Deset godina od posjeta Benedikta XVI.

Jučer smo imali u crkvi sv. Blaža lijepu pjevanu misu i nakon nje blagoslov s Presvetim oltarskim sakramentom. Ako ste iz Zagreba ili okolice valjda ste i vi bili, pa vam ne trebam posebno opisivati. 

Danas je točno deset godina od posjeta pape Benedikta Zagrebu. U tu subotu 4. lipnja 2011. ujutro don Ante Sumić je služio privatnu misu na Gospinom oltaru u bazilici Srca Isusova. Kasnije smo u tom kišnom danu čekali prolazak pape držeći natpis "Sveti Oče, hvala za Summorum Pontificum", dokument pomoću kojeg smo dobili misu u Zagrebu, a čije ukidanje se upravo ovih dana planira u Rimu. Navečer te subote Marko je sudjelovao u euharistijskom klanjanju mladih na Trgu bana Jelačića koje je ostavilo duboki utisak na njega. Ja nisam išao jer nisam više bio mlad. Idućeg dana, u nedjelju, papa je održao misu na hipodromu. Budući da su u gradu Zagrebu bile zabranjene prijepodnevne mise, morali smo tradicionalnu misu u crkvi sv. Martina imati u polutajnosti. Poslije redovite mise je i don Ante odslužio svoju privatnu misu. Izvatke iz govorâ koje je Benedikt održao tijekom svog posjeta kao i brojne fotografije možete pogledati u ovom postu. 

U sv. Blažu se postavlja i isprobava novi razglas koji trenutno nije spojen na zvučnike u sakristiji i hodniku iza nje. Ja sam jučer vršio službu kadioničara, pa tijekom propovijedi nisam skoro ništa čuo jer sam za to vrijeme čistio kadionicu i potpaljivao novi ugljen kako je i uobičajeno. Ipak, kad sam se na trenutak približio vratima iz sakristije u svetište, čuo sam da vlč. Borna govori kako moramo biti zahvalni. Među ostalim i za to što smo u proteklom razdoblju, usprkos poteškoćama, mogli prisustvovati svetoj misnoj žrtvi i pričešćivati se Presvetim Tijelom Isusovim. Ta je tema zahvalnosti Gospodinu jako bitna tako da mislim da sam ipak uhvatio najvažniji moment iz te propuštene propovijedi. Čini mi se da se često moramo podsjetiti biti zahvalni, ne samo zbog toga što je nezahvalnost izuzetno ružna, nego i zato što bez zahvalnosti teško da možemo imati nadu koja nam je i u osobnom i u zajedničkom životu presudno potrebna.