Bilokacija

Ovo je jedan od najiznenađujućih izvanrednih mističnih fenomena koji se može objasniti samo čudom Božjim. Bilokacija je istovremena prisutnost iste osobe na dva različita mjesta neki puta i jako udaljena. Brojna su svjedočanstva iz života svetaca o ovom mističnom fenomenu. Nalazimo ga u životu sv. Franje Asiškoga, sv. Antuna Padovanskoga, sv. Katarine de Ricci, sv. Martina de Porresa, sv. Josipa iz Kopertina, sv. Ljudevita Montfortskoga.

Među najpoznatijim bilokacijama u povijesti svetačke tradicije spadaju one sv. Klementa pape i sv. Alfonsa Liguorija. Dok je sv. Klement slavio misu u Rimu, u jednom trenutku narodu je izgledalo kao da je zaspao i ostao je u tom stanju. Nakon 3 sata je došao sebi i kazao svima okupljenima da je po nalogu sv. Petra bio otišao u Pisu kako bi posvetio crkvu baš u čast sv. Petra. I uistinu, sveti papa je istovremeno bio i u Pisi i u Rimu gdje ga je moglo vidjeti mnoštvo ljudi.

Za sv. Alfonsa Liguorija je ostalo zapisano u njegovu procesu za kanonizaciju da je 21.9.1774. dok je kao biskup bio u mjestu Arienzu, kao pao u san. U tom je stanju ostao dva dana, a kad je došao sebi, kazao je da je bio uz papu Klemeneta XIV. koji je bio na umoru. I uistinu, isti čas kad je sv. Alfons došao sebi, papa je bio umro u Rimu.

(izvor, dodatno)

S duhovnim oružjem u rukama

Čuli smo jutros u propovijedi kako trebamo biti spremni za duhovnu borbu i svjesno u nju ući. Po mogućnosti sličniji toreadoru koji zna što je pred njim, nego biku kojega naprosto utjeraju u arenu.

Jedna efikasna pomoć u toj borbi su molitve i pjesme koje nam je predala kršćanska baština. Zato je dobro da svaki Hrvat i Hrvatica kao i svatko tko razumije hrvatski jezik ima uza se Mali misal.  Ta je knjižica već stigla u brojne zemlje na više kontinenata, pa tako i u Rim. 

I uzoriti gospodin Raymond Leo kardinal Burke primio je svoj primjerak što ga je obradovalo te se rado svojim blagoslovom sjetio vjernika koje je prije nekoliko godina susreo u Hrvatskoj. 

Vjerujem da bi osmijeh pobožnog kardinala bio još veći da je u rukama imao najnoviju verziju Malog misala. Naime, na godišnjoj sjednici Društva Benedictus koja je jučer održana obaviješteni smo da su tvrdo uvezani primjerci već gotovo svi prodani, a i meko uvezani se jako dobro prodaju. Saznali smo da je završena priprema "luksuznog" izdanja koje je uvezano u materijal sličan koži te sadrži ne jednu, ne dvije, nego čak tri trakice za označavanja stranica! Članovi Društva Benedictus prvi mogu naručiti primjerke ove brojem vrlo limitirane serije, a ako što ostane, bit će dostupno i drugim ljubiteljima kvalitetne i lijepe knjige. 

Klišeji za zlatotisak izrađeni su baš za ovo izdanje, a glavnu ilustraciju trebalo je u pripremi pomno precrtati. Siguran sam da će svi koji budu imali sreće držati ovu knjižicu u rukama reći da su ovi primjerci posebno dobro uspjeli. 

Gostujući autor - Reiki i krštenje duhom

Zloupotreba polaganja ruku u „reikističkom sustavu“

Samo u Njemačkoj otprilike 500 000 učitelja reikija izvodi „čudesna iscjeljenja“ polaganjem ruku.

Nije tako teško reći "da, za zabranu sam ubijanja nerođenog djeteta"

Ne čini mi se posebno teško pitanje: Jesi li za zabranu pobačaja? 

Jedini razlog zašto pobačaj postoji je jer se žena, a često i njezina okolina, želi riješiti bebe prije nego se rodi i zakomplicira im život. Svakako da zajednica treba učiniti dolazak novog života na svijet što podnošljivijim ako već ne i lakšim. Zna se koje mjere idu u tom smjeru i vjerojatno se dobar dio društva još uvijek može ujediniti u uvođenju i promicanju takvih zakona, pokreta i institucija. Ali ono prvo pitanje ostaje s razlogom prvo i neizbježno. 

Ako sam dobro shvatio društvene mreže, jedan zastupnik Hrvatskog sabora iz rubne desne stranke predložio je zakon o zabrani pobačaja i pozvao kolege zastupnike da podrže takvu inicijativu. Desetak zastupnika je stalo iza takvog prijedloga, a neki od kojih se to očekivalo ogradili su se jer je čitav postupak napravljen po njihovom sudu pravno i PR nevješto te s ciljem provokacije, odnosno samopromocije.  

Ne vidim točno u čemu je problem reći: "da, pobačaj treba zakonom zabraniti". Pretpostavljam da je kod nekih poput zastupničkog bračnog para riječ o prevelikom intelektualiziranju i ljudskim obzirima. Drugi, koji bi htjeli biti jako fini nakon što su munjevito na krilima samopromocije uletjeli iz preuskih majica u salone za pse saborskih zastupnika, odavno su se izjasnili poznatom frazom "u zabrane ne vjerujem, vjerujem u edukaciju u rad s našim vjernicima koji će shvatiti vrijednost života". Naravno, dovoljno je to ponoviti za bilo koje zlodjelo koje je zakonom kriminalizirano, pa će svatko normalan uvidjeti ispraznost takve argumentacije. 

Jedan pak svećenik iznosi o ovome svoj nadasve balansirani stav: 

Politika bi tu tek imala što reći u zakonodavnom smislu kad javna rasprava jednom završi. Crkva i druge vjerske zajednice na poseban bi se način u ovom pitanju morale čuvati korištenja političkih poluga. To bi se Crkvi prije ili kasnije obilo o glavu. Pitanje je koliko je (ne)opravdana praksa prosvjeda, peticija ili molitvenih okupljanja ispred bolnica. Tako nastupati znači vlastito uvjerenje ili samu molitvu koristiti kao sredstvo pritiska na druge i drugačije. Pitanje je bi li to bilo instrumentaliziranje molitve. Bilo bi to isto kao da se netko okuplja i moli ispred lokalne birtije gdje se psuje… Uostalom, kad su sustavno uništavane tvornice i radna mjesta u pljačkaškoj privatizaciji u Hrvatskoj, nitko se nije okupljao na molitvu ispred sjedišta velikih političkih stranaka koje su tu pljačku blagoslovile… I kad su radnice „Kamenskog“ ili „Uzora“ ostavljene na cesti, nitko se nije okupljao ispred ureda onih koji su ih opljačkali i molio… Tada nije bilo poziva na borbu, referendume ili promjenu nekog zakona. Nije bilo spomena ženskih prava. Tada su svi šutjeli. Uostalom, bilo koji zakon može biti i donesen, ali kod nas ga se ne drže ni političari koji ga izglasuju. Zapravo, u tom smislu ne pristajem na to da bilo koja grupa ljudi čini pritisak na bilo koja u ime vjere koju i sam vjerujem. Vjera je nešto što se ne nameće… Barem bi to trebala biti. 

Pitanje izmjene zakona o pobačaju, na koji se pozivaju neki od predizbornih protagonista, ne bi ništa riješilo. Stvar bi se samo zakomplicirala. Procvjetao bi posao pobačaja na crno, a susjedne su zemljice svakoj građanki ove naše Lijepe Uboge dovoljno blizu da bilo koja može otići preko granice ukoliko želi pobaciti. A da i ne spominjemo nadriliječnike koji bi nestručnim zahvatima ugrožavali zdravlje i života žena. 

Ah, jadni mi kad nam ovakvi žele biti novi Sbutega ili Grubišić. Pa evo, da mu objasnim. Molitelji se okupljaju ispred bolnica i mole ondje jer im je to preostalo kao jedino i zadnje sredstvo da sklone majku, liječnika i babicu da ne ubiju nerođeno dijete. Nemaju više nikakvih ljudskih mogućnosti i svoje pouzdanje stavljaju u Boga nadajući se da će po njima, njihovoj prisutnosti i molitvi, milost pronaći pukotinu u srcima tih ljudi koji su se odlučili za strašno zlo. Svakako da je potrebno svojom molitvom pratiti i političare i ljude u teškoj ekonomskoj potrebi, ali te situacije su neusporedive s prije navedenom jer se radi o odraslim ljudima, ne postoji ta neposredna hitnost, a postoje i različiti drugi načini za djelovanje u tim slučajevima. Kao svećenik morao bi biti za to da se učini pritisak te se primjerice bogopsovka na javnom mjestu zabrani i kazni. Ali on vjerojatno i ne razumije što priča. Zar bi inače spominjao ovaj besramni argument "ako se zabrani, morali bi ubijati djecu na crno"?!

Spomenuo sam nedavno jednoj osobi o čemu se radi u tekstu koji sam namjeravao objaviti u skoroj budućnosti. Pokušala me odgovoriti od takvog članka zbog neugodnih opisa. Meni se ipak čini da je tekst vrlo prikladan uz ovu temu, pa ću ga, suprotno redovitoj praksi, objaviti odmah ispod ovoga.

Biskup ljudoždera

Godine 1894. Mgr. Filip Augouard [Oguar] klečaše do nogu Njegove Svetosti Pape Leona XIII., koji ga je pozvao, da izbliza vidi onoga, koga su prozvali »biskup ljudoždera«. 

»Je li istina«, reče mu Papa, »da vaši Crnci jedan drugoga jedu?«

»Dakako, Sveti Oče, i to svaki dan«. 

Nato Papa primijeti, da Crkva još nema svetaca, koji bi bili pojedeni: »Dobro, Sveti Oče, ja ću nastojati da počnem. — A, to ne, odvrati Leon XIII., ja to ne ću, vaši nam vjernici ne bi ostavili relikvija!« 

Prijateljska šala, što je sakrivala samilost, koja je napunjala te dvije velike duše pri pomisli na strašnu zbilju! 

Otac Augouard crta svoje gnušanje, koje je oćutio, kad je prvi put kupovao ljudsko meso: djevojčicu od dvanaest godina, čiste vanjštine, za koju je crnac tražio od njega veliku cijenu u tkaninama. Pogodi se s njime o manju cijenu i odvede djevojčicu, koja zaplješće rukama od veselja zahvaljujući tako svome spasitelju. »O vi mlade djevojke«, piše Otac, »koje trošite toliki novac u beskorisne zabave, kad biste vi znale!...« 

»Najgnjusniji ljudožderi, što ih ima na svijetu«, bilježi Mgr. Leroy »jesu Bonžoe u Ubanghi«. Koliki li bi se niz grozota mogao nanizati, kad bi se složile ujedno sve stranice listova, u kojima biskup ljudoždera crta običaje groznih Bonžoa. 

»Najvećom prostodušnošću ubijaju oni ubogoga sužnja, raskomadaju i žderu, kao da je vol ili ovan. Žene su osobito spretne u raščinjavanju lješina«. 

U unutrašnjosti Konga bila su tržišta robova, gdje bi trgovci kredom zabilježili ona uda robova, što su im zapela za oko. Kad bi tako sva uda jadnog roba bila obilježena, odsjekli bi mu glavu, a kupci bi ponijeli sa sobom svoje komade. 

Na povratku s nekoga pogreba zaustavi Oca jedan crnac: »Zašto si dao zakopati mrtvace iz karavane? Bili bismo ti dali mnogo krmaka i ovaca za njih. O koliko je dobra mesa time propalo!« 

»Poglavice«, priča jedan misijonar, »goje čitave čete robova i djece, kako se kod nas goje bravci ili guske. Roditelji se ni najmanje ne žacaju, kad ih spopadne želja da prožderu svoj vlastiti porod, kako se god i ne sustežu ubiti prijatelja, ako ga sretnu bez oružja i obrane«.  

Jesti ljudsko meso tolika je čast, da kod nekih plemena žene ne pripuštaju tim gozbama. 

Prvo selo, u koje je stigao bilo je okićeno mrtvačkim glavama, obješenim kao znaci pobjede; žene se nakitile ogrlicama od čovječjih zubi. 

Pa ipak Mgr. Augouard posjeti kao biskup ta plemena najprije. »Kako je ime tomu robu, što izdiše?« zapita seoskog poglavicu. — »Nyama«, odgovori ovaj nehajno, »to je meso!« a drugi mu povjeri isto tako iskreno: »Nema ništa bolje od mesa što govori«. 

Na taj način, po svome običaju nenaoružan, stupi Mgr. Augouard među Bonžoe. Moglo ga je to stajati života, ali njegova premoć nad dušama, koja je izbijala iz čitave njegove ličnosti, njegova smionost i okretnost spasiše ga. 

Betu strašni poglavica toga naroda, htjede da s velikim poglavicom bijelaca utvrdi krvni savez i da se s njim pobrati. Mgr. Augouard pristane na taj obred. Betu zatrubi. Crnci izađu iz svojih koliba. Doskora se divlji skokovi i plesovi pomiješaju s paklenom muzikom tamtama. Biskup pruži svoju golu ruku, a Betu svoju. Stari neki crnac zareže u obje ruke. Svaki sad uzme list biljke »kola« i njime otare ranu. Zatim izmijene međusobno listove i poližu krv. Mgr. Augouard postade tako krvni pobratim crnačkoga poglavice.  

Tome nerazrješivom pobratimstvu mogao je biskup zahvaliti, da je na tom negostoljubivom zemljištu mogao podići križ i zastavu. Tako bude osnovana njegova najmilija i najutješnija misija. 

Kad je poslije dvadeset godina prolazio tim selom, razveseli ga veoma, kad mu izađe u susret stari poglavica, njegov pobratim u pratnji od sedam stotina crnaca, koji su došli, da slušaju svetu misu, koju će im odslužiti biskup u sjeni misijske zastave. 

Kako uopće kod svih crnaca, tako je i u Bonžoa vladalo mnogoženstvo, što je bilo najveća zapreka obraćenja. 

»Hoćemo li u tvome nebu imati žena?« zapita neki divljak misijonara, »Nama trebaju žene. Ti veliš ne? Bijelče, tvoje nebo ne valja. Mi ne ćemo u nj«.

Gdjekoji poglavice imađahu i po četrdeset žena. »Ne znam, kako ti ljudi već za osam dana ne polude«, govoraše biskup porugljivo, »kad je u civilizovanoj zemlji često i jedna žena previše!« Jedan njegov misijonar bijaše sklonuo nekoga poglavicu, da si drži samo jednu ženu. I požuri se da mu čestita. »Da«, reče ovaj, »zadržao sam si jednu, koja je manje zla«. »Dakle si drugu otpustio?«. »Ne, ja sam je pojeo!« 

Fetišizam, naslijeđen od djedova i neizlječiva lijenost Crnaca bijahu zapreke obraćenju.  

Kako da obratiš odrasla čovjeka, koji na pozdrav misijonara odvraća ovakvom željom: »Opij se svaki dan... Ubij sve svoje neprijatelje!... Kradi, a da te ne vide!... Imaj mnogo žena!...« Shvatljivo je, da su misijonari svu svoju revnost posvećivali najviše djeci. Mgr. Augouard otvori u svakoj misiji školu. Djecu su učili kršćanski nauk, ali su ih priučavali i na rad i poučavali u zanatima. Tako su doskora imali zidara, tesara, upravljača brodova, klesara slonove kosti; dapače i vrsnih upravnih činovnika. 

Malo pomalo podizahu se kršćanska sela sa prozračnim kućama od zemlje pa i od opeke. Nekoć je Mgr. Augouard uz pomoć jednoga Oca misijonara i jednoga brata pomoćnika sam samlio zemlju i sažegao 800.000 opeka za gradnju svoje misije, na veliko čudo Crnaca. 

Velika je teškoća bila uliti crncima volju k poljskome radu, koji su oni smatrali nečasnim i prepuštali ga ženama. 

Već prije Mgr. Augouarda, Mgr. Carrie bješe odredio, da se poljski rad postavi kano temelj, kano središte i vrhunac uzgoja. Malo pomalo, nepregledni pješčani krajevi pretvoriše se u obrađeno tlo, a šume ustupe mjesto rodnim voćnjacima. U istu uzgojnu svrhu podigne Mgr. Augouard veliku poljodjelsku školu, kojoj se i evropski doseljenici divili. Upravitelj nekoga društva za eksploataciju iskaže čast tome biskupovome djelu riječima: »Samo djelovanju misijonara imam da zahvalim, što sam mogao u samoj zemlji naći radnika, dok su prije toga urođenici svako djelo Evropejaca tek uništavali«. 

(izvori: 1, 2, 3)

Duhovna lirika utorkom 70

Grga Martić

PJESNIČKE KITICE SVETOGA FRANE ASISKOGA (izvadak)

Pak ti fala još najveća
I zbog naše sestre smrti,
Kojoj niko uteć neće;
Pa blago mu ko neprti
Grieh na svojoj hudoj puti
Jer u vječnost čist se puti.

On podložan tvojoj volji,
Na sudjeni čas se smije,
Umičući na sviet bolji,
Gdje mu druge smrti nije.
Faljen da si! blagoslovi!
Što te prosi sluga ovi.

Tko zna

Proslavili smo Svijećnicu u Sigetu, a Blaževo naravno u sv. Blažu. Oba su dana bile pjevane mise s kađenjem uz obilje prigodnih blagoslova. 

U propovijedi na Svijećnicu čuli smo o važnosti krštenja djece, a u onoj od blagdana sv. Blaža posebno je zazvonila rečenica o tome kako kršćanin nema što izgubiti na ovome svijetu. 

Prisjetio sam se i kako smo prije godinu dana proslavili ove blagdane u crkvi sv. Katarine i crkvi Krista Kralja. Obje su danas, a vjerojatno i u godinama pred nama, izvan upotrebe zbog teških oštećenja. 

Koliko se toga dogodilo od prošle Svijećnice i Blaževa! Pouka da primimo sve blagoslove koje možemo jer će nam sigurno trebati. 

Ne smijemo zaboraviti zahvaliti Bogu za sva njegova dobročinstva, a posebno za crkve i svećenike po kojima možemo primati sakramente, sakramentale te vjersku pouku i poticaje.