Gdje nabaviti knjige p. Jacquesa Philippea?

S obzirom da je niz tekstova iz knjige Traži mir i idi za njim gurnuo prvi tekst u kojemu ukratko predstavljam autora ove knjižice na drugu stranicu bloga, odlučio sam dodati ovu obavijest kao novi post.

Upravo sam primjetio da se sve knjige p. Philippea koje su prevedene na hrvatski mogu nabaviti u Verbumovoj online knjižari.

Pojavila se i nova knjiga Vrijeme za Boga ‒ Vodič molitve srca o kojoj piše na Verbumovoj stranici:

Dok joga, zen, tehnike opuštanja i druge istočnjačke metode velikim koracima osvajaju Zapad nudeći najrazličitije i najsloženije oblike mentalne koncentracije, unutarnja molitva - čisti besplatni dar Božje ljubavi - nastavlja poticati i davati životnu snagu svecima, istinskim Božjim prijateljima. Nismo li svi mi na tome putu?

Poniznost, ljubav i vjernost jedine su "kvalitete" koje se traže od čovjeka koji žudi za neiscrpnim vrelom žive vode koja izvire iz Božjega Srca.

Tko može krenuti putem unutarnje molitve? Gdje, kada i kako moliti?

Sve su to pitanja na koja odgovor daje ova izvrsna knjižica puna primjera i konkretnih savjeta.

Čini se zanimljivo i korisno, morat ću je ubrzo nabaviti.
E da, nemojte sad svi odjednom pojuriti kupiti baš tu knjigu tako da kad ja dođem u knjižaru više ne bude! Kupite si prije i prošle tri knjige (koje ja već imam) koje su isto jako dobre.

Iz knjige Traži mir i idi za njim (12)

III. ŠTO NAM GOVORE SVECI
III.2. Sveti Franjo Saleški (1567-1622) 
Bog je Bog mira
Budući da ljubav počiva samo u miru, nastojte uvijek sačuvati sveti spokoj srca koji vam tako često savjetujem. Sve misli koje dovode do zabrinutosti i nemira u duši sigurno ne dolaze od Boga, koji je Kralj mira. One su napast neprijatelja i zato ih treba odbaciti i zanemariti. U svemu i posvuda valja živjeti mirno. Ako nas zadese unutarnje ili vanjske brige, treba ih primiti s mirom. Ako nas zadesi sreća, treba je primiti mirno, bez uzbuđivanja. Treba li izbjegavati zlo, neka to bude na miran način, bez uznemirivanja, jer bismo inače u bijegu mogli pasti i dati neprijatelju priliku da nas ubije. Treba li činiti dobro, neka to bude na miran način, jer bismo u žurbi mogli učiniti mnoge pogrješke. Čak i pokoru valja činiti s mirom. (Pismo poglavarici samostana u Puy d'Orbe)

Kako doći do mira
Činimo tri stvari, draga kćeri, i imat ćemo mir: imajmo u svemu čistu nakanu, uvijek tražeći Božju čast i slavu, prema savjetu našeg duhovnog oca, činimo ono malo što možemo da bi tako i bilo, i ostavimo Bogu da se pobrine za sve ostalo. Osoba kojoj je Bog predmet svih nakana i koja čini što može, ima li razloga za nemir? Čega da se boji? Ne, ne. Bog nije strašan onima koje ljubi; zadovoljan je s malim, jer zna da nemamo mnogo. Znajte, draga kćeri, da Sveto pismo Gospodina naziva Kraljem mira i da on, posvuda gdje potpuno vlada, sve drži u miru. Istina je, pak, da on, prije nego što uspostavi mir na jednom mjestu, povede rat, odvajajući srce i dušu od onoga što im je najdraže, od pretjeranog sebeljublja, samopouzdanja, samodopadnosti i sličnih osjećaja.
Kada nas Gospodin odvaja od tih tako nam dragih osjećaja, čini nam se kao da nam razdire srce: imamo vrlo gorke osjećaje i borimo se svom dušom jer je to odvajanje bolno. Pa ipak, ta borba u duši postaje mirna kad, od silne nevolje, prepustimo našu volju Božjoj volji, nastavljajući hrabro vršiti svoje obveze i dužnosti. (Pismo poglavarici samostana u Puy d'Orbe)

Mir i poniznost
Mir se rađa iz poniznosti.
Ništa nas ne uznemiruje kao sebeljublje i uvažavanje sebe samog. Koje je značenje činjenice da, kad počinimo nešto nesavršeno, budemo začuđeni, nespokojni i nestrpljivi? To je, bez sumnje, zato što smo mislili da smo doista dobri, odlučni i solidni, pa kad vidimo da to nije tako i da smo se našli licem u prašini, osjećamo se prevareni, nemirni, uvrijeđeni i zabrinuti. Kad bismo doista znali tko smo, umjesto da budemo zapanjeni kad se nađemo na zemlji, čudili bismo se kako uopće možemo stajati uspravno!

Sve vodi k dobru onih koji ljube Boga
Sve služi na dobro onih koji Boga ljube. Doista, budući da Bog zna izvući dobro iz zla, za koga će to učiniti ako ne za one koji mu se potpuno predaju?
Da, čak i grijesi. Bog nas u svojoj dobroti od njih sačuvao. Božjom su Providnošću pretvoreni u dobro onih koji mu pripadaju. Da nije bilo grijeha, nikad Bog Davida ne bi bio ispunio takvom poniznošću; da Spasitelj Magdaleni nije oprostio tolike grijehe, nikada je ne bi obdario takvom ljubavlju, a ne bi joj bio oprostio da ih nije bila počinila.
Vidite, draga kćeri, tog velikog Boga milosrđa: našu bijedu pretvara u milost i od zmije naših grijeha čini lijek koji nas vodi k zdravlju.
Recite mi, molim vas, što li neće učiniti od naših nevolja, od naših napora, od progonstava koja trpimo? Ako vam se, dakle, dogodi kakva nevolja, s koje god strane ona došla, budite sigurni da ako ljubite Boga, sve će se pretvoriti u dobro. Pa ako i ne vidite kojim će putem to dobro doći do vas, budite tim sigurniji da će doći. Ako vam Bog baca blato sramote u oči, to je zato da bi vam dao dobar vid i od vas učinio predmet časti u svačijim očima. Ako Bog čini da padnete, kao što je učinio s Pavlom kojeg je bacio na zemlju, to je zato da bi vas uzdignuo u svoju slavu.

Svim snagama željeti samo Boga, a sve ostalo na umjeren način
Svim snagama, stalno i sigurno valja željeti samo Boga, a sredstva kojima ćemo ga služiti valja željeti na blag i umjeren način, da ne bismo bili previše uzdrmani ako nas netko spriječi njima se poslužiti.

Pouzdanje u Providnost
Mjera Božje Providnosti prema nama jednaka je mjeri pouzdanja koje polažemo u nju.
Nezgode u životu nemojte pokušavati izbjegavati strahom, nego ih sprječavajte savršenim pouzdanjem da će vas Bog, kojem pripadate, od svih njih osloboditi. Očuvao vas je do dana današnjeg; držite se čvrsto Providnosti i ona će vam uvijek pomoći, čak će vas i nositi kad ne budete mogli hodati. Čega da se bojite, draga kćeri, budući da pripadate Bogu koji nam je čvrsto obećao da sve vodi k dobru za one koji ga ljube? Ne mislite na to što će se dogoditi sutra, jer onaj isti Vječni Otac koji se danas brine za vas, brinut će se sutra i svakog dana: ili neće dopustiti da vas koje zlo zadesi, ili će vam, ako to dopusti, dati nepobjedivu snagu podnijeti ga.
Ostanite u miru, draga kćeri. Odbacite iz mašte sve što vas zabrinjava i recite često Gospodinu: O Bože, ti si moj Bog i u tebe se uzdam; ti ćeš mi pomoći i bit ćeš moje sklonište i neću se ničega bojati, jer ti si sa mnom, još i više, ti si u meni i ja u tebi. Čega da se boji dijete u naručju takvog Oca? Budite dijete, draga kćeri. Kao što znate, djeca se ne brinu, budući da drugi misle za njih: dovoljno su jaka ako ostanu uz oca. Činite tako, draga kćeri, i bit ćete u miru.

Izbjegavati žurbu
Poslove treba obavljati brižno, ali bez žurbe i bez zabrinutosti.

Nemojmo se žuriti u poslu, jer svaka žurba uznemiruje razum i rasuđivanje i onemogućuje dobro obaviti ono što činimo...
Kad Gospodin kori Martu, kaže joj: "Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ se za mnoge stvari". Vidite, da je bila samo brižna ne bi se bila uznemirila; ali budući da se brinula i uznemirivala, bila je u žurbi i nemiru, i to je ono što joj Gospodin predbacuje...
Posao obavljen u žestini i žurbi nikad nije dobro obavljen... Što god morate činiti primite s mirom i obavljajte po redu, jedno za drugim.

Mirno se suočiti sa slabostima
Treba mrziti svoje slabosti, ali mirnom i spokojnom, a ne bijesnom i nemirnom mržnjom. Ako je tako, možemo se sa strpljenjem s njima suočiti i od njih izvuči korist, ponizujući se zbog njih. Bez toga, kćeri, slabosti koje ste suptilno uočili još će vas suptilnije uznemirivati i nećete ih se moći riješiti, jer nema ničega što bi moglo u vama bolje zadržati vaše slabosti od zabrinutosti i žurbe da ih se riješimo.

Blagost i mir u revnosti
Jednoj učiteljici novakinja:
Kćeri, Bog vam je iskazao veliko milosrđe pozivajući vas na službu bližnjemu i, kako mi se čini, stavljajući melem blagosti prema drugima u vino vaše revnosti... "To je ono što vam je nedostajalo, draga kćeri: vaša je revnost bila dobra, ali malo gorka, malo previše užurbana, nemirna, sitničava. Evo je pročišćene: odsada će biti blaga, dobrodušna, ljubazna, mirna, sposobna sve podnijeti.

Prihvatiti bez uznemirivanja činjenicu da ne možemo uvijek zadržati mir
Trudite se kćeri, ostati u miru, pazeći na to da vam ćud ostane ujednačena. Ne kažem: "sačuvajte mir", već: "trudite se". Neka vam to bude glavna briga. Pazite da se ne uznemirujete tek zato što ne možete odjednom smiriti sve osjećaje.

(KRAJ SERIJALA ‒ NABAVITE KNJIGE ZA VIŠE!)

Iz knjige Traži mir i idi za njim (11)

II.18. Nekoliko savjeta namjesto zaključka
Nastojmo, dakle, staviti u djelo sve što je bilo rečeno, i to strpljivo, postojano i bez obeshrabrenja ako se dogodi da nismo savršeno uspješni! Dozvolio bih si izreći ovu paradoksalnu rečenicu: nikako ne valja izgubiti mir samo zato što ne uspijevamo uvijek ostati u miru onako kako bismo željeli! Naše preodgajanje je polagan proces. Valja nam imati mnogo strpljenja s nama samima.

Osnovno je pravilo, dakle: "Nikad se neću obeshrabriti!" To je još jedna rečenica Male Terezije, koja je savršen model duha kojeg smo pokušali prikazati na ovim stranicama. Zapamtimo i jednu rečenicu velike Terezije, Terezije Avilske: "Strpljenje sve postiže".

Jedno drugo, vrlo korisno praktično načelo, je sljedeće: ako nisam sposoban činiti velike stvari, neću se obeshrabriti, činit ću male stvari! Katkada, samo zato što nismo sposobni činiti velike stvari i herojske čine, zapuštamo one male koje su nam na domaku koje su tako plodne za duhovni napredak i koje predstavljaju izvor tolike radosti: "Valjani I vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti. Uđi u veselje gospodara svoga!" (Matej 25,21) Ako Gospodin vidi da smo vjerni i ustrajni u malim naporima vezanim uz ono što od nas očekuje, osobno će se založiti i dati nam veću milost. Na primjer: ako još nisam u stanju ostati u miru u teškim situacijama, potrudit ću se zadržati mir u lakšim svakodnevnim situacijama: mirno i bez nervoze činit ću svakodnevne obveze, trudeći se dobro učiniti svaku stvar u danom trenutku i ne brinući se za sljedeću; govorit ću mirno i blago s ljudima koje susrećem, izbjegavat ću pretjeranu žurbu u pokretima, pa čak i u načinu na koji se uspinjem stepenicama! Prve stepenice ljestava svetosti možda su upravo one koje vode u moj stan! Duša se često preodgaja preko tijela! Male stvari, učinjene s ljubavlju i da bi se svidjelo Bogu, neizmjerno su korisne za naš rast; to je jedna od tajni svetosti svete Terezije od Lisieux-a.

Ako tako ustrajemo u molitvi i u malim znakovima suradnje s milošću Božjom, živjet ćemo po riječima svetog Pavla:

"Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu." (Filipljanima 4,6-7)

Taj nam mir nitko neće moći oduzeti.

Iz knjige Traži mir i idi za njim (10)

II.15. Što činiti kad smo sagriješili?
Iz svega ovoga što je bilo rečeno možemo proizvesti vrlo važno pravilo ponašanja, kojeg se moramo držati kada se dogodi da zapadnemo u neku pogrješku. Moramo, naravno, osjetiti žalost da smo zapali u grijeh, tražiti od Boga oproštenje i ponizno ga moliti da nam dade milost da ga više ne vrijeđamo na taj način. Moramo isto tako odlučiti da se ispovjedimo čim se pruži prilika, i sve to bez prevelike žalosti i malodušnosti, vraćajući se što je brže moguće unutarnjem miru, i to iz razloga koje smo naveli, nastavljajući živjeti duhovni život kao da se ništa nije dogodilo. Što brže pronađemo izgubljeni mir, to bolje! Na taj način napredovat ćemo mnogo brže nego li živcirajući se!

Jedan konkretan i vrlo važan primjer je sljedeći: kada zapadnemo u neku pogrješku, pod utjecajem nemira koji nas zahvati često smo u napasti zapustiti molitvu ‒ na primjer svakodnevnu tihu molitvu. Za to nalazimo dobro opravdanje: "Kako mogu nakon počinjenog grijeha, nakon što sam uvrijedio Gospodina, doći pred njega u ovakvom stanju!" Katkad prođe i nekoliko dana prije nego što se vratimo uobičajenom ritmu molitve. To je teška zabluda: to je lažna poniznost koju nam nameće zao duh. Ni u kom slučaju ne valja ništa mijenjati u našim molitvenim navikama, naprotiv! Gdje ćemo naći lijek za naše pogrješke ako ne kod Isusa? Naši su grijesi slaba izlika da se od njega udaljujemo, jer što smo veći grješnici, to veće nam je pravo približiti se Njemu koji je rekao: "Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu.' Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike." (Matej 9,12-13).

Ako čekamo da postanemo pravednici da bismo redovito živjeli svakodnevnu tihu molitvu, možemo dugo čekati. Naprotiv, prilazeći Gospodinu u grješnom stanju, naći ćemo izlječenje i bit ćemo malo po malo preobraženi u svece.

Valja nam ovdje raskrinkati jednu važnu iluziju: rado bismo se predstavili pred Gospodinom samo kad smo čisti, dobro počešljani i zadovoljni s nama samima! U tom stavu ima mnogo taštine! To znači, na kraju krajeva, da bismo rado izbjegli milosrđe! No, kakav je to stav nazovi-svetosti za kojim katkada nesvjesno čeznemo i u kojem ne bismo više trebali Boga? Prava svetost je u tome da sve više spoznajemo koliko u potpunosti ovisimo o njegovom milosrđu!

Kao zaključak, navedimo zadnje poglavlje Duhovne borbe koje sažima sve što smo rekli i koje nam ukazuje kako da se ponašamo kad padnemo u grijeh. Poglavlje se zove: "Što valja činiti kad čovjek bude ranjen u duhovnoj borbi".

"Kad se osjetite ranjenima, kada vidite da ste počinili neku pogrješku, bilo to iz slabosti ili namjerno, iz zloće, ne žalostite se previše: nemojte se prepuštati utučenosti i brizi već se odmah obratite Bogu i recite mu s poniznim povjerenjem: 'Sada, o Bože, vidim što uistinu jesam: može li se od slabog i slijepog stvorenja kao što sam ja očekivati nešto drugo do li zabluda i padovi?' Zastanite malo nad tim mislima da biste se posramili i osjetili živu bol zbog pada.

Usmjerite zatim sasvim mirno svu svoju srdžbu prema strastima koje nad vama vladaju prvenstveno prema onoj koja je bila uzrokom grijeha, i recite:

'Gospodine, počinio bih i mnogo veća zla da mi ti, po tvojoj beskrajnoj dobroti, nisi pritekao u pomoć.'

Zahvaljujte zatim tisuću puta Ocu milosrđa; izljubite ga više nego ikada videći da, umjesto da se na vas ljuti zbog uvrede koju ste mu nanijeli, on vam pruža ruku da ne biste ponovno zapali u neki sličan nered.

Na kraju, recite mu puni pouzdanja: 'Pokaži, o moj Bože, tko si; daj da poniženi grješnik osjeti tvoje božansko milosrđe; oprosti mi sve moje grijehe; ne dozvoli mi da se imalo odvojim ili udaljim od tebe; osnaži me svojom milošću da te više nikada ne uvrijedim.'

Nakon toga nemojte istraživati je li vam Bog oprostio ili nije, jer bi to značilo uzalud se brinuti i gubiti vrijeme. U tome ima mnogo i oholosti i iluzije zloduha koji vam želi nauditi mučeći vas tim duševnim brigama.

Prepustite se tako božanskom milosrđu i nastavite sa svojim obvezama istim mirom kao da niste sagriješili. Ako Boga uvrijedite i više puta na dan, nikako ne gubite pouzdanje u njega. Učinite što sam vam rekao drugi, treći i zadnji put, kao što ste učinili prvi puta... Demon se najviše boji toga načina borbe, jer zna da je on ugodan Bogu. Takav način borbe dovodi ga svaki puta u veliku zabunu, jer se vidi poražen od one iste osobe koju je nekom drugom prilikom tako lako pobijedio... Ako vas, dakle, neka grješka ili neki grijeh uznemiruje ili obeshrabruje, prva stvar koju vam valja učiniti jest pokušati ponovno pronaći duševni mir i pouzdanje u Boga... "

Na kraju ovog poglavlja rado bismo dodali jednu opasku: istina je da je opasno činiti zlo i da moramo učiniti sve što je moguće da bismo ga izbjegli. No, priznajmo da bismo, takvi kakvi jesmo, bili u velikoj opasnosti kad bismo činili samo dobro!

Budući da smo obilježeni istočnim grijehom, imamo tako ukorijenjenu sklonost prema oholosti da nam je teško, i čak nemoguće, učiniti bilo koje dobro a da ga bar malo ne prisvojimo sebi, pripisujući ga barem djelomično našim vlastitim sposobnostima, zaslugama i svetosti! Kad Gospodin ne bi dozvolio da bar s vremena na vrijeme učinimo neko zlo ili neku nesavršenost, bili bismo u velikoj opasnosti! Brzo bismo zapali u taštinu i preziranje bližnjih, zaboravljajući da nam sve dobro besplatno dolazi od Boga.

Više nego sve na svijetu, oholost nam oduzima mogućnost da uistinu ljubimo. Da bi nas poštedio od tog velikog zla, Gospodin katkada dozvoljava neko manje zlo, neku nesavršenost, i trebali bismo mu za to zahvaljivati, jer bismo bez te zaštite bili u velikoj opasnosti da se izgubimo.

Iz knjige Traži mir i idi za njim (9)

II.14. Bog može izvući dobro čak i iz naših pogrješaka
Četvrti razlog s kojeg žalost i obeshrabrenje nisu dobri jest taj da ne treba uzeti previše tragično naše pogrješke, jer Bog i iz njih može izvući korist. Mala Terezija od Djeteta Isusa rado je ponavljala rečenicu sv. Ivana od Križa: "Ljubav se zna poslužiti svime, onim što je dobro kao i onim što je zlo u meni, i može sve preobraziti u sebi."

Naše pouzdanje u Boga treba ići sve do toga da vjerujemo da je on dovoljno dobar i dovoljno moćan da bi se poslužio svime, pa čak i našim pogrješkama i našom nevjernošću.

Kada sveti Augustin navodi rečenicu svetog Pavla "Bog čini da sve pridonese dobru onih koji ga ljube" (Rimljanima 8,28), tada dodaje: "Etiam peccata" ‒ čak i grijeh!

Naravno da se moramo energično boriti protiv grijeha i ispravljati naše slabosti. Bog odbacuje one koji su mlaki. Ništa ne može u toj mjeri ohladiti ljubav kao prihvaćanje osrednjosti, koja je u biti nedostatak pouzdanja u Boga i u njegovu sposobnost da nas posveti! Moramo isto tako, ako smo bili uzrokom nekog zla, pokušati ispraviti ga koliko god je to moguće. No, ne smijemo se previše žalostiti zbog naših pogrješaka jer je Bog, kad mu se vratimo skrušena srca, sposoban iz njih izvući neko dobro, ako ništa drugo onda barem naučiti nas rasti u poniznosti, uzdati se malo manje u naše vlastite snage i malo više u njega samoga.

Gospodin je tako milosrdan da okreće čak i naše pogrješke na našu korist! Ruysbroek, flamanski mistik iz srednjeg vijeka, govori s tim u vezi: "Gospodin je u svojoj blagosti htio naše grijehe okrenuti protiv njih samih i u našu korist; našao je načina učiniti ih korisnima i pretvoriti ih u oruđe spasenja u našim rukama. Neka to nimalo ne smanji naš strah pred grijehom i našu žalost što smo sagriješili. Naši su grijesi za nas postali izvorom poniznosti.''

Dodajmo tim riječima još jednu: grijesi mogu postati i izvorom blagosti i milosrđa prema bližnjemu. Budući da ja sam tako lako padam, kako si mogu dopustiti da osuđujem svog brata? Zar da ne budem milosrdan prema njemu, kao što je Gospodin bio milosrdan prema meni?

Dakle, nakon grijeha, kakav god on bio, umjesto da ostanemo obeshrabreni i beskrajno zatvoreni u sebe same, prebirajući po sjećanju, moramo se odmah s povjerenjem vratiti Bogu i čak mu zahvaliti za dobro koje će njegovo milosrđe izvući iz te grješke!

Valja nam znati da je jedno od najčešće korištenih oružja kojima se demon služi da bi spriječio da se duša približi Bogu upravo to da joj oduzme mir i da ju obeshrabri mislima na pogrješke.

Valja nam znati razlikovati između istinskog pokajanja, praćenog istinskom željom za popravljanjem, koje je uvijek blago, mirno i puno povjerenja, i lažnog pokajanja, grižnje savjesti koja uznemiruje, obeshrabruje i paralizira. Zamjerke koje nam upućuje savjest nisu uvijek sve inspirirane Duhom Svetim! Neke dolaze od naše oholosti ili od demona, i valja nam ih znati prepoznati. Bitno mjerilo u razlučivanju duhova jest upravo mir. Osjećaji koji dolaze od Božjeg Duha, pa bili oni i snažni i duboki, uvijek su mirni. Poslušajmo još jednom Scupolija:

Da bi naše srce ostalo u savršenom miru, valja nam isto tako odbaciti onu grižnju savjesti koja prividno dolazi od Boga a u biti se svodi na predbacivanja koja si sami činimo u vezi s nekim slabostima. Takva grižnja savjesti u stvarnosti dolazi od zlog duha, što se može prepoznati po posljedicama. Ako nas grižnja savjesti vodi prema većoj poniznosti i većem žaru u dobrim djelima, te ako ne umanjuje naše pouzdanje u Božje milosrđe, tada nam je valja prihvatiti sa zahvalnošću kao dar s Neba. Ako nam pak uzrokuje nemir i obeshrabrenje, ako nas vodi prema lijenosti, bojažljivosti, polaganosti u obavljanju dužnosti, valja nam vjerovati da su to sugestije neprijatelja i nastaviti činiti što obično činimo, ne obraćajući na njih pažnju." (Duhovna borba, 25. poglavlje)

Razumimo dobro jednu stvar: za osobu dobre volje, ono što je najgore u grijehu nije toliko pogrješka sama po sebi, koliko malodušnost do koje ona dovodi. Tko padne i odmah ustane, nije mnogo izgubio, čak je i dobio rastući u poniznosti i u iskustvu milosrđa. Tko ostane tužan i malodušan izgubio je mnogo više. Znak duhovnog napretka nije toliko u tome da čovjek više ne pada, koliko u tome da postaje sposoban brzo se pridignuti od svojih padova.

Iz knjige Traži mir i idi za njim (8)

II.13. Strpljenje s našim osobnim pogrješkama i nesavršenostima
Kada je netko prešao određeni put u duhovnom životu i doista želi ljubiti Gospodina od sveg srca, kada je naučio imati u njega povjerenja i predavati mu se usred poteškoća, tada još uvijek ostaje jedna okolnost u kojoj može lako izgubiti mir i spokoj duše i koju demon želi iskoristiti, da bi ga obeshrabrio i uznemirio.

Radi se o spoznanju vlastite bijede, o iskustvu vlastitih pogrješaka i padova koji se događaju na određenim područjima, usprkos dobre volje i želje da se čovjek ispravi.

I ovdje je važno biti svjestan činjenice da žalost, obeshrabrenje i zabrinutost duše koje osjećamo nakon što smo počinili neku grješku, nisu dobri, i da nam valja sve učiniti da bismo ostali u miru.

Evo osnovnog načela koje nas treba voditi u svakodnevnom iskustvu naše bijede i naših padova: nije potrebno činiti nadljudske napore da bismo se potpuno riješili nesavršenosti i grijeha (što je u svakom slučaju iznad naših snaga) već, nakon što smo zapali u pogrješku ili bili uznemireni iskustvom naših nesavršenosti, znati što je moguće brže ponovo naći mir, izbjegavajući žalost i obeshrabrenje.

Taj stav ne znači niti opuštenost, niti pomirenje sa osrednjošću, već put prema bržem posvećivanju, i to iz više razloga.

Prvi razlog jest osnovno načelo koje smo spomenuli u više navrata: Bog djeluje u duši koja je mirna. Vlastitim snagama se nikako nećemo moći osloboditi od grijeha: samo milost Božja može mu stati na kraj. Umjesto da se uznemirujemo zbog nas samih, mnogo je djelotvornije ponovno pronaći mir i pustiti Boga da djeluje.

Drugi razlog jest da je to samom Gospodinu draže. Da li Bog više voli da se nakon pada obeshrabrimo i mučimo, ili da uzvratimo govoreći: "Gospodine, molim te da mi oprostiš, opet sam sagriješio, evo za što sam sposoban po mojim vlastitim snagama! S pouzdanjem se predajem tvojem milosrđu i tvojem praštanju, zahvaljujem ti da nisi dopustio da još teže sagriješim. Predajem ti se s pouzdanjem, jer znam da ćeš me jednog dana potpuno izliječiti, a dok na to čekam, molim te da mi daš milost da me iskustvo vlastite bijede učini poniznijim, blažim prema drugima i svjesnim da sam svojim snagama nisam ni za što sposoban, već da moram sve očekivati od Tvoje ljubavi i Tvojeg milosrđa"!? Odgovor je jasan.

Treći razlog jest činjenica da su nemir, žalost i obeshrabrenje koje osjećamo nakon nekog neuspjeha ili pogrješke rijetko čisti. Rijetko se radi o tome da žalimo zato što smo uvrijedili Boga. Uglavnom je riječ o dobroj mjeri oholosti. Žalosni smo i obeshrabreni ne zato što je Bogu nanesena uvrjeda, nego zato što se savršena predstava koju smo imali o sebi odjednom našla grubo narušena. Naša je bol vrlo često uzrokovana time što nam je ponos bio pogođen! Pretjerana žalost je upravo znak da smo računali sa sobom i s našim vlastitim snagama, a ne s Bogom. Poslušajmo riječi koje je napisao Lorenzo Scupoli, kojeg smo već naveli:

"Čovjek uvjeren da se uzda u Boga, a ne u sebe (što je temelj duhovnog života kojeg se moramo truditi postići) najbolje će znati da li se radi o taštini kad iskusi neki pad: ako bude smeten i žalostan i ako izgubi nadu da će moći ponovno napredovati u vrlini, tada je to znak da se nije uzdao u Boga, već u sebe sama. Što su žalost i očajanje veći, to veća je i krivica.

Ako čovjek, koji se uvelike uzda u Boga i koji pazi na to da ne računa previše na sebe sama, počini neku grješku, on se tome niti čudi, niti je zabrinut ili žalostan zbog toga, jer dobro zna da je do toga došlo zbog njegove slabosti i jer se nije dovoljno uzdao u Boga. Pad ga uči tome da se što manje pouzdaje u svoju snagu i što više u pomoć Onoga koji je jedini moćan. Takav čovjek iznad svega mrzi svoj grijeh, osuđuje strast ili poročnu naviku koja mu je bila uzrokom, i trpi što je uvrijedio Boga. Njegova je bol uvijek mirna i ne sprječava ga vratiti se poslu, podnositi uobičajene kušnje i do smrti progoniti gorke neprijatelje...

Vrlo je uobičajena iluzija držati vrlinom taj strah i nemir koje čovjek osjeća nakon grijeha: iako je nemir koji slijedi nakon grijeha uvijek praćen žalošću, ona ipak uglavnom proizlazi iz oholosti i skrivene taštine uzrokovane prevelikim pouzdanjem u vlastite snage. Kada, dakle, zahvaljujući žalosnom iskustvu svojih padova, čovjek koji prezire napasti i koji je mislio da je čvrsto ukorijenjen u vrlini spozna da je slab grješnik kao svi drugi, on se tome čudi kao nečemu što se nije trebalo dogoditi i, izgubivši slab oslonac na kojeg je računao, prepušta se tuzi i očajanju.

Ta se nesreća nikada ne događa poniznima koji se ne uzdaju toliko u sebe koliko u Boga: kada pogriješe, nisu ni iznenađeni ni uznemireni, jer svjetlost istine koja im svijetli daje im vidjeti da je to prirodna posljedica njihove slabosti i nepostojanosti." (Duhovna borba, 4. i 5. poglavlje)

Iz knjige Traži mir i idi za njim (7)

II.4. Da bismo rasli u povjerenju, molimo poput djeteta
Kako, dakle, rasti u tom potpunom povjerenju u Boga, kako ga održavati i hraniti? Sigurno ne intelektualnim spekulacijama niti teološkim razmišljanjima, jer se one neće održati u trenutku kušnje, već kontemplativnim gledanjem u Isusa.

Promatrati kako Isus daje svoj život za nas, hraniti se tom "prevelikom ljubavlju" koju je za nas pokazao na Križu, to je ono što doista ulijeva pouzdanje. Zar taj najveći dokaz ljubavi, "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje" (Iv 15,13), ako ga neprestano promatramo pogledom ljubavi i vjere, neće malo po malo jačati naše srce i postaviti ga na nepokolebljiv temelj povjerenja? Zar se možemo bojati Boga koji nam je pokazao svoju ljubav na tako očit način? Zar on nije na našoj strani, potpuno i apsolutno za nas, zar taj Bog, prijatelj ljudi, "koji je za nas dao svog Sina, dok smo još bili grešnici", neće sve učiniti za nas? Pa "ako je Bog za nas tko će biti protiv nas"? Ako je Bog za nas, koje nas zlo može snaći?

Iz ovoga vidimo apsolutnu nužnost kontemplacije da bi se raslo u povjerenju. Toliki su ljudi zabrinuti samo zato što nisu kontemplativci, što ne uzimaju vremena da hrane svoje srce i da mu daju mir kroz pogled pun ljubavi usmjeren prema Isusu. Da bismo odoljeli strahu i obeshrabrenju, trebali bismo kroz molitvu, kroz osobno iskustvo susreta s Bogom kojeg smo prepoznali i uzljubili u molitvi, "kušati i vidjeti kako je dobar Gospodin" (Ps 34). Uvjerenja koja u nas usađuje navika molitve mnogo su čvršća od onih koja proizlaze iz mudrovanja, pa bila ona i na području najviše teologije. Kao što su neprestani napadaji zla, misli obeshrabrenja i nepovjerenja, tako mora biti neprestana i naša molitva, da bismo im se mogli oduprijeti. Koliko puta mi se dogodilo da odem na svakodnevni sat klanjanja pred Presvetim u stanju zabrinutosti ili obeshrabrenja i da, bez ikakvih posebnih osjećajnih doživljaja ili događaja, klanjanje završim smirena srca. Vanjska situacija je ostala ista, problemi su i dalje ostali neriješeni, ali se srce promijenilo i bilo je u stanju s njima se suočiti u miru. Duh je Sveti učinio svoje skriveno djelo.

Nećemo, dakle, nikad dovoljno naglašavati potrebu tihe molitve, pravog izvora unutarnjeg mira. Kako se predati Bogu, kako mu pokloniti svoje pouzdanje, ako ga poznajemo samo izdaleka, "po čuvenju"? "Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe". (Job 42,5) U srcu se budi pouzdanje tek kad se probudi ljubav; nužno nam je potrebno osjetiti blagost i nježnost Srca Isusova. To se može postići samo kroz naviku tihe molitve, tog blagog odmora u Bogu kojeg daje kontemplativna molitva.

Naučimo se, dakle, predati: imati potpuno pouzdanje u Boga u velikim kao i u malim stvarima, i to s dječjom jednostavnošću. Tada će nam Bog objaviti svoju nježnost, svoju brigu, svoju vjernost i to katkada na potresan način. Ako Bog katkada s nama postupa na prividno grub način, on nam isto tako iskazuje nepredviđene znakove pažnje za koje je sposobna samo njegova nježna i čista ljubav. Pred kraj života, bolestan, iscrpljen i na kraju snaga, na putu prema samostanu u kojem će završiti svoj život, sveti Ivan od Križa zaželio je šparoge, onakve kakve je jeo u djetinjstvu. Pored kamena na koji je sjeo da se malo odmori, eto vlati šparoge koja se tu našla na čudesan način!

Usred kušnji, doživjet ćemo iskustvo tih znakova pažnje koje nam iskazuje Ljubav. Oni nisu pridržani samo za svece. Oni su za sve siromahe koji doista vjeruju da je Bog njihov Otac. Oni će za nas biti snažan znak ohrabrenja da se predamo Bogu, mnogo učinkovitiji od svih mudrovanja.

Mislim da je u ovome pravi, ne filozofski nego egzistencijalni, odgovor na tajnu zla i trpljenja: predajući se Bogu doživljavam konkretno iskustvo da je to doista moguće, da Bog sve okreće na moje dobro, pa čak i zlo, čak i trpljenje, čak i moje vlastite grijehe. Koliko je bilo situacija kojih sam se bojao, a kad sam se u njima doista našao, učinile su mi se u krajnjoj liniji podnošljive, pa čak i pogodne, nakon što su u prvi mah bile bolne. Ono što mi se činilo kao protivština, konačno se prokazuje kao moje dobro. Tada kažem: ono što Bog u svojem beskrajnom milosrđu čini za mene, sigurno na tajanstven i skriven način čini i za druge, pa i za cijeli svijet.

Iz knjige Traži mir i idi za njim (6)

II.3. Strah od trpljenja
Druga velika prepreka za predanje Bogu jest prisutnost trpljenja u našem životu i u svijetu oko nas. Bog dopušta trpljenje i kod onih koji se njemu predaju. Dozvoljava da im katkada, pa i na bolan način, nedostaju poneke stvari. U kakvom je samo siromaštvu živjela obitelj male Bernardice iz Lourdesa! Zar to nije opovrgavanje evanđeoske riječi? Ne, jer Gospodin može dopustiti da nam ponešto nedostaje (pa čak i stvari koje svijet smatra neophodno potrebnima), ali nam nikad neće uskratiti ono bitno: svoju prisutnost, svoj mir i sve što je potrebno za potpuno ostvarenje našeg života prema namislima koje on ima za nas. Ako Bog i dozvoljava trpljenje, naša će snaga biti u tome da, prema riječima Terezije iz Lisieux-a, vjerujemo da "ne dozvoljava nepotrebno trpljenje."

U našem osobnom životu, kao i u povijesti svijeta ako želimo potpuno živjeti našu kršćansku vjeru, moramo biti uvjereni da je Bog dovoljno dobar i dovoljno moćan i da se može poslužiti svakim zlom, svakim, pa i najbesmislenijim i najbeskorisnijim trpljenjem, u našu korist. Na tom području ne možemo imati matematičke ili filozofske sigurnosti, jer to je čin vjere. Upravo na taj čin vjere poziva nas objava Isusovog uskrsnuća, shvaćena i prihvaćena kao konačna Božja pobjeda nad zlom.

Zlo je tajna i sablazan, i to će uvijek ostati. Treba učiniti sve što je moguće da bi ga se uklonilo i da bi se ublažilo patnju, no ono ostaje uvijek prisutno u našoj osobnoj povijesti, kao i u povijesti svijeta. Uloga zla u tajni Otkupljenja ovisi o Božjoj Mudrosti, koja nije ljudska mudrost, i koja će uvijek sadržavati nešto nerazumljivo. "Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." (Iz 55,8-9)

Kršćanin će u određenim trenucima života zasigurno biti pozvan da vjeruje usprkos prividu da se "nada protiv svake nade". (Rim 4,18) Neizbježne su situacije u kojima ne možemo razumjeti razlog Božjeg djelovanja, kada se više ne radi o ljudskoj mudrosti koja nam je dostižna, koja se može razumjeti i objasniti ljudskim razumom, nego o božanskoj mudrosti, tajanstvenoj i nerazumljivoj, koja je na djelu.

Budimo sretni što ne možemo uvijek razumjeti! Kako bismo inače dopustili Božjoj mudrosti da slobodno djeluje prema svojim namislima? Gdje bi bilo mjesta za pouzdanje? Istina je da u mnogim stvarima ne bismo učinili ono što bi Bog učinio! Sigurno ne bismo odabrali ludost Križa kao sredstvo Otkupljenja! No, srećom Božja Mudrost, a ne naša, sve vodi, ona koja je neizmjerno moćnija, puna ljubavi i milosrdnija od naše.

Pa ako su putevi Božje Mudrosti i nerazumljivi, ako nas njezino djelovanje i zbunjuje, recimo sebi da je to jamstvo da će biti isto tako nerazumljiva u onome što priprema onima koji se u nju uzdaju: ono što nam priprema neizmjerno nadilazi u slavi i ljepoti sve ono što možemo zamisliti ili pojmiti: "Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1 Kor 2,9)

Ljudska mudrost može proizvesti samo djela prema ljudskim mjerilima, jedino božanska Mudrost može ostvariti božanske stvari, upravo one božanske veličine koje je nama namijenila.

Eto, dakle, u čemu je naša snaga kad se nađemo pred pitanjem zla: ne filozofski odgovor, nego djetinje pouzdanje u Božju Ljubav i Mudrost, sigurnost da "Bog čini sve da pridonosi dobru onih koji ga ljube" (Rim 8,28) i da "patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama". (Rim 8,18)

Iz knjige Traži mir i idi za njim (5)

II. KAKO REAGIRATI NA ONO ŠTO NAM ODUZIMA MIR
II.2. Teško nam je vjerovati u Providnost
Prva prepreka sastoji se u sljedećem: teško nam je vjerovati u Providnost i predati joj se, sve dok na konkretan način ne iskusimo da nam je vjerna i da se brine za naše osnovne potrebe. Tvrdoglavi smo, Božja Riječ nije nam dovoljna, želimo bar nešto malo vidjeti da bismo vjerovali! No, u našoj okolini ne vidimo je na djelu na očit način... kako je onda iskusiti?

Treba znati jednu stvar: ne možemo iskusiti Božju pomoć ako mu ne ostavimo potreban prostor u kojem se može izraziti. Uzmimo jednu prispodobu: sve dok se padobranac ne baci u prazno, ne može osjetiti napetu užad padobrana koji ga nosi, budući da se taj još nije otvorio. Mora najprije skočiti, i tek će se tada osjetiti nošenim. Tako je i u duhovnom životu: "Bog daje onoliko koliko od njega očekujemo," kaže sveti Ivan od Križa. A sveti Franjo Saleški: "Mjera Božje Providnosti prema nama je pouzdanje koje mu ukazujemo." U tome je istinski problem. Mnogi ne vjeruju u Providnost, jer ju nikad nisu iskusili, a nemaju to iskustvo, jer nikad ne skoče u prazno, ne hode u vjeri, ne daju joj priliku da djeluje: sve proračunaju, sve predvide, hoće sve riješiti računajući samo na sebe, umjesto da računaju na Boga. Osnivači zajednica prednjače u tom duhu vjere: kupuju kuće bez pare u džepu, prihvaćaju siromahe nemajući im što dati jesti... Bog tada za njih čini čuda, čekovi dolaze, tavani se pune. Ali prečesto, tek nekoliko generacija kasnije, sve je isplanirano, sve je izračunato ne čini se ni jedan izdatak ako nema garancije da će se moći platiti. Kako da se onda Providnost pokaže na djelu? To vrijedi i na duhovnom polju. Ako svećenik sastavi sve svoje propovijedi i predavanja sve do zadnje kvačice, da bi bio siguran da pred slušateljima neće biti iznenađenja, i ako se nikad ne usudi propovijedati imajući kao jedini oslonac molitvu i pouzdanje u Boga, kako će iskusiti Duha Svetoga koji govori preko njega, prema riječima Evanđelja: "Ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas." (Mt 10,19-20)

Budimo jasni: ne želimo, naravno, reći da je zlo ako je čovjek dalekovidan, ako se brine za svoj budžet ili priprema svoje propovijedi. I naše prirodne sposobnosti su oruđe u rukama Providnosti! Sve ipak ovisi o duševnom stavu u kojem nešto činimo. Moramo dobro razumjeti da je ogromna razlika između čovjeka koji, od straha da se ne nađe u stisci i zato što ne vjeruje da Bog pomaže onima koji s njim računaju, predvidi sve do najsitnijih detalja i ne poduzima ništa izvan svojih mogućnosti u danom trenutku, i onoga koji čini (naravno, dopuštene) stvari, predajući se s pouzdanjem Bogu, znajući da će se Bog pobrinuti za sve što se od njega traži, a što nadilazi njegove mogućnosti. Znajmo isto tako da ono što Bog od nas traži zapravo uvijek nadilazi naše prirodne ljudske sposobnosti!

Iz knjige Traži mir i idi za njim (4)

I.7. Dobra volja, dostatan uvjet mira
Dobra volja isto je tako dovoljna da bismo, usprkos mnogih nedostataka i slabosti, imali pravo zadržati mir srca: "Mir na zemlji ljudima dobre volje," kaže latinski tekst Vulgate.

Doista, da li Bog od nas traži išta drugo do li dobru volju? On, koji je dobar i milosrdan Otac, da li bi mogao tražiti više nego da ga njegovo dijete želi ljubiti iznad svega, da trpi što ga nedovoljno ljubi i da je voljno, iako se osjeća nesposobnim, odvojiti se od svega što se Bogu protivi? Zar neće i sam priteći u pomoć i ostvariti želje koje čovjek svojim vlastitim snagama ne može potpuno ispuniti?

Da bismo potkrijepili ovo što rekosmo, dakle da je dobra volja dovoljna da budemo ugodni Bogu i da sačuvamo unutarnji mir, navodimo jedan događaj iz života svete Terezije od Djeteta Isusa, koji nam prenosi njezina sestra Céline:

Jednom prilikom, kad mi je sestra Terezija bila ukazala na sve moje mane, bijah žalosna i malo smetena. Mišljah: toliko želim biti puna vrlina, a tako sam daleko od njih! Toliko želim biti blaga, strpljiva, ponizna, Ijubezna, ali, ah! nikad neću uspjeti!... Međutim, navečer, za vrijeme tihe molitve, pročitah da je sveta Gertruda imala tu istu želju, i da joj je Gospodin odgovorio: "U svemu i iznad svega, imaj dobru volju: taj stav sam po sebi dat će tvojoj duši sjaj i zasluge svih vrlina. Tko je god dobre volje, tko god želi živjeti na moju slavu i hvalu, suosjećati s mojim patnjama, ljubiti me i služiti mi koliko sva stvorenja zajedno, taj će bez sumnje primiti nagradu dostojnu moje velikodušnosti, i njegova će mu želja biti od veće koristi nego drugima njihova dobra djela."

"Sva zadovoljna zbog te dobre riječi koja mi je išla u prilog," nastavlja Céline, "pođoh k našoj dragoj maloj Učiteljici (Tereziji), koja pridoda: "Jeste li čitali životopis oca Surin-a? Dok je vršio jedan egzorcizam, demoni mu rekoše: 'Sve možemo nadvladati, ali protiv tog pseta, dobre volje, ne možemo ništa!' Eto, ako nemate vrlina, imate tog "psića" koji će vas spasiti od svih opasnosti; utješite se, on će vas odvesti u Raj! ‒ Ah! postoji li duša koja ne želi posjedovati vrline! Svi idu tim putem! Ali, malobrojne su duše koje prihvaćaju padove i slabosti, koje su zadovoljne kad se nađu na zemlji i kad ih pri tom drugi još i vide!" (Savjeti i Uspomene sestre Geneviève)

Kao što vidimo, Terezija (prema Papi Piju XI., najveća svetica modernih vremena) ne gleda na savršenstvo baš onako kao što ga mi spontano zamišljamo! No, vratit ćemo se na to. Zadovoljimo se za sada upamtiti ovo što se tiče dobre volje, i pređimo na ono što smo najavili: razmatranje razloga zbog kojih često gubimo mir srca.

Iz knjige Traži mir i idi za njim (3)

I.6. Dobra volja, neophodan uvjet mira
Unutarnji mir o kojem je riječ ne može nam biti dan neovisno o našem stavu prema Bogu.

Čovjek koji se protivi Bogu, koji više ili manje svjesno bježi od njega, njegovih poziva i njegovih zahtjeva, ne može biti u miru. Kad je netko blizak Bogu, kad mu s ljubavlju služi i kad ga ljubi, tada đavao obično radi na tome da mu oduzme mir, a Bog mu polazi u pomoć da mu ga vrati. Obrnuto je kod osobe koja je daleko od Boga, koja živi u ravnodušnosti i u zlu: đavao je smiruje i radi na tome da je zadrži u lažnom spokoju, dok Bog, koji želi njezino spasenje i obraćenje, uznemiruje njezinu savjest da bi je doveo do pokajanja.

Čovjek koji je daleko od Boga i čija volja nije potpuno usmjerena prema Bogu, ne može imati dubok i trajan mir: "Ti si nas stvorio za sebe. Gospodine, i naše je srce nespokojno dok se ne smiri u Tebi." (Sveti Augustin)

Bitan uvjet unutarnjeg mira jest, dakle, ono što bismo mogli nazvati dobra volja. Mogli bismo je nazvati i čistoća srca. To je taj stabilan i postojan stav čovjeka koji je odlučio ljubiti Boga iznad svega, koji u svakom trenutku iskreno želi dati prednost Božjoj volji nad svojom, koji ne želi svjesno Bogu išta odbiti. Njegovo ponašanje u svakodnevnom životu možda (ili čak vjerojatno) neće biti u savršenom skladu s tom željom i tom nakanom. Bit će nesavršen u ispunjavanju te želje, ali će to žaliti, molit će Gospodina za oproštenje, pokušavat će se popraviti. Nakon eventualnih trenutaka slabosti, trudit će se da se ponovno vrati u to uobičajeno stanje u kojem u svemu i bez iznimke Bogu kaže da.

Evo što je dobra volja. Ona nije ni savršenstvo, ni stanje svetosti, budući da uz nju mogu opstojati i oklijevanje, i nesavršenosti, pa čak i pogrješke. Ona je put koji prema njima vodi, jer taj stav srca (čiji su temelj vjera, ufanje i ljubav) dozvoljava milosti Božjoj da nas, malo po malo, nosi prema savršenosti.

Ta dobra volja, ta odluka da se u malim i u velikim stvarima Bogu uvijek kaže da, jest uvjet bez kojeg nema unutarnjeg mira. Sve dok nismo donijeli tu odluku, u nama će ostati neki nemir i neka tuga: nemir jer ne ljubimo Boga onoliko koliko nas on poziva da ga ljubimo; tuga, jer još uvijek nismo Bogu dali sve. Čovjek koji je Bogu dao svoju volju, već mu je na neki način dao sve. Mi ne možemo biti stvarno u miru sve dok naše srce na taj način nije našlo svoje jedinstvo; srce je ujedinjeno tek kad su sve njegove želje podređene želji da ljubi Boga, da mu se svidi i da čini njegovu volju. To, naravno, uključuje i odluku da se odvojimo od svega što se Bogu protivi. Eto u čemu se sastoji dobra volja, neophodno potreban uvjet duševnog mira.

Iz knjige Traži mir i idi za njim (2)

I.5. Razlozi s kojih gubimo mir uvijek su loši razlozi
Jedan od glavnih vidova duhovne borbe jest bitka na području misli. Na tom polju, boriti se znači: mislima koje dolaze iz našeg duha, iz naše okoline ili od Neprijatelja (izvor im je, zapravo, nevažan) i koje nas zbunjuju, straše i obeshrabruju suprotstaviti one misli koje nas mogu ohrabriti i vratiti nam mir. U toj borbi, "blago čovjeku koji napuni tobolac" (Ps 127[126]) strelicama dobrih misli, što znači solidnim uvjerenjima koja počivaju na vjeri, koja hrane razum i učvršćuju srce u trenutku kušnje.

Među tim "strelicama u ruci ratnika" postoji jedna koja bi nam trebala biti uvijek na umu: svi razlozi za gubljenje mira, loši su razlozi.

Ovo uvjerenje ne može se zasnivati na ljudskom razmišljanju. Ono je čista sigurnost vjere koja se zasniva na Božjoj riječi. Isus nam jasno kaže da se to uvjerenje ne zasniva na razlozima ovoga svijeta: "Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce..." (Iv 14,27).

Ako tražimo mir "kakav svijet daje", ako očekujemo mir od ovozemaljske logike i na način na koji se po današnjem mentalitetu može biti u miru (jer sve ide dobro, jer nema protivština, jer su naše želje potpuno zadovoljene), sigurno je da nećemo nikada biti u miru, ili će naš mir biti izrazito krhak i kratkotrajan.

Za nas kršćane bitni razlog iz kojeg možemo uvijek biti u miru ne dolazi od svijeta. "Moje kraljevstvo nije odavde" (Iv 18,36). Mir dolazi kao posljedica povjerenja u Isusovu Riječ.

Kad Gospodin kaže da nam ostavlja mir, da nam daje svoj mir, ta riječ je božanska riječ, riječ koja ima istu stvaralačku moć kao i ona koja je podignula nebo i zemlju iz ništavila, istu težinu kao ona koja je smirila Oluju, kao ona koja je ozdravila bolesne i uskrsnula mrtve. Budući da nam Isus kaže, i to dva puta, da nam daje svoj mir, mi vjerujemo da ga nikada neće uzeti natrag. "Božji darovi su neopozivi" (Rim 11,29). Mi sami smo oni koji često ne znamo kako da ih primimo ili zadržimo. Jer prečesto nemamo dosta vjere...

"Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33). U Isusu uvijek imamo mir, jer je on pobijedio svijet, jer je uskrsnuo od mrtvih. Svojom smrću on je pobijedio smrt, poništio je osudu koja nam je prijetila. Pokazao je Božju dobrohotnost prema nama. I zato, "Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?'' (Rim 8,31).

Na tom postojanom temelju vjere sada ćemo razmotriti neke situacije u kojima nam se često dogodi da više ili manje izgubimo mir. Želimo u svjetlu vjere pokazati koliko je beskorisno tako se uznemirivati. Bit će korisno prije toga dodati nekoliko napomena da bismo razjasnili kome se obraćaju i kome su korisna razmišljanja na tu temu.

Iz knjige Traži mir i idi za njim (1)

I. UNUTARNJI MIR, PUT SVETOSTI
I.1. Bez mene ne možete ništa učiniti
Da bismo shvatili za kršćanski život bitnu važnost napora da se postigne i u najvećoj mogućoj mjeri sačuva unutarnji mir, prva činjenica u koju moramo biti uvjereni jest da sve dobro koje možemo učiniti dolazi od Boga i od njega jedinoga. "Bez mene ne možete ništa učiniti", rekao je Isus (Iv 15,5). Nije rekao: ne možete učiniti ništa posebno, nego "ne možete ništa učiniti". Za nas je od bitne važnosti da budemo duboko uvjereni u tu istinu. Trebat će nam mnogi, Bogom dopušteni, neuspjesi, kušnje i poniženja da bi nam se ta istina nametnula, i to ne samo na intelektualnom planu, nego u obliku iskustva koje prožima cjelokupno biće. Kad bi mogao, Bog bi nam prištedio sve te kušnje, no one su potrebne da bi nas uvjerile u našu potpunu nesposobnost činiti dobro vlastitim snagama. Po svjedočenju svih svetaca, neophodno je potrebno doći do tog saznanja. Ono je nužno potreban uvod za sve velike stvari koje će Gospodin u nama učiniti snagom svoje milosti. Zato je Mala Terezija govorila da je najveća stvar koju je Gospodin učinio u njezinoj duši to što joj je "pokazao njezinu malenkost, njezinu nemoć".

Ako ozbiljno uzmemo riječ evanđelja koju prenosi sveti Ivan, shvatit ćemo da osnovni problem našeg duhovnog života postaje pitanje: kako dopustiti Isusu da u meni djeluje? Kako dozvoliti Božjoj milosti da slobodno djeluje u mojem životu?

Ne valja nam, dakle, težiti za tim da sebi namećemo brojne aktivnosti, ma kako one bile dobre, slijedeći vlastitu pamet, vlastite planove, vlastite sposobnosti. Valja nam, naprotiv, pokušati otkriti kakvo duševno stanje, kakav stav u dubini srca, koji duhovni uvjeti dozvoljavaju Bogu da u nama djeluje. Samo na taj način moći ćemo donositi roda, "roda koji ostaje" (Iv 15,16).

Na pitanje: "Što nam je činiti da bismo dozvolili milosti Božjoj da slobodno djeluje u našem životu?" nema jednoznačnog odgovora niti recepta koji uvijek uspijeva. Da bi se na njega u potpunosti odgovorilo, trebalo bi napisati cijeli traktat o kršćanskom životu, gdje bi bilo riječi o molitvi (u prvom redu tihoj osobnoj molitvi, koja je toliko važna...), o sakramentima, o pročišćavanju srca, o poučljivosti Duhu Svetomu i svemu onome što omogućuje milosti Božjoj da prodre dublje u nas.

U ovom kratkom eseju ne želimo obrađivati sve te teme. Želimo se zaustaviti na samo jednom elementu odgovora na postavljeno pitanje. Izabrali smo o njemu govoriti, jer držimo da je od apsolutno bitne važnosti, a kršćani, pa i oni koji velikodušno žive svoju vjeru, tako ga malo poznaju i pridaju mu premalo važnosti u konkretnom životu.

Bitna istina koju želimo predstaviti i obraditi jest slijedeća: da bismo Božjoj milosti dozvolili da u nama djeluje i da u nama (naravno uz suradnju naše volje, našeg razuma, naših sposobnosti) čini sva ona dobra "djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo" (Ef 2,10), od najveće je važnosti da se trudimo da postignemo i sačuvamo unutarnji mir, mir srca.

Da bismo to objasnili, mogli bismo se poslužiti jednom slikom (koju, kao svaku sliku, ne valja previše doslovno shvatiti) koja bi mogla poslužiti kao razjašnjenje. Uzmimo površinu jezera nad kojim sija sunce. Ako je površina mirna i spokojna, sunce će se skoro savršeno odražavati u jezeru: tim savršenije, što je površina spokojnija. Ako je pak površina uznemirena i burna, slika sunca neće se moći odražavati.

Slično je i s našom dušom u odnosu na Boga: što je mirnija i spokojnija, tim se više Bog u njoj odražava, tim se više njegova slika u nas utiskuje i njegova milost preko nas djeluje. Ako je, naprotiv, duša uznemirena i uzrujana, Božja milost teže će moći djelovati. Sve dobro koje možemo učiniti samo je odraz onog bitnog Dobra koje je Bog. Što je naša duša mirnija, ujednačenija, predanija, to se više Dobro objavljuje nama i, preko nas, našoj okolini. "Gospodin narodu svom daje jakost, Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje." (Ps 29[28])

Bog je Bog mira. On niti govori niti djeluje u nemiru i uzrujanosti, već samo u miru. Sjetimo se iskustva proroka Ilije na Horebu: Bog nije bio ni u olujnom vihoru, ni u potresu, ni u ognju, nego u šapatu laganog i blagog lahora (1 Kr 19)!

Često se uzrujavamo i brinemo, htijući sve riješiti svojim snagama. Bilo bi toliko djelotvornije kad bismo ostali mirni, pred Božjim licem, puštajući ga da u nama radi i djeluje svojom mudrošću i svojom snagom, koje su toliko moćnije od naših. "Jer ovako govori Gospod, Svetac Izraelov: Mir i obraćenje ‒ spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša. Ali vi ne htjedoste." (Iz 30,15)

Ovim riječima, naravno, ne pozivamo na lijenost i na nerad, već na djelovanje, po potrebi i na mnogo djelovanja, ali s nadahnućem Božjeg Duha koji je blag i miran, a ne duha nemira, uzrujanosti i pretjerane revnosti koji nas često vodi. Naša revnost, čak i revnost za Boga, često je slabo prosvijetljena. Sveti Vinko Paulski, zadnja osoba koju se može optužiti za lijenost, govorio je: "Dobro koje Bog čini, čini se samo od sebe, skoro neprimjetno. Valja nam više dopustiti da se stvari učine, nego li činiti."

P. Jacques Philippe

O. Jacques Philippe rođen je 12. ožujka 1947. u Metzu (Francuska). Svećenik je u zajednici Blaženstava (Communauté des Béatitudes), katoličkoj francuskoj zajednici osnovanoj 1973. godine. Više od deset godina bio je poglavar kuće koju je zajednica osnovala u Rimu. Tih godina vodio je duhovne vježbe i misije po Italiji i zemljama istočne i srednje Europe. Napisao je više knjiga o molitvi srca i o molitvi uopće, o unutarnjem miru i o slobodi srca. Nakon što je bio imenovan u Generalni savjet zajednice, bio je odgovoran za svećenike i bogoslove Zajednice, a zatim i tri godine za novicijat zajednice. Nakon što je završio izobrazbu iz Crkvenog prava, bio je zadužen za pitanja Statuta zajednice. Nakon deset godina u Savjetu zajednice, 2000. godine bio je oslobođen te zadaće da bi se mogao više posvetiti propovijedanju, vođenju duhovnih vježbi, pisanju i duhovnom praćenju.

Na hrvatski jezik prevedena su tri djela p. Philippea: Unutarnja sloboda: snaga vjere, ufanja i ljubavi; Pozvani na život; Traži mir i idi za njim: kratki esej o unutarnjem miru. Izdavač svih triju knjižica je Informativni centar "Mir" Međugorje, a u Zagrebu su se mogle nabaviti u knjižarama Teovizije.

Pročitao sam sve tri knjižice i jako sam zadovoljan njima te bi ih svima preporučio kao vrlo dobro duhovno štivo za razmatranje. Odlučio sam s vama podijeliti nekoliko odabranih odlomaka iz djela Traži mir i idi za njim i nadam se da će vas to potaknuti da nabavite ove knjige i pročitate ih. Počevši od danas, pa sve do iduće nedjelje možete svaki dan ujutro i navečer u šest sati očekivati na ovom blogu po jednu porciju pogodnu za nekoliko minuta razmišljanja.

PS. Eventualne komentare o ovoj temi možete ostavljati na ovom postu.

U međuvremenu...

Vidim da je Marko malo zapustio svoje dužnosti koje ima posebno kad sam ja na putu i kad nemam pristup internetu. No dobro, valjda vrijedno radi i pridonosi boljitku svoga doma i naroda.

S obzirom da moram čekati nekoliko sati na transfer u Beču, odlučio sam staviti nekoliko slika koje bi vas mogle interesirati. Budući da mi je tako lakše, ne stavljam u tekstu koji slijedi linkove. Ako vam neka imena i pojmovi nisu jasni, poslužite se google-om ili wikipedijom.

U Almatyju sam posjetio lokalnu katoličku katedralu i slušao misu na engleskom jednog postarijeg biskupa, po svemu sudeći Amerikanca koji je kao misionar došao u te krajeve. Na žalost, nisam ponio fotić, ali crkva nije ništa posebno, obična moderna građevina, ali ipak s nekim smislom za sveto. Pričest je, kao što sam spomenuo u jednom od komentara na prošlom postu, klečeći na jezik. Slike koje slijede su iz nove prijestolnice, Astane, koja se meni uopće ne sviđa. Ona je realizacija ideja njihovog polutiranskog predsjednika (kojeg od ove godine službeno zovu i Vođa Nacije) Nursultana Nazarbaeva koji je na vlasti već dva desetljeća. Predsjednikove slike naći ćete posvuda po plakatima, novinama, televiziji, a pravo je iznenađenje čuti službeni govor u kojem se ne spominje. Predsjednik ima i neke filozofsko-etičke ideje, pa je izgradio piramidu u kojoj se sastaju svake druge godine predstavnici različitih religija i rade na toleranciji i miru. U službenim prospektima Kazakstana spominje se kako u zemlji živi dvjestotinjak naroda i narodnosti (zaboravio sam točan broj) i kako njihov miran suživot može biti uzor i primjer iz kojeg zapadnoeuropske zemlje koje se suočavaju s problemima vezanim uz imigraciju mogu učiti. Da, sigurno!

U sklopu tog programa mira i jedinstva, grade se i bogomolje različitih vjerskih zajednica, pa je tako izgrađena i katolička crkva. Iako je očito moderna građevina, mislim da je u cjelini poprilično uspjela. O detaljima bi se naravno dalo razgovarati. No, ono što je posebno lijepo je vidjeti vjeru tih ljudi. Ja sam prisustvovao samo nedjeljnoj misi (ovaj puta na ruskom) koju je služio jedan, ja bih rekao poljski, svećenik. Prije mise su imali klanjanje pred Presvetim s molitvom krunice, a poslije je bio kratki ophod po crkvi s Presvetim u pokrajnju kapelu. Na kraju su još svi mladi (a bilo ih je dosta, hvala Bogu) klekli u redu za blagoslov. Pričest je isto klečeći na usta. Ovu činjenicu posebno naglašavam, a stavio sam vam je i kao treću asocijaciju u mom prošlom postu zato što je iz Kazakstana, točnije Karagande, biskup Athanasius Schneider koji je autor izvrsne knjižice Dominus Est! Na hrvatskom jeziku naslovljena je Gospodin je to!, a izdao ju je don Božidar Medvid koji je župnik u Jelsi na Hvaru. Iako bi prijevod mogao biti nešto bolji, ipak uz vrlo kvalitetan papir i cijenu od 20 kn, mislim da si obavezno morate nabaviti ovu lijepu knjižicu ako to još niste učinili. U Zagrebu je sigurno možete nabaviti u knjižari Sv. Antun na Kaptolu, a vjerujem da je dostupna i na drugim mjestima, ako ništa drugo, onda od izdavača. Neću se dalje zadržavati na ovoj tematici jer zaslužuje vlastiti post.

Iz pristojnosti i poštivanja tuđe intime, morao sam se suzdržati od fotografiranja starih bakica čija vrlo izražajna lica svjedoče o teškim vremenima u kojima su živjele. Neke od priča biskupa Schneidera doslovno su oživjele kad sam vidio te žene.

Najprije piramida mira i tolerancije (ili tako nečega).

a onda nekoliko slika crkve

Međudan

Današnja nedjelja čini mi se posebno prikladna za jedan kratki zapis na ovome blogu.
S jedne strane zato što je jučer bio sveti Toma po kojem je uostalom blog i dobio ime, a s druge strane što svetkovinu zaštitnika ovoga bloga - svetoga Ćirila i Metoda očekujemo sutra.

Očekujemo i povratak moga dragog brata Tomislava (kojem i ovim putem želim sretan imendan) iz daleke zemlje. Tomislav vam je u prve dvije slike prethodnog posta dao naslutiti gdje ide... a ja evo radim nagradnu igru: ako tko kojim slučajem zna o kojoj se zemlji radi dobit će 6 "kao - King" sladoleda iz Lidla.
Vaše odgovore možete poslati na mail adresu bloga. Nagrada je vrijedna cijelih 25 kuna, a ako je i ne osvojite barem znate da u Lidlu možete kupiti 6 izvrsnih sladoleda za tako malu cijenu (ne reklamiram nikoga, nego želim podijeliti sa vama zadovoljstvo nakon što sam pronašao ovako dobru ponudu).
Ja na svoj redoviti put ponedjeljkom idem nekih petstotinjak kilometara u smjeru Soluna, rodnog mjesta naših svetaca zaštitnika. Nadam se da će u najtoplijem gradu u bivšoj Jugoslaviji biti podnošljivo i da će ovih 35 celzija ipak koji put razbiti kiša.

U očekivanju i našeg dragog gostujućeg autora sve vas lijepo pozdravljavam i želim vam da uhvatite barem nešto odmora na najljepšem svjetskom moru.

Kratka pauza

Gostujući autor - Magister Mathias: O ljubavi

Donosim posljednji nastavak u serijalu tekstova Magistera Mathiasa koje je priredio naš prijatelj Ivan iz Švedske. Još neke tekstove ovog srednjovjekovnog švedskog teologa možete naći među prethodnim Ivanovim postovima, počevši od ovoga.

Ljubav je čuvanje zapovijedi

Ljubav liječi bolesnu čovječju volju, vjera prosvjetljuje njezino slijepo razumijevanje, a nada učvršćuje njezino klimavo mnijenje. Upravo ljubav ispunjava zapovijedi, usavršjuje kreposti i usmjerava osjetila da se pravilno koriste. Sadržaj je ljubavi vršenje Božjih zapovijedi. Stoga Krist kaže: Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi (Iv 14,21). Trebamo ih čuvati ne samo u srcu, nego i čuvati ih u djelovanju.

Ljubavlju treba Boga ljubiti, ljubavlju treba bližnjega voljeti radi Njega. Ljubav prema Bogu sadržana je u trima zapovijedima, ljubav prema bližnjemu u sedam. Prije svega vjeruj u jednoga Boga i klanjaj mu se. Onaj tko vjeruje da je Bog jedan, vjeruje i da je On Trojstvo. Onaj tko ima pravu vjeru u sebi, taj ga i ljubi. Onaj tko ga ljubi iznad svega, taj mu se i klanja na pravi način. Ljubav prema Bogu je vjernost, a kako se vjernost pokazuje ako ne kroz vjeru u Njega kao istinu i ljubav prema Njemu kao dobru? Jer Bog je istina i dobro. Zato ime njegovo treba vazda držati u najvećoj slavi.