Molitva za izkorenuće krivovjerstva

Gospodine, smiluj se na brižni narod kršćanski. On je ono polje, što si Ti, Tvoji apostoli posijali naukom evandjeoskim. Ali vidi, koliko je kukolja prisijao obćeni naš neprijatelj! Oh! koliko je naroda, koliko je kraljevina pokvareno stramputnim i škodljivim naucima! A tko može izčupati onaj opasni kukolj, što uviek bokori i prodire, da poduši liepo žito katoličke istine? Ah, nitko drugi do Tebe, koji si svemoguć. Ti ponizi ono množtvo krivovjernika, koji Ti uznemiruju Crkvu; i daj da nestane bludnja, da svi ljudi živom vjerom prionu uz Tebe, ne odstupiv ni za dlaku od svega, što ona uči, da vjerujemo i djelujemo.

P. Da neprijatelje svete Crkve poniziti dostojiš se.
O. Tebe molimo, čuj nas.

Otče naš... Zdravo Marijo... Slava Otcu.

(iz molitvenika Rajski cvjetovi, vjerojatno 1911. g., s dopuštenjem biskupske oblasti)

(bokoriti se - razrastati; obćeni - zajednički, opći)

Papa, kvadratni metri i demagogija

Članak o progresivnom dvoru vladajućeg pontifeksa objavili smo početkom ovog mjeseca. Evo članka istog autora koji je zgodan nastavak. Dodajem slično kao i blog Rorate Coeli da Papa, jasno, ima pravo i slobodu izabrati gdje želi živjeti u Vatikanu. Njegov izbor gostinjca sv. Marte sam po sebi nije nešto ni pozitivno ni negativno, nego više ukazuje na Papin karakter i način razmišljanja.

***

Budimo iskreni: ako postoji kralj, neizbježan je i dvor. Čak i ako je taj kralj poput pape Franje koji kaže da ne želi nikakvih kraljevskih simbola. No, dvor sigurno postoji ako to i izbjegavamo tako nazvati, barem ovom prilikom kad se želimo pozabaviti demagogijom i kvadratnim metrima. Kad se govorilo o kardinalu Bertoneu i o njegovih 700 kvadrata (veličina koju on i dalje niječe) istaknuto je kako Papa živi u dvije sobe u Svetoj Marti, te da toliko, ili nešto manje, ima i sadašnji državni tajnik Parolin.

Ne želimo braniti kard. Bertonea, on to i sam dobro zna, no želimo reći nešto o usporedbi s Papom. Istina je da papa Bergoglio zauzima dvije sobe plus popratne prostorije, međutim u stvarnosti je za njega i njegove suradnike rezerviran cijeli kat na kojem stanuje u Svetoj Marti. U blagovaonici Svete Marte barijera biljaka okružuje prostor rezerviran za Papin stol - vrlo željeno mjesto mnogih koji nastoje biti za njegovim stolom - tvoreći tako jednu privatnu blagovaonicu. Štoviše, Papa za kapelu ima cijelu crkvu - onu Sv. Marte. Ukratko, ne vidimo puno razlike između toga stanja i onoga s papinskim apartmanom gdje bi Papa imao vlastitu sobu s posteljom, blagovaonicu koja je dnevni boravak, kapelu i radnu sobu. Kad papa Franjo prima posjetitelje, čini to ili u svojoj dnevnoj sobi ili u drugoj sobi u rezidenciji. Dakle, ima na raspolaganju sve.

A kad budu gotovi radovi u Bertoneovu apartmanu, novi će se državni tajnik premjestiti u službeni apartman u Apostolskoj palači koji je vrlo prostran. Do početka prošlog stoljeća je to bio papinski apartman, dakle nipošto nisu dvije sobe i kuhinja.

Treba reći da većina kardinala zauzima normalne apartmane (samo privremeno - ne mogu ih ostaviti rođacima ili nećacima) bilo u palači Sv. Uficija, bilo na Piazzi della Città Leonina, ili Ulici Rusticucci, a neki čak u samom Vatikanskom Gradu. Svakako, ako je Bertone bio prisiljen potražiti drugo mjesto za život, za to postoje razlozi. Kardinal Casaroli dao je izgraditi vrlo lijepo potkrovlje iznad Palazzine dell’Arciprete da posluži za umirovljenog državnog tajnika. No, kardinal Re ga je preuzeo dok je još bio prefekt Kongregacije za biskupe, i još je u njemu.

Još jedan vrlo veliki povijesni apartman onaj je predsjednika Papinskog kardinalskog povjerenstva za Vatikanski Grad, kard. Bertella. To je povijesni apartman koji je u vrijeme Pija XII. nastavao predsjednik (laik) markiz Sacchetti. U tomu je živio i kard. Castillo Lara kojeg su neprijatelji (kojih nije imao malo u Vatikanu) zvali 'cardinale Settebagni' [kardinal Sedmokupaonički], zbog prostranosti apartmana.

U istoj se zgradi nalazi i apartman tajnika Vatikanskog Grada, još uvijek neobjašnjivo zatvoren (već nekoliko godina), a rukama je bivšeg tajnika i sadašnjega nuncija u SAD-u, Vigana.

Prefekt Propagande fide, 'crveni papa', uživa u izvanrednom aranžamanu, vili na Janiculu. Međutim, i neki kardinali u mirovini ili još aktivni, imaju kilometarske apartmane. To su oni koji su imali sreće biti smješteni u 'starom' krilu Sv. Kalista, do Sv. Marije in Trastevere. Novo krilo, sagrađeno '20.-ih i '30.-ih, ima velike sobe iako s lošim rasporedom. Naprotiv, stara palača ima kneževske apartmane, kakvim su se smatrali u minulim stoljećima. U svakom slučaju, kako je jedan stari kurijalni lisac primijetio, to su stvari koje nitko ne odnosi sa sobom. Ulaze unutra i očekuju dan kad će ga izručiti sljedećem hodočasniku.

MARCO TOSATTI

Tekst: http://www.lastampa.it/2014/07/25/blogs/san-pietro-e-dintorni/papa-metri-quadri-e-demagogia-uCRxtqDklEqdUbaG0sSaUI/pagina.html

Fotografije (gostinjac sv. Marte): http://rorate-caeli.blogspot.com/2014/07/the-high-cost-of-frugal-living.html

Načelna »jednakost« svih članova Crkve i raznolikost službi

Jedan me čitatelj zamolio da objavim i ovaj izvadak iz von Hildebrandove knjige ne bih li tako upozorio mlade svećenike na posebnu opasnost u modernim pristupima suradnje i rada s laicima i laikinjama, posebno grupama mladih. Rado to činim.

***

Nema sumnje, i ovdje postoji zajedništvo svih živih članova mističnog tijela Kristova, u kome su svi jednaki, ukoliko se osobnom svetošću ne ističu daleko iznad ostalih. No ta »jednakost« svih članova mističnog tijela Kristova ne protuslovi ni na koji način spomenutoj službenoj hijerarhiji. Apstrahirajući od teze – u osnovi netočne – da svaka hijerarhija i nejednakost uvjetuju odvajanje, treba upravo u odnosu između svećenika i laika upozoriti na to da je za sakralni karakter svećaništva i za njegovu funkciju kao djelitelja sakramenata, kao i dušobrižnika, bitno da laik gleda na svećenika s mnogo poštovanja i da mu se ne približava kao drugu (da ne kažemo kao »frère et cochon«). On ga također ne smije promatrati ni kao cijenjenog prijatelja, kod kojega će tražiti utjehu i savjet. U prvom redu, nekoga možemo smatrati prijateljem samo na temelju njegova individualnog karaktera, njegova bića, ali ne na temelju njegove službe, pa ako prijateljstvo i pouzdanje u individualne osobine nekog čovjeka u nekom pogledu predstavljaju dublje zajedništvo, onda je, s druge strane, počitanje prema svećeniku i pouzdanje u njega na temelju njegove sakralne, nadnaravne službe nešto sasvim novo i seže u dubinu duše, koja se inače ne aktualizira. Povijest, kao i iskustvo što ga može imati svaki katolik, jasno pokazuju da zaista religiozan laik tu »raznoličnost svećenika«, tu oslobođenost od svjetovnih veza traži upravo u svećeniku i da se upravo na tome temelji njegovo povjerenje prema svećeniku. Ako, naprotiv, svećenik nije na temelju svoje službe uzdignut iz zajednice, već je socijalna figura, kao – na primjer – liječnik, ljekarnik, sudac, učitelj itd., jednom riječju: jedan među drugima, onda to potkopava pravi, plodonosan odnos prema njemu i razara duboko, jedinstveno, religiozno-nadnaravno zajedništvo s njime. Već živa vjera da je svećeniku dana vlast posvećivanja, što je on zastupa na Kristovu oltaru, mora laika ispunjati dubokim poštovanjem te isključuje svako drugarstvo i ulagivanje. Samo ono što naglašava taj karakter sakralnog, jedinstvenog položaja svećenika može biti blagoslovljeno te unapređivati pravo, od Boga željeno poslanje svećenika, njegov apostolat, kao i plod u dušama laika.

Dietrich von Hildebrand - Celibat i kriza vjere

Zahvaljujući vjernom čitatelju bloga, mogu vam danas ponuditi još jedan doprinos u razjašnjavanju važnosti i povijesti celibata u Crkvi. O toj temi smo već pisali, a u međuvremenu su se pojavili i ovi članci koji bi vas mogli zanimati: kod Splendora O suzdržljivosti, na Christus Rex dio prvi, dio drugi, dio treći (još neobjavljen).

Filozof Dietrich von Hildebrand kod nas se već pojavio nekoliko puta: O ljepoti u religiji (izvadak iz knjige Trojanski konj u Božjem gradu, s kratkom biografijom na početku), o Teilhardu de Chardinu (duži članak na engleskom), kratko sjećanje njegove supruge.

Knjiga koju donosim nije posebno velika, otprilike stotinjak stranica samog teksta. Preporučujem je svima koje ova tema zanima. Nemojmo dopustiti da nam pomodni teolozi, slabi pastiri i povodljivci naturaju alternativnu viziju povijesti i vjere u kojoj bi pokušali umanjiti vrijednost celibata, odnosno uzdržljivosti u klerika.

Dietrich von Hildebrand - Celibat i kriza vjere, Zagreb 1973. (pdf, 90 MB)

Postavljanje jedinstva nad istinu: krivi irenizam

[...] postoji u Crkvi naširoko rasprostranjena opasnost [...]

Mislim tu na shvaćanje da je jedinstvo važnije negoli istina, da je gotovo raskol veće zlo negoli prodor hereza u Crkvu. Tu se mir među vjernicima smatra tako važnim da mnogi prelati, kad pravovjerni katolici dignu svoj glas u obranu deposituma catholicae fidei protiv onih koji Kristovu Poruku interpretiraju na nov način i žele je lišiti njenog nadnaravnog sadržaja, ove smatraju nemilim narušavateljima mira. Na to moramo ponoviti s Pascalom:

»Zar nije jasno: isto tako kao što je zločin ometati mir ondje gdje vlada istina, zločin je i ostati u miru ako se uništava istina? Postoje, dakle, vremena kad je mir opravdan, ali i ona druga, kad on nije pravedan. Pisano je da postoje vremena mira i vremena rata, a zakon je istine onaj koji tu odlučuje. No nema vremena istine i vremena zablude i, protivno tome, kaže se u Pismu da će Božja istina biti vječna. I zato je Isus Krist, koji je rekao da želi donijeti mir, također rekao da je došao da donese rat. No on ne kaže da je došao da donese i istinu i laž. Istina je, prema tome, prvo pravilo i posljednji cilj stvari.« (Pascal, Misli 949)

Postaviti jedinstvo iznad istine temeljna je zabluda; osim toga pravo se jedinstvo može naći samo u istini. Svako zajedništvo pretpostavlja neko područje dobara koje ujedinjuje. I jedino to područje ima pravu, a ne neku iluzornu vrijednost ili čak i bezvrijednost, ono može stvarati pravo jedinstvo (concordia), koje u sebi ima punu vrijednost. To je jasno vidio već Aristotel u svome djelu o prijateljstvu (8. i 9. knjiga Nikomahove etike). Jedinstvo koje je sagrađeno na neprijateljstvu prema Bogu nije pravo jedinstvo, ono ne povezuje zbiljski, isto tako kao ni jedinstvo neke zločinačke bande. Vrijednost jedinstva ovisi nedjeljivo o vrijednosti dobra koje ujedinjuje. Svako pravo jedinstvo pretpostavlja, kao što je rečeno, da dobro koje ujedinjuje bude uistinu dobro, a ne neka iluzija ili lažno dobro, a prije svega pak da to nije nikakav idol negativne vrijednosti. S pravom kaže van Straaten:

»Svi su zabrinuti za jedinstvo, no mnogi ga pretpostavljaju istini i zaboravljaju da se pravo jedinstvo može postići samo u istini. Isusova molitva, naime, »da svi budu jedno« uključuje da oni u Njemu budu jedno i ne smije se dijeliti od njegove druge riječi: »Kažem vam: tko god ne ulazi kroz vrata u ovčinjak, tat je i razbojnik... Ja sam vrata!« (Werenfried van Straaten: Mjesečna okružnica od prosinca 1969).

Svako jedinstvo na račun istine ne samo da je lažno jedinstvo već je u krajnjoj liniji i izdaja Boga. Socijalno »bratstvo«, »dobro se slagati«, i nikoga napadati postavlja se iznad vjernosti prema Bogu. Kad sam u svom časopisu »Der Christliche Ständestaat« 1935. godine napao stav nekolicine njemačkih biskupa prema nacionalsocijalizmu, sjećam se da mi je jedan katolički profesor rekao: »Kako možete tako nešto raditi? Ta najvažnije je da svi katolici budu jedinstveni – da li za Hitlera ili protiv njega, to je manje važno.« To je bila tipična izjava za stavljanje jedinstva iznad istine i za kult lažnog jedinstva koje apstrahira od pitanja istine. To je ono protivno od ponašanja svih velikih boraca protiv arijanizma – sv. Atanazija. sv. Hilarija od Poitiersa i sv. Augustina u njegovoj borbi protiv pelagijanizma i donatizma.

(iz jedne knjige iz 1970. koju ću vam sutra preporučiti)

Pastoralni aspekt i vrste privlačenja

Pri naglašavanju pastoralnog aspekta koje danas prevladava mnogi pogrešno shvaćaju i bit pravog pastoralnog. Često možemo čuti: »Moramo liturgiju tako oblikovati da ona više privuče mlade ljude pa da posjet crkvama postane time veći.« No tu je odlučno pitanje: što znači privlačiti? Čovjek ima više slojeva – one više na površini i one dublje – a ima i mnogo načina za primanje, legalne i ilegalne. Dobar komičar apelira na legalan, ali relativno površan sloj. Visoka umjetnost privlači duhovnog čovjeka, koji ima razumijevanja za to, ne samo legalnim, već i nadasve vrijednim načinom. Ona apelira očito na mnogo dublji sloj negoli onaj ljubezni komičar.

Pornografska literatura apelira na ilegalan sloj, na nečistu, prostu sjetilnost koju pothranjuje čista pohotljivost. Isto tako stanovite ljude privlači na manje opasan način trivijalna, sentimentalna glazba. Ona također apelira na ilegalan sloj. Džez pak obično apelira na kaotičnu, podljudsku dinamiku, a to je isto tako ilegalno iživljavanje i prepuštanje sama sebe životinjskom vitalitetu.

Tih nekoliko primjera neka bude dovoljno da nam pokaže kako sama formalna privlačna snaga ne govori ništa dokle god se ne kaže zašto nešto privlači i na koji se sloj apelira. Pravi ponor zjapi između zlog, niskog privlačenja, tog sirenskog pjeva svih »napasti«, i onog dobrog, plemenitog privlačenja od strane dobara koja su nosioci pravih vrijednosti. To jasno izrazuje već i sam jezik. Privlačna snaga stvari koje apeliraju na našu požudu i na našu oholost označava se također kao napast – dok bi očito bilo besmisleno za neki prekrasan krajolik ili za veliko umjetničko djelo, koje nas duboko dira, uzbuđuje i tako privlači, reći da nas »napastuje«. Isto je tako privlačnost prema čovjeku kojega duboko ljubimo nešto sasvim drugo od sklonosti da se osvetimo.

Raznolik je ne samo sadržaj već i formalna narav privlačenja. Jedinstveno je pak i neprispodobivo privlačenje Isusove svetosti i ljepote – snaga Božje privlačnosti, o kojoj sveti Augustin kaže: »Parum voluntate etiam voluptate trahimur«, o kojoj su svi sveci govorili na divan način. Božji svijet, Njegova sveta Istinost, sjaj Božje epifanije u sv. Isusovu čovještvu apeliraju na najdublji sloj naše duše i podižu nas na način koji se ne može usporediitii čak ni s privlačnošću najviših naravnih dobara, kao što su naravna istina, ljepota i ljubav.

Besmisleno je, dakle, vjerovati da se ljudi mogu privesti Bogu, da ćemo više duša privući u crkvu ako mjesto sakralnog jezika Crkve uvedemo neku vrstu službe Božje u kojoj će se apelirati na periferne, pa djelomično čak i na ilegalne slojeve. Tako nećemo ljude privući Bogu. Time ne samo da radimo protiv prave snage privlačnosti svetaca već tu lažnu privlačnost ne možemo iskoristiti ni kao prolazna vrata za privlačenje k Bogu.

O don Bosku pričaju da je jednom, kao mladić, zajedno s drugovima prisustvovao moljenju krunice. Odjednom je s ceste odjeknula truba koja je najavljivala dolazak plesača na užetu. Svi su pojurili iz crkve da vide tog čovjeka. I don Bosko je pošao s njima i sudjelovao je u izvođenju tih cirkuskih majstorija na užetu. A radio je to mnogo bolje negoli ljudi iz cirkusa, tako da je gomilu zahvatilo oduševljenje i svi su mu klicali. Nato je rekao: kako bi bilo da sad ponovno pođemo u crkvu i nastavimo molitvu? A ljudi, na koje je tako snažno utjecao, pošli su opet s njime i dalje su molili. U tom slučaju je don Bosko iskoristio dojam što su ga njegova odvažnost i spretnost proizveli na ljude da ih odvuče od cirkusa i da ih opet privede molitvi. Ali on nije iz krunice činio cirkusa, u atmosferu crkve nije uplitao elemente cirkusa, elemente koji apeliraju na sasvim drugi sloj u čovjeku. Iskoristio je samo ugled što ga je osobno stekao svojom spretnošću da bi ljude ponovno priveo molitvi. No nju nije učinio »privlačnom« time što bi zaronio u atmosferu cirkusa tako da bi autentična sakralna privlačnost crkve bila nadomještena običnom senzacionalnom privlačnošću.

Taj primjer jasno pokazuje dvosmislenost koja se sastoji u tome što kažemo da možemo iskoristiti sve stvari koje imaju neku legalnu privlačnu snagu da bismo ljude predobili za Boga. To iskorištavanje znači jedanput da ćemo ta profana legalna sredstva iskoristiti da bismo ljude predobili za Boga, da ih potaknemo da dođu na službu Božju pa da ondje temeljito drukčija sakralna atmosfera djeluje na njih. Drugi put to opet znači da ćemo atmosferu Božje službe sami tako iskriviti da ona apelira na niske, periferne slojeve pa da ljudi dobiju krivu sliku o naravi službe Božje, o njezinu smislu.

(iz jedne knjige iz 1970. u kojoj je ova tema više periferna, a sutra ću vam je preporučiti)

Povratak

Potrpat ću u ovaj post najprije još nekoliko fotografija iz Lisieuxa koje mi nisu pasale u drugim postovima.

***

Ulica koja ide otprilike od karmela prema katedrali i u kojoj se održava vašar. Koliko sam vidio bezvezna roba i plastične gluposti kao i kod nas.

Kružni tok kojeg ćete više puta proći ako želite posjetiti sva mjesta o kojima smo govorili u Lisieuxu.

Lijepi park odmah do katedrale, sa sjeverne strane. Slikano u različite dane što se vidi po osvjetljenju.

Crkva svetog Jakova u kojoj se više ne održavaju mise, navodno je dosta oštećena u bombardiranjima za vrijeme drugog svjetskog rata.

Sada je galerijski prostor i u njoj je trenutno izložba posvećena zahvalama vojnika koji su sačuvali zdravlje i život zagovorom sv. Terezije. S obzirom da nije bilo dopušteno fotografiranje izložaka,  morat ćete mi vjerovati na riječ da su bile izložene tisuće medalja i drugih predmeta koje su zahvalni vojnici poslali u Lisieux.

Evo ipak za utjehu jedna fotka iz muzeja uz karmel koji smo već detaljno obradili. Slične je tematike, prikazuje knjigu o Tereziji koju je vojnik čitao te je zaustavila metak i spasila mu život.

Ako je crkva sv. Jakova propadala dostojanstveno, onda je ova koja slijedi suprotan primjer. Stara crkva Saint-Desir potpuno je srušena u 2. svjetskom ratu.

 

Nova crkva izgrađena je krajem 50-ih, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Evo kako danas izgleda.

***

U utorak ujutro krenuo sam iz Lisieuxa i u Parizu sam bio oko pola jedanest. Vlak je iz neobjašnjenih razloga stajao pola sata prije ulaska u kolodvor Saint-Lazare. S obzirom da mi je let za Zagreb bio tek navečer, imao sam dovoljno vremena za poslati razglednice. U Lisieuxu subotom pošta radi do podne, u nedjelju i na praznik u ponedjeljak je bila zatvorena, a ujutro počinje raditi tek u 8:30.

Ostavio sam prtljagu u ormariću na Gare du Nord. Blizu prvog perona je oznaka za izgubljene i nađene stvari, spustite se stepenicama za njom i vidjet ćete s desne strane ulaz, treba proći kroz rendgen, naći prazan locker i ubaciti oko 8 eura u kovanicama.

Laganim korakom sam za oko 25 minuta bio pred poznatom crkvom Sacre-Coeur u kojoj od 1885. godine traje neprekinuto klanjanje pred Presvetim. Rijeke turista prelijevaju se kroz tu poznatu crkvu, pa ćete tisuće različitih fotografija lako naći na internetu. Ja ostavljam samo dvije, jednu odozdo prema bazilici, a druga je pogled odozgo ispred bazilike.

Zahvalio sam se Gospodinu na vrlo lijepom hodočašću i uputio na aerodrom.

Kako bi sv. Terezija rekla, s onu stranu oblaka sunce uvijek sja. Ako je bila toliko pod dojmom lifta s kojim je (u suprotnosti napornim stepenicama) usporedila svoj mali put, vjerujem da bi je oduševili avioni.

Caen

Gledajući stranicu WikkiMissa tek sam večer prije odlaska u Lisieux shvatio da ondje nema tradicionalne mise svake nedjelje. Prva opcija bila je ići u Alencon na misu te usput posjetiti Terezijinu rodnu kuću i baziliku gdje je krštena. Nažalost, raspored misa i vlakova nije mi odgovarao. Druga opcija za koju sam se na koncu odlučio bila je otići u nedjelju na misu u obližnji Caen do kojeg se ide pola sata vlakom i veze su puno bolje. Tako sam, i ne znajući za to do dolaska u Lisieux, izbjegao posjet kardinala Baldisserija koji je iste nedjelje slavio misu u bazilici sv. Terezije povodom blagdana blaženih Louisa i Zelie.

U Caenu nedjeljom bratstvo sv. Petra ima misu u 10:30, a bratstvo sv. Pija X. u 9 i u 10:30.

Do centra se od glavnog kolodvora dolazi za petnaest-dvadeset minuta šetnje. Najlakše je ići ulicom kojom vozi tramvaj. Ako pažljivije pogledate, primjetit ćete da je to neki čudni tramvaj koji ima gume. Ovdje se školarci mogu realistično ispričavati ako zakasne na sat s onim "pukla guma na tramvaju". Zapazio sam već da Francuzi vole biti malo posebni i napredni s tim svojim tramvajima. Tako su primjerice u Strasbourgu stariji tramvaji imali velika jednodjelna vrata koja su se otvarala doticanjem metalne pločice na vratima. Takva su se vrata kasnije često kvarila, pa novije generacije tramvaja imaju normalna dvodjelna vrata s gumbom, nešto slično kao u Zagrebu. U Bordeauxu su pak uveli inovativno napajanje sa zemlje kako u centru grada električne žice ne bi kvarile pogled i fasade. Taj je novi sustav bio pun problema, ali srećom, u međuvremenu se situacija znatno popravila. Konačno, u Caenu su izmislili ove kvazitramvaje koji kod prijevoza putnika izgledaju i rade kao normalni tramvaji, ali imaju i mogućnost prelaska na dizelski motor kako bi došli od garaže do tramvajske pruge i nazad. Nakon što su ulupali silne milijune u razvoj i ugradnju ovog modela, odlučili su zbog nepouzdanosti prijeći na uobičajeniju laku željeznicu.

Caen na mnogim mjestima ima duh primorskog grada, a ima i luku koja je kanalima i rijekom povezana s 15 km udaljenim La Mancheom. Nažalost, slike iz tog dijela grada nećete vidjeti jer me tada već morilo sunce (standardna priča, ujutro hladnjikavo, popodne grije), a i prepunio sam karticu na fotiću.

Kipove Ivane Orleanske naći ćete u raznim mjestima, ovaj pozlaćeni u Caenu mi se učinio posebno dobar. Kao što sam mogao i očekivati, gospođa na fotki dolje desno počela je vikati da joj platim što je slikam. Simpatično.

Kombinacija staroga i novoga: crkva sv. Ivana Apostola u pozadini, naprijed tramvajska stanica posve prigodnog imena za odlazak na tradicionalnu misu.

Došao sam do adrese koja je pisala uz misu FSSP-a. Premda nema nikakvih vidljivih znakova da je ovo crkva, učinilo mi se da je sve u redu jer su metalna vrata bila otvorena za razliku od izgleda na google street viewu koji sam pogledao prije puta.

I zaista popevši se unutra sam zatekao ovaj prizor koji mi je govorio da sam na dobrom mjestu. Još sam potvrdio termin kod jednog mlađeg čovjeka u reverendi za kojeg sam mislio da je bogoslov, a pokazalo se da je to svećenik bratstva sv. Petra koji je služio misu.

Kao što ste naslutili iz prethodne fotografije misa je bila pjevana (lijepo gregorijansko pjevanje i par francuskih pjesama) uz Asperges prije početka. Bilo je jedno 80-100 vjernika, među njima dosta djece, tj. kapelica je bila dobro popunjena. Lijepa prigoda da čovjek odahne i malo odmori dušu.

Gornja slika je dosta mutna jer je uslikana nakon završetka mise i gašenja svjetla, ali s idućom vam dovoljno ilustrira da je kapelica dosta ružna. Mislim si ja, i ovdje jako vole tradicionaliste kad su im u mjestu s toliko praznih velikih i lijepih crkvi (vidjeh ih poslije nekoliko, a vidjeh i raspored misa u centru grada) dali na korištenje baš ovu. Da ne spominjemo kako oni ne samo da nemaju raspored misa na vratima (uostalom, to je uobičajeno), nego je teško izvana uopće uočiti da je to bogoštovni prostor. 

Nakon mise, vjernici su nastavili druženje pred crkvom, podsjetilo me to na sv. Martina. Ja se nisam zadržavao osim što sam morao zastati s jednim malim dječakom koji mi je uhvatio ruku i nije ju puštao dok se nismo dobro rukovali. Zaista srdačna dobrodošlica!

Krenuo sam u smjeru koji će vam uskoro biti jasan i naišao na različite zgrade poput prefekture regije u kojoj se nalazi Caen.

Ruševina stare crkve sv. Stjepana.

Vili(ja)m Osvajač je u 11. stoljeću u Caenu dao izgraditi dvije goleme benediktinske opatije koje su bile u svojevrsnom natjecanju za prestiž. Ovo je opatija za muškarce. Naravno, od revolucije je to samo župna crkva. Ove dvije opatije su među najpoznatijim romaničkim građevinama u Normandiji, a meni je zapelo negdje u podsvijesti da sam fotografiju te crkve vidio na satovim likovnog u srednjoj školi.

Primjetite da se naša zastava vije najbliže samoj crkvi.

Ambulatorij se otvara na mnoštvo kapelica.

U središtu crkve je Vilimov grob premda su, izgleda, ogavni kalvinisti razbili grob i rasuli mu kosti.

No nije ova veličanstvena crkva bila prvotni cilj moga pohoda u taj dio grada. Naime, dok sam kupovao suvenire u Lisieuxu, naišao sam na knjižicu o Terezijinoj sestri Leonie. Evo je ovdje za vas na engleskom. Nisam znao gotovo ništa o toj sestri prije čitanja knjižice. Njezina majka koja je, sjetite se, proglašena blaženom, znala je za nju reći jadna Leonie. Ona je bila boležljiva i neposlušna djevojka, potpuno drugačija od ostale četiri sestre. Majka Zelie u jednom je pismu napisala da joj je Leonie "najveća patnja u životu". Teške riječi za tako izdržljivu i upornu ženu. Nakon što je neuspješno pokušala pridružiti se klarisama u Alenconu, Leonie je prešla prag samostana sestara Pohođenja Marijina u Caenu, ali ga je ubrzo morala napustiti zbog neprilagođenosti i teškog dermatitisa zbog kojeg je provodila besane noći i imala teške glavobolje. Kao i Terezija patila je od strogosti samostanskog života. Terezija je rekla da je u samostanu zimi tako hladno da skoro umire od hladnoće.

Pokušala je ponovno pet godina kasnije, ali godinu dana nakon oblačenja habita opet napušta samostan. Sada je već i Celine otišla za ostalim sestrama u karmel i Leonie demoralizirana pati zbog novog neuspjeha. Sestre je tješe pismima i molitvom, a Terezija se prije smrti povjerila: "Nakon što umrem učinit ću da Leonie ode kod vizitandinki i da ondje ostane."

I zaista se tako dogodilo, 1899. godine Leonie se vratila sestrama Pohođenja Marijina i nakon zavjeta ostala četrdeset godina u tom samostanu. Smirila se i postala radosna osjećajući veliku zahvalnost prema Bogu koji ju je postavio "u to slako predvorje neba koje je samostan Pohođenja".

Sjećate se one ploče iz karmela koja kaže da tri sestre karmelićanke Martin počivaju u blizini svoje slavne sestrice. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti Pauline je napisala Leonie: "Voljela bih da se pridružiš Marie u grobnici koju smo pripremile za nas četvero pod Terezijinom škrinjom." Leonie se osmijehnula, ali je blago odgovorila: "Ja sam sestra Pohođenja Marijina i u Pohođenju želim ostati." Želja joj je uslišana i pokopana je u kripti samostana u Caenu.

Samostan je vrlo blizu muške opatije. Kao što vidite na slici crkva se trenutno obnavlja.

Bogu hvala, došao sam do jedne sestre (uđete kroz vrata desno od crkve i pozvonite) koju sam očito prekinuo u pripravi ručka, bilo je oko pola jedan. Ona je pozvala nekoliko sestara na telefon i jedna od njih je rekla da ima vremena sići i otključati kriptu. U kriptu se ulazi s lijeve strane crkve, spustite se stepenicama, prođete kroz jedan mračni hodnik i nakon otključavanja vrata, evo vas.

Pomolio sam se i zapalio svijeću za sve koji misle da su u životu zanemareni te za sve roditelje i djecu koji se ne razumiju i u konfliktima su. Za Leoniju je pokrenut i postupak proglašenja službenicom Božjom što je prvi korak na putu prema beatifikaciji. Možda nam netko može prevesti molitvu (fra, eng).

Posljednji pozdrav velikoj opatiji.

Crkva svetog Petra.

Pogled na veliku tvđavu u Caenu. Vrijedi posjetiti, prošetati se po unutrašnjem području i po zidinama. Unutra je i muzej umjetnosti koji je ok, ali ništa posebno, možete otići ako baš jako želite vidjeti ovu sliku zaruka BD Marije i sv. Josipa. Vidim da na wikipediji piše da je ulaz na stalne izložbe besplatan, ali to nije istina, plaća se par eura.

Kad sam gledao raspored tradicionalnih misa u Caenu, odmah sam provjerio i adrese gdje se održavaju. Znao sam da je i crkva u kojoj bratstvo sv. Pija X. služi mise negdje tu, pa sam vidjevši ovu crkvu na vrhu brdašca mislio da je to to i rekao u sebi: "pa lijepu su crkvu uspjeli nabaviti, puno bolje od FSSP-a".

No izgleda da sam pogriješio, evo fotografije kapelice do koje se dolazi iz jedne očuvane uličice sa starim šarmom koju možete pogledati na google street view (kapelica se ondje ne vidi).

Primjetio sam na karti da odatle nije daleko ni opatija za žene, pa rekoh, što ne bih i nju posjetio. Izvana također djeluje zanimljivo, ali svakako manje impresivno od muške verzije.

Iznutra je crkva restaurirana, očito relativno nedavno.

I za kraj ovaj svetac kojeg smo sreli već u Bordeauxu, a naći ćete njegov kip i na drugim mjestima.