Christos Aneste

Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav, i suščim vo grobjeh život darovav.

Krist uskrsnu od mrtvih, smrću satre smrt, i onima u grobovima život darova.

(Uskrsni tropar)

Gospode, oprosti mi

Vjerujem, Gospode, i priznajem da si ti zaista Krist, Sin Boga živoga, koji si došao na svijet da spasiš grješnike od kojih sam prvi ja.
(...) ja neću izdati tajne tvojim neprijateljima, niti ću ti poljubac dati kao Juda, već ti se kao razbojnik priznajem:
Spomeni se mene, Gospode, kad dođeš u kraljevstvo svoje.
Spomeni se mene, Vladaru, kad dođeš u kraljevstvo svoje.
Spomeni se mene, Sveti, kad dođeš u kraljevstvo svoje.

(...) Bože, milostiv budi meni griješnomu. Bože, očisti grijehe moje i smiluj mi se.
Bez broja sagriješih, Gospode, oprosti mi.

(iz molitve prije pričesti u liturgiji sv. Ivana Zlatoustog)

Projekcija filma i misa SSPX-a u Zagrebu 5. travnja 2013.

Zamoljen sam da objavim informaciju o projekciji dokumentarnog filma o mons. Marcelu Lefebvreu kojemu je danas 22. obljetnica smrti te pjevanoj tradicionalnoj svetoj misi koju će nakon projekcije služiti svećenik bratstva SSPX koje je nadbiskup Lefebvre utemeljio. Kao što možete pročitati na plakatu gore, mjesto događanja je Berislavićeva 6 u Zagrebu, a vrijeme petak 5. travnja u 16 sati. Film će imati hrvatske titlove.

Naglašavam da ni ja osobno ni Društvo Benedictus nismo imali nikakve veze s organizacijom ovog događaja.

Komentare na ovome tekstu ću za vrijeme Velikog tjedna zatvoriti jer predviđam da ne bi bili u skladu s duhom ovog vremene, a nakon Uskrsnog ponedjeljka ću ih ponovno otvoriti kako bi zainteresirani mogli pristojno komentirati. Do tada možete proučiti komentare s postova od prethodne godine: prvi, drugi ako imate kakvih pitanja ili nedoumica. Čini mi se da su u tim komentarima sve strane dovoljno dobro zastupljene, pa možete donijeti vlastiti sud. Molim Vas također da ne prelijevate eventualnu diskusiju ove teme na druge postove. Hvala!

Gospodi pomiluj

Nedavno smo uz temu liturgije pretposvećenih darova okrenuli svoj pogled prema istoku. Ovaj put vam donosim skeniranu kopiju molitvenika za grkokatolike iz 1961. godine naslovljenog Gospodi pomiluj (verzija 1, verzija 2). Hvala osobi koja mi ga je posudila za skeniranje. Premda kvaliteta moje kopije nije posebno dobra, mislim da je upotrebljiva.

Možda će nekoga zanimati i skripta Istočna liturgija i ikonografija.

Ljubiti papu 2

Papu trebamo mnogo voliti, a još više za njega moliti, pa evo i nastavka prošlog posta.

Zapravo, neki su mi se komentatori žalili da im nestaju komentari ili da se više ne vide, a to je vjerojatno stvar tehničke prirode s obzirom na velik broj komentara. Zato vas molim da eventualne rasprave nastavite ovdje.

Ljubiti papu

Jasno vam je o čemu ću pisati u ovom tekstu, nadam se da ću se izraziti tako da me se ispravno shvati, ali priznajem da ni meni samom još nisu jasni svi aspekti ove teme.

Najprije bih htio raščistiti jednu stvar. Što znači ispravno se postaviti prema Svetom Ocu, njegovu nauku i djelima? Pišem samo svoja razmišljanja, to je potpuno očito, razmišljanja podložna kritici i osporavanju.

Mi katolici trebamo ljubiti i slušati papu ne zbog toga što nam je simpatičan ili ne, pa čak ni zbog toga što se slažemo s onim što govori i radi ili nalazimo u tome probleme. Trebamo ga ljubiti jer je Gospodin Isus Krist tako odredio, a Njemu nema ni prigovora ni mane. On je odredio da Njegova Crkva počiva na Petru i njegovim nasljednicima. On je odredio da Sveti Otac vodi Kristovo stado, Crkvu i da u određenim stvarima i okolnostima ima zajamčenu nezabludivost učenja.

To povlači i konkretne posljedice za naš život: molit ćemo za Papu neovisno o svojim osjećajima ili razmišljanjima, pokušat ćemo sve što čini ili poručuje prihvatiti u najdobrohotnijem smislu koji nam razum dopušta, isticat ćemo sve pozitivno što možemo, a o onome što opažamo kao negativno govorit ćemo ograničeno, prije svega činjenicama, suzdržavajući se od nesigurnih tumačenja. To ne znači da se moramo smiješiti od uha do uha čim netko spomene njegovo ime, ne znači da ga moramo hvaliti ako za time ne osjećamo potrebu i sasvim sigurno ne znači da trebamo izričito potvrđivati kao bijelo ono za što mislimo da je crno ili čak samo sivo.

Ne treba osjećati grižnju savjesti ako nas njegove riječi ili geste ostavljaju hladne ili zbunjene. Ne treba se pretjerano preispitivati što nije s nama u redu ako ne možemo uzdignutih ruku pjevati punim glasom dok nam se toplina podiže iz utrobe prema srcu koje kao da će prepuknuti od obilja radosti. Ne treba. Da, lijepo je ako se možemo cijelim bićem osjećati povezani s vidljivom glavom Crkve, ali to je daleko od najvažnijega, čak bih rekao to i nije važno.

Ne vidim zbog čega se o životu i djelovanju bilo kojeg pape, prije ili nakon njegova izbora, ne bi smjelo pristojno razgovarati. Hoće li neki naši zaključci možda sablazniti malene? Moguće. Ali isto tako treba tim "malenima" poručiti da internet nije dobro mjesto za njih ako ih sablazne činjenice. I da se moraju što prije otrijezniti od želje da osobe koje su dužni slušati učine savršenima. Ne kažem da svećenicima, biskupima ili papama treba tražiti mane, daleko od toga. Ali Božje zapovijedi se ne sluša, u crkvu se ne ide radi Pape, biskupa ili svećenika. Njih je Bog postavio kao svoje službenike, dao im je strašnu odgovornost i u skladu s time vlast da Njegova milost po njima dotječe do svakog vjernika. Ali, ako išta, onda su nas protekla desetljeća naučila da se strašne stvari događaju kad se pravimo da je važnije sačuvati nečiji ugled nego reći istinu. Postoje, dakako, stupnjevi i okolnosti. Nije isto "prikrivati" ili ne govoriti o svećeniku za kojeg recimo znamo da je preljubnik, o onome koji je npr. pedofil ili pak o onome koji naučava heretična učenja. Možda je i moguće da je prvog bolje ostaviti u tišini izbjegavajući tako veći skandal, za drugoga se danas svi slažu da ga treba bez milosti predati policiji, pa i javnosti; za trećeg, heretika, još nema konsenzusa. Ali, nesumljivo da se i zbog njega gube duše. Svakako da se može raspravljati o tome da li je nešto prikladno ili ne, da li je nešto istina ili kleveta itd. Ali, a priori govoriti da se o tim stvarima mora umuknuti je suludo. Pa ovih dana rimskog biskupa Franju hvali primjerice baš kardinal koji je desetke milijuna potrošio zbog zataškavanja pedofilije, a liturgije su mu izgledale kao grozota pustoši. Smije li se takvom princu Crkve prigovoriti?

Ako svi mediji ovih dana s oduševljenjem izvještavaju o novom papi, zašto se s urlicima stavlja u pitanje spominjanje činjenice da je kao kardinal bio neposlušan nekim odlukama prethodnog pape, ako se prikažu snimke koje govore same za sebe, ako se napravi usporedba onoga što on čini s onim što su činili brojni pape prije njege. Ne sviđaju vam se takve stvari? Slobodni ste ih ignorirati, nije teško pronaći 99% medija gdje ćete imati servirano upravo ono što tražite.

Netko će nesumnjivo prigovoriti da je slučaj s Papom drugačiji nego slučaj biskupa, pa čak i kardinala. S jedne strane se i slažem, Papa nije kao ostali biskupi i u tom smislu treba još više paziti da se nešto netočno ne kaže, a ako se kaže, to što prije ispraviti. Ali ona fraza koju danas stalno slušamo "Duh Sveti je izabrao Papu", iz čega bi slijedilo da tko prigovori Papi, prigovara izborniku, meni se uopće ne čini ispravna. Daleko od toga da sam ja tumač katoličkog nauka, ako mi netko ukaže na dogmu ili sigurno učenje koje to potvrđuje, rado ću ga priznati. Ali, meni se čini da Duh Sveti pomaže kardinalima da izaberu Papu pri čemu mu se oni mogu i oprijeti, a onoga kojeg su izabrali štiti, u najgorem slučaju, od toga da ex cathedra kaže nešto krivo o moralu ili vjeri. Ali, kad bi Duh Sveti birao papu, zar ne bi onda bilo dovoljno da gospoda kardinali bace kocku i tako odrede tko je izabran. Poslužilo je kod sv. Matije, ne vidim zašto ne bi i kasnije?

Završavam ovo kratko razmišljanje s podsjetnikom da nam je najpreče brinuti se da spasimo svoju dušu i da bez obzira kakvo mišljenje imali o svojim crkvenim poglavarima, njih, a napose svog biskupa i Papu moramo u svim stvarima na koje imaju pravo i koje nisu u suprotnosti s pravilno izgrađenim glasom savjesti poslušno slušati i slijediti.

Fratelli e sorelle, buonasera!

Osnovni razloga za ovaj post je to što ispod zadnjih dvaju ima previše komentara, pa je već postalo teško pratiti. Neki kažu i da su im misteriozno počeli nestajati komentari. Bilo kako bilo, ostavljam vas ipak s jednom slikom s bloga Orbis Catholicus koja pokazuje staru tradiciju koju je Sveti Otac Franjo nastavio (a prethodni pape nisu). Svoju je kardinalsku kapicu, po izboru za rimskog biskupa, stavio na tajnika kardinalskog kolegija, biskupa Lorenza Baldisserija, naznačivši time da će ga u idućem konzistoriju imenovati kardinalom.

Buona notte e buon riposo!

Nuestra Señora de Luján ruega por nosotros y por nuestro Papa

"sutra ću se poći pomoliti Majci Božjoj"

(svetište, foto2, foto3, foto5, foto6)

Habemus Papam!

Deo gratias!

Sveti Otac Franjo I.

Jorge Mario Bergoglio (76), nadbiskup Buenos Airesa, Argentina
Isusovac, doktorirao u Njemačkoj. Ima sveučilišnog iskustva (rektor filozofsko-teološkog fakulteta u San Miguelu). Biskupom postaje 1992., a 1997. imenovan je koadjutorom nadbiskupom Buenos Airesa. Bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije od 2005. do 2011. Imenovan kardinalom 2001. godine. Član je Kongregacije za bogoslužje i sakramente, Kongregacije za kler, Kongregacije za institute posvećenog života i družbe apostolskog života, Papinskog vijeća za obitelj i Papinske komisije za Latinsku Ameriku.

Molimo za novog papu često, pobožno i ustrajno!

Konklave

Sigurno se molite za izbor novog pape, bilo da ste posvojili svog kardinala ili ne. Ambiciozniji su već naučili i latinska imena izbornika ne bi li imali koju sekundu prednosti kad kardinal protođakon (nadamo se :-) bude svečano rastezao riječi Sanctae Romanae Ecclesiae Cardinalem prije prezimena novog pape. Pobožniji će kad začuju za bijeli dim zastati u molitvi prateći tako papu na njegovu putu od Sikstinske kapele preko Pavlove kapele gdje će se pokloniti Gospodinu, do lože bazilike svetog Petra. A onda ćemo, ako Bog da, svi primiti prvi blagoslov Kristova namjesnika.

Ovaj post sam postavio tako da imate gdje komentirati zbivanja.

Liturgija pretposvećenih darova

Jedan naš čitatelj napisa u komentarima, a mislim da vrijedi istaknuti da više ljudi pročita:

Podsjetio bih čitatelje bloga, poklonike tradicije, koji to znaju, a obavijestio one koji ne znaju da se u korizmi tj. u Velikoj ili Svetoj četrdesetnici u grkokatoličkoj konkatedralnoj crkvi sv. braće Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu svake srijede i petka u 18 sati služi liturgija Pretposvećenih darova ("Preždeosvjaščenaja") - prekrasan liturgijski oblik koji "iako na sebi nosi sve oznake raznolikosti Istoka, ipak najvećma odrazuje jedinstvenost bogoslužja prvih kršćanskih vremena" [J. Pavić]

Iz mog izuzetno ograničenog iskustva složio bih se da je to jedan vrlo lijep obred.

Volio bih imati skeniranu kopiju knjižice koja se može posuditi u crkvi sv. Ćirila i Metoda na Gornjem Gradu. Ako mi ju je netko voljan posuditi na tjedan-dva bit ću mu zahvalan. Na internetu sam našao samo engleski i srpski tekst (transliterirano). Općenito, ako znate za neke dobre resurse za istočne liturgije, posebice slavenske verzije bizantskog obreda, ali i ostale, navedite linkove u komentarima.

DODANO isti dan. Puno hvala čitatelju koji mi je poslao skeniranu knjižicu koju gore spominjem:

Božanstvena služba pretposvećenih darova (39 MB).

Evo i o izvorniku:

Crkvenoslavenski tekst (čiji je prijevod u priloženoj knjižici) nalazi se u Služebniku (Liturgikonu) objavljenom u Rimu 1952. godine (http://www.patronagechurch.com/Sluzebnik/sluzebnik.htm) od stranice 401 do stranice 458. Današnja je praksa nešto izmijenjena Liturgija oglašenih u odnosu na originalnu. U Služebniku možete naći i Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga i sv. Bazilija Velikoga.

Don Bosco u Hrvatskoj

Zamoljen sam da objavim sljedeću informaciju:
Relikvije sv. Ivana Bosca u zagrebačkim župama.
Raspored za Hrvatsku, pričice o don Boscu (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8...)

Sveti Toma Akvinski, moli za nas!

Govoreći o sakramentima, sveti Toma se na osobit način zadržava na otajstvu euharistije, prema kojoj je gajio veoma veliku pobožnost, tako da je, prema starim životopiscima, običavao oslanjati glavu na svetohranište, kao da je želio čuti Isusovo božansko i ljudsko srce kako kuca. U svojem komentaru na Sveto pismo, sveti Toma nam pomaže shvatiti uzvišenost sakramenta euharistije, kada piše: "Budući da je euharistija sakrament muke našega Gospodina, sadrži u sebi Isusa Krista koji je trpio za nas. Zato taj sakrament ima sve one učinke što ih ima muka našega Gospodina, jer on nije ništa drugo do utiskivanje Gospodinove muke u nas" (In Ioannem, c.6, lect. 6, br. 963). Shvaćamo dobro zašto su sveti Toma i drugi sveci dok bi slavili misu lijevali suze iz suosjećanja prema Gospodinu, koji se prinosi u žrtvi za nas: bile su to suze radosnice i zahvalnice.

(...)

Sveti je Toma, kao i svi sveci, gajio veliku pobožnost Gospi. Oslovljavao ju je prekrasnim imenom: Triclinium totius Trinitatis, triklinij, to jest mjesto gdje Trojstvo pronalazi svoj počinak, jer, zbog utjelovljenja, ni u jednom drugom stvorenju, kao u Njoj, tri božanske osobe ne prebivaju i kušaju toliki užitak i radost živjeti kao u njezinoj duši punoj milosti. Po njezinu zagovoru možemo postići svaku pomoć.

(iz kateheze pape Benedikta XVI., 23.6.2010.)

Ma to su samo sitnice

S bloga jednog svećenika:

Islam je lijepa vjera koju poprilično simpatiziram, barem u onom obliku kako je ja shvaćam, a to je predanost Bogu. Sviđa mi se što su predani Bogu i vjeri u svemu što rade . sve je u imenu Allaha – jedinog Boga kojega je objavio Muhamed. Ta je vjera bliska kršćanskoj jer baštini istu tradiciju i istu povijest. I s Židovima dijelimo zajedničkog praoca vjere Abrahama, ali Židovi Isusa odbacuju dok ga muslimani prihvaćaju barem kao čudotvorca i proroka. Islam je privlačna religija jer ima jednostavna i jasna pravila, za razliku od kršćanstva koje možda je jednostavno u svojoj biti, ali je vrlo komplicirano kada krenemo u objašnjavanje dogmi i vjerovanja, a posebno prakse življenja vjere jer nema kompletnog i jasnog kodeksa ponašanja: imamo Očenaš, nedjeljnu euharistiju i zapovijed ljubavi, ali tu je toliko toga sa strane ostavljeno na slobodu, dakle na nejasnom području. Islam je, barem mi se tako čini, jasan i strog, što mu daje na uvjerljivosti. Može se i u islamskoj tradiciji naći negativnosti, kao i u kršćanskoj, ali usudim se reći da mislim, pozivajući na Isusa Krista, pravi put i život, kako su muslimani na pravom putu, tj. nisu daleko od njega.

Hm?

Ljudi se danas previše svađaju zbog stvari koje si u biti ne proturječe. Brane svoju istinu ne shvaćajući da na svijetu ima mjesta za različite bog"istine" kompatibilne s onom jednom istinom bitka (Boga). Evo nekoliko primjera takvih 'i-i' koje vjera može prihvatiti: Isus je i pravi čovjek i pravi Bog, spasiti se može i vjernik i nevjernik, Bog jednako voli i grešnika i sveca, ...

Iz jedne propovijedi, pardon, homilije:

No pobjeda nad smrću nije bilo posljednje Isusovo čudo jer Isus i danas čini čuda u našim životima.
(...)
I ja sam se dobro namučio dok sam se pokušao sjetiti čuda koja sam jučer doživio. I kad sam već zaključio da sam proživio jedan sasvim normalan dan, bez ikakvih spomena vrijednih iskustava, počeo sam primjećivati mnoge čudesne stvari: tako je za mene čudo bilo to što sam nakon više od mjesec dana spontano uzeo gitaru u ruke, što sam pripremio teme za susrete mladih za sljedećih mjesec dana, što sam sudjelovao u proslavi 50. obljetnice braka jednih naših župljana, što se je jedan dječak neposredno nakon krštenja popeo na oltar i počeo listati misnu knjigu, što sam pročitao poučnu knjigu o čovjeku s Alzheimerovom bolešću, kao čudo sam doživio i rukometnu utakmicu Hrvatske sa Španjolskom ili npr. to što sam pronašao titlove za jedan korejski film ili što sam pobijedio u beli s gotovo 900 bodova razlike. Mogao bih nabrojati i druga čuda koja sam jučer doživio, ali i ovo je dovoljno da podcrtam svoje vjerovanje da je naš život na svakom koraku ispunjen čudima.
(...)
Duh Sveti oduvijek puše kako hoće i mi vjerujemo da je on prisutan u svakoj kršćanskoj Crkvi i po Božjoj providnosti vodi sve prema pravom jedinstvu. Ako je u ovom trenutku povijesti nemoguće formalno zajedništvo, sigurno je moguć dijalog i složno djelovanje i zalaganje za širenje Isusove Radosne vijesti mira i ljubavi, oproštenja i spasenja.

E sad, jedni će reći da je za oproštenje potrebno ići na ispovijed, a drugi da je dovoljno obratiti se Isusu i više nemamo smrtnoga grijeha. Jedni će reći da se smijemo moliti Djevici Mariji, a drugi da je besmisleno zagovarati se svecima kad se možemo moliti direktno Bogu. Jedni će reći da se spašavamo dobrim djelima, a drugi da nas može spasiti samo Božja milost, bez obzira na djela. Sva ta i brojna druga neslaganja ne trebaju biti razlog da jedni drugima okrenemo leđa već da okrenuti prema jednome Trojstvenom Bogu tražimo uvijek iznova jedinstvo vjere.

To jedinstvo nikad neće značiti da moramo biti u svemu isti. Kao što muškarac nikad neće biti žena, već će i muškarac i žena svaki na svoj način čuvati jedinstvo obitelji i njihove bračne zajednice, tako niti različiti kršćani ne mogu biti prisiljeni vjerovati ono što ne vjeruju, već svako u svojem stavu pred Bogom težiti prema jedinstvu, poglavito jedinstvu prihvaćanja i ljubavi.

Grijeh?

Grijeh je moralno zlo, ali nije svako zlo grijeh. Da bi nešto bilo grijeh, treba biti zlo i učinjeno svjesno i slobodno. Ako nema ta 3 elementa, ne možemo govoriti o grijehu. Isus je molio oproštenje za svoje mučitelje jer, kako je rekao, ne znaju što čine. Komplicirano je govoriti o grijehu jer grijeh u teološkom smislu čine samo vjernici. Nevjernici, oni koji ne vjeruju u grijeh, mogu činiti zlo i pogriješiti, ali ne mogu sagriješiti. Opisao bih grijeh kao svjesno kršenje moralnog zakona i po tome put u propast.

Dosta je, to je samo od zadnja dva mjeseca.

Glazbeni predah...

uz filmsku glazbu...

Kršćanski nauk I. i II. - o imprimaturu

Kako je i obećano, evo pisma za nadbiskupiju i njihova odgovora vezano uz knjižice Kršćanski nauk I. i II. (kliknite na sliku za uvećani prikaz).

Zahvaljujemo Nadbiskupskom duhovnom stolu na brzom i iscrpnom odgovoru. S obzirom na zahtjeve koji se postavljaju, vjerojatno nećemo nastaviti s ovom procedurom. Usprkos toga, i dalje smatramo da su knjižice potpuno pravovjerne i iznimno korisne, ali je njihova službena upotreba, dakako, ograničena kao što se navodi u opisu knjižica.

***

Sad ću se spustiti u singular kako bih neformalno dodao nekoliko činjenica. Početkom ove godine pristupio mi je jedan gospodin koji je imao prijevod ovih knjižica potpuno uređen za tisak. Par godina prije obratio se jednom hrvatskom katoličkom izdavaču koji je preuzeo posao (potpuno uređen prijevod spreman za tisak). Hrvatski izdavač kontaktirao je i talijanskog izdavača te su potpisali ugovor kojim su talijani (samoinicijativno) gratis ustupili prava. Hrvatski je izdavač kroz otprilike dvije godine razvlačio ovaj posao da bi na kraju javio da ipak nisu zainteresirani. Ugovor koji su potpisali, naravno, nisu htjeli ustupiti, ali su predložili da zatraže od talijana da se poništi. 

Ja sam, čim sam vidio o čemu se radi, rado pristao dogovoriti tiskanje ovih brošura. Ubrzo sam pronašao tiskaru, otisnuo po 500 komada svake knjižice i organizirao distribuciju. Hvala osobama koje su mi u tome pomogle. Knjižice sam poslao na nadbiskupiju očekujući da će potvrditi ono što je sasvim jasno: prijevod je potpuno vjerski ispravan. Tako sam nekako zamišljao da davanje imprimatura funkcionira. U rekordnom roku primio sam odgovor. Na temelju popriličnog iskustva mogu reći da je to bilo munjevito i na tome sam im zahvalan. Moram priznati da sam bio pomalo naivan, ali uvjeti koje je Nadbiskupski duhovni stol postavio čine se razumni. Ja nemam ni volje ni znanja da se bavim traženjem i nalaženjem svih tih stvari. Knjižice su uostalom tiskane, tko želi, može ih nabaviti što bi se reklo "as is" i ako mu se svide može ih preporučiti. U komentarima, ako hoćete, ostavite svoje dojmove (bilo pozitivne, bilo negativne) ukoliko ste knjižice prolistali ili pročitali.