O štovanju sv. slika, kipova i sv. moći

A. Svete slike i kipovi. 

1. Štovanje, što ga iskazujemo sv. slikama, ne valja razumjeti tako, kao da mi slikama (kipovima) pripisujemo nešto božansko ili kakovu posebnu tajnu moć, ili da na njih izravno upravljamo naše prošnje, ili u njih da stavljamo naše ufanje. Tako su mislili i činili ili još i sad misle i čine neznabošci. Oni ne poznaju pravoga Boga, a znadu da mora da ima više biće, pa drže, da je to više biće njihov kumir (kip, talisman, slika). Od ovoga onda očekuju oni, da će uslišati i ispuniti niihove molbe. 

Crkva uči, da i sv. slike (kipove, medalje) treba častiti. Ali za to, jer nam dozivlju u pamet ili predočuju, makar simbolički, što je u svezi s Bogom ili s njegovim ugodnicima. No nikako nije predmet našega čašćenja sama slika (kip i t. d.), već ono sveto, što predočuje ili na što nas sjeća ta slika (kip i t. d.). 

To dakle nije kult apsolutan, radi unutrašnjega svoga dostojanstva i svrhunaravske vrijednosti. To je kult relativan, jer je u nekoj svezi, makar reprezentativnoj ili simboličkoj spram nečega, što je sveto. Ali je relativan i u tom znamenovanju, što sliku, kip i t. d. ide čašćenje prema licu, s kojim je slika u svezi, koga predočuje ili na koga sjeća. Dakle je čašćenje postupno, na pr. više treba častiti sliku ili simbol, što predočuje Boga, Krista, Duha Sv. od slike Bl. Dj. Marije, ovu više od slike kojega drugog sveca i t. d. 

2. Sv. slike (kipove) treba u crkvama postavljati i postavljene čuvati, jer nam vjerna i ukusna slika ne rijetko dobro predočuje sveto lice ili koji nauk sv. vjere. Tako nas ona potiče na razmatranje, sjeća na dobročinstva i darove, što ih primamo od Gospoda, pobuduje nas, da nasljedujemo kreposni život svetaca, da se molimo Bogu i t. d. 

Ali, jer slike i kipovi mora da su i oblikom ures naših crkvi, oltara i svetih mjesta, određujemo: da župnici i ravnatelji crkvi izlažu u sv. mjestima na štovanje samo lijepe slike i kipove, po mogućnosti izrađene umjetnički, u nabožnom duhu i u skladu s crkvenom naukom. 

Radi li se o neobičnim slikama, ove se ne smiju izlagati bez prethodne Naše dozvole. Izrijekom pak zabranjujemo, da se u rečenim mjestima izlažu: 

a) slike, manje čedne i manje pristojne; 

b) slike, koje predočuju kakvi krivi nauk; 

c) slike, koje mogu da zavedu neuke i priproste u pogibeljnu zabludu. 

Da prigodom popravka ne stradaju dragocjene sv. slike i kipovi t. j. one, koje su na glasu poradi drevnosti, umjetničke vrijednosti ili štovanja: neka ih župnici dotično ravnatelji crkve ne daju u posao bez pismene Naše dozvole. 

Svečani blagoslov sv. slika vrši biskup ili po njemu ovlašteni svećenik. 

B. Svete moći. 

Sv. moći blago su Crkve. One sjećaju viernike na duh i djela onih, od kojih potječu, pobuđuju ih na štovanje dotičnih svetaca i na nasljedovanje njihova života. 

Sv. moćima zovemo u užem znamenovanju sve ono, što je od tjelesa svetih ostalo na zemlii (na pr. kosti); u širem znamenovanju ono, čime su se sveci služili, ili što ih se doticalo, pa tako na neki način postalo posvećeno, na pr. odjeća, pokućstvo, oruđe, kojim bijahu mučeni; sv. moćima zove se u najširem znamenovanju još i ono, što se samo njihovih ostanaka dotaknulo na pr. križići, slike i t. d. 

Kod sv. moći razlikujemo velike ili znamenite (reliquiae maiores, insignes) od malenih ili manje znamenitih (non insignes). U prve se ubraja oruđe muke Spasiteljeve, zatim, što je od sveca ostalo: cijelo tijelo, glava, podlaktica, nadlaktica, srce, jezik, ruka, noga, kao i onaj dio tijela, na kojemu je bio mučenik mučen, samo ako je čitav i ne sasvim malen. Ostale sv. moći zovu se male ili manje znamenite (non insignes). 

Kod sv. moći valja strogo paziti, da li su izvorne ili istinske. Zatim, da li im je zakonita oblast zajamčila pravost t. j. imadu li ispravu autentičnosti izdanu od kojeg kardinala, biskupa ili duhovnika, na to ovlaštenoga apostolskim indultom. Raspravu o autenciji sv. moći nije dopušteno voditi u propovijedima, nabožnim knjigama, časopisima: na temelju nagađanja ili vjerojatnih dokaza ili predrasuda; a pogotovo ne: na način podrugljiv i prijeziran. 

Štovanje, što ga dajemo sv. moćima je relativno (vidi Čl. A. toč. 1.), i u glavnom u tome, da im dajemo čast, da ih časno čuvamo, i sa počitanjem da s njima postupamo. Stoga određujemo: 

1. Da se znamenite ili velike moći (insignes) svetaca i blaženika imaju čuvati u crkvama i javnim kape lama. U privatnim zgradama i kapelama mogu se čuvati samo uz izričitu Našu dozvolu. 

Manje sv. moći mogu se uz dužno počitanje pohranjivati i u privatnim kućama, dapače ih vjernici mogu i da sa sobom nose, ali časno. 

2. Javnom čašćenju mogu se izlagati u crkvama, pa bile one i izuzete, samo takove sv. moći, kojih pravost dokazuje autentična isprava. Ako je isprava o pravosti sv. moći propala, neka se ne izlažu bez prethodne Naše odluke. Ipak starodrevne moći (antiquae) neka se čuvaju u dojakošnjoj časti, ako se za njih ne dokaže ne dvojbenim (certis) dokazima, da su neistinite ili podmetnute. Neistinske ili podmetnute moći valja prijaviti Nama, da ih uzmognemo ukloniti od štovanja vjernika. 

3. Kad se svete moći izlažu javnom štovanju treba da su u moćištima zatvorene i zapečaćene. Čestice sv. Križa mora da imadu za izlaganje posebno moćište, i ne smiju se izlagati zajedno sa drugim sv. moćima u istom moćištu. 

4. Neka dekani, župnici i ostali, kojima je povjerena duhovna pastva, budno paze, da se sv. moći, naročito sv. Križa, ne prodavaju i da ne prijeđu u ruke ne katolika. Osim toga treba da oni bdiju: 

a) da se sv. moći ni na kakav način ne obeščaste;
b) da ne propadnu nemarom ljudi;
c) da se ne čuvaju manje dostojno. 

(iz statutâ prve sinode Zagrebačke nadbiskupije)