Lucca: ostale crkve

U ovom nastavku proletjet ćemo kroz neke od crkava koje još nismo vidjeli. Preciznije rečeno, pored njih jer se u većinu nije moglo ući. Ovo nisu ni približno sve crkve u starom dijelu Lucce, samo sam jedno prijepodne odlučio pomoću google karti prošetati među crkvama koje su mi se učinile blizu. 

crkva sv. Andrije

bivša crkva sv. Mauricija i Lazara (Chiesa del Suffragio), danas koncertna dvorana

crkva sv. Julije, sada povjerena ukrajinskim grkokatolicima

prozorčić kroz koji se može poviriti

crkva sv. Anastazija, sada pripada rumunjskim pravoslavcima

crkva Santa Maria Foris Portam

baš veselo, ne

sv. papa Aleksandar I. na Guercinovoj slici Marijina uznesenja

dragocjeni tabernakul iz kartuzije Farneta

bl. Angelo Orsucci

Napokon je uspio postići da bude poslan u Japan gdje je bezbožni car otvorio doba mučenika. Angelo je nakon samo četiri mjeseca, u prosincu 1618., bio otkriven i bačen u tamnicu. Obitelji je o tome javio ovim riječima: „Ja sam presretan zbog milosti koju mi je učinio naš Gospodin i ne bih ovu tamnicu mijenjao ni za najveće palače u Rimu.“ Dana 10. rujna 1622., zajedno sa svojim drugovima, bio je osuđen na spaljivanje. Dok je usred gorućeg ognja kao u zanosu pjevao „Te Deum“, vidjelo ga se kako lebdi među plamenovima i ide tješiti svoje supatnike u mučeništvu.

Krstionica načinjena od paleokršćanskog sarkofaga

i novija, model "kotluša".

bivša crkva Santa Maria dei Servi

crkva San Benedetto in Gottella

U toj crkvi drvodjelci izlažu svoje proizvode. 

crkva sv. Justa

Na oglasnoj ploči katedrale pročitao sam da je to jubilejska crkva. 

S obzirom na to, ipak ne naplaćuju ulaz. Otvorena je 4 sata ujutro i 3 sata popodne. 

Svakodnevno su čak dvije mise, a dostupna je i ispovijed. Manja crkva, no možda ipak prevelika za broj vjernika.

bivša crkva sv. Kristofora

U njoj se trenutačno izlažu radovi i održavaju radionice maketarstva, tj. bojanja figurica. 

Sigurno prepoznajete sveticu i oltar koji su ovdje prikazani. 

A i tko je svetac na ovoj diorami, vinjeti ili kako to već zovu. 

Sveti Paulin, prvi biskup i zaštitnik Lucce te jedno njegovo čudo. 

Evo nam i sv. Frigdijana koji popravlja tok rijeke Serchio. 

Pomalo komični prikaz čuda sv. Zite. 

Na zidovima su imena lokalnih žrtava ratova. 

Crkva sv. Aleksandra, fasada je puno zanimljivija nego što bi se reklo na prvi pogled. 

oratorij sv. Petra u okovima

bočna strana i zvonik bazilike svetih Paulina i Donata

Glavna fasada te renesansne bazilike s kipovima svetaca kojima je posvećena.

Inspiracija [za život sv. Paulina] došla je iz fantastične pasije iz Pise o sv. Torpetu koja pripovijeda o Neronovu progonu kršćana u Pisi, ali prikazuje i prezbitera Antuna kao krstitelja mučenika, koji je živio skrovito na brdu izvan Porta Lucchese, mons Pisanus prema stanovnicima Lucce ili također mons Heremitae, zbog preferencija koje su mu od ranog srednjeg vijeka davali toskanski pustinjaci.

Upravo prema tajanstvenoj figuri Torpeteova krstitelja okrenula se pažnja građana Lucce, a osobito čuvara tadašnje crkve sv. Jurja „in Pesticoro“. Iz ove crkve se početkom 13. stoljeća proširila vijest o pronalasku groba eremita Antuna. Povijest otkrića pripovijeda jedan zamršen tekst, Vita sancti Antonii, koji pokušava napraviti portret novog sveca, proširujući podatke iz pasije sv. Torpeta i predstavljajući Antuna kao neumornog skupljača tijela mučenika, koje je on pokapao na svom brdu u blizini Lucce.

Još značajniji za budući razvoj legende jest titulus koji je tada izišao na svjetlo dana, previše očito sastavljen u funkciji ovog i kasnijih našašća. Poznate su tri redakcije tog natpisa, koje odgovaraju različitim fazama ažuriranja legende: prva u terakoti, zatim razlomljena i zamijenjena drugom, u mramoru, za sarkofag podignut u crkvi, koji već nosi ime pustinjaka, i konačno u najnovijoj verziji Života. 

Ali već od prve redakcije, proročanski je i zaključak natpisa, sa svojim obećavajućim pozivom:
«Sancte require corpora episcoporum huius urbis, presbiterorum, heremitarum, militum, martirum et confessorum»
(Sveti, potraži tijela biskupâ ovog grada, prezbiterâ, pustinjakâ, vojnikâ, mučenikâ i ispovjednikâ.) Možemo se samo čuditi što je veliko obećano otkriće ostvareno tek više od pola stoljeća kasnije, 1261. godine. Ako nam izmiču okolnosti koje su odredile tako dugo odgođeni događaj, znamo da je u stvarnosti otkriće bilo pripremljeno od samog početka u svim detaljima. U tadašnjoj crkvi sv. Paulina sačuvano je, naime, mnogo natpisa u terakoti koji najavljuju relikvije najneočekivanijih mučenika — među kojima su «Valerii episcopi et martiris», «Imilie dux Christi», «Maximi p(refecti) cubiculi A(ugusti)»! — a koji se, zbog epigrafske tehnike, čine vrlo bliskima izvornom titulusu Antuna i dodatno su, barem neki od njih, označeni istim datumom (veljača 1201.).

Ima toga još. Zbog požara koji je izbio u istoj crkvi 1900. godine, znatno je oštećen sarkofag sv. Paulina, čija je pokrovna ploča ostala razlomljena; tako je bilo moguće pročitati natpis do tada nepoznat, sigurno dojmljiv zbog bogatstva kronoloških podataka, ali upravo zbog toga ne manje očito povezan s obećavajućim pozivom Antunova natpisa. On glasi: «Hic requiescunt corpora sanctorum Paulini episcopi et martiris et sancti Severi martiris.
Hic requiescit corpus sancti Teobaldi martiris. Anni domini M.C. nonagesimo VII. Hec sancta corpora inventa fuerunt, in tempore imperatoris Henrigi, in tempore cardinalis domini Pandulfi et episcopi domini Guidonis Lucani et presbiteri Guidonis istius ecclesiae …» (Ovdje počivaju tijela svetog biskupa i mučenika Paulina i svetog mučenika Severa.
Ovdje počiva tijelo svetog Teobalda mučenika. Godine Gospodnje 1197. ova sveta tijela su otkrivena, za vrijeme cara Henrika, za vrijeme kardinala gospodina Pandulfa i biskupa gospodina Guidona Lukanskog i prezbitera Guidona ove crkve …).

Kada je, međutim, 15. lipnja 1261. konačno provedeno svečano otvaranje, pokazatelji koje je pružao natpis više nisu bili dovoljni za očekivanje koje je sazrijevalo tijekom niza našašća. Ako se, naime, uzme u obzir tekst oprosta koje je biskup Lucce podijelio u toj prigodi, on prikuplja podatke isključivo iz natpisa, oprezno, zapravo ograničavajući se na spominjanje tri mučenika, samo nabrojana po imenu, bez navođenja biskupskog dostojanstva prvog i još manje njegovih veza s Luccom. Transkripcija koja prati našašće već je obogatila biografske podatke i oblikovala lik Paulina («Hic est corpus beati Paulini, primi Lucani episcopi et discipuli Petri apostoli, et sanctorum martyrum Severi presbyteri et Theobaldi militis.»)
(Ovdje je tijelo blaženog Paulina, prvog lukanskog biskupa i učenika apostola Petra, te svetih mučenika prezbitera Severa i vojnika Teobalda).

Pasija samo nastavlja, u opsežnom pripovjednom okviru tipičnom za književni žanr, ove naznake i omogućuje nam da saznamo sve o njemu, od njegovog antiohijskog podrijetla do pokopa u cella sanctorum, tj. crkvi sv. Jurja, kasnije sv. Antuna. 

…

Povjesničaru ne preostaje nego ponoviti zaključak kratke natuknice o njemu koju su dali moderni bolandisti:
«ut suus veritati sit locus, delenda sunt quaecumque de Paulino in martyrologio proferuntur»
(da bi mu bilo mjesto u istini, sve što se o Paulinu navodi u martirologiju treba ukloniti).

Natpis spomenut u gornjem tekstu. 

bivša crkva sv. Pelegrina

crkva sv. Križa od bijelih pokornika

bivša crkva sv. Katarine

Neka bivša crkva

U tom trenutku bilo mi je dosta obilazaka crkava, tako da sam preskočio neke (bivše) crkve: San Girolamo, Oratorio della Madonnina, San Romano, Santa Maria Corteorlandini, San Tommaso in Pelleria, San Salvatore, Santi Simone e Giuda, San Nicolao Novello i još neke. Ali moram ostaviti nešto i za idući posjet Lucci. 

Odlučio sam se odmoriti šetnjom uz rijeku Serchio. Iz starog grada zaputio sam se kroz vrata sv. Ane. 

Nakon pet minuta naišao sam na crkvu sv. Ane pored koje, naravno, nisam mogao proći kao da je tursko groblje. 

Nastavljamo dalje ne baš zanimljivim ulicama.

Sportski tereni, možda i za onu igru ukiseljene loptice.

streljana

bazen i nasip uz rijeku

pješački most preko rijeke Serchio

Neka se obitelj kupala, nije me iznenadilo da govore njemački.  

Prešao sam na sjevernu obalu. S južne je strane asfaltirana cestica po kojoj idu i auti.

Bilo je mirno i pusto, susreo sam samo jednu osobu. 

U daljini sam na brdašcu uočio zvonik, tamo mi je bio cilj. 

Čemu ili kome ovo služi? Možda je i bolje da ne znam. 

Po završetku šetnice, hoda se utabanom stazom uz cestu. 

100 dana oprosta za jedan Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu

Šteta što kod nas u Zagrebu toga nema, valjda su bili škrti s oprostima.

Nakon kratke i neugodne šetnje uz prometnu cestu, dolazimo do ove uličice. 

Uspinjemo se najprije do kapucinskog samostana. 

Nakon još malo uspona dolazimo do crkve sv. Kvirika na istoimenom brdu.

Trogodišnji dječak Kvirik bio je uhvaćen sa svojom majkom Julitom u progonu kršćana početkom 4. stoljeća. Dok su mučili Julitu, upravitelj grada Tarza držao je Kvirika koji mu je ogrebao lice. Na to ga je pobješnjeli upravitelj ubio bacivši ga niz stepenice. Ovo dolje nije slika iz te crkve koja je, naravno, bila zatvorena kada sam ja ondje bio, ali nisam htio da propustite prizor malog svetca koji grebe gada. 

Pogled prema Lucci

40 dana oprosta za 3 Zdravomarije, može!

Oho, jackpot, za ovo se isplatilo popeti na brdo!

Idem nazad u grad preko mosta koji se vidi s Monte San Quirica. 

I ovdje se neki čovjek kupao.

Kip sv. Frigdijana

Organizatori radova nisu baš brinuli kuda će ići pješaci, ali vozači su bili ljubazni. 

Porta Santa Maria

Prva pasionistica koju sam vidio.