Gostujući autor - Tradicionalna misa u Bresciji

Najprije nekoliko podsjetnika uz ove dane:

Potpuni oprost u nekim liturgijskim danima - 29. lipnja, Blagdan sv. Petra i Pavla: ako je neki nabožni predmet (krunica, medaljica, križić, škapular...) blagoslovio Papa, vjernik može primiti potpuni oprost ako ga pobožno nosi na ovaj Blagdan, ako na taj dan izmoli Vjerovanje;

Potpuni oprost u nekim posebnim zgodama - na dan svečane Mlade Mise: mladomisnik i svi nazočni koji pobožno sudjeluju [v. potpunije].

S obzirom da većina hrvatskih svećenika slavi ovih dana obljetnicu svoga ređenja, čestitam svim takvim čitateljima ovoga bloga! Potičem vas, dragi svećenici da misite onaj obred u kojem su nastali toliki svetci. Ako vaša misa nije što sličnija tradicionalnoj misi, ne možete se po njoj posvetiti i jedini vam je izgled da postanete sveti (a za tim težite, zar ne?) da umrete kao mučenik ili od iscrpljenosti u posluživanju bolesnih i siromašnih.

Nakon ove digresije donosim vam kratki tekst novog gostujućeg autora o misi na kojoj je prisustvovao tijekom putovanja u Italiji. Pozivam i ostale čitatelje koji će sudjelovati u misama po tradicionalnom obredu da nam pošalju sastavak o svojim dojmovima. Ja uvijek volim pročitati takav izvještaj, a to nam je ujedno svima poticaj da molimo za našu domovinu u kojoj mračne sile žele iskorijeniti ovaj sveti obred.

Dana 6. lipnja nazočio sam tradicionalnoj svetoj misi u Bresciji u talijanskoj pokrajini Lombardiji. Bog je Brescianima dao milost da svake subote u 18 sati imaju tradicionalnu misu u crkvi svetoga Zena (Zenona) Veronskog (živio u 4. stoljeću) na Trgu Foruma (Piazza del Foro). Trg Foruma je malen trg, ali vrlo blizu samom srcu Brescie. Nije ga bio poseban problem pronaći i bez navigacije. Sempre drito, sempre drito.

Stara crkva, nevelika. Čini mi se da u ovoj crkvi nije bilo nikakvih (revolucionarnih) zahvata u interijer ni u eksterijer. Kako baš nisam vješt s obredom, ponio sam svoj latinsko-hrvatski misal i pratio. Ljudi nekih četrdesetak. Dvaput sam se okretao vidjeti postoji li u crkvi kor. Smiješno, znam, ali nisam mogao razumjeti odakle dolazi pjesma zbora, a kora nema. Ili ima? :-) S bokova nije, kora ipak nema. Ko je ovdje lud? Da nije s CD-a? Čini se da je zbor bio iza oltara, iako ih nisam vidio.

Starina iza mene, iako jednom nogom u grobu, odgovarao je i pjevao ono što je sasvim sigurno već u djetinjstvu naučio. Mladić od nekih 20 godina do mene i onaj malo stariji ispred njega toliko su spremno i napamet odgovarali na latinskome da mi je bilo jasno da su tu svake subote. Unatoč tome, mladić do mene bio je u kratkim hlačama do iznad koljena. To mi se činilo u neskladu s tečnošću njegova latinskoga. Cijelo vrijeme obreda osjećao sam da je ova misa za okupljenu zajednicu normalna stvar. Nema nikakva posebna uzbuđenja ni grča neizvjesnosti kakav sam osjetio kod nas.

Prostor oltara je debelim lancima sasvim odijeljen od prostora za narod. To sam vidio kad sam se primakao oltaru za pričest. Na kraju mise svećenik je dobrih pet minuta prisutnima nešto smirenim tonom objašnjavao. Kako ne znam talijanski, nisam razumio. Držim da su bile u pitanju neke obavijesti. Nakon mise klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, možda desetak minuta. Misa i klanjanje su zajedno trajali oko sat vremena. Po izlasku sam se našao iza onoga mladića u kratkim hlačama. Išao je ulicom ispred mene, a ja nisam imao hrabrosti čovjeka zovnuti i pitati neka pitanja. Sad mi je žao, ali odluku da stupim u akciju je trebalo donijeti tada. Što je tu je. Bogu hvala. Unutrašnjost nisam fotografirao, ali sam napravio jednu fotografiju crkve izvana.

Stoljeće sebstva

Povodom posjeta Pape valdenškim hereticima u Torinu

D. Fuori della Chiesa cattolica, apostolica, romana si può aver salute?
R. No. Fuori di questa Chiesa niuno può salvarsi. Nella maniera che quelli i quali non furono nell'Arca di Noè, dice s. Girolamo, perirono nel diluvio, così perisce inevitabilmente colui che si ostina di vivere e morire separato dalla Chiesa cattolica, apostolica, romana, unica Chiesa di Gesù Cristo, sola conservatrice della vera religione.
...
D. Non può darsi che gli Ebrei, i Maomettani, i Valdesi, i Protestanti, cioè i Calvinisti ed i Luterani, e simili, quantunque non siano nella Chiesa cattolica, apostolica, romana, tuttavia abbiano la vera religione?
R. Tutti costoro non hanno la vera religione, perchè non la ricevono dalla Chiesa cattolica, sola vera Chiesa di Gesù Cristo, unica depositaria della verità e legittima interprete della dottrina del suo Divino Maestro.
...
D. Chi è il Capo dei Valdesi, i quali in gran numero vivono nella valle di Luserna vicino a Pinerolo?
R. Il Capo dei Valdesi è Pietro Valdo, negoziante di Lione. Egli diede principio all'erronea sua dottrina verso la metà del secolo decimoterzo.

D. E vero che la dottrina dei Valdesi è stata sempre la stessa dal tempo degli Apostoli infino a noi?
R. È falsissimo per ogni verso. Prima di Pietro Valdo mai non ne fu parola nel mondo. Dopo Pietro Valdo si cambiò nuovamente coll'adottare che essa fece gli errori di Viclefo e di Huss. Nel secolo decimosesto poi degenerò in Calvinismo, ed ai nostri giorni i così detti Valdesi sono verissimi Protestanti per quanto si chiamino Evangelici o Barbetti.

D. Chi sono i capi dei Protestanti?
R. I capi dei Protestanti sono Calvino e Lutero, vissuti alla metà del secolo decimosesto. Calvino, chierico simoniaco, fu condannato a grave pena per un delitto ignominioso. Lutero, frate apostata che uscì dal convento, commise i più gravi disordini fra cui quello di sposare una monaca legata dai voti, mentre egli pure era legato da voti solenni e perpetui.

D. Questi uomini, Maometto, Pietro Valdo, Calvino e Lutero diedero segni di essere da Dio mandati?
R. Costoro erano uomini non mandati da Dio, non fecero alcun miracolo, nè in loro si avverò alcuna profezia. Propagarono i loro errori e le loro superstizioni colla violenza e col libertinaggio. Religione che scioglie il freno a tutti i vizi, apre la strada a tutti i disordini. Cosicchè si possono chiamare non invitati da Dio, ma da Satana a predicare e diffondere l'empietà fra gli uomini.

D. Dunque costoro non sono nella Chiesa di Gesù Cristo?
R. Costoro non avendo per Capo Gesù Cristo, non possono appartenere alla sua Chiesa, ma, come insegna s. Girolamo, appartengono alla Sinagoga dell'Anticristo, cioè ad una Chiesa opposta a quella di Gesù Cristo.

...
D. Che cosa devono fare i protestanti per salvarsi?
R. I protestanti per salvarsi devono rinunziare ai loro errori, entrare nella Chiesa cattolica, apostolica, romana, da cui un tempo si separarono, unirsi al Vicario di Gesù Cristo che è il Papa; chi si ostina di vivere da lui separato perisce eternamente.
...
D. Noi cattolici che cosa diciamo della setta protestante?
R. Noi cattolici, seguendo la dottrina infallibile della Chiesa cattolica, diciamo che i protestanti se non fanno ritorno alla Chiesa cattolica non possono salvarsi.

Giovanni Bosco - Fondamenti della Cattolica Religione

O posjetu.

The Pope’s relationship with the Protestant world is rich and varied. [...] “When I was four years old — it was 1940, none of you were born yet! — I went out with my grandmother,” he told a Salvation Army delegation in an audience in the Vatican at the end of 2014. “In that time, it was thought that all Protestants went to hell. On the other side of the sidewalk there were two women of The Salvation Army, with that hat that you all have.... Have you worn one? And I remember like it was yesterday, I said to my grandmother: “Who are they? Nuns?”. And my grandmother said: “No, they are Protestants, but they are good”. Therefore, because of your good witness, my grandmother opened the door to ecumenism to me. The first ecumenical preaching I ever heard was in front of you. Thank you very much.”

Još neke zgode vezane uz don Bosca i valdenze.
Obraćenje jedne valdežanke, opisao don Bosco.
Kratko i lijepo obraćanje don Bosca protestantskim službenicima (Trattenimento XLIII), skica za Papin nagovor?

Velike ture škotskih otoka - redemptoristi

Sveti Oče, kad već pišete molitvu za nekrste

Molitva za našu Zemlju

Svemogući Bože, koji si prisutan u cijelome svemiru
i u najmanjem od svojih stvorenja,
svojom nježnošću grliš sve što postoji.
Izlij na nas snagu svoje ljubavi
kako bismo branili život i ljepotu.
Ispuni nas mirom da bismo živjeli
kao braća i sestre, nikome ne škodeći.
O Bože siromaha,
pomozi nam izbaviti napuštene i zaboravljene ove Zemlje,
tako dragocjene u tvojim očima.
Ozdravi naše živote
da mognemo štititi svijet, a ne ga iskorištavati,
da mognemo sijati ljepotu, a ne onečišćenje i razaranje.
Dotakni srca onih koji traže samo dobitak
na uštrb siromašnih i Zemlje.
Nauči nas da otkrijemo vrijednost svake stvari,
da budemo ispunjeni divljenjem u kontemplaciji,
da prepoznamo kako smo duboko sjedinjeni
sa svakim stvorenjem
na našem putu prema tvom beskonačnom svjetlu.
Zahvaljujemo ti što si s nama svaki dan.
Ohrabri nas, molimo te, u našoj borbi
za pravdu, ljubav i mir.
---
Znajući da nema drugoga imena,
po kojemu se možemo spasiti
osim Imena Gospodina Isusa Krista,
molimo te, daruj nam vjeru, ufanje i ljubav,
da riječju i djelom
prihvaćamo sve što uči Sveta Crkva katolička,
da tvoje zapovijedi pomno obdržavamo te
u toj vjeri živimo i umremo.

U paklu nema klime.

Nemamo dovoljno katoličkih svetaca i mudraca

Un maestro spirituale, Ali Al-Khawwas, a partire dalla sua esperienza, sottolineava la necessità di non separare troppo le creature del mondo dall’esperienza di Dio nell’interiorità. Diceva: « Non occorre criticare a priori coloro che cercano l’estasi nella musica o nella poesia. C’è un segreto sottile in ognuno dei movimenti e dei suoni di questo mondo. Gli iniziati arrivano a captare quello che dicono il vento che soffia, gli alberi che si flettono, l’acqua che scorre, le mosche che ronzano, le porte che cigolano, il canto degli uccelli, il suono delle corde o dei flauti, il sospiro dei malati, il gemito degli afflitti… » (Eva De Vitray-Meyerovitch [ed.], Anthologie du soufisme, Paris 1978, 200; trad. it.: I mistici dell’Islam, Parma 1991, 199).

(Enciklika Pape Franje Laudato Si, fusnota uz točku 233)

Izmolite kao zadovoljštinu Presvetom Srcu Isusovu

Potpuni oprost u nekim liturgijskim danima - na Blagdan Srca Isusova: Pomirna molitva na čast Presvetog Srca Isusova ("Jesu dulcissime - Premili Isuse"), izmoljena javno u crkvi [v. potpunije]

Pomirna molitva Pape Pija XI.

Premili Isuse! Ti si neizmjerno ljubio ljude, a oni tu tvoju ljubav tako nezahvalno zaboravljaju, zanemaruju i preziru. Klečeći pred oltarom tvojim hoćemo evo mi, da ti iskažemo osobito poštovanje i njime popravimo toliki opaki nemar i uvrede, kojima ljudi odasvud udaraju na ljubezno Srce tvoje.

Znamo nažalost, da smo se i mi katkada tako nevrijednim pokazali, pa žalimo to s najdubljom boli i molimo milosrđe tvoje ponajprije za sebe. Spremni smo okajavati svojevoljnom pokorom ne samo grijehe, koje smo počinili sami, već i zla djela onih, koji su daleko odlutali s puta spasenja i otvrdnuli u svojoj nevjeri, pa ne će da idu za tobom, vođom i pastirom, ili su pogazili krsni zavjet i odbacili slatki jaram tvoga zakona.

Sve te žalosne opačine hoćemo da okajemo. No, napose kanimo naknađivati za nečedno i ružno življenje i odijevanje, za tolike zamke, što ih stavlja pokvarenost nevinim dušama, za oskvrnjivanje bagdana, za mrske psovke izbacivane protiv tebe i tvojih svetaca, za napadaje na tvog namjesnika i svećenstvo, za nemar i strašna svetogrđa, kojima se pogrđuje sam Sakramenat božanske ljubavi i napokon za javne prestupke naroda, koji se diže na prava Crkve, što si je ti osnovao i na njezino učiteljstvo.

O, da možemo oprati te opačine krvlju svojom! Međutim, da naknadimo za pogrđenu božansku čast, prinosimo ti onu zadovoljštinu, što si je nekad na Križu ti sam prikazao Ocu i koju obnavljaš svaki dan na oltarima. Tomu pridružujemo pokore Djevice Majke, sviju svetaca i pobožnih kršćana. - Obećajemo ti od svega srca, da ćemo grijehe, što smo ih počinili mi i drugi i nemar za toliku ljubav, koliko bude do nas s pomoću tvoje mllosti popravljati tvrdom vjerom, čestitim življenjem i točnim vršenjem evanđeoskoga zakona, osobito zakona ljubavi. Obećajemo, da ćemo svim silama sprečavati uvrede, što ti se nanose i da ćemo poticati sve, koje bude moguće, da nasljeduju tebe.

Primi, molimo te, dobrostivi Isuse, po zagovoru naše pomiriteljice blažene Djevice Marije ovu dragovoljnu naknadu i daj nam veliki onaj dar postojanosti, da te do smrti vjerno slušamo i služimo, da svi napokon stignemo u onu domovinu gdje ti s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

[pdf, doc]

Karl Rahner i razaranje teologije

Da bi se donekle shvatilo bijedno stanje Crkve i isusovačkog reda, valja osobito povesti računa o pogubnom djelovanju isusovca Karla Rahnera (1904. – 1984.)...

Karl Rahner i razaranje teologije

rtf / pdf

Konačno i u Zagrebu

Čestitam ocima isusovcima iz bazilike Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj koji su organizirali zaista lijepu tijelovsku procesiju po ulicama Zagreba večeras. Nadam se da će se ova procesija nakon dugih desetljeća "skrivenih" ophoda oko crkve nastaviti i iduće godine s još više sudionika.

PS. Zahvaljujem jednom gospodinu iz Zagreba na fotografijama.

Dva euharistijska čuda iz Torina

Prošle smo se godine prisjetili dvaju čuda vezanih uz Presvetu Euharistiju. U prvom i poznatijem koje se dogodilo pred svetim Antunom Padovanskim sudjelovao je jedan okorjeli heretik, dok se u drugom susrećemo s grupom opakih židova iz Poznańa.

Ove godine čini mi se prikladno na današnju svetkovinu Presvetog Tijela Gospodina našega Isusa Krista ukratko prikazati dva čuda u kojima su protagonisti bili bezbožni francuski vojnici.

(klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Prvi događaj zbio se 6. lipnja 1453. Jedan je vojnik opljačkao crkvu u Exillesu, selu 60 km zapadno od Torina, danas na granici s Francuskom. Sav je plijen među kojim se nalazila i monstranca s posvećenom hostijom strpao u vreću i natovario na mazgu. Stigavši u Torino na jednom se trgu mazga zaustavila i usprkos udarcima nije htjela nastaviti dalje. Odjednom se vreća otvorila, a iz nje se podigla u zrak pokaznica s Hostijom. Svi su se zaprepastili pred tim čudom dok se vijest munjevito proširila po gradu. Biskup se sa kanonicima zaputio na to mjesto gdje je prisustvovao nastavku čuda. Monstranca se otvorila i pala na zemlju, a Hostija je još lebdeći zasjala poput Sunca. Biskup je u pontifikalnom ruhu molio usred klečećeg puka ponavljajući "mane nobiscum, Domine" (ostani s nama, Gospodine), uzdižući kalež prema čudesnoj Hostiji. Na te se molbe Gospodin Isus, sakramentalno prisutan, polako spustio u kalež. Biskup je u procesiji Presveti Sakrament odnio u katedralu gdje je nakon klanjanja Njime blagoslovio vjernike i pohranio Ga u svetohranište. Ovaj je događaj odjeknuo ne samo u lokalnim razmjerima, nego i među katolicima u drugim zemljama. Izgrađena je na mjestu čuda bazilika Presvetoga Tijela dovršena 1529. godine.

Evo opisa bazilike koji za naše čitatelje iz Slovenije prenosimo iz crkvenog časopisa Zgodnja Danica od 7. kimovca (rujna) 1894.

Četerta imenitna ter posebno znamenita cerkev ob glavni, jako živahni dolgi ulici ne daleč od stoljne cerkve pa je cerkev presv. Rešnjega Telesa. Tudi ta za kacih pet stopnjic od tal vzdignjena romanska cerkev ti je poseben kinč celega mesta. Ni sicer kaj posebno prostorna, pa se posebno vzdiguje daleč na kviško z visoko svojo kuplo. Dasiravno pa ta cerkev po svoji velikosti nekako zaostaja za druzimi velikanskimi cerkvami, ima vendar veliko ter neizmerno prednost pred druzimi cerkvami. To je namreč cerkev, kjer je mili Zveličar naš čudovito svetu razodel svojo resnično pričujočnost v presv. Rešnjem Telesu. To najdeš zapisano v kamnitem tlaku v cerkvi. Ko stopiš v sveti hram, vidiš poleg prižnice na evangeljski strani mali prostor, ograjen z železnim omrežjem. Ravno ta pa je tisti imenitni prostor, kjer se je to čudo godilo. V štirovoglati kamniti plošči je ta čudež ob kratkem tako-le popisan: Hic divini Corporis arector jumentum procubuit. Hic sacra sese Hostia sarcinis emancipata in auras extulit. Hic supplices in Taurinensium manus clemens descendit. Hic ergo sancitum prodigio locum memor supplex pronus venerare aut verere. Die 6. Junii Anno Domini 1453 Po naše bi se reklo nekako tako-le: Na tem prostoru je ropar Božjega presv. Rešnjega Telesa svoje živinče s pretepanjem na tla spravil. Tukaj se je presv. Hostija iz vreče, ki se je sama razvezala, vzdignila v višave. Tu se je Hostija milostno izpustila iz višav v roke v pobožni molitvi klečečih Turincev (prebivalcev turinskega mesta). Tukaj toraj spominjajoč se da ta prostor je po čudežu posvečen, v globoki ponižnosti moli ali pa s strahom premišljuj. Dne 8. junija leta Gospodovega 1453. Kar pa je popisano na tej plošči ob kratkem, je brati obširniše iz čveterih prekrasnih, lepo slikanih podob, na oboku, prav na stropu cerkvenem. Perva slika, nad glavnimi cerkvenimi vrati, kaže roparja, ko pride s svojim roparskim tovarišem krast monštranco s presvetim Rešnjim Telesom. Iz tabernakeljna potihoma jemaje sveto posodo, jo daje v roko svojemu tovarišu, kateri jo nese tretjemu tovarišu roparju, ki stoji s svojim oslom v kotu zunaj cerkve. Varno ter na vse strani oprežen ropar odveže na tleh vrečo, dene vanjo monštranco s sv. Hostijo, jo naloži osliču čez herbet, potem pa požene žival svojo, ter gre dalje po mestu, nadejaje se, da monštranco odnese. Kar se prav na ravno popisanem prostoru žival ustavi, ter se ne gane z mesta, če tudi jo ropar z vso silo tako zelo pretepa, da jo spravi na tla. Toda žival se ne gane z mesta. Ob enem pa se vreča sama od veže, kar kaže druga slika, in čudo! presveta Hostija se sama dvigne kviško ter obstane v zraku obdana z nebeško svitlobo. Ljudstvo sliši in vidi kaj se godi, stermi, kleči, moli in zre v presveto Hostijo v višavi. Presv. Hostija se tako dolgo ne gane s svojega mesta, da pride nadškof turinski spremljan od velike množice ljudstva s posvečenim kelihom v roki, katerega stojč kvišku derži, ljudstvo pa kleči in moli, in glej. presv. Hostija se sama iz višav spusti v kelih. To nam predočuje prekrasna tretja slika. Z velikim veseljem nese potem nadškof v slovesni procesiji sv. Rešnje Telo, presv. Hostijo, v stolno cerkev. Pobožno ljudstvo turinskega mesta pa sklene in da na tistem kraju, kjer se je to čudo godilo v zadoščenje za veliko nečast ter oskrunjenje, katero se je tu presv. Rešnjemu Telesu po roparju godilo, napraviti krasno cerkev v čast presv. Rešnjega Telesa. Sveto spoštovanje in blaženo veselje tukaj navdaja verno serce. Misel se zbuja: O, mili Jezus, kako si dober, da nam s takim čudežem svojo pričujočnost v presv. Zakramentu dokazuješ! Vera, upanje in ljubezen do Jezusa v presv. Zakramentu se mu tukaj množi. Iz serca pa se mu vzdiguje prošnja k Bogu: O, da bi pač brezverci in hudobneži na ta kraj prišli in se tukaj učili, da Jezus, sin živega Boga, je v presv. Zakramentu resnično in bistveno pričujoč ter se bali Njega saj kot prihodnjega Sodnika. Ne more pa se veren častilec ločiti od tega kraja, da ne bi pobožno in z veseljem počastil svojega Zveličarja v presv. Rešnjem Telesu, rekoč: „Presveto in Božje Rešnje Telo naj večno češčeno in hvaljeno bo!"

***

Drugi je događaj manje povijesno potvrđen, pa neki sumnjaju da se uopće radilo o čudu. Bilo kako bilo, poučno ga je pročitati. Dogodio se 12. svibnja 1640. u kapucinskoj crkvi koju sam već spominjao kod opisa putovanja u Torino. U to ratno doba brojni su se mještani Torina sklonili u crkvu na vrhu brda. Nakon izdaje švicarskih plaćenika, u crkvu je upala francuska vojska koja je poubijala nekoliko stotina vojnika i civila, ne štedeći pri tome žene i djecu. Jedan je hugenot, dakle krivovjerac, mačem obio vrata svetohraništa na što je iz svetohraništa suknula jarka vatra, a svetogrdnik je pao vičući "mon Dieu, mon Dieu" (moj Bože, moj Bože) i domalo umro.

Kopija slike koja se čuva u samostanu može se vidjeti u predvorju crkve.

Svetohranište novijeg glavnog oltara iz 1655.

Evo misa

Ovih se dana tradicionalni katolici u Zagrebu osjećaju blagoslovljeni. Evo samo dvije slike s nedjeljne mise na kojoj smo svi zdušno pjevali i pozorno vlč. Leszeka Królikowskog slušali. Blagdan Presvetog Trojstva protekao je tako uz tradicionalnu misu i večernju procesiju u čast Majke Božje od Kamenitih vrata na najbolji mogući način.

Članovi Društva Benedictus proslavili su isti dan i blagdan glavne zaštitnice Društva, Blažene Djevice Marije Kraljice. Neki od njih nosili su tijekom procesije nove majice.