Preodgoj

Spolnom odgoju u školama nismo na ovom blogu posvetili poseban post. O tome možete čitati na brojnim stranicama na internetu, prije svega na bitno.net, ali i na katolik.hr, Vigilare, KsDK, HKDPD-u, HKLD-u itd.

Ova bi tema logično spadala pod Markov resor, ali s obzirom da on već dugo ne piše na blogu, odlučio sam ja progovoriti nekoliko riječi. Vjerojatno ću samo ponoviti ono što su drugi prije bolje izrekli, ali to i nije pretjerano važno. Važnije je da naši čitatelji koji to žele mogu izreći svoje mišljenje, upozoriti na neki članak, ideju ili pristup ovoj problematici.

S jedne strane se postavlja pitanje zašto se uvodi spolni odgoj? I u ministarstvu koje vodi Jovanović ima mnoštvo puno važnijih i hitnijih problema, a da i ne govorimo o stanju u Hrvatskoj. Mladi danas koriste internet gotovo posve nekontrolirani od svojih roditelja. Ako ih se i kontrolira kod kuće, na sto drugih mjesta mogu se susresti, potražiti, čuti ono što ih zanima. Razrednici nisu osposobljeni da im pričaju o biološkoj, psihološkoj, duhovnoj dimenziji ljudske seksualnosti.

Meni se čini sasvim jasno da je cilj slamanje prirodne stidljivosti djece, unošenje nemira, ideja koje bi trebale razoriti prirodne i zdrave reakcije na stvari poput pornografije, promiskuiteta, homoseksualnosti, pedofilije, ostalih perverzija, ali i općenitije shvaćanje da postoji dobro i loše, da je potrebno kontrolirati svoje nagone, ne samo u spolnosti, nego i u prehrani, kupovanju, agresivnom izražavanju itd.

Jasno je kome takav razvoj odgovara, iza raznoraznih ljudskih struja i grupacija, iza svega nesumnjivo stoji sotona. 

S druge stane, javlja se reakcija. Vrlo je lijepo bilo vidjeti da su konačno biskupi zajedno o nečemu jasno i razumljivo istupili i držali se toga bez uzmicanja. Drago mi je vidjeti i da razne udruge i pokreti s moralnim, najčešće katoličkim predznakom, ne pristaju na ušutkavanje i medijske manipulacije. Bogu hvala, danas nam je na raspolaganju puno više sredstava nego prije. I treba se boriti dok je to još moguće, treba sve iznijeti na svjetlo dana.

Realistično gledajući, uz jednu nezanemarivu manjinu kršćanskih roditelja i nastavnika koje treba kontinuirano podržavati, većina je u Hrvatskoj zapala u kontraceptivni mentalitet u kojemu je plodno tlo za razvoj svih novoprava, od abortusa, preko zabrane govora i pisanja protiv perverzija, preko prava na prisilno nametanje perverzija, prava na iskorištavanje osoba usvajanjem djece u nenormalne zajednice, usmrćivanjem beskorisnih, silovanjem jezika, itd. 

Svakako, ovo je prilika za pravo ekumensko i međureligijsko djelovanje, stati zajedno s onima koji ih dijele iza moralnih principa i odgovoriti razgovijetno i smireno na provokacije. Ali, katolici koji žele nešto učiniti, trebaju prije svega osvijestiti ostalim katolicima u Hrvatskoj što zapravo Crkva uči, što je na području ljudske spolnosti grijeh i kakve pozitivne sadržaje iskustvo Crkve nudi. Naravno, teško da će roditelji koji su se primjerice podvrgli sterilizaciji imati uporište za uvjerljiv govor svojoj djeci o zlima abortusa ili homoseksualnosti, ali i takvima premda su još nepokajani, može se pristupiti bilo znanstvenim podatcima bilo zajedničkim iskustvom čovječanstva.

Ne smijemo zaboraviti da je u ovoj borbi protiv nas knez ovoga svijeta. Ne treba ga dugo tražiti ni na licima kojekakvih vrištača, ali, što je mnogo važnije, ni u vlastitom srcu. Treba redovito živjeti sakramentalni život i moliti se da nam Gospodin pomogne da spašavajući vlastitu dušu pozitivno svjedočimo i svojim bližnjima. Takvim su svjedočanstvom uvijek kršćani preobraćali i pobjeđivali svoje neprijatelje, pa nema razloga da sumnjamo da će tako biti i danas.

Razmatrajmo danas kako opća pokvarenost društva nije ništa novo. Ne treba se nikad obeshrabriti. Sigurno da će biti teško, pogled naše nade ionako smjera preko ove suzne doline, iznad paklenih provalija, prema životu s Bogom.

Osmina crkvenog jedinstva

Nakane:
18. siječnja: Za povratak "drugih ovaca" u jedno stado Gospodina našega Isusa Krista.
19. siječnja: Za povratak odijeljenih istočnih kršćana u zajedništvo s Apostolskom Stolicom.
20. siječnja: Za povratak anglikanaca pod autoritet Kristova Namjesnika.
21. siječnja: Za povratak svih protestanata po čitavome svijetu u jedinstvo Katoličke Crkve.
22. siječnja: Da kršćani u Americi budu zajedno sjedinjeni sa Stolicom sv. Petra.
23. siječnja: Da se otpali katolici vrate sakramentima Crkve.
24. siječnja: Da se židovi obrate na katoličku vjeru.
25. siječnja: Da misionarska revnost pokori svijet za Krista.

Druga verzija nakana:
18.1. (Katedra sv. Petra u Rimu): jedinstvo svih kršćana i mir u svijetu,
19.1.: odijeljeni istočni kršćani,
20.1.: odijeljeni engleski kršćani,
21.1.: odijeljeni kršćani u Europi,
22.1.: odijeljeni kršćani u Americi,
23.1.: povratak otpalih katolika,
24.1.: židovi i muhamedanci,
25.1. (Obraćenje sv. Pavla): obraćenje pogana.

Vidi još: 1, 2, 3, 4.

Godišnji izvještaj Društva Benedictus za 2012. g.

Objavljen je godišnji izvještaj Društva za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" za 2012. godinu. Prošli izvještaj, za 2011. godinu, nalazi se ovdje.

Nema tradicionalne mise u sv. Martinu 27. siječnja 2013.

Prenosim s mailing liste Tradicionalna Misa:

U nedjelju 27. siječnja 2013. neće biti tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Martina u Zagrebu. Uz Božju pomoć, misa se nastavlja 3. veljače 2013.

Prekinute poveznice

Provjerio sam danas ovaj blog pomoću usluge za testiranje prekinutih poveznica. S vremenom nažalost mnogi linkovi pucaju, pa me nije iznenadilo da brojne veze koje sam stavio u postove sada više ne funkcioniraju. U nastavku je popis većine takvih nevažećih linkova s ovog bloga, prvenstveno meni za evidenciju. Sigurno ih ima još u komentarima ispod postova jer je besplatna usluga provjere ograničena na tri tisuće stranica. Ukoliko vam se dogodi da naiđete na prekinutu poveznicu, pokušajte doći do traženog sadržaja preko Internet arhiva ili naprosto pretražujući u googleu (preko linka ili preko ključnih riječi).

Izlet u Lepoglavu

Tuce vjernika među kojima i članovi Društva Benedictus te Udruge Katolik sakupilo se oko podneva u prošlu subotu, 12. siječnja, na izletu u Lepoglavi. Došli smo sa raznih strana, a nakon predaha i upoznavanja sa župnikom, krenuli smo predvođeni đakonom koji djeluje u toj župi u kratku šetnju. Vrijeme je bilo prohladno, ali sunčano tako da se ljepota lokalne prirode i kulturnih znamenitosti pokazala u pravom sjaju.

Prošli smo pokraj kaznionice, a duž križnog puta molili smo krunicu na latinskom.

Ovaj je križni put posvećen najpoznatijem zatočeniku u Lepoglavi, bl. Alojziju Stepincu i uz svaku je postaju po jedan motiv iz kažnjeničkog života blaženika. Tako je primjerice uz 1. postaju, Isusa osuđuju na smrt, natpis

„Narodni sud“ je na montiranom procesu 11. listopada 1946. g. osudio nadbiskupa Alojzija Stepinca na 16. godina zatvora.

a uz 6. postaju, Veronika pruža Isusu rubac, ovaj

Gospođa Julijana Fidler, vlasnica ugostiteljskog objekta i radnje blizu kaznionice, pozdravila je po jednom stražaru bl. Alojzija Stepinca. Zbog toga joj je zaplijenjena imovina i ona je završila u zatvoru.

Na vrhu brda Gorica nalazi se prekrasna crkva posvećena sv. Ivanu Krstitelju koju je kao i ostale dvije crkve koje smo taj dan posjetili oslikao veliki pavlinski slikar Ivan Krstitelj Ranger u prvoj polovici 18. stoljeća. Morao sam povući konop i zazvoniti nekoliko puta jer je lokacija i vrijeme bilo kao stvoreno za to. Nadam se da nitko od mještana nije pomislio da je netko umro.

Uz titulara crkve u svetištu se nalaze i brojni drugi svetci koji nose ime Ivan, pa ih nekoliko donosim na slikama u nastavku.

Nakon što smo sve dobro pogledali, vratili smo se istim putem natrag zahvalivši starom gospodinu zvonaru što se popeo da nam otvori crkvu.

Okrijepili smo se uz fini ručak, ali o tome neću duljiti jer već vidim kako se neki čitatelji mršte što takve prizemne stvari uopće bilježim.

Već se mračilo i trebalo je razgledati glavnu crkvu, blažene Djevice Marije, koja je četrdesetak godina bila od komunista zatvorena, a od devedesete je ponovno župna crkva. Divili smo se bogatim oltarima i freskama, djelić atmosfere možete doživjeti preko virtualne šetnje. Čak i debeljuškasti anđeli kojih ima posvuda, nisu mi ovdje bili antipatični.

Na putu do sakristije zastali smo pored ormara na kojem su prikazane posljednje stvari (smrt, sud, pakao i raj).

U sakristiji su s jedne strane na vratima ormarića prikazani apostoli, a s druge strane scene iz života svetog Petra (ako sam dobro upamtio). Evo jedne scene, pa se vi prisjetite koje.

Padao je mrak i krenuli smo do našeg posljednjeg odredišta, crkve svetog Jurja koja je kroz četrdesetak godina služila kao župna crkva.

Slika sv. Jurja u svetištu podsjetila je neke na Jana Sobjeskog (usp. npr. ovu). Nažalost, unutra je bilo već poprilično mračno, pa je ovaj izrezak iz fotografije dosta mutan:

Izmolili smo korski na latinskom večernju sutrašnje nedjelje svete Obitelji i duhovno, kulturno i prijateljski obogaćeni vratili se kući. A ondje je već započeo snijeg koji će ovaj tjedan upisati u hrvatske meteorološke kronike.

Hvala osobama koje su mi posudile fotografije, a posebno hvala, naravno, organizatoru! Neka nas sve prati zagovor BD Marije kojoj smo se pomolili u bivšoj pavlinskoj crkvi pred slikom Jasnogorske Gospe.

Patnja laika

Prije nekoliko tjedana objavili smo izvadak iz romana vlč. Bryana Houghtona, tj. poglavlje naslovljeno Velečasni, želim postati katolkinja. Meni je to jedan od najboljih postova koji su se pojavili na ovom blogu. Zato mi je drago da danas imamo još jedan tekst istog autora. Hvala osobi koja je oba teksta lijepo prevela!

Patnja laika

vlč. Bryan Houghton

1983. "duh koncila" već je puhao gotovo dvadeset godina. Odnio je sve što je bilo specifično katoličko, od papinske tijare do ribe petkom. I nije se činilo da će se oluja utišati. Ja sam se trebao pomiriti s tim da ću ostati isključeni svećenik – u obustavi rada do kraja svojih dana. Ali bio sam svećenik, milošću Božjom, pa sam mogao prikazivati staru misu, moliti stari brevijar i, općenito, živjeti po svojim vjerskim uvjerenjima.

Ali nesretnih laika mi je bilo neopisivo žao. Bili su prepušteni na milost svećenika, ljubitelja promjena, i od njih se tražilo da zaplješću na svaku inovaciju. Najviše su, očigledno, patili roditelji kojima više nije bilo zagarantirano da će svojoj djeci moći prenijeti svoju vjeru. Hladna okrutnost biskupa i svećenika me zaprepašćivala. Nisam poznavao nijednog koji je pokazao ikakvu sućut prema njima. Zato sam odlučio sâm napisati knjigu koja bi barem donekle iznijela na svjetlo patnju i tugu izazvanu onime što se događalo u Crkvi. Tako je nastao roman "Judithin brak", a ovo je posveta koju sam za njega napisao:

"Zaređen sam za svećenika 30. ožujka 1940. i u lipnju iste godine poslan u Slough, radničko predgrađe Londona. Tako je rođena župa Svetog Antuna u toj londonskoj spavaonici. U rujnu 1954. poslali su me u mjesto Bury St Edmunds, gdje sam se brinuo za župu St Edmunds sve do 29. studenog 1969. Zapravo sam tada dao ostavku na svoju dužnost i istog dana, u ponoć, otišao. Zašto? Jer je sutradan ujutro, na prvu nedjelju Došašća, stupao na snagu novi Ordo Missae.

Reći ćete da je riječ o tvrdokornosti, pa čak i o pretjerivanju. Ali bila je riječ o pitanju koje je zadiralo u srž stvari. Srž stvari, odnosno općenito provođenje reformi, a pogotovo liturgijske reforme, počivala je na pretpostavci da su laici jadne neznalice. Podrazumijevalo se da ih potiče samo strah od pakla, da su pobožni zbog praznovjerja i vjerni iz navike, da križ vide kao totem, a misu kao magijski čin. Osim toga, te se nesretnike posve neopravdano vrijeđalo optužbama da su, većinom, nedjeljni katolici koji su preko tjedna nevjernici. Tu su strahovitu izmišljotinu širili – i još uvijek šire – biskupi i svećenici koji najčešće, kao odrasli, nisu upoznali laički život. Gdje god radio, laik svaki dan podnosi ruganje i podsmjehe, a kada noću legne u postelju, mora ostati katolik.

Nisam u položaju da sudim o župljanima svoje subraće, ali mogu govoriti o svojima iz Slougha i Bury St Edmundsa, iako ne mogu dovoljno naglasiti svoje divljenje prema tim ljudima, zbog njihove prosvijetljene vjere i iskazane pobožnosti. U tome je čitavo pitanje. Reforme su proizašle iz radikalne kritike. Što se mene tiče, nisam želio činiti ništa što bi se moglo protumačiti kao kritika divnih ljudi kojima sam po ređenju dan da im služim. Bio sam posve svjestan toga da više učim o Bogu zahvaljujući njima nego što su oni mogli naučiti o njemu od mene.

Bilo je i obraćenika. I sâm sam jedan od njih, zato mi je uvijek pred očima misterij milosti. Koliko sam ih primio, ne znam. Dvjesto? Više? Među njima je bilo vrlo učenih ljudi, a i – doslovno – klošara. Sve sam ih učio o istim vječnim istinama. Možda je riječ o oholosti, ali ne mogu reći da sam ih, primajući ih u Crkvu, prevario.

A što reći o onima koji se obraćaju radi ženidbe? Obično se takve prezire. Imam pisani dokaz o tome iz ruke jednog biskupa. A kako im se ja divim! Nema sumnje da postoji analogija između ljudske ljubavi i ljubavi Božje, u suprotnom Bog ne bi u čovjekovo srce tako duboko usadio ljudsku ljubav. Koliko mogu procijeniti, ja pripadam onima koje bi se moglo nazvati "obraćenicima intelektualcima". Što to znači? Jednostavno to da je Božja milost popravila ono u čemu je zakazala moja inteligencija.

"Obraćenici radi braka" svjedoče o nečemu sasvim drugome: da njihova ljudska ljubav teži prema božanskoj ljubavi. A o svome obraćenju daju najsjajniji dokaz: rađanje novog života. Kako ih možemo prezirati? Shvaćate li sada što me potaknulo da podnesem ostavku? Nisam želio učiniti ništa što bi bilo izvor sablazni za moje divne župljane.

Koliko ja znam, i koliko god to bilo nevjerojatno, nitko već dvadeset godina nije objavio ništa kako bi uzveličao kreposti laika i oplakao njihove patnje. Kada su se pokušavali buniti, prigovaralo im se da su neposlušni i da nisu odani ili, pak, da potiču podjele. Iz te je konstatacije nastao ovaj roman. Cilj mu je pokazati da barem jedan svećenik zna u kakvoj se strašnoj situaciji nalaze laici.

Posvećujem ovu kratku knjigu svojim nekadašnjim župljanima iz Slougha i Bury St Edmundsa. Ona je samo skroman znak mojega divljenja za njihovu ustrajnost u vjeri i moje zahvalnosti za primjer neuništive pobožnosti koji su mi pokazali.

vlč. Bryan Houghton

Gostujući autor - Blagoslov kuća i(li) obitelji?

Prošlih godina je na ovome blogu oko Bogojavljenja bilo riječi o razlikama u obredu blagoslova vode iz starog i novog obrednika, a ovaj put ću iskoristiti priliku da pokrenem jednu srodnu, također aktualnu temu, a to je blagoslov kuća, odnosno / ili obitelji, kako je postavljeno u naslovu. Nastojat ću ne biti previše dugačak pa ću odmah krenuti 'u glavu', a prostora za raspravu ostaviti eventualno za komentare. Na prvi pogled kad samo usporedimo stari i novi obred – ne samo što se tiče mise, što je tema koja je već prilično obrađivana i o kojoj je puno raspravljano, nego i ostalih sakramenata i blagoslovina, odmah primijećujemo stanovitu razliku. Vidimo svugdje dvije stvari – veći izbor čitanja i famozna 'molitva vjernika'. I ono treće čime ćemo se ovdje pozabaviti, jesu (blagoslovne) molitve. U svemu tome možemo reći da je postkoncilska reforma zbilja dosljedno, po istim načelima provedena, no koja je njihova vrijednost jest tema za vrlo ozbiljnu i široku raspravu, čega ćemo se ovdje u glavnim crtama pokušati dotaknuti.

Usporedimo li novi obred blagoslova i onaj stari koji nalazimo u tradicionalnom Rimskom obredniku, najprije kod novog pratimo istu liniju kao i u novom redu misu. Prvo služiteljev (podjeljivanje nije ograničeno samo na svećenika, i đakona, nego je predviđeno da se njime koriste i laici) pozdrav, pa biblijska čitanja – jedno iz Starog ili Novog zavjeta, i evanđelje, zatim molitva vjernika, Oče naš i naposljetku blagoslovna molitva. Kako je rečeno, daleko bi nas odvela rasprava da govorimo šire o načelima biblicizma u čitanjima i kreativno – sentimentalno - zamornog ponavljanja u tzv. 'molitvi vjernika'. Recimo samo da (pored samog pitanja koje je značenje i uloga čitanja za cijeli obred?) opet ne stoji kako baš nema biblijskih tekstova u starom obredu. Naprotiv, njega obilježava jasna i snažna molitvena struktura – nakon uvodnog pozdrava slijedi antifona i Magnificat, zatim Oče naš koji se, kao i u Brevijaru, moli tihim glasom, pa zazivi, molitva Bogojavljenja, responzorij i naposljetku blagoslovna molitva. Drugim riječima, osim na sv. Pismu, tradicionalni je obred utemeljen na crkvenoj molitvenoj i liturgijskoj predaji, koja biva jasno izražena.

No, ovdje ćemo se zaustaviti na središnjem i najvažnijem dijelu cijelog obreda, a to su molitve blagoslova. Opet, promatraču 'laiku' neće trebati dugo da primijeti kako postoji stanovita razlika. Već u samom naslovu obreda, stari obrednik govori o blagoslovu kuća, a novi o blagoslovu obitelji. A kad dolazimo do samih molitvi, to konačno postaje očito. Zato bih prenio najprije molitvu koju nalazimo u starom obredniku (439. str.):

Blago+slovi, Gospodine, Bože svemogući ovo mjesto (ovu kuću), da bude u njemu (njoj) zdravlje, čistoća, pobjedna krepost, poniznost, dobrota i blagost, potpuno izvršivanje zakona i zahvaljivanje Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, i neka ovaj blagoslov ostane na ovom mjestu (na ovoj kući) i na njegovim (njezinim) stanovnicima. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

A u novom obredu nalazimo na izbor šest molitvi (faktor bezbrojnih opcija kojima je prožet čitav novus ordo, naravno, što pogoduje stvaranju osjećaja 'kreativnosti' i mimo 'službeno odobrenih' obreda), koje su oblikovane na sljedeći način. Samo u dvije od njih spominje se da se zapravo blagoslivlje kuća. Navodimo ih ovdje kako slijedi:

Vječni Bože, ti s očinskom ljubavlju neprestano izlaziš u susret ljudskim potrebama. Molimo te, izlij na ovu obitelj i kuću obilje svoga + blagoslova, a njezine članove posveti darom svoje milosti da ustraju u tvojim zapovijedima i iskupljuju sadašnje vrijeme dobrim djelima te jednom prispiju u pripravljeno im prebivalište u nebesima. Po Koristu Gospodinu našem. Amen.

Blagoslovljen si, Bože, naš Oče, što si ovu kuću dao ovoj obitelji da u njoj stanuje. Neka njezini stanovnici zadobiju darove tvoga Duha i u djelotvornoj ljubavi očituju milost tvoga + blagoslova. Koji god pohode ovu kuću, neka u njoj uvijek nađu osjećaj ljubavi i mira kojemu si ti jedini začetnik. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Odnosno, ispravak – ipak samo u prvoj navedenoj govori se izričito da se blagoslivlja kuća, dok u drugoj imamo samo izraženu 'želju za osjećanjem blagoslova' kad se pohodi kuća, tj. simbolično – intencionalna, personalistička umjesto realne dimenzije blagoslova (kakvu imamo u blagoslov vode, o čemu za par trenutaka). Ostale molitve uopće ne spominju blagoslivljanje kuće, nego se odnose samo na osobe, a posebno je upadljiva prerada molitve iz starog obrednika, u kojoj je zaziv za blagoslovom kuće odnosno mjesta posve izbačen i umjesto toga se stavlja obitelj. Navest ćemo samo jednu od njih:

Gospodine Bože, obiljem svoje zaštite i milosti obdari svoje sluge: daj im zdravlje duše i tijela i oslobodi ih od svakoga zla. Prosvjetljuj ih svojom riječju istine i učvršćuj u evanđelju tvoja spasenja. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Stoga se postavlja pitanje, u čemu je zapravo 'štos' da svećenik dolazi u kuću 'blagosloviti obitelj'? Ne ostvaruje li se to na svakoj misi na koju dođe čitava obitelj – na kraju mise u blagoslovu, odnosno u obrascima 'svečanih blagoslova'? Naravno da da, i stoga zaključujemo da nema nikakve bitne razlike s obzirom na bit stvari – blagoslova koji se podjeljuje, i da se on može bez ikakve razlike napraviti izvan kuće. Takva praksa zaista i postoji u nekim modernim župama gdje se više ne ide u blagoslov kuća odnosno stanova, nego se poziva ljude da dođu na zajedničku misu na predviđeni dan kada će primiti svi zajedno blagoslov. A kao posljedicu svega imamo da se više uopće ne blagoslivljaju kuće kao takve (ako se koriste molitve koje to uopće ne spominju, ili pak svećeničke 'improvizirane' koje su na tom terenu vrlo česte), što opet proizlazi iz pretpostavki moderne teologije o kojom ćemo kazati nekoliko riječi.

Uputili smo na početku na razlike između novog i starog obreda blagoslova vode, odakle ćemo sada aktualizirati najvažnije značajke te razlike, kako ih je odlično formulirao Fr. Z (1, 2):

,,Predgovor u toj knjizi [novom obredniku], objašnjavajući njegovu teoriju – pokazuje volju sastavljača da unište razliku između zazivnih i konstitutivnih blagoslova. Prvi zazivaju Božji blagoslov na osobu, a drugi konstituira (odnosno utemeljuje / ustanovljuje) stvari, mjesta itd., kao blagoslovljene. Ti blagoslovi uklanjaju stvari iz vremenite sfere i postavljaju ih u područje svetoga. Nova knjiga, eliminirajući tu distinkciju, eliminira konstitutivne blagoslove. Ako čitate molitve knjige Blagoslova, naći ćete molitve koje uistinu ništa ne blagoslivljaju. Oni u biti izriču sugestiju da bi Bog mogao blagosloviti nekoga tko pogleda na kip, zvono, medaljicu, bez da zapravo ustanovljuje predmet kao blagoslovljenu stvar.

(…)

Knjiga pokušava promijeniti teologiju Crkve o blagoslovinama, nastojeći efektivno eliminirati koncept konstitutivnog blagoslova i svodeći svaku molitvu i čin na zazivni blagoslov.’’

Sve to, kao smo se uvjerili, očito vrijedi i za ono što se nekad zvalo blagoslov kuća, a danas je blagoslov obitelji. A pretpostavke imamo tražiti, naravno, gdje drugdje nego u (neo)modernističkoj teologiji, zadojenoj modernom, egzistencijalističkom i personalističkom filozofijom, koju je Crkva sve do Drugog vatikanskog promatrala s najvećom podozrivošću - smatrala da uvelike šteti katoličkoj teologiji i da je se u nju ne može uspješno implementirati, te sankcionirala pokušaje takve infiltracije, da bi nakon koncila ta oštrica, u ime 'dijaloga' i 'aggiornamenta' otupila i otvorila se velika propusnost gdje takav svjetonazor čak ulazi u službene crkvene dokumente i obredne knjige. Ne moramo vjerujem posebno spominjati kako je odbojnost i uzmicanje od određivanja esencije stvari, i pretežito fokusiranje na njezinu vitalnu funkciju, glavno obilježje tog personalističkog i egzistencijalističkog mentaliteta, koji dobiva svoje očitovanja u svim područjima teologije (tako npr. u apologetici trebamo napustiti 'apstraktno skolastičko teoretiziranje i dokazivanje', nego se valja fokusirati na čovjekove mogućnosti i želje da se s objavom susretne, objava nije 'prenošenje informacija' – pologa vjere o Bogu koji se objavljuje, nego 'živi susret s njegovom osobom' itd.) što ovdje biva vrlo jasno izraženo – kuća se ne određuju po svojoj biti – konstitutivno, kao nešto što se premještaju iz sfere profanoga u sveto, nego s obzirom na njezinu funkciju – da se po njoj 'nađe osjećaj ljubavi i mira'. Ili se pak uopće ne određuje, odnosno ne spominje u molitvama nego personalna i egzistencijalna dimenzija potpuno istiskuje produžetak temeljne kršćanske istine 'Riječ tijelom postala' – da je čovjek tjelesno biće koje je Krist kao takvo otkupio, i potrebno je vidljivih znakova da bi slavilo Boga, te da se to odnosi na neki način i na sve materijalno što čovjeka okružuje, čitav svijet koji je Bog stvorio, i koji valja posvetiti da bi i po njemu čovjek ostvarivao kontakt s Bogom.

Zato kad primite svećenika u svoju kuću za blagoslov, recite mu jasno da želite da vam blagoslovi kuću, jer za blagoslov obitelji se zaista nije trebao mučiti da dolazi do vas.

Memoari jednog antiapostola SB-1025

Naslov ovog članka ujedno je i naslov knjige koju ću vam danas preporučiti. Evo o čemu se radi  (spojio sam izvatke iz riječi nakladnika te kratkog opisa knjige):

  Marie Carré bila je francuska medicinska sestra. Godine 1965, prešla je s protestantizma na katoličanstvo. Umrla je u Marseillesu u Francuskoj 1984. godine. U svibnju 1972. objavljena je ova njezina knjiga, pod naslovom ES-1025, u kojemu slova ES znače Eleve Seminariste (student bogoslovije). Prema nakladniku izvornika, ova knjiga donosi priču o istinitom događaju, onako kako se dogodio. Autorica je napravila samo malene promjene kako bi tekst bio čitljiviji.

[...]

  Šezdesetih godina prošloga stoljeća francuska medicinska sestra po imenu Marie Carré stigla je na mjesto prometne nasreće. Čovjeka koji je stradao u toj nesreći odvezli su u bolnicu u gradu čije ime sestra namjerno ne spominje. Unesrećeni je umro poslije nekoliko sati. Uza se nije imao nikakvih dokumenata, samo aktovku u kojoj je bila jedna bilježnica s biografskim bilješkama. Sestra ih je uzela i pročitala. Sadržaj tih bilježaka bio je toliko neobičan da ih je odlučila objaviti, pod naslovom SB-1025 – Memoari o infiltraciji komunista u Crkvu.

[...]

  Čak i kada bismo ovu knjigu shvatili kao čistu izmišljotinu, događaji koji su u njoj predskazani doista su se ostvarili. Osim toga, mnoge duboke i revolucionarne promjene koje su se dogodile u Katoličkoj crkvi od Drugog vatikanskog koncila (1962. - 1965.) morali su biti osmišljeni u glavama ljudi koji su bili blisko povezani s djelovanjem Katoličke crkve i koji su te promjene promicali kroz utjecajne kanale unutar Crkve. U protivnom, te promjene nikada ne bi bile prihvaćene ni provedene u djelo.

Kao što se i u citiranom tekstu navodi, knjiga je možda dijelom ili potpuno fikcija (v. 1, 2). Ali da je dobro utemeljena u stvarnosti, mislim da u to ne treba sumnjati. Teorije zavjere me nikad nisu posebno zanimale, no prije nekoliko godina sam gotovo slučajno pretražujući knjige u jednoj kući (nebitno gdje i kod koga) naišao na prašnjave povjerljive dokumente u kojima se opisuje komunistički nadzor Crkve u Hrvatskoj i prijedlozi infiltriranja i upravljanja, od svećeničkih organizacija do osobnog pristupanja bogoslovima. Nije potrebno da išta detaljnije o ovome govorim jer vjerujem da mnogi stariji ljudi imaju s time i osobnog iskustva.

Izdvojit ću za vas samo nekoliko odlomaka. Pokušao sam otkriti što je manje moguće od radnje ovog romana kako vam ne bih umanjio slast čitanja. Knjigu u tečnom hrvatskom prijevodu možete nabaviti od izdavača ili preko web stranice Verbuma, a na internetu se nalazi francuski original i engleski prijevod.

***

[Iz uvoda autorice:]
  Najviše mi je žao što sam morala zaključiti da nikada neću doći u napast iznijeti to pitanje u ispovijedi, kako bih bila učinila prije samo nekoliko godina. Ne, jer krepost svete poslušnosti vrlo je snažno oružje koje danas naši neprijatelji, pretvarajući se da su nam prijatelji, koriste za borbu protiv onoga što smo bili kako bi nas pretvorili u ono što su nas odlučili pretvoriti.
  Jednom riječju, to u što nas žele pretvoriti nije nikakva tajna, znamo kakvo je, postoji već četiristo godina i naziva se protestantizam. Dakle, mi se katolici trebamo malim koracima, skromnim činima poslušnosti, lažnom poniznošću koja dovodi do lažnog kajanja, lažnom ljubavlju koja vodi do prijetvorne dvosmislenosti, riječima koje su prikriveni mačevi s dvije oštrice i čije je "da" "ne", a "ne" "da", i dalje izgledajući kao dobri katolici pretvarati u savršene protestante. Kakva genijalna ideja! Takvo što trebalo je smisliti. (str. 13-14)


[Govori glavni lik memoara:]
  Odmah poslije ulaska u bogosloviju morao sam se potruditi otkriti kako ću uništiti sve čemu su me učili. No da bih to učinio, morao sam pažljivo i inteligentno, odnosno hladne glave, proučiti povijest Crkve. Bilo je posebno važno da nikada ne zaboravim da progoni ne služe ničemu osim što rađaju mučenike, o kojima katolici s pravom mogu govoriti da su sjeme kršćana. Svakako je trebalo izbjeći mučenike. Osim toga, nisam nikada smio zaboraviti da se sve religije temelje na strahu, strahu od predaka, da su sve nastale iz njega. Drugim riječima, uklonite li strah, uklonili ste i religiju. No to nije dovoljno. (str. 26-27)


Mirno sam mu objasnio:
  - Ljudima, posebice crkvenim poglavarima, treba utuviti u glavu da po svaku cijenu nastoje oko izgrađivanja univerzalne religije u koju bi se sve religije stopile. Kako bi ta ideja zaživjela, pobožnim ljudima, poglavito rimokatolicima, treba nametnuti osjećaj krivnje zbog njihova uvjerenja da su jedini koji žive u istini. (str. 32)

  - A kako zamišljaš tu univerzalnu crkvu prema kojoj želiš da svi ljudi pohrle?
  - Zamišljam je kao vrlo jednostavnu. Uvijek će morati biti jednostavna kako bi mogla primiti sve ljude... Moći će zadržati samo daleko poimanje Boga koji je više-manje tvorac svijeta i više-manje dobar, ovisno o danu. Uostalom, taj će Bog biti koristan samo u vrijeme nevolje. Tako će se njegovi hramovi ispuniti samo zbog iskonskoga straha, no većinu će vremena biti više-manje prazni. (str. 33)

[usporedi sa završnom izjavom ovdje:]
  Osim toga, ti novi svećenici, budući da će pripadati crkvi otvorenoj svima, neće međusobno biti slični. Ni u kojem slučaju neće imati isti nauk. [...] Ukratko, moći će se složiti samo u filantropskim pitanjima. A Bog će umrijeti, i to je to. Na kraju krajeva, to nije teško postići, i pitam se zašto do sada nitko nije primjenio tu metodu. Točno je da su neka stoljeća pogodnija od drugih za cvjetanje nekih cvjetova. (str. 55)

[Iz umetka u kojem autorica direktno progovara čitatelju:]
  To je bilo vrijeme kada smo morali podnijeti uvođenje režima sjedni-ustani-sjedni-ustani tijekom cijele Mise, poput vojnih zapovijedi koje su davali u pravilnim razmacima ometajući poniznu i tihu molitvu. Sjedni-ustani, "jer na Misu ne idemo da bismo molili", vikali su u to vrijeme. Za desetak smo godina već bili istrenirani i naši instruktori sada mogu predahnuti.
  Izgleda da im se čak i svidio predah jer njihovi posljednji izumi idu u prilog toj pretpostavci.
  Prije svega, umnožili su koncelebracije, u kojima samo jedan svećenik izgovara sve riječi Mise, izabirući (vjerojatno potaknut bratskom ljubavlju prema svojim kolegama koji s pritajenim nestrpljenjem iščekuju "kraj") najkraći kanon, budući da se u našim misama sada počasno mjesto daje trima biblijskim čitanjima, iako nam obrazovanje ne dopušta da razumijemo ni desetinu od njih, dok se žrtvi u užem smislu (ako još ima onih koji vjeruju da prinose žrtvu) ostavlja minimum vremena i maksimum buke. Koncelebracija omogućuje svim prisutnim svećenicima, koji su na brzinu prebacili bijelu albu preko košulje ili majice kratkih rukava i hlača, da izgovore samo nekoliko riječi posvećenja, ispruženih ruku (što ih neke, bojim se, pomalo umara), dok se tijekom ostatka bogoslužja mogu prepustiti svojim mislima. (str. 105)