Intervju sa Spaemannom

Spomenuo sam jučer intervju Roberta Spaemanna za Die Welt u kojem govori o 2. vatikanskom saboru i onome što je za njim slijedilo. Jedan naš čitatelj dobro je uočio da se ovaj članak uklapa u tematski okvir koji sam nagovijestio u jednom od prethodnih postova. Hvala tom čitatelju za prijevod!

Prije 50 godina, u listopadu 1962., započeo je II. vatikanski koncil o kojem se kaže da je katolicizmu prokrčio put u modernu. Filozof Robert Spaemann gledajući na to vrijeme došao je do vrlo kritičnoga vrednovanja tadašnjega događaja u Rimu.

- Bili ste u Rimu na svečanostima povodom jubileja II. vatikanskog koncila. Postoji li za Vas osobno razlog za slavlje?

Zapravo ne. Ponajprije se mora otvoreno reći da je došlo do epohe pada. Jubilejsko slavlje ne može ništa učiniti pred činjenicom da su tisuće svećenika, već za vrijeme Koncila, napustile svoju službu.

- Što Koncil ima s tim?

On je bio dijelom jednoga pokreta koji je zahvatio cijeli zapadni svijet, dio kulturalne revolucije. Papa Ivan XXIII. u ono je doba rekao da je cilj Koncila 'aggiornamento' Crkve. To su mnogi bili preveli prilagođavanjem, prilagođavanjem svijetu. No, to je bilo pogrešno shvaćanje. 'Aggiornamento' znači: u naše vrijeme aktualizirati proturječje Crkve prema svijetu, koje je uvijek postojalo i koje uvijek mora postojati. To je suprotno od prilagođavanja.

- Ali, Ivan XXIII. je u govoru kojim je otvorio Koncil sam pobudio očekivanja da se radi o prilagođavanju.

Tako je. Ivan XXIII. je bio duboko pobožan čovjek, ali bio je obilježen jednim optimizmom koji bismo mogli nazvati gotovo nesmiljenim. Taj optimizam nije bio opravdan. Uostalom, prema Novom zavjetu, kršćanska povijesna perspektiva glasi: na koncu će biti veliki otpad i povijest ide prema Antikristu. No, o tomu na Koncilu nije bilo govora. Sve do pjesmarica uklonjeno je sve što je ukazivalo na prijepor i na konflikt. Htjelo se blagosloviti emancipatorski i kulturalnorevolucionarni duh vremena.

- Kad, kao u Njemačkoj početkom godine, sud presudi da se Katoličku crkvu nekažnjeno smije nazivati "***" (sektom zlostavljača djece, op. prev.), nitko ne protestira. Ima li i to nešto s duhom II. vatikanskog koncila?

Da, Koncil je katolike učinio mlitavima. Crkva se uvijek nalazila u borbi, duhovnoj borbi, ne vojnoj, ali u borbi. Apostol Pavao govori o oružju svjetla, kacigi vjere itd. Danas je riječ 'neprijatelj' postala nepristojnom. Zapovijed 'ljubite neprijatelje' više se ne može ispunjavati jer više ne smijemo imati neprijatelja. Zapravo, za tzv. napredne katolike postoji još samo jedna slika neprijatelja; to su tradicionalisti. I to je nasljeđe Koncila. Mi kršćani, zasigurno, ne smijemo protiv vrijeđanja svoje vjere i Crkve primijeniti nasilje, no prosvjedovati bi se smjelo.

- Testovi koje je Koncil ostavio nakon dugogodišnjih diskusija su slabi kompromisi. Pa tko je onda tada pobijedio, reformatori ili tradicionalisti?

Ni jedni ni drugi. Obje su strane na Koncilu često djelovale poput političara. To prvenstveno vrijedi za progresivnu stranu. Kad bi predvidjeli da neće moći imati većinu za neku odluku, ugradili bi neke općenite klauzule u tekst za koje su znali da bi nakon Koncila mogle biti ublažene. Često su djelovali upravo konspirativno, a do danas imaju prvenstvo u tumačenju Vaticanuma. Postupno se ustalilo novo shvaćanje. Lagano se prestalo sebi lagati. Sve je postalo oslabljeno: Ljudi koji niječu uskrsnuće Kristovo mogu ostati profesori teologije i kao svećenici propovijedati za vrijeme mise. Ljudi koji neće plaćati crkveni porez, lete van iz Crkve. Tu sigurno nešto ne štima.

- Što mislite time da novotari imaju prvenstvo u tumačenju Vaticanuma?

Navest ću Vam tri primjera. Danas se često kaže da je Koncil za dlaku ukinuo celibat; trebalo je samo tadašnje nagovještaje dovesti do kraja. Ali, ni jedan Koncil prije nije tako izrazito branio celibat. Drugi primjer; njemački su biskupi u tzv. königsteinskoj izjavi proglasili da nauk crkve o 'piluli' nije obvezujući. No, Koncil je rekao upravio suprotno, naime da nauk Crkve u tom pitanju obvezuje katolike u savjesti. Ili, treći primjer; svatko zna da je Koncil dopustio pučke jezike u bogoslužju. Jedva da netko zna da je Koncil prije svega ustanovio da je vlastiti liturgijski jezik zapadne Crkve latinski i da to ostaje. Sâm papa Ivan XXIII. napisao je encikliku o značenju latinskoga za zapadnu Crkvu.

- Što Vam najviše smeta?

Ne mislim na pojedinačne odluke. Danas se prvenstveno radi o tomu što je od Koncila učinjeno. Možda će se opet početi čitati originalni tekstovi. Već pretkraj Koncila nadvilo se, kako piše J. Ratzinger, nešto poput sablasti što je nazvano 'duhom Koncila' i što samo uvjetno ima nešto sa stvarnim zaključcima Koncila. Duh Koncila znači: volja novotara. Do danas se tzv. reformatori kod svih mogućih reformskih ideja pozivaju na duh Koncila, misleći pri tom na prilagođavanje. No, danas trebamo suprotno od 'posvjetovljene Crkve', na što se još Luther žalio. Trebamo ono što Papa zove 'odsvjetovljenje' ['Entweltlichung'].

- Napisali ste: 'Pravi napredak katkad zahtijeva ispravke smjera, a prema okolnostima također korake natrag.' Kako se Crkva mora okrenuti?

Ona mora činiti u biti ono što je uvijek činila; mora se uvijek obraćati. Crkva živi od svetaca koji su uzori obraćenja. Nije u redu kad Crkva u Njemačkoj, kojoj pripada Weltbildverlag, godinama zarađuje od prodaje pornografije. Deset su godina katolici na to upozoravali biskupe, a ništa se nije događalo. Sada, kad je sve izašlo na vidjelo, tajnik biskupske konferencije te vjernike izvrgava ruglu kao fundamentaliste. Očito je da to što je takva trgovačka praksa sada prekinuta, malo što ima s obraćenjem.