Kod sv. Katarine

Kako je najavljeno, s prvom nedjeljom Došašća naša se zajednica vjernika premjestila za tradicionalnu misu u crkvu svete Katarine na Gornjem gradu. Imali smo pjevanu misu s kađenjem i vjerujem da je svima koji su prisustvovali bilo lijepo. Iako naša misa, naravno, nije vezana uz tu obljetnicu, ima li boljeg načina za obilježiti pedeset godina uvođenja nametnute umjetne liturgije od slavljenja mise u obliku koji je trebao iščeznuti. Dakle, u obredu radi kojega je ova prekrasna crkva i izgrađena.

S obzirom da sam odrastao u dominikanskim župama na istoku Zagreba, meni je i grobljanska crkva na Mirogoju bila prebogata s onim divnim velikim raspelom. Čak je i potamnjela slika Majke Božje Bistričke i ornamentalni ukrasi po zidovima ogromno umjetničko i estetsko bogatstvo onome tko je godine proveo promatrajući neljudski apstraktno urešenu i jalovo pustu crkvu. No, bogatstvo i raskoš barokne umjetnosti u crkvi sv. Katarine s pravom se ističu u gradu siromašnom lijepim crkvama kao što je Zagreb.

Ne bih želio ostati samo u kritikama, na tu opasnost nas je upozorio celebrant u propovijedi. Naveo je meni vrlo odbojan primjer "Adventa u Zagrebu" koji se svojim glasnim pozornicama, smrdljivim kobasicama i kičastim klizalištem trudi progutati i crkvu sv. Katarine. No, kako je rekao propovjednik, unatoč tim preprekama, pruža nam se, Bogu hvala, velika mogućnost pripreme i pozivanja drugih na pripravu za dolazak Isusa.

Utješno je iz godine u godinu slušati na posljednju nedjelju po Duhovima i prvu nedjelju Došašća evanđelja o posljednjim danima koja završavaju riječima "Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći." Zahvalimo Gospodinu koji nas je stvorio, učinio kršćanima i dao mogućnost da ga štujemo svojim životom i molitvom.