Iz tvojih te usta sudim

Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu...

Povodom četrdeset godina "ukazanja" u Međugorju, evo nekih relevantnih tekstova i rasprava na ovom blogu: 

• “A gle dima i tame!” 
• Ukazanja 
• s. Faustina, o. Gobbi 
• Smiljana Rendić, treći put 
• Što god vam rekne, učinite!

Definitivno najvažnija knjiga o međugorskim zbivanjima: Ogledalo pravde.

Još jedan koristan članak: O međugorskim zelotima ili gospom protiv Gospe. 

***

Naravno, postavlja se pitanje ima li uopće potrebe ulaziti u diskusije s ljudima koji podupiru i propagiraju međugorske objave? Ako isključimo primitivne lokalnopatriotske ili gospodarske motive, većina takvih ljudi je doživjela "obraćenje" ili neko slično emotivno iskustvo vezano uz Međugorje, pa im racionalna razlaganja neće previše koristiti. Mislim da nekima od njih analize među kojima su i gore navedene ipak mogu pomoći da ekstrahiraju iz svoga iskustva one elemente koji su konzistentni s katoličkom vjerom i tradicijom (molitva, post, pokora i slično), a napuste likove zavedenih ljudi (kako vidjelaca, tako i svećenika) i zavodećeg duha. To je uostalom najviše što se može očekivati i od vjernika zahvaćenih drugim antiracionalnim pokretima koji su se kao požar proširili ledenim postdrugovatikanskim katoličanstvom, poput neokatekumena ili karizmatika. 

Škola skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja

[...] »Vas imade vrlo mnogo u obitelji?« Doista. Po majčinu kazivanju bilo nas 24, a ja sam 19. po redu; dok nas danas imade 16. Da je tu bilo dosta i veselih i tužnih zgoda, lako se pojmi. Jedna od potonjih ostavila je duboke tragove u mom srcu. Sestra Marija, koja je stekla naobrazbu u Hernalsu, udala se za mjernika poljačke narodnosti, koji je došao u Krapinu na katastralno izmjerivanje, a onda bio premješten u Siget u Ugarskoj. Nakon dvogodišnjeg boravka ondje bude opet premješten sa ženom i dvoje djece u marmarošku županiju. Na tom putu trebalo je splavom prijeći preko rijeke Talabora, koja je silno nabujala od snijega, koji je u ono proljetno doba kopnio. Splav se usred rijeke razbio i čitava se obitelj utopila. Kad je o tom stigla vijest u Krapinu, istrči otac iz kuće u obližnja polja bez šešira; a majka bojeći se, da si kakvo zlo ne nanese — jer je onuda Krapinica imala dubokih mjesta i virova — posla mene po nj. I doista ga nađoh, gdje luta uz vodu držeći se obim rukama za glavu, a duga mu kosa, kojom je običavao prekrivati ćelu, leprša po zraku. S te me slike shvati jeza, i ne mogoh drugo reći, nego da ga majka kući zove, jer nas jošte imade malih. I danas, kad se toga sjetim, prolazi me zima; a potanki službeni neobičnom čuvstvenosti pisani izvještaj ne mogu primiti u ruke, a da mi se oči ne zamute suzama.

[...]

U Krapinu smo stigli još za bijela dana, Moglo je biti oko sedam sati. [...] Kad nema mojih živih, pomislim — ajde da posjetim mrtve svoje. I ja se uputim ravno prema župnoj crkvi sv. Nikole, uz koju se steralo groblje. Za groblja sam vrlo rano stekao takvu simpatiju, da ni danas ne mogu doći ni u kakvo mjesto, a da ne potražim groblje. Groblje mi se čini najboljom školom skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja. Čemu se naduvati bilo s česa, čemu gramziti bilo za čim, čemu zavidjeti bilo na čem — kad si ipak samo prah i u prah se opet promećeš? Ako čovjeku nije ništa vrednije od života (recimo primjerice domovina) — onda mu ni život ne može biti mnogo vrijedan. Ima li pak čovjek koje drago biće i sam na groblju — onda mu je kao da živi u dva svijeta.

Kad sam na groblje pao, sunce je baš zalazilo zlatilo još samo vršak zvonika tako, da se ovaj pričinjao velikim zapaljenim duplirom. Kod gdjekojeg sam groba stao i pomolio se, kod mnogih sam čitao samo napise; a kod jednog s hrastovim križem i dvije tuje — prošla me svega zima. Na zaprašenoj ploči stajalo je ime Beata, a kad sam ploču rupcem otro i razabrao godine — nestade za mene sumnje, da se ovdje smirila družica iz doba moga djetinjstva. I kako me čudna spopala slabina, sjednem podno humka i zavezem se u uspomene. Bila je to prava utrka misli i čuvstava; a da to nutarnje talasanje staložim, segnem za bilježnicom svojom i stanem žurno pisati. Kad sam svršio i pogledao opet na kobnu ploču — činilo mi se, da se pred njom postavila sjena male Beate. Skočim, raširim ruke, da je zagrlim — ali obujmim samo hladan križ. U to se sa crkve oglasi zvono na pozdrav Gospin, a ja moleći se ostavim groblje, da potražim svog dobrotvora...

Nije me iznenadilo, da sam noć proveo nemirno i da mi se Beata javila na snu. Bila je u bjelini, a dugu zlatnu kosu rasprosula po ramenima. Gdje si tako dugo, upita me drhtavim glasom i pruži mi ruku. Bila joj hladna kao led. To me je dovelo na misao, da je pitam: kako je ondje? Tebe nema — otpovrne ona bolno se smiješeći — i nestade je. Pripominjem ovdje, da uvijek, kad se na snu sastanem s kojim od svojih pokojnika, ne propustim pitati ga: kako je u onostranom svijetu?; ali svaki se uklanja odgovoru ili se posluži simboličkom izjavom.

Probudio sam se vrlo rano, otišao na groblje, a odavle k misi. Tu sam bio dosta rastresen, jer sam gledao, ne bi li našao koga, koji bi mi znao nešto kazati o Beati. Ali uzalud.

(Đuro Arnold, Oko moje prve pjesme)

"Srce Isusovo, obrati bijedne psovače!" (Oprost 300 dana)

Ekspijacija je usko vezana s kultom Srca Isusova. Pače bit tog kulta mora se bazirati na ekspijaciji. To potvrđuje povijest i praksa, liturgija i sv. Oci. Isus govoreći sa svojom službenicom Marijom Margaritom isticao je „infinitatem suae caritatis”. I izrazivši svoju žalost i bol potuži se na uvrede i crnu nezahvalnost ljudi ovim riječima: ,,Evo ovo Srce, koje je toliko ljude ljubilo i napunilo ih je svim dobročinstvima; ali u zamjenu za svoju neizmjernu ljubav mjesto zahvalnosti susreta zaboravnost, ravnodušnost, uvrede, što mu često nanose i osobe, koje mu duguju posebnu ljubav.” I uprav da se repariraju ovi grijesi on između drugih preporuka istaknu ovu: da se vjernici s namjerom da repariraju za ove grijehe približe sv. Pričesti, „Communio reparatrix”, i da cijeli sat kleče i mole pred izloženim Svetotajstvom, „Hora sancta”. 

Reći će tkogod: onda Isus u raju nije blažen, ako mu je potrebna utjeha naše kukavne reparacije. Tima je već Augustin odgovorio: „da amantem et sentit. quod dico”. Treba ti u srcu imati ljubav, da shvatiš velike istine. Pravi ljubimac Isusov pomišlja na bol, muku Spasiteljevu za čovjeka. Opio se je krvlju i bolju „propter nos homines et propter nostram salutem”. Žalosti, uvrede, tjeskobe skršiše Boga-Čovjeka. Te svete istine uvijek promatraju pobožne duše: grijesi ljudi prije i poslije Muke prouzrokovali su Muku Isusovu. Svaki grijeh ponovno propinje Sina Božjega. Krist je trpio, silno trpio, jer je predvidio i naše grdne, smrtne grijehe. Predvidio je i akt naše reparacije: ona mu je bila Anđeo, koji Ga je tješio, kad se je krvlju znojio. Uprav zato mi moramo pokorom tješiti Presveto Srce. Grijesi Ga dnevno bodu — naša reparacija ima da Ga dnevno tješi. 

Usto, veli Augustin, Isus je trpio kao Poglavica Crkve. I Crkva mora da trpi, jer je tijelo Njegovo. U njoj trpi Krist. Zar Isus nije rekao Saulu, koji je progonio učenike Njegove: „Ja sam Krist, kojeg ti progoniš”. Progonitelji Crkve — Krista progone. Krist trpi u svojem mističnom tijelu. Hoće da mu se u trpljenju pridružimo. Hoće sa svojom i našu ekspijaciju. Kao članovi mističnog tijela Kristova moramo trpjeti s Njim.

(izvor)

Europski parlament želi pobačaj proglasiti "ljudskim pravom"

Potpišite peticiju protiv izvještaja koji nosi naslov “Situacija seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU u okviru ženskog zdravlja”. U Europskom parlamentu žele pobačaj proglasiti "ljudskim pravom" i zalažu se za pobačaj bez ikakvih ograničenja. Svaki Hrvat i Hrvatica trebali bi potpisati ovu peticiju posebno zbog toga što je glavni izvjestitelj besramnog izvještaja došao iz Hrvatske. Trebamo se barem simbolički ograditi od sotonskih sila koje stoje iza tog hrvatskog eurozastupnika i onih koji ga podržavaju. 

Peticija

Kakvi su im planovi

I. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2029-was-kommt-da-auf-uns-zu.html)

Još nema pouzdanih informacija o "interpretacijama" motuproprija "Summorum pontificum" koje je Franjo najavio, ali postoje brojna nagađanja. Neka od njih treba shvatiti posve ozbiljno.

Možda najinteresantnije je sljedeće: budući da je riječ o "interpretaciji", sâm bi tekst motuproprija mogao ostati nedirnut - planirane bi se promjene ostvarile revidiranjem provedbenih odredaba dokumenta "Universae Ecclesiae" iz 2011. godine. Time duboki zahvati isprva ne bi bili potrebni - dakako, morala bi se prihvatiti izvjesna nesuglasja između motuproprija koji kao takav ima zakonsku snagu i provedbenih odredaba. Upravo se s time mora računati u pogledu prezira formalnoga zakona i njegovih normi koji se u Rimu sve više demonstrira.

Prema ustaljenom bi postupanju odgovaralo da se promjene shvate ne kao obvezujući propisi, nego - pod izlikom decentralizacije i jačanja biskupskoga auktoriteta - kao "proširene mogućnosti", ili "opcije", čije bi se provođenje u potpunosti ili dijelom stavilo na volju mjesnih biskupa. Očekivalo bi se kao sigurno da će mjesni ordinariji imati puni auktoritet u tom smislu hoće li i kada, i u kojem smislu, dijecezanski kler moći celebrirati po starom obredu. Ali i svećenici staroobrednih družbi mogli bi potpasti pod dijecezanske propise o celebracijama u crkvama dotične biskupije. S tim bi u svezi moglo doći do toga da se relativizira do sada vrijedeća zabrana "miješanja oblikâ", tako da bi se prema potrebi moglo računati s čitanjima po novom lekcionaru i kalendaru, ministranticama, izvanrednim djeliteljima pričesti i ostalim postignućima novog obreda. Pa i podjela sakramenata - posebno bi bila pogođena krštenja, ženidbe i potvrde - navodno bi bila još jače regulirana nego do sada. Ordinarijati već sada imaju zamjetne mogućnosti utjecaja glede unosa u crkvene knjige - sve dotle, primjerice, da podjelu potvrde učine nemogućom na svom području moći.

Postoje, ne samo u Njemačkoj, brojne dijeceze čiji biskupi pripadnicima svećeničkih družbi općenito ne daju dopuštenje za djelovanje na njihovu jurisdikcijskom području - što skreće pozornost na ozbiljne "mane pri rođenju" u dokumentima o osnutku tih skupina. Prema do sada vrijedećem motupropriju "Summorum pontificum", dijecezanski svećenici, koji su kao umirovljenici manje ovisni o dobrohotnosti biskupa, mogli su celebrirati za zainteresirane vjernike prema tradicionalnoj liturgiji. Prema novim pravilima koja se očekuju, mjesni bi ordinariji na svom području mogli potpuno spriječiti celebraciju svete mise i podjelu sakramenata prema tradicionalnom obredu te tako postići ideal "zona slobodnih od Tridenta" čemu teže brutalni reformatori.

Širenje biskupskih ovlasti, odnosno odgovarajuća ograničenja mogućnosti celebriranja svećenika, bila bi u središtu "nove interpretacije". Svakako bi bila zamisliva i očekivala bi se znatna ograničenja za svećeničke družbe tradicionalnog oblika, kako to već dugo zahtijevaju odgovarajući lobiji u Vatikanu. Vrlo je vjerojatno da bi kao zajednice bile potpuno podvrgnute Kongregaciji za redovnike. To bi onda pogodilo, da navedemo samo veće, Petrovo bratstvo, Institut Krista Kralja i Vrhovnog Svećenika, kao i Institut Dobrog Pastira te samostane i monaške redove tradicije. Kongregacija za nauk vjere, možda također Kongregacija za bogoštovlje, bila bi tada nadležna za reguliranje liturgijskih pitanja, a sve ostalo, posebno "zakonski i stegovni nadzor", bili bi u momčadi prokušanog razoritelja redova Braza de Aviza.

Tada ta trupa ne bi samo mogla postavljati povjerenike i posegnuti za imovinom družbi - kako je uzalud pokušala kod franjevaca Bezgrješne - nego bi nesumnjivo nadzirala i bogoslovije, formirala ih ili čak raspuštala, a bogoslove upućivala na dokazana dijecezanska učilišta. Tamo bi se već postojeće visokokvalificirano vodstvo studija i borbene feminističke redovnice u profesorskom zboru pobrinuli da osposobe kandidat(kinj)e za izgradnju Crkve toliko obećavanog svitanja novog proljeća.

Daljnji već postojeći stegovni element za "staroobredne" družbe, o kojem se uopće govori samo potajno, mogao bi se iskoristiti još oštrije: tim se zajednicama već desetljećima uskraćuje pravni oblik koji bi im dao "vlastite" biskupe. Dakle, za svećenička ređenja upućeni su na biskupe izvana, dijecezanske ili kurijalne koji su pozitivnog stajališta prema motupropriju "Summorum pontificum". Proteklih je već godina više puta biskupima koji su nastupili kao reditelji neformalno, pa time bez mogućnosti žalbe, priopćeno da se lijepo ograniče na ređenja svećeničkog podmlatka vlastitih dijeceza. Zamislivom bi legalizacijom te smjernice družbe vjerne Rimu efektivno bile ograničene ili čak posve blokirane u pogledu ređenja kandidata koji im obilno pritječu.

Takvim bi instrumentom militantni protivnici tradicionalne liturgije, koje bez grižnje savjesti možemo identificirati kao neprijatelje Crkve Kristove, mogli likvidirati unutar Crkve omražene relikte iz vremena i duha dvotisućljetne tradicije. Svećeničke i vjerničke tradicijske zajednice mogle bi djelovati samo tamo gdje im biskupi dopuste - sve dok se ne postavi biskupov naljednik koji bolje shvaća znake vremena. Tako bi u "tolerantnim i raznolikosti sklonim" dijecezama tjedno na dva mjesta bez spajanja na autocestu možda bila po jedna misa prema misalu Ivana XXIII., utorkom u 7:45 i petkom u 21:15. Nikako nedjeljom jer su tada dijecezanski svećenici potrebni u pastoralnim prostorima ili za koncelebracije u biskupskom sjedištu. Stvaranje tradicijske vjerničke zajednice djelotvorno bi bilo spriječeno. Atraktivnost družbi čije bogoslovije sada diljem svijeta godišnje bilježe preko 200 novih ulazaka, s nekoliko bi se poteza perom reducirala na nivo učilišta modernih biskupskih konferencija...

Nesumnjivo je da rimski krugovi koji stoje iza "nove interpretacije" motuproprija "Summorum pontificum" smjeraju upravo na to, a i da će im papa Franjo - kojem apostolski nauk znači malo, a crkvenopolitički snovi puno - usprkos ili upravo zbog svoje nezainteresiranosti za sve što je liturgijsko u konačnici udovoljiti. Za zajednice tradicionalnih vjernika i za tradicijske svećeničke družbe dolaze teška vremena i strašne kušnje. Tu nadu može dati samo pouzdanje u Božju pomoć i spremnost da se na sebe preuzme žrtva za očuvanje prave vjere i spas vlastite duše i svoje obitelji pred čim blijede napori prošlosti.

II. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2034-was-kommt-da-auf-uns-zu-ii.html)

Prema aktualnim informacijama i glasinama o predstojećim ograničenjima uporabe tradicionalne liturgije, Vatikan planira djelovati u dva koraka. U prvom, koji se očekuje prije za koji tjedan nego za koji mjesec, trebala bi biti sastavljena nova pravila za uporabu liturgije među dijecezanskim klerom i pod odgovornošću mjesnih biskupa. U drugom koraku, koji ne treba očekivati prije jeseni, trebalo bi snažno, a po potrebi i prisilno, pozvati svećeničke zajednice starog obreda da svoj pastoral, svoj svećenički život i svoju svećeničku formaciju usklade sa smjernicama II. vatikanskog koncila.

Takva podjela na dva koraka čini se logičnom i s crkvenopolitičkoga gledišta korisnom za snage koje žele potisnuti tradicionalni obred te tradicionalni nauk i duhovnost. Dokumenti od motuproprija "Summorum pontificum" - nakon samoga motuproprija to su popratno pismo biskupima i konačno s četiri godine zakašnjenja provedbene odredbe iz 2011. - bave se u bitnom pravilima za kler odnosno vjernicima u dijecezama, a samo izuzetno (npr. glede ređenja) pitanjima prakse u družbama koje možda nisu dovoljno pojašnjene u njihovim osnivačkim dokumentima.

Prednost takve podjele za kurijalni aparat bila bi prvenstveno u tomu što bi mogli rascjepkati prigovore i otpor koji se očekuju u pogledu zabrinutosti i interesne situacije te ih s vremenom u dužem razdoblju izgladiti.

Što se tiče očekivanih pravila za dijecezanski kler, osim onoga o čemu smo već ovdje izvještavali, nema bitno novih informacija. Biskupi dobivaju praktički punu vlast nad svojim svećenicima, kao i nad svojim dijecezanskim crkvama i vjerničkim zajednicama, u pogledu mjesta, vremena, broja i kruga sudionika te načina celebracije tradicionalne liturgije. Bilo kakva vlastita prava klera i vjernika, ili takva za koja bi mogli uložiti žalbu, čini se da nisu predviđena. Hoće li se - osim sv. mise - uopće još podjeljivati sakramenti prema tradicionalnom obliku, neizvjesno je - ključna riječ crkvene knjige - i ovisilo bi o dobrohotnosti mjesnog ordinarija.

U pogledu ophođenja sa svećeničkim družbama čija je posebna karizma tradicionalna liturgija, postoji malo informacija. Ugrubo se ocrtava sljedeća slika:

Kaže se da će poglavari družbi istodobno s promulgacijom novih dijecezanskih pravila dobiti pismo koje u bitnom ima dvije točke. Prva bi bila poziv da u potpunosti surađuju s biskupima kod provođenja očekivanih novih smjernica i da se ne upuštaju ni u kakve pokušaje njihova zaobilaženja ili suprotstavljanja.

Kao drugo, pismo bi trebalo sadržavati najavu ili poziv poglavarima na susret na jesen u Rimu, gdje bi im se dale nove upute za primjenu tradicionalne liturgije u pastoralu. U središtu bi bila stroga obveza pridržavanja zaključaka II. vatikanskoga koncila - ako je itko u Rimu u stanju iz mnogostruko višeznačnih i proturječnih tekstova destilirati jednoznačno "odluke", što nije uspjelo, kako je poznato, ni za više od 50 kaotičnih godina od završne ceremonije. Igrači skata znaju kako tako nešto završava: jača karta nadjačava slabiju. Zamislivo bi bilo da se prema novim pravilima očekivano "podzaposleni" svećenici družbi privuku u župno dušobrižništvo - vjerojatno u skladu s odredbama dotičnih liturgijskih odbora. Konačno, govori se i o tomu da će se na jesenskom sastanku najaviti vizitacije družbi s ciljem da se ispita vjernost Koncilu. Prema brojnim Papinim strjelicama protiv navodno rigidnih oblika pobožnosti i obrazovanja u bogoslovijama, i one bi mogle biti u središtu rimske pozornosti.

Tako kažu poslovično plodne rimske glasine. Ništa još nije službeno, ali i ovi pojedinačni orisi pokazuju potpuno uvjerljivu ukupnu sliku. Diskusija o tomu kako bi zajednice vjernika i svećeničke družbe trebale postupati s novim pravilima takve vrste ima smisla tek kada budu postojali dokumenti. Nasuprot tomu, već se sada može postaviti pitanje: kako to izvršitelji ovakvog povratka u vrijeme nevoljko danog indulta mogu i hoće pomiriti svoje postupke s činjenicom da su tradicijski orijentirane zajednice, prvenstveno u razvijenim zapadnim industrijskim zemljama, često jedini otoci rasta u pustinji poslijekoncilske zbrke? O tom su u planu novi nastavci.

Deset godina od posjeta Benedikta XVI.

Jučer smo imali u crkvi sv. Blaža lijepu pjevanu misu i nakon nje blagoslov s Presvetim oltarskim sakramentom. Ako ste iz Zagreba ili okolice valjda ste i vi bili, pa vam ne trebam posebno opisivati. 

Danas je točno deset godina od posjeta pape Benedikta Zagrebu. U tu subotu 4. lipnja 2011. ujutro don Ante Sumić je služio privatnu misu na Gospinom oltaru u bazilici Srca Isusova. Kasnije smo u tom kišnom danu čekali prolazak pape držeći natpis "Sveti Oče, hvala za Summorum Pontificum", dokument pomoću kojeg smo dobili misu u Zagrebu, a čije ukidanje se upravo ovih dana planira u Rimu. Navečer te subote Marko je sudjelovao u euharistijskom klanjanju mladih na Trgu bana Jelačića koje je ostavilo duboki utisak na njega. Ja nisam išao jer nisam više bio mlad. Idućeg dana, u nedjelju, papa je održao misu na hipodromu. Budući da su u gradu Zagrebu bile zabranjene prijepodnevne mise, morali smo tradicionalnu misu u crkvi sv. Martina imati u polutajnosti. Poslije redovite mise je i don Ante odslužio svoju privatnu misu. Izvatke iz govorâ koje je Benedikt održao tijekom svog posjeta kao i brojne fotografije možete pogledati u ovom postu. 

U sv. Blažu se postavlja i isprobava novi razglas koji trenutno nije spojen na zvučnike u sakristiji i hodniku iza nje. Ja sam jučer vršio službu kadioničara, pa tijekom propovijedi nisam skoro ništa čuo jer sam za to vrijeme čistio kadionicu i potpaljivao novi ugljen kako je i uobičajeno. Ipak, kad sam se na trenutak približio vratima iz sakristije u svetište, čuo sam da vlč. Borna govori kako moramo biti zahvalni. Među ostalim i za to što smo u proteklom razdoblju, usprkos poteškoćama, mogli prisustvovati svetoj misnoj žrtvi i pričešćivati se Presvetim Tijelom Isusovim. Ta je tema zahvalnosti Gospodinu jako bitna tako da mislim da sam ipak uhvatio najvažniji moment iz te propuštene propovijedi. Čini mi se da se često moramo podsjetiti biti zahvalni, ne samo zbog toga što je nezahvalnost izuzetno ružna, nego i zato što bez zahvalnosti teško da možemo imati nadu koja nam je i u osobnom i u zajedničkom životu presudno potrebna. 

Mi čekamo da s nama podijelite dar koji proglašavate tako neizmjerno vrijednim

Georges Bernanos

Propovijed jednog agnostika na spomendan svete Terezije od Djeteta Isusa*

Svijetu će suditi djeca. Duh djetinjstva sudit će svijetu!

Naravno, svetica iz Lisieuxa nikad nije napisala takvo što. Ona možda nikad nije imala sasvim jasnu predodžbu o proljeću kojega je vjesnicom. Teško da je naime mogla očekivati da će se ono jednog dana proširiti svijetom i prekriti svojom miomirisnom plimom i snježnobijelom pjenom gradove od čelika i armiranog betona, nevina polja ustravljena pred mehaničkim čudovištima, pa čak i crnu zemlju grobalja. “Poslat ću pljusak ruža”, rekla je dvadeset godina prije 1914.

Ali nije znala kojih ruža.

*

Ponekad zamišljam što bi kakav čestit agnostik prosječne inteligencije mogao govoriti kad bi mu na spomendan svete Terezije iz Lisieuxa kojim čudom jedno od onih nepodnošljivih blebetala nakratko ustupilo svoje mjesto na propovjedaonici. Primjerice: