Četvrt stoljeća svećenik pod zaštitom presvetog Srca

Pater Robert Perišić, župnik župe Uzvišenja svetog Križa na Sigetu, proslavio je danas svečanom trojnom misom 25 godina svoga svećeništva. Dok sam prije početka procesije listao letak s tekstovima votivne mise Presvetog Srca Isusova, zapela mi je za oko rečenica iz Evanđelja "a bio je velik dan ona subota". Doista, i za ovu subotu možemo svi koji smo sudjelovali pri uzvišenoj misnoj žrtvi reći da je velik dan. U analima župe ostat će zapisano da je danas po prvi puta u crkvi služena svečana tradicionalna misa sa svetim služiteljima, a i za sve tradicionalne katolike značajno je što su, koliko je meni poznato, po prvi puta od liturgijske revolucije svi služitelji i poslužitelji na jednom ovakvom svečanom obredu bili Hrvati. 

Svi koji su na jedan ili drugi način pridonijeli ljepoti i dostojanstvu bogoštovlja kao i toplini druženja nakon njega, prinijeli su sa celebrantom na oltar svoj "oprosti" i "hvala" Bogu. Razmatrajući misne tekstove, slušajući lijepo pjevanje i sviranje te poticajnu propovijed slavljenikova školskog kolege i subrata, promatrajući ljepotu misnog ruha, liturgijskog pribora i kȃda koji se podiže prema nebu, prirodno se duh uzdiže prema višim stvarima. I ako smo svemu pristupili najiskrenije koliko to, slabi i krhki kakvi jesmo, možemo, onda su nas svi ti detalji, ujedinjeni u cjelinu prokušanu stoljećima, dobro pripravili na primanje našeg Spasitelja u Presvetom Sakramentu. A vjerujem da se čitav smisao današnjeg slavlja može za fra Roberta sažeti u popričesnim molitvama: 

Napunila nas, Gospodine Isuse, tvoja sveta otajstva božanskim žarom, da po njima, okusivši milinu tvoga slatkog Srca, naučimo prezirati zemaljsko a ljubiti nebesko. 

Svemogući vječni Bože, koji si htio da ja grješnik služim svetim oltarima i hvalim moć tvoga svetog imena, udijeli mi milostivo po otajstvu ovoga sakramenta oproštenje mojih grijeha, da zavrijedim dostojno služiti tvome veličanstvu. 

Neka nam dragi Bog po zagovoru Majke Božje sačuva i što duže poživi fra Roberta!

***

Podsjećam da su u nedjelju i ponedjeljak mise u sv. Blažu, a u utorak je misa navečer na Sigetu. Budući da su to blagdani Krista Kralja, Svih svetih i Dušni dan, sva tri dana planirane su pjevane mise. 

Prijavite se na konferenciju "Duhovna kriza Crkve" koja se održava u subotu 20.11.2021.

Prije više od dva mjeseca obavijestio sam vas o vrlo zanimljivoj konferenciji koju organizira Apologetska udruga blaženi Ivan Merz koja vodi stranicu katolik.hr. Ako to još niste učinili, svakako vas pozivam da se prijavite i uplatite kotizaciju za ovu jednodnevnu konferenciju. Program je neznatno izmijenjen (ispao msgr. Perić, upao msgr. Laun). Isusovci s Jordanovca su organizatore malo podškaljili, otkazali su im dvoranu koja je rezervirana i plaćena još u srpnju. No, njima na čast i uspomenu! Novo mjesto održavanja konferencije je hotel Phoenix, Sesvetska cesta 29, Sesvete. Lokacija nije zgodna kao prošla, ali nije ni kraj svijeta. U svakom slučaju, treba podržati i organizatore i uvažene predavače, a to najbolje možete napraviti svojom prisutnošću. 

Neću vas više nagovarati, došli vi, ne došli, vjerujem da će mi biti krasno slušati biskupa Schneidera kao što mi je bilo lijepo i prije pet godina kad nas je posjetio kardinal Burke. Interesantno da su i katedrala i bazilika u Palmotićevoj gdje kardinal nije mogao imati misu kao i crkva sv. Katarine gdje su ga tako hladno primili sada zatvorene. Nitko vam ne garantira da ćete imati ponovno ovakvu priliku!

Biskup A. Schneider u Sümegu

Spasimo ih tako

Doskora se tude bila pojavila protestantska propaganda preko nekoga Madžara Taborija, — tu se neke knjige prodavale, a napokon stigne i jedna Engleskinja po imenu miss Irby i napravi školu protestantsku, za koju uze kršćansku i hrišćansku djecu loviti i mećati u svoju školu, sa svim providjenjem nutrašnjim i hranom, dašto sve besplatno. To je bila engleska protestantska propaganda. Ujagme u tu školu i troje katoličke ženske djece; a u pomoć pristane i pruski konzul dr. Blau i dobavi neke dvije »diaconissae«, vrste naših milosrdnica, koje su one katoličke curice svake nedelje dovodile k meni u crkvu, pak naredile im, da ništa ne mole, niti kleče, nego da uspravno stoje u vrijeme svete mise i da se ne klanjaju svetim sakramentima. To meni dotuži i vidio, da je potreba dobavit naše milosrdnice suprot tom zavodu. Domalo to učinim, u sporazumljenju s biskupom, iz zagrebačkog manastira i poručim po roditelje onih triju curica, dvojih u Fojnici, a jednih u Konjicu. I dodju roditelji, a ja ih svjetujem, da djecu izvade iz onoga instituta, iz škole miss Irbyjeve. Pa da skinu njihove haljine, providim ja odijelo novo. Oni pristanu, a one curice se izbave — spasimo ih tako. 

Sutradan dodjem veziru. Kaže mi vezir: »Tužba je od strane engleskog konzulata, da si jučer po noći u dva sata ukrao dvije curice iz one škole, gdje su bile na izobrazbi«. Ja kažem: »Nijesam ukrao, niti je to u noći bilo, nego je došla baba iz Fojnice, i mati jedne djevojčice iz Konjica. »Otišle su poslije podne u školu, a djeca potužila im se, da hoće odavde, jerbo ne daju im Bogu moliti ni klanjati se svetom sakramentu, i još da im je reklo, da će doći nekakav »papa« i vodit ih u Zlatni Prag, dalje da proslijede školu. Zaplakale curice, a one žene izvedu ih«. To ja kažem veziru. Na to vezir kaže: »A ti meni pismeno podaj tvoje razloge«. »Velim ti, da ja ne priznajem nikakova autoriteta tomu institutu, jerbo to je nekakova privatna škola i kod naše vlade nema protestantizam priznanja na to, da se naša djeca love, jerbo se to opire dogmatima naše vjere«. — Još je zahtijevao konzul, da se one moraju natrag povratiti, ili troškove na njih potrošene vratiti. Napišem ja: »Ja ih neću povratiti: odijela što im je dao zavod, vraćena su, a ako su jele u zavodu, i služile su«. 

Iza toga na ispitima u toj miss Irbyjevoj školi, gdje su dolazili i konzuli, ugledaju pravoslavne gazde, koji su bili dali svoje kćeri onamo na odgoj, da je to sve protestantski; — otvore im se oči, pa i oni svoje djevojčice izvade. I tako miss Irbyjeva škola, koja i danas egzistira, ostane pusta, dok nije opet nekakove sirote namakla poslije okupacije. 

 (Fra Grgo Martić, Zapamćenja)

Iskustvo sinodalnosti

Što kad bi osjećaji imali osjećaje?

Zahuktavaju se pripreme za Sinodu o sinodalnosti. U Rimu, centru Katoličke crkve, usisavaju se tapisoni u nebrojenim dvoranama koje će primiti rijeke sinodalaca. U katoličkim obiteljima pitanje kako provoditi sinode izaziva žučljive prijepore te samo zajednička molitva i pjesma za uspjeh Sinode olakšava usijanu atmosferu. 

Učinilo mi se zato kako je pravo vrijeme da malo stanemo na loptu i uzmemo si par trenutaka da predahnemo. Mi u Zagrebačkoj nadbiskupiji već smo prekaljeni sinodalci i oni koji prvi puta ulaze u igru trebali bi pozorno poslušati naše savjete. Ponajprije, sinoda nije sprint, nego maraton. Prošlo je tek  20 godina od prve najave sinode Zagrebačke nadbiskupije koja je, dakako, i prije toga sazrijevala u našim srcima. Imali smo predpripreme za sinodu, pripreme za sinodu, zasjedanja 2016.-2017., a trenutno se pišu i zaključci. Prva naklada završnih dokumenata ide direktno u ojačanje temelja potresom oštećene katedrale, ali druga i iduće naklade čitat će se s pažnjom koja dolikuje takvom monumentalnom pothvatu. 

Jedan od najznačajnijih uspjeha i trajna uspomena zagrebačke sinode je podnevna misa u dvorani pored crkve u Palmotićevoj. Na postsinodalnoj raspravi je osim brojnih zauzetih vjernika klerika sudjelovala i črna mati zemla koju se u rimskom panteonu naziva Pačamama, pa je došlo do izmještanja katedrale u neboder na Trgu. Nisu ostvarene ideje o restoranu u tornju katedrale, ali sada je barem lakše dostupna pizza na komade.

No, pustit ću da o globalnom utjecaju naše sinode pišu korienskim pravopisom poznati zagrebački historičari i arhivisti, a ja ću se prisjetiti samo nekih svojih iskustava. Pozivaju nas ovih dana sa svih strana jer Crkva želi čuti svakoga od nas, ali u Zagrebu je to bilo aktualno još davno, davno prije. Sjećam se kad je jedan prošli župnik (nisam siguran koji) u mojoj župi organizirao predpredsinodalne rasprave pa smo se našli u podrumu i raspravljali. Ne sjećam se točno o čemu jer bilo je stvarno davno, ali na kraju je netko nešto napisao u formulare i to je, ako se ne varam, poslano negdje u neki ured. Siguran sam da se svi sudionici toga događanja naroda Božjeg s jednakim entuzijazmom prisjećaju tih lijepih trenutaka. Pitao bi ih da to potvrde, ali pogađate... Eh, starost. Vrijeme je da neke nove generacije dožive iskustvo sinode. 

Čini mi se da nas je posebno nadbiskup Uzinić pozvao da mu pišemo sa svojim mislima i prijedlozima za ukidanje tradicije koja nas guši. Nije da sam zaboravio što je govorio, nego me nešto gušilo pa ga nisam dobro razumio. Ali meni komunikacija s našim pastirima nije strana. Uvijek se sjetim kako srdačno mi je preuzvišeni N. D. Stol znao odgovoriti na moje mailove, preporučena pisma s povratnicom (više drugo, nego prvo), pa čak i telegram koji sam slao iz pošte u Branimirovoj. Tada su već prešli u HP-u s morseovog koda na modernije metode, ali je još uvijek trebalo pisati štampanim slovima da operaterka razumije poruku (znate ono "TRADICIONALNA MISA STOP ŠALJI ZAMJENSKOG SVEĆENIKA STOP OVE NEDJELJE STOP" itd.)

Neki bi rekli da je Sinoda o sinodi vrhunac autoreferencijalnosti, pojma suprotnog od "vonja po ovcama" (osim za ovce). No nemojte im vjerovati! Tako su neki zloguki proroci govorili loše i o Koncilu, pa evo, iduće godine slavimo 60-tu godišnjicu i još uvijek beremo plodove. Tko je mogao prije 20 godina kada se počela organizirati Sinoda zagrebačke nadbiskupije, a papa Ivan Pavao II. se ispričavao za pedofilske skandale i imenovao kardinale poput McCarricka znati kakve duboke i trajne tragove će taj zagrebački susret koji još traje ostaviti na našem gradu. A koliko se tek toga dogodilo u općoj Crkvi. Ne samo Ivan Pavao II., ne samo Ivan XXIII., nego i Pavao VI. postali su sveti, a uskoro će im se pridružiti i onaj jedan koji je kratko bio papa, ali mu se i danas brojne bake mole za svoju unučad. 

Dakle, ako želite da se vaš glas čuje, odvojite nekoliko minuta i napišite svome biskupu što vam je na srcu. On će to proslijediti papi Franji i možete biti sigurni da će kao na Sinodi o obitelji, Sinodi o mladima, Anketi o tradicionalistima itd. vaše mišljenje biti uvaženo. Jer svatko je našem Papi i njegovim prijateljima važan: bio muslimanski migrant ili transvestit, homojezuit ili stručnjak za kontrolu populacije, klimatologica kojoj su ukrali djetinjstvo ili političarka koja se brine da trudne osobe ne budu trudne — svi imaju svoje mjesto u toj velikoj slagalici koju i vaša kaplja pomaže tkati. 

Istina, i ovaj službeni logo sinode lijep je i moderan: 

Ali, malo mi fali onaj krasni detalj loga godine milosrđa gdje više osoba dijeli isto oko. Ako igdje, mislim da bi taj motiv zajedništva ovdje bio posebno uspješan. Mogli su uzeti i ovako nešto gdje je dodatni bonus sudjelovanje žena u sinodalnom putu:

Ne vidim zašto sinode, koncile ili kako ih već zovete ne bismo imali svakih šest mjeseci, kao booster doze da naša Crkva ostane zdrava i relevantna. A između zasjedanja stignu se obavljati periodička okupljanja biskupijskih sinoda, sjednice povjerenstava biskupskih konferencija i apostolske vizitacije. Novi pokreti spremni su dati svoj obol animacijom slavlja, prevođenjem u jezicima,  skrutinijskim konvivencijama i sličnim. Postoji silna zapretena energija u vjernicima i njihovim pastirima, oslobodimo je kroz različite vrste sastanaka komisija. To je ono što današnji čovjek nasušno treba!

Tko tamo pjeva, dvostruko moli

Naši vrijedni pjevači i pjevačice s tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Blaža otvorili su kanal na youtubeu Schola Cantorum Sancti Blasii. Oni se trude da svojim pjevanjem pridonesu ispravnom, pobožnom, dostojanstvenom i uzvišenom bogoslužju, a mali znak vaše pažnje i zahvalnosti bio bi da se pretplatite na njihov kanal ili ga barem povremeno posjetite, poslušate snimke i označite da vam se sviđaju. Trenutno je dostupna tek prva od, vjerujem, brojnih snimki koje će vam pomoći da potaknete svoje poznanike i prijatelje da dođu na misu u kojoj je težište na klanjanju i zahvaljivanju Bogu na način koji zahvaća cjelokupnu ljudsku osobu, a ne tek pojedine njezine elemente. 

De poenis inferni et de profundo lacu

Nedavno sam slušao jednog propovjednika koji je rekao da ne govori o paklu jer je to za veliku većinu današnjih ljudi kao da im govori potpuno stranim jezikom, nerazumljiva tema koja im je irelevantna i ostavlja ih nezainteresirane. Moglo bi se reći da ostaju s druge strane goleme komunikacijske provalije na nepreglednoj obali posvuda raširenog prešutnog praktičnog ateizma.

Ima nešto u tome da je teško govoriti o vjerskim idejama, a posebno o zahtjevnijim točkama, ljudima kojima je pogled ograničen svakodnevnim samodostatnim materijalizmom. No, ne bih se baš složio kako tim ljudima ništa ne znači ako im se kaže da će, nastave li živjeti u teškom grijehu, pa u njemu i umru, završiti na mjestu vječnih muka. Istina, ljubav i milosrđe Kristovo su primarni i njih treba svaki svećenik naglašavati beznadnim ljudima kojima je poslan. Ali ta ljubav i milosrđe se ocrtavaju upravo na pozadini tamnih ponora u kojima gori neugasiva vatra. Uopće ne mislim da je teško današnjem čovjeku dočarati pakao. Naravno da nećemo pri tome koristiti karikaturalnu sliku vraga i pakla za koju uostalom ni ljudi prijašnjih generacija nisu bili puno prijemčiviji, a čisto sumnjam da su je čak i slabiji propovjednici evocirali u svom slušateljstvu. Zašto bi bilo teško današnjem čovjeku staviti pred oči hladnoću indiferentne okoline, samoću izoliranosti u svom “mjehuriću” prepunom neostvarenih ambicija i neispunjavajućih podražaja, besmisao života koji propada i gubi se u ništavilu? Pa je li onda zaista veliki pothvat prijeći od toga na bezimeni strah, nijemi krik duše koja se u svojim smrtnim grijesima sigurno bar ponekad u životu, slikovito rečeno, približila opni kroz koju su se nazirale pandže palih anđela? A za kolike “obične ljude” je ta opna barem jednom i raskinuta u susretu s okultnim ili perverznim? Ne, ne čini mi se da je teško govoriti o paklu i njegovim stanovnicima. Naprotiv.

Priznajem da ni ja ne pričam s kolegama i poznanicima o paklu. No, ako ćemo iskreno, o tome ne pričam ni s praktičnim vjernicima. A zapravo je ta tema uz ostale tri posljednje stvari puno zanimljivija i poticajnija od onoga što se provlači u vjerskim razgovorima. Stavite bilo koju aktualnu vijest ispod leća smrt-sud-pakao-raj i ono efemerno, sporedno će iščeznuti, a jasnije će se ocrtati prava bit problema te njegovo stvarno mjesto u problematici našeg spasenja.

Posjetio sam nedavno svoju župu jer je bilo oglašeno euharistijsko klanjanje. Došao je novi župnik i najavljeno je da će se klanjanje održavati svakog četvrtka nakon večernje mise, a ne samo prve srijede u mjesecu kao do sada. Očekivao sam da se svećenik koji vodi klanjanje neće gasiti, to su dominikanci i već sam na to navikao. Mladi župnik čak ima ugodan glas i lako ga je mentalno isključiti. Polumrak u kojemu se ne vidi jalova pustoš interijera i izobličeni kipovi Kuzme Kovačića dodatni je plus. Nisam očekivao da će glazbu animirati bend s protestantskim pjesmama izvedenim meditativnim zavijanjem koje se uz udaranje bubnjeva pojačava do delirija prikladnijeg nekom afričkom plesu oko vatre, nego katoličkoj crkvi u europskoj naciji koja tvrdi da se vjera u njoj ukorijenila prije više od tisuću godina. Nisam očekivao ni da svećenik ima kapuljaču habita na glavi i za vrijeme klanjanja i dok obilazi noseći monstrancu tamo amo po crkvi. Karizmatici nisu najgore što imamo u Katoličkoj Crkvi, pobožnost koju često imaju prema Presvetom može ih prirodno odvesti od protestantizma prema pravoj vjeri. Ali da ću se vratiti na takva klanjanja, definitivno neću. Ako slučajno netko iz župe čita ove retke, dajte, molim vas, potaknite župnika da pročita (npr. iz Malog Misala) i pogleda kojim redoslijedom se obavlja klanjanje, kako se postupa s humeralnim velom i posebno kako se koristi kadionica (hint: ne treba mahati s obje ruke).

Dođe mi žao kad vidim kako se loše i površno obrazuje mnoge buduće svećenike na bogoslovijama i teološkim fakultetima. Nije ni čudo da zastrane kad im i sami profesori usađuju ideje poput one da Bog ne kažnjava. Da barem ti mladi koji puta prisustvuju (pa onda i služe) rekvijemsku misu, te poslušaju i izmole tekstove poput Dies irae, znali bi zašto moraju, ne samo povremeno govoriti o paklu, nego se i istinski “zubima i noktima” boriti da nijedna od njima povjerenih duša ne dođe na to mjesto konačne Božje kazne.

Krunica je doista najkrasnija molitva

Slavnom mučeniku krunica pomogla u nauku

Bl. Petar Chanel, prvi mučenik Oceanije, bude poslan na školovanje u Cras. Međutim naskoro osjeti tako nenadanu i duboku odbojnost prema učenju, i nije ju mogao svladati uza sve svoje velikodušne napore. Radi toga je bio tužan i zamišljen. A uslijed toga je očigledno i sa zdravljem propao. Nitko nije mogao da nađe razlog ovoj nagloj i neugodnoj promjeni. Svaki pokušaj da ga se nagovori ili rastrese bio je uzaludan. Napokon učenik donese odluku. Pokupi naime jednog dana svoje stvari i knjige, u nakani da napusti školu i da se vrati roditeljima.

Već je upravo bio na putu, kadno, prolazeći mimo jedne crkve, sretne jednu staru ženu. Njena pobožnost odmah osvoji potpuno njegovo povjerenje. On joj dakle naivno povjeri svoj slučaj. Međutim ni njene opomene i savjeti ne koristiše ništa. Za sve to on osta potpuno gluh. I on bi bio do kraja izvršio svoju odluku, da vješta savjetnica nije upoznala slabost njegova srca i da se nije utekla prijedlogu, koji on nije mogao odbiti. Ovako mu progovori: »Petre, slušaj me! Prije nego ćeš dalje proslijediti, pitaj za savjet bl. Djevicu. Uđi u crkvu i pred dobrom Majkom izmoli tvoju Krunicu. Sigurna sam, ona će ti reći, što imaš uraditi«.

Dječak posluša. Na ulazu u crkvu odloži svoju putničku prtljagu i otiđe da izmoli ugovorenu Krunicu. Jedva što je završio Krunicu, sav promijenjen povrati se dobroj ženi.

»Dobro dakle — reče mu ona nježnim glasom — što ti je rekla dobra Majka?«

Na to pitanje on se nasmiješi, a oči mu se međutim ovlažiše suzama... Dobra Majka ne bijaše doista rekla ništa njegovim ušima, ali je zato ona govorila njegovom srcu... I Petar ju bijaše potpuno razumio.

Sjećajući se toga, dvadeset godina kasnije, bl. Chanel je govorio: »Ja ne znam, što mi je tada bilo u glavi. Mislim, da se je đavao bio tamo uvukao. Nesretnik! malo se je htjelo, da mije sve bilo bačeno na kocku. Bio sam, a da to ne mogu objasniti, u muci i tjeskobi takve vrsti, da je to graničilo skoro s očajem. Ako sam opet postigao spokojnost i hrabrost, dugujem to bl. Djevici«.

I slavni mučenik nije nigda zaboravio ovu Gospinu milost, te nije jedan dan prošao, a da nije izmolio svoju Krunicu.

S prošlonedjeljne mise u čast Gospe od Ružarija u Ancignanu kod Vicenze.