Mnoga [...] lica, svjesna, da im društvo ili okolina nameću masku, koja ih izobličuje, tragična su u patnji savjesti, jer vide, da im ta maska dovodi život u tjeskoban položaj, iz kojega više ne mogu izići.
Najjači simbol koronavirusne krize u kojoj se nalazimo vjerojatno je sveprisutna maska za lice. Najprije moram naglasiti da mi zaista ne smeta ako netko želi nositi masku, bilo u trgovini, bilo na ulici, bilo u crkvi (dakako, ne kao celebrant ili ministrant u svetištu).
Pročitao sam nedavno zanimljivu raspravu u
komentarima jednog teksta na Facebooku. To me malo potaknulo da pokušam kratko uobličiti svoje mišljenje o obavezi nošenja maske koja se proširila nekakvim čudnopravnim ukazima dosadnog stožera civilne zaštite.
Još sam u siječnju, kada se počela širiti medijska pandemija vezana uz wuhanski virus, rekao Marku da ne želim sudjelovati u
kineskom socijalnom eksperimentu. Naravno, svi smo mi htjeli-ne htjeli dio tog globalnog eksperimenta, ali ja barem mogu odlučiti da neću dobrovoljno ili bez jasne prisile u njemu sudjelovati. Od početka je bilo očito da se uz stvarni, ali uvjetno manji problem neobične prehlade-gripe, iz Kine širi zlokobniji virus komunističke tiranije. Kina je svoj totalitarizam potpunog nadzora i kontrole dovela do gotovo neslućene razine, ali iskra žudnje za moći zapalila je i srca gotovo svih svjetskih političkih elita kao i vlasnika krupnog kapitala koji iza njih stoje.
Smatram kako je obaveza nošenje maske izvan vrlo uskog kruga djelatnosti i mjesta, a pogotovo na prostorima kao što su trgovine, javni prijevoz, škole, crkve (a da ne govorim na otvorenom) ogromno presezanje vlasti na osobnu slobodu pojedinaca. Shodno tome, korist takvog zakona (ili što već jest) mora u mojim očima biti razmjerna fizičkoj, psihičkoj i socijalnoj šteti koju uzrokuje. Potrudio sam se čitati i pratiti različita mišljenja i podatke o tekućoj pandemiji te moram priznati da po mojim procjenama trenutne mjere (kao i još strože odredbe kojima se prijete) i njihova utemeljenost ni približno ne dosežu ravnotežu s opasnošću koju bi tobože trebale sprečavati.
Pri protivljenju trenutnim i budućim odredbama treba, dakako, imati mjeru. Maska na licu je simbol pokoravanja službenoj priči o opasnostima koje prijete i društveno prihvaćenim reakcijama na njih. Samo zato što se iz svih medija širi paranoja o kineskoj bolesti, ne znači da ću odbaciti uobičajene higijenske mjere poput držanja određenog odstojanja, pokrivanja usta i nosa kod kihanja i kašljanja ili pozdravljanja bez rukovanja i ljubljenja (u slučaju da mi netko pruži ruku, odgojen sam da je prihvatim, ali definitivno neću prihvatiti pozdrave šakom, laktom, stopalom itd). Naravno da je potrebno uložiti nešto vremena da se pokuša donijeti svoj sud o svakoj pojavi s kojom se susrećemo u životu. Razmjerno ozbiljnosti pojedine pojave ili odluke koju uz nju vežemo, dužni smo i temeljitije proučiti pojedino pitanje te donijeti vlastiti odgovor. I u skladu s time prihvatiti odgovarajuće posljedice.
To znači, primjerice, da neću ići u one trgovine u koje me ne puštaju bez maske, ali ako mi treba lijek i ne žele me pustiti u ljekarnu, napravit ću onaj minimum s kojim će mi otvoriti vrata (npr. masku preko brade ili samo preko usta, ne i nosa, i slično). Ako putujem javnim prijevozom te tramvaj ili autobus stane dok ne stavim masku, izaći ću, a ne čekati da dođu policajci kako bih se s njima prepirao. Ako se umjesto glavnog ulaza u neku zgradu na kojemu je kontrola, mogu poslužiti sporednim i zaobići nepotrebne konflikte, tako ću i napraviti. U slučaju da nešto mogu uraditi preko interneta ili pošte, makar me to i inkomodiralo, radije ću izabrati tu opciju, nego svojevoljno staviti masku preko lica. Ako bi se, primjerice, (ne daj Bože) donio propis da bez maske ne možemo ući u crkvu, radije bih stajao na vratima, nego pristao uz taj simbolični ustupak tiraniji i desakralizaciji. Sve ovo zahtijeva neko promišljanje i promjenu ustaljenih navika, ali i dalje se
meni osobno čini boljim nego pristajanje uz "novo normalno" i sve što ono podrazumijeva.
Također, smatram da odgovornim nenošenjem maske (primjerice, bez da kašljem ili govoreći prskam slinu pokraj drugih ljudi) dajem podršku onima koji poput prodavačica ili roditelja s djecom možda nemaju "luksuz" da iskažu javno svoje mišljenje.
Nekako sam se nadao da će se ovo ludilo oko korone preko ljeta ispuhati. Ima još nešto vremena da se to dogodi, ali čini mi se da ću ipak trebati strpljivije čekati. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se riješiti pitanje obaveznosti eventualnog cijepljenja. Nikako ga ne mislim primiti kao što se nikad nisam cijepio ni protiv gripe, iako sam načelno za
obaveznost cijepljenja protiv težih bolesti.
S vjerskog aspekta, Gospodin nam je dao da u ovoj krizici vidimo što možemo očekivati od naših duhovnih pastira (vrlo malo) i na koga možebitno smijemo računati kad počnu istinski problemi. To je svakako bolje, nego ući u pravi rat potpuno nesvjestan slabosti svoje strane.
Inače, možda je ovo potpuno nepovezano uz priču, ali malo me zabrinjava što je i voće i povrće ove godine tako preobilno rodilo. Imam osjećaj, a slobodno se nasmijte, da je to blagoslov kojim nam dragi Bog utješno ukazuje da je s nama i u ovim problemima potresa, virusa, socijalnih nemira, ukidanja javnog bogoslužja, uvođenja svetogrdnih propisa i sl. kako bi nas ohrabrio za nevolje i "glad" koji slijede.
Zadnja se pokladna maska ulicom vuče,
Na njoj je odrta halja samo,
Po cesti svjetina, strta umorom, ruče:
Pepela, pepela amo!
