuni, a sve kako bi zainteresirani pojedinci i lobiji kroz stranice verbalnih proljeva provukli neke promjene koje priželjkuju. Sudeći po istaknutim rečenicama iz papinskih odgovora na kojekakve dubije, sinodalnost kao nedefinirani pojam u modi tiče se prvenstveno spolnih odnosa homoseksualaca i preljubnika. Dakle, ništa novo. Komični likovi poput Tucha cmok-cmok Fernandeza iskaču redovito na naslovnicama crkvenih vijesti, a papa Franjo objavio je opet neku encikliku o klimatskim promjenama ili tako nekakvim budalaštinama. Izvještavati ili raspravljati o tim stvarima izgleda mi zanimljivo otprilike kao sudjelovati u radnim skupinicama oko okruglih stolova na gornjoj fotografiji. Ipak, moram barem zabilježiti da se nešto događa. A što točno, mislim da ne znaju ni oni koji su u Vatikanu. Vidjet ćemo jasnije kad se mulj malo nataloži i močvara razbistri.
Kad dakle promatramo, braćo, a i ne govorimo o drugim slučajevima, onda uistinu možemo reći, da je lud svaki onaj, koji ne računa s nevidljivim svijetom, odakle nam prijete tolike pogibelji, ali odakle nam jedino može doći sigurna pomoć u svim zbivanjima zemaljskog života. Srcem dakle punim zahvalnosti prema Bogu Stvoritelju podigosmo ovu župnu crkvu i otvaramo danas ovu župu na čast sv. Mihovila Arkanđela, da u ovo bezbožno vrijeme bude na pomoć svima župljanima, i našoj nadbiskupiji, i gradu Zagrebu, i čitavoj našoj domovini.
Pomolimo se dakle danas u Svetoj Misi od svega srca i preporučimo sebe i sve svoje zaštiti sv. Mihovila Arkanđela, kako nas to lijepo uči Sveta Mati Crkva, kad na koncu Mise svaki dan moli: »Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolovih budi nam zaklon!« Neka nam brani dar sv. vjere, »bez koje, po riječima apostolovima, nije moguće ugoditi Bogu!« (Heb 11,6). Neka nas brani od zasjeda đavolovih, da nam grijeh nikad ne rani duše. Neka štiti napose ovu malu dječicu, da im srca ostanu čista i nevina. Neka nam svima bude u pomoć u najteži čas, kada bude valjalo poći na sud Božji, da se na vagi Božje pravde vagne sve što smo u životu mislili, radili, govorili ili činili, da taj sud ispadne povoljno za nas, te zajedno s njime, vođom nebeske vojske, uzmognemo hvaliti i slaviti Trojedinoga Boga, kroz sve vijeke vjekova.
(iz propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinca prigodom blagoslova župne crkve sv. Mihovila u naselju Dubrava u Zagrebu, 1. siječnja 1942.)
Propovjednik završi: »Ivano, idi u miru, Crkva te više ne može braniti i predaje te u svjetovne ruke.« Nepravedne li osude! Ivana je počela moliti: »Sv. Trojstvo, smiluj mi se! Isuse, smiluj mi se! Djevo Marijo, moli za me! Rajski Sveci, molite za me! Sv. Mihovile, moli za me! Sv. Katarino, sv. Margareto, pomozite mi!« Zatim se okrene prisutnicima i reče im: »Što sam učinila dobro ili zlo, na to me nije sklonio moj kralj… Bili Vi moje stranke ili druge, ponizno Vas molim za oproštenje. Opraštam Vam zlo što ste mi ga učinili, molite se za me… Svećenici, molim Vas, svaki mi poklonite jednu misu!«
Nastade velika tišina. Sam kardinal Winchester je plakao, biskup Cauchon je plakao; sve je mnoštvo plakalo. Engleski vojnici htjeli su da se smiju, ali im to nije uspjelo jer su vidjeli kako ona junački ide u smrt. Cauchon reče: »U ime Našega Gospoda, amen. Mi Petar, po milosrđu Božjemu, biskup od Beauvaisa, proglašavamo da si ponovno pala u svoje stare zablude; proglašavamo te krivovjerkom i ponovno palom u grijeh. Mi odlučujemo i izjavljujemo, kao gnjili ud, moraš biti odbačena od jedinstva Crkve da ne bi zarazila ostale udove; trebaš biti odijeljena od njezina tijela i predana svjetovnoj vlasti…slijedi da te odcjepljujemo i njoj predajemo moleći da za te ublaži strogost pravednosti, ne osudivši te ni na smrt, ni na okljaštrenje.«
No, Ivana je uvijek gledala na lomaču. »Hoću jedan križ«, reče. Napraviše joj jedan od dva štapića. Ona ga uze, žarko poljubi i postavi na svoje grudi. I zatim reče: »Hoću križ iz obližnje crkve, molim vas donesite mi ga! Ispravno ćete ga držati preda mnom sve dok ne budem mrtva. Hoću gledati križ na kojem je visio Bog, hoću gledati sve do svoje smrti.« Jedan ga svećenik donese iz crkve, a Ivana ga je dugo grlila. Englezi su izgubili strpljenje. »Popovi«, urlikali su oni, »zar ćemo mi ovdje objedovati?« I poletješe prema Ivani kao bjesni, te je odvukoše pred treću tribinu na kojoj je sjedio državni sudac. Ovaj je imao dužnost da izreče osudu, ali ovaj, ili je bio tako smeten, ili je držao da je svaki proces suvišan, to ni ne učini. Engleskim vojnicima reče: »Odvedite je«, a krvniku kaza: »Učini svoju službu.«
Ljudi crkvenoga staleža moraše otići, to je zahtijevao zakon onoga vremena. Jedino je njezin ispovjednik, dominikanac Ladvenu ostao sve do kraja. Bilo je 11 i pol sati. Nisu je odnijeli na lomaču; ona je sama išla gore, neustrašiva kao i prije na juriš. Bila je žrtva koja se je prikazala. Njezine su oči bile pune suza, ali noge su njene bile čvrste. Pred njom je jedan svećenik držao križ, a ispovjednik se s njome popeo pomažući. Zadnji je išao krvnik. Mnoštvo je gledalo na sve ovo s užasom. Ona reče: »Rouen, strah me je da ćeš morati trpjeti radi moje smrti.« Ona uze ponovno križ i pritisnu ga na srce. Tako se oboružala za svoju posljednju borbu. Upališe lomaču. Mali se oblak dima napravi, vatra je postajala sve življa. Ona se poboja za ostale i reče obojici dominikanaca: »Udaljite se, udaljite se, ali visoko držite križ da ga vidim.« Najednom je ujede crvena vatra. »Blagoslovljene vode!«, poviče ona.
Doskora se nalazila u vatri. Nitko nije čuo tužbu. Jedino su odzvanjali njeni glasovi: »Isuse, Isuse, Isuse. Ja nisam ni heretik, ni shizmatik, nastavljaše ona…O Sveci Raja! Sv. Mihovile, sv. Katarino! Sv. Margareto!« Ovi su zazivi poput strijela letjeli prema Nebu. Napokon se začuje: »Moji Glasovi bijahu Božji; sve što sam činila bilo je na zapovijed Božju; moje objave dolažahu od Boga.«
Njezina je posljednja riječ bila: »Isuse!« Podne je prošlo; ona, koja je toliko trpjela, više nije bila među živim.
(izvor)
»Djeco, vi ste već sigurno čuli, kako netko psuje. Jao, Isuse moj, što se zbilo? Jedan reče: Moj tata psuje sveca i Boga. Drugi reče: I moj. Treći: Moj samo Majku Božju. i t. d. O, uboga moja dječice! Slušajte, djeco! Psovka je grijeh, i ovakova velika psovka je smrtni grijeh. Ako je tko tako psovao, mora kazati na sv. ispovijedi, što je kleo, i od prilike koliko puta. A u buduće, djeco moja, nesamo, da ne smije nitko od vas psovati, nego kad čuje, da drugi psuju onda će u sebi reći ovako: Isuse moj, što Te više drugi psuju, to Te više ja ljubim, a psovaču se Ti smiluj!«
»Maloga Branka nisam mogla nikako primiriti. O sveti anđele čuvaru njegov, prišapni mi Ti što da činim. U taj čas evo mi misli: »Branko, pomisli na tvoju dragu mrtvu majku. Ti je više ne vidiš, ne možeš poljubiti, ali ona tebe gleda i ne zaboravlja. Branko, ona tebe neprestano ljubi, pa ako trpi u čistilištu, olakšaj joj muke. Šuti, slušaj, Isusu za ljubav i prikaži mu to za svoju majčicu. « Blijedo se njegovo lišce zarumenilo, oči orosile i Branko je postao dobar i poslušan. « Iz daljnih se zapisaka zapaža, da je mališ takav i ostao.
(izvor)
Jučer smo sudjelovali na zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj. Kažu da je to bilo okruglo tristoto hodočašće, ali pitanje je koliko su pažljivo brojali. Kako god, vrijeme je bilo izvrsno i hodočastilo je puno vjernika.
S obzirom da je katedrala izvan funkcije (a tko zna i hoće li ikada biti obnovljena), na put se kreće nakon blagoslova u hangaru.
A danas je, uz župne mise, služio i pjevanu misu s kađenjem. Pa vi recite.
Čak sam poslije mise dobio i majicu koju su jučer neki hitriji vjernici dobili na početku hodočašća.
Brat Marko je rekao da njemu paše majica veličine L, a da meni dadu XL. Pomalo bezobrazno, no očekivano.
Hvala Bogu i Majci Božjoj što smo im mogli još jednom zahvaliti na ovako lijepi način. Danas sam opet razmišljao o tome pa su me iznenadile riječi koje sam toliko puta čuo u misi "Vere dignum et justum est, aequum et salutare, nos tibi semper et ubique gratias agere". Cijeli onaj prelijepi dijalog predslovlja kanona smjera na to "da vazda i svagdje zahvaljujemo" Gospodinu. I da je to ono što je dostojno i pravedno.
Pretpostavljam da nam i svako hodočašće treba tu činjenicu posvijestiti. Tako brzo i tako lako zaboravljamo. Valjda zato i moramo iz godine u godinu ponavljati gradivo.
