II. KAKO REAGIRATI NA ONO ŠTO NAM ODUZIMA MIR
II.2. Teško nam je vjerovati u Providnost
Prva prepreka sastoji se u sljedećem: teško nam je vjerovati u Providnost i predati joj se, sve dok na konkretan način ne iskusimo da nam je vjerna i da se brine za naše osnovne potrebe. Tvrdoglavi smo, Božja Riječ nije nam dovoljna, želimo bar nešto malo vidjeti da bismo vjerovali! No, u našoj okolini ne vidimo je na djelu na očit način... kako je onda iskusiti?
Treba znati jednu stvar: ne možemo iskusiti Božju pomoć ako mu ne ostavimo potreban prostor u kojem se može izraziti. Uzmimo jednu prispodobu: sve dok se padobranac ne baci u prazno, ne može osjetiti napetu užad padobrana koji ga nosi, budući da se taj još nije otvorio. Mora najprije skočiti, i tek će se tada osjetiti nošenim. Tako je i u duhovnom životu: "Bog daje onoliko koliko od njega očekujemo," kaže sveti Ivan od Križa. A sveti Franjo Saleški: "Mjera Božje Providnosti prema nama je pouzdanje koje mu ukazujemo." U tome je istinski problem. Mnogi ne vjeruju u Providnost, jer ju nikad nisu iskusili, a nemaju to iskustvo, jer nikad ne skoče u prazno, ne hode u vjeri, ne daju joj priliku da djeluje: sve proračunaju, sve predvide, hoće sve riješiti računajući samo na sebe, umjesto da računaju na Boga. Osnivači zajednica prednjače u tom duhu vjere: kupuju kuće bez pare u džepu, prihvaćaju siromahe nemajući im što dati jesti... Bog tada za njih čini čuda, čekovi dolaze, tavani se pune. Ali prečesto, tek nekoliko generacija kasnije, sve je isplanirano, sve je izračunato ne čini se ni jedan izdatak ako nema garancije da će se moći platiti. Kako da se onda Providnost pokaže na djelu? To vrijedi i na duhovnom polju. Ako svećenik sastavi sve svoje propovijedi i predavanja sve do zadnje kvačice, da bi bio siguran da pred slušateljima neće biti iznenađenja, i ako se nikad ne usudi propovijedati imajući kao jedini oslonac molitvu i pouzdanje u Boga, kako će iskusiti Duha Svetoga koji govori preko njega, prema riječima Evanđelja: "Ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas." (Mt 10,19-20)
Budimo jasni: ne želimo, naravno, reći da je zlo ako je čovjek dalekovidan, ako se brine za svoj budžet ili priprema svoje propovijedi. I naše prirodne sposobnosti su oruđe u rukama Providnosti! Sve ipak ovisi o duševnom stavu u kojem nešto činimo. Moramo dobro razumjeti da je ogromna razlika između čovjeka koji, od straha da se ne nađe u stisci i zato što ne vjeruje da Bog pomaže onima koji s njim računaju, predvidi sve do najsitnijih detalja i ne poduzima ništa izvan svojih mogućnosti u danom trenutku, i onoga koji čini (naravno, dopuštene) stvari, predajući se s pouzdanjem Bogu, znajući da će se Bog pobrinuti za sve što se od njega traži, a što nadilazi njegove mogućnosti. Znajmo isto tako da ono što Bog od nas traži zapravo uvijek nadilazi naše prirodne ljudske sposobnosti!
